Laibach i danas uživa svu financijsku pomoć Republike Slovenije. Slovenija ostaje rijedak recidiv komunističkog, jugoslavenskog samoupravnog režima, a s time dolazi i Laibach
23.kolovoz, dan kada pišem ove retke, posvećen je žrtvama svih totalitarnih režima. Datum je usvojio Europski parlament, a inicijativa se temelji na Praškoj Deklaraciji o europskoj savjesti i komunizmu iz 2008. godine. Većina je europskih parlamenata prihvatila rezoluciju, Slovenija nije, a Hrvatska na pola. Naime, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine uistinu donio Deklaraciju o osudi zločina komunističkog poretka u Hrvatskoj, ali nije pristupio ispravljanju posljedica koje je taj sustav nametnuo (lustracija). Slovenija nije učinila ni to. Upravo suprotno. Danas, kada posljednji komunistički režim u svijetu, Sjeverna Koreja, prijeti nuklearnim ratom (otok Guam), moramo se sjetiti da je upravo ovih dana prošlo dvije godine od skandaloznog koncerta slovenskog benda Laibach u Pyongyangu, pred Kim Jong Unom. Koncert su poduprli svi slovenski mediji – i sva tranzicijska politika koja stoji iza njih.
To je, zasigurno, bio skandal europskih razmjera, a za razumijevanje veze između komunizma i nacizma (pakt Hitler – Staljin, 23. kolovoza 1939.) moramo pobliže pogledati Laibach.
Laibach (njemačko ime za Ljubljanu, kao Agram za Zagreb) je početkom osamdesetih godina u jugoslavenski prostor unio brutalne elemente nacističkog totalitarizma. Laibach je – dobronamjernom tolerancijom republikanske i federalne partije – u javni prostor donio sindrom uništenja nacionalnog slavenskog entiteta, na način na koji su to bili sposobni učiniti samo Nacisti u njihovoj ortodoksnoj varijanti. Ne samo da su germanizirali ime slovenske prijestolnice i usvojili ga kao nadnaravni holistički napor, već su stvorili prototip nacističkog časnika koji se izražavao na jeziku gospodara. Nova slovenska umjetnost je tako postala Neue Slowenische Kunst, proglasila se za republiku bez teritorija, a posljednji je tajnik CK SKS Milan Kučan primio prvu putovnicu države, koja se temeljila na nacističkom poricanju Slavena.
Ime Laibach je Ljubljana nosila u doba romantike, Prešerena i Vraza, ali je tada bila Ljubljana. 1980. godine bi ime Laibach moglo značiti samo podsjećanje na Hitlerovu rečenicu: „Machen mir dieser Land wieder deutsch“. Napravite mi ovu zemlju opet njemačkom.
Laibach je početkom osamdesetih godina komunistička partija tolerirala iz istog razloga. Predstavljala je nacistički totalitarizam, koji je bio srodan komunističkom. 23. kolovoza, dan sjećanja na totalitarizam je paralela koja je još uvijek živa. Laibach ne bi bio opasan za komunizam, kao ni za nacizam da 20. lipnja 1941. Hitler nije učinio pogrešku. Laibach je 1980. godine, kada je formiran, samo ojačao umirući komunizam, na način na koji jedna vrsta totalitarizma pomaže drugi. Sve je bilo drugačije s idejama i ljudima, koji su se zauzimali za demokraciju i opće pravo glasa. Kada je Laibach koncentrirao, Marko Veselica i Franjo Tuđman su sjedili u zatvoru. Povijest prve i druge polovice osamdesetih godina u Jugoslaviji govori upravo o tome. Vlast su bili opasni pojedinci koji su totalitarni režim uništili.
Tko danas zna tko je bio Aleksandar Jakovljev
Laibach i danas uživa svu financijsku pomoć od Republike Slovenije. Slovenija ostaje rijedak recidiv komunističkog, jugoslavenskog samoupravnog režima, a s time dolazi i Laibach. Dva totalitarizma su ujedinjena u komponentu za upravljanje ljudima, koji donosi sve vrste pogodnosti za predstavnike vladajućeg sloja. Ako je sjevernokorejski totalitarizam crvene boje, Laibach je smeđe, nacifašističke. Grupa Laibach nije niti malo originalna. Svatko tko je ikada vidio sliku Kazimira Maljeviča, morao je povezati da ikonografija Laibacha počiva na tome. Maljevič je patentirao križeve smeđe – crvene boje, rogove, kratke ideološko – figuralne kolorite na kojima počiva „inovativnost“ Laibacha. Kada bismo im oduzeli Maljevičev supstrat (bazu, utjecaj), ne bi mnogo ostalo.
No, 23. kolovoza moramo se sjetiti važnijih stvari. Rijetko tko danas zna tko je bio Aleksandar Jakovljev. On je bio otac perestrojke, najbliži suradnik Mihajla Gorbačova. Značajno je oblikovao suvremenu stvarnost. Bez njega bi Sovjetski Savez postojao i danas: arsenal nuklearnog oružja bi Sovjetima omogućio mnogo prostora za ucjene i prijetnje. To što danas radi Sjeverna Koreja. Berlinski zid ne bi pao, a Jugoslavija bi i dalje išla po Titovoj stazi , itd. No, sudbina je na put poslala Aleksandra Jakovljeva i perestrojku, nakon čega demokratske promjene nisu više mogle stati.
A Aleksandar Jakovljev je, prema svojoj genezi, bio pripadnik fanatične skupine totalitarnog sustava, sovjetske partijske elite. Zato je znao što je komunizam i kakvu opasnost predstavlja. U njegovu članku „Boljševizam, socijalna bolest 20. stoljeća“ također pronalazimo jednu od najboljih definicija totalitarnih sustava: „Ruski su boljševici vidjeli koju prednost donosi Marks – Engelsovo osnaživanje proletarijata u odnosu na uništenje kapitalizma. Uz osvetu i sjetvu mržnje potaknuli su raspoloženje među nezakonitim i osiromašenim masama ruskog stanovništva. Prekrasni snovi su se pretvorili u užasne događaje (praksu) onoga što nazivamo boljševizam. Pronalazimo ga u svim zemljama, ali u svakoj ima drugačije karakteristike: nacizam u Njemačkoj, fašizam u Italiji, frankizam u Španjolskoj, maoizam u Kini, itd. Boljševizam čuva i svoje specifičnosti i tamo gdje određene sile koje su se proklamirale kao komunističke nisu još dosegle točku vlasti, pa se koriste demagogijom u te svrhe, kako bi se, ako im se pruži prilika, brinule o idealnoj vladavini naroda“, u Du Passé faisons table rase, Robert Laffont, Paris, 2002. str. 209.
Spoznaja jest da je nacizam samo vrsta boljševizma, univerzalnog zla sa sposobnošću beskrajnih mutacija. Ono što je danas u inkubatoru, možemo samo slutiti.