Treba ostati čvrst u odbijanju odluka arbitraže, pa makar se zamjerili svima u Europskoj uniji. Ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi se Hrvatska odrekla svog teritorija u ime čarobne ideje o europskom jedinstvu, pa makar je riječ o 'samo' nekoliko kubika morske vode! I to je poruka onima koji u hrvatskim medijima zagovaraju odricanje dijela teritorija i investiranje manje novca u nabavku aviona, brodova i tenkova. Poruka o tome da je teritorij bitan, a ako ga želiš sačuvati - moraš biti dobro naoružan. Amerikanci to znaju, Rusi to znaju, Kinezi to znaju, pa čak i miroljubivi Nijemci imaju tehnološki moćnu vojsku. Pa nije, valjda, da se toliki veliki narodi varaju, a da smo mi u pravu?
Kada se susreću predstavnici najbogatijih 20 zemalja, onda se redovito u medijskom fokusu više govori o reakciji na susret, nego o sadržaju skupa. Reakcija Anti-globalista i lijevih ekstremista učinili su da Hamburg ovih dana postane poprište takvog događanja naroda i izostanka sigurnosti u kojemu je stradalo više policajaca. Najnezgodnije je da su razne organizacije, posve legalno i prijavljeno, još od kraja lipnja, na veliko organizirale dvadesetak protestnih skupova, a koncert Chrisa Martina je poduprla Zaklada Billa&Melinde Gates. Sve je potom završilo u neredima na kojima je bilo oko 70.000 ljudi, a organizator je bila organizacija „Prekogranična solidarnost umjesto-G20“. Negdje je puklo, pa su tako protuglobalisti u jednom trenutku mutirali u buntovnike vandalskog karaktera… Nekako nam je taj scenarij poznat, kada mirni prosvjedi odjednom postanu nemirni, a onda tek sa značajnim vremenskim odmakom dobijemo potvrdu da je to netko sve izrežirao.
Dvanaesti summit G20, najvažnije gospodarske dvadesetorice, održan je u Hamburgu 7. i 8. srpnja za vrijeme njemačkog predsjedavanja tom organizacijom. Svi sudionici bili su ili predsjednici ili premijeri svojih država. S danom razlike, održan je i veliki sastanak na vrhu „Inicijative triju mora“, kojemu je predsjednica Grabar-Kitarović, zajedno s poljskim predsjednikom Andrzejem Dudom, bila domaćin, a počasni gost je bio američki predsjednik Donald Trump. I predsjednica Grabar-Kitarović i predsjednik Duda izrazili su zadovoljstvo uspješnim ishodom sastanka, te najavili da će se sljedeći održati dogodine u Bukureštu. Sjetimo se da je naša Predsjednica bila inicijator te ideje, a sada se već stvara organizacija koja u tome vidi svoju budućnost.
Međutim, najgore je to što domaća javnost čitavu stvar gleda kao nešto što nije „hrvatski proizvod,“ pa valja reći da je ta inicijativa „hrvatski proizvod“ isto kao što su nadahnuti uspjesi Rimčeve industrije, Vegeta i ostali, doduše rijetki, uspjesi koje naša zemlja bilježi. Koji put valja i zapljeskati nekome tko učini nešto dobro, a to nam baš i ne ide od ruke… Mi barem znamo kamo idemo, dok su u susjednoj Srbiji, izjavu kojom njihova premijerka pretpostavlja europsku orijentaciju odnosima s Rusijom, korigirali i ministar vanjskih poslova i predsjednik te zemlje, te „Bloombergu“ objasnili da je riječ o – zabuni….
Veliki skupovi nisu bili samo u EU-u, bilo ih je i u susjednoj Turskoj. Godinu dana nakon pokušaja vojnog udara na Erdogana, čitava svjetska javnost brujala je o njegovoj ne-demokratičnosti. Mnogi su ga pokušali okarakterizirati kao autokrata koji guši slobodu govora i ne dopušta različitost u mišljenjima, pa je opravdano zapitati se, kako je bilo moguće prije nekoliko dana u Istanbulu organizirati najveći opozicijski skup, koji je imao zadaću upravo prisjetiti Tursku, ali i europsku javnost, da se demokratski procesi ne pospješuju oružjem. Kılıçdaroğlu, predsjednik turskih republikanaca, počeo je prije mjesec dana u Ankari svoj „Marš pravde,“ čiji je završetak obilježen velikim skupom na obali Mramornog mora u Istanbulu.
Cjelokupno ponašanje vlasti i opozicije u Turskoj djeluje nekako normalno za njihov međusobni odnos, a i organizacija mega-skupova poput ovoga nije zamisliva u diktaturama, pa se pitam – zašto Erdogana smatraju autokratom? U Njemačkoj je dobio i zabranu ulaska, a prije koji dan je i ministru gospodarstva Turske zabranjen ulazak u Austriju!? Riječ je, naime, o cjelokupnosti tursko-europskih odnosa – došlo je do velikih migracija turskog stanovništva koje ima potrebu komunikacije sa svojom domovinom, jer domovina ima obvezu skrbiti o njima, a u međuvremenu su iseljeni Turci postali državljani drugih zemalja. Turski političari nisu pozvani održavati političke skupove u drugim zemljama, pa fenomen čitave emigracije baca krivu sliku na ukupnost odnosa. Dotle se u Turskoj zamjera Erdoganu stav prema slobodi tiska, pa se čovjek zapita – kako li je, ipak, moguće organizirati jedan tako veliki opozicijski skup, na kojemu nije bilo istaknutih simbola organizatora, već su vijorile samo turske zastave?
Slobode medija, posebice onih elektronskih, važna su stvar, ali i te slobode mogu biti zajamčene samo do granica kada one ne kolidiraju s nekim drugim slobodama i pravima. U novije vrijeme bilježimo imploziju političke angažiranosti medija, a istodobno nema regulacije za zaglupljivanje gledateljstva, pa nam nacije gledaju „reality showove“, serijale i sapunice tako niskih kriterija, da je opravdano zapitati se – koliko smo zabrazdili s Vijećem za elektronske medije koje je Vlada predložila, da je ohrabreni srbijanski investitor odmah posegao za kupnjom Nove TV? Čovjek je vidio da će stvari „ići u mekano“ i zaključio da je medijski prostor kojeg metafizički nazivamo „eter“, dio suverenog teritorija svake zemlje, koja o tom prostoru skrbi. Za korištenje tog prostora raspisuje se koncesije, jer je to prostor kojeg valja čuvati jednako kako i svaki drugi dio teritorijalnog integriteta neke suverena države.
Doprinos raspravi, treba li se Hrvatska odreći dijela teritorija, pa makar se radio o moru, dao je i naš povjesničar iz Leksikografskog zavoda, dr. Krešimir Regan, usporedivši naše povjesnice s današnjim okolnostima. Teritorij, kao sidrište svake nacije je važan, jer svaku svaku naciju jasno geografski pozicionira na zemaljskoj kugli. Te činjenice bili su svjesni čak i simpatizeri čvršćeg vezivanja Hrvatske za Ugarsku (kolokvijalno, mađaroni) u onodobnoj Austro-Ugarskoj. Danas ih, pak, zbog ispiranja mozga hrvatskih povjesničara koji su djelovali pod krilom jugoslavenske ideologije, kolektivno smatramo „domaćim izdajnicima“, jer su se – opirali ideji čvršćeg ujedinjenja južnih Slavena, forsiranjem boljeg povezivanja s Mađarima. No, je li to doista bilo tako? Naime, ti „mađaronski“ političari su se prilikom prve revizije Hrvatsko-Ugarske nagodbe, radije odrekli dijela financijske samostalnosti Hrvatske u korist Ugarske, da bi zauzvrat dobili mađarsku podršku za sjedinjenje teritorija razvojačene Vojne krajine s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Dalmacijom i Slavonijom, što se u konačnici i dogodilo 1881. godine.
Nesumnjivo je tim činom Hrvatska izgubila dio svoje financijske samostalnosti. Nesumnjivo se tim sjedinjenjem povećao i ugarski dio Austro-Ugarske. No, ostaje neupitna činjenica da je Hrvatska gotovo duplo povećala svoj teritorij, davno izgubljen u osmanskim ratovima. Iako su zbog tog odricanja doživjeli kritike nekih hrvatskih autonomnih pravaša, danas ipak vidimo da su ti mađaronski političari bili daleko veći domoljubi od svojih političkih suparnika, koji su svoju političku djelatnost vidjeli u čvršćoj suradnji s hrvatskim Srbima, a preko njih s onodobnom Srbijom. Odavno nema Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u sastavu ugarskog dijela propale Austro-Ugarske, ali ima Hrvatske na teritoriju nekadašnje Vojne krajine. Prema tome, ti naši političari druge polovice XIX. stoljeća bili su u pravu kada su radije žrtvovali dio hrvatskih autonomnih ovlasti, nego se odrekli teritorija. Jer su znali da je teritorij važan za svaku naciju! On je jamac njihovog gospodarskog razvitka, sigurnosti, kulture, zbog njega su susjedi spremni navaliti na susjeda i počiniti grozne zločine. Ne trebamo se vraćati daleko u prošlost da bi uvidjeli istinitost te tvrdnje…
Stoga treba ostati čvrst u odbijanju odluka arbitraže, pa makar se zamjerili svima u Europskoj uniji. Ne postoji niti jedan razlog zbog čega bi se Hrvatska odrekla svog teritorija u ime čarobne ideje o europskom jedinstvu, pa makar je riječ o “samo” nekoliko kubika morske vode!
Jer, kada jednog dana nestane Europske unije, a nestat će je kao što su nestale sve višenacionalne zajednice jer je to povijesna neupitnost (Austro-Ugarska, Prva i druga Jugoslavija, Čehoslovačka, SSSR), u Europi će i dalje postojati nacionalne države Portugalaca, Iraca, Francuza, Talijana itd., jer su one tu stoljećima i to u granicama s kojima su i ušle u Europsku uniju. Prema tome, stvar je jednostavna – s teritorijem s kojim smo ušli u Europsku uniju, s tim istim teritorijem ćemo jednog dana izaći iz nje. Hoće li se to dogoditi za sto ili više godina, nje važno…
Sve je to stvar principa. A da bi se moglo držati principa, treba imati jaku vojsku. To su znali Rimljani, još davnih stoljeća, koji su imali uzrečicu: Si vis pacem, para bellum (Ako želiš mir, spremaj se za rat). Da, stvarno, to su rekli Rimljani, a ne drug Tito, kako mu to lažno pripisuju njegovi obožavatelji, besplatno nastanjeni u nekadašnjim židovskim kućama i stanovima. Te činjenice svjesni su i naši susjedi Slovenci. Pa ne mislite valjda da su iz čistog mirotvorstva u Rusiji kupili vojni brod za akvatorij, koji se realno može uspješno braniti s kopna pješačkim naoružanjem? I tu su činjenicu znali naši mrski neprijatelji mađaroni, onodobni “domaći izdajnici”, koji su uspjeli unutar ugarskog dijela vojske osigurati autonomiju vojsci Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Naime, kako je ukidanjem Vojne krajine iz temelja promijenjen obrambeni koncept Austro-Ugarske, već 1883. godine proveden je preustroj vojne sile, koja se zbog političkog ustroja države sastojala od čak tri vojske. To su bile jedinstvena zajednička carsko-kraljevska vojska (Kaiserliche-Königliche Heer), koja se dijelila na carsku i kraljevsku vojsku, te ratnu mornaricu, zatim vojska austrijskoga dijela Monarhije (austrijska zemaljska obrana ili Landwehr), te vojska ugarskoga dijela Monarhije (ugarska zemaljska obrana ili Honved), u sklopu koje je djelovalo Kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo.
Zapovjedni jezik u austrijskom dijelu vojske bio je njemački, u ugarskom – mađarski, dok je u hrvatskom dijelu ugarske vojske bio hrvatski jezik, čime su Hrvati uz Mađare bili jedini narod u Austro-Ugarskoj monarhiji, koji je imao svoju vojsku s hrvatskim oznakama na odorama, pod zapovjedništvom svojih časnika i s hrvatskim jezikom kao zapovjednim jezikom. Takvu privilegiju Hrvati nisu imali niti u jednoj Jugoslaviji, a samo za takvu pomisao – mogla je glava odletjeti s ramena!
Dakle, na kraju, čemu nas povijest uči i što je lekcija onima koji u hrvatskim medijima zagovaraju odricanje dijela teritorija i investiranje manje novca u nabavku aviona, brodova i tenkova? Tome, da je teritorij bitan! A ako ga želiš sačuvati, moraš biti dobro naoružan. Amerikanci to znaju, Rusi to znaju, Kinezi to znaju, pa čak i miroljubivi Nijemci imaju tehnološki moćnu vojsku. Pa nije, valjda, da se toliki veliki narodi varaju, a da smo mi u pravu?
U Varšavi su pitali našu predsjednicu, kako vidi rješenje graničnog spora sa Slovenijom, a ona je ponovila da je za sve u Hrvatskoj jedino obvezujuća – odluka Hrvatskog sabora o izlasku iz arbitraže. “Za mene i za sve ostale u Hrvatskoj jedina obvezujuća odluka je ona Hrvatskog sabora. Arbitraža za nas ne postoji, ali smo voljni razgovarati sa Slovenijom i iznaći rješenje. Teško je reći kakvo će ono biti, ali za sada ne vidimo neke probleme na terenu. Posebno je bitno da se Slovenija suzdrži od jednostranih poteza, jer su svi bilateralni sporazumi, poput onoga o malograničnom prometu i suradnji, na snazi”, kazala je Grabar-Kitarović.