Kao jedan od razloga zbog kojih bi se moglo reći da smo odlaskom naših sunarodnjaka čak i profitirali, spominju se doznake koje emigranti šalju kući svojim obiteljima. Kojim obiteljima? Pa, zar nikome nije jasno da nas je u novom valu naše višestoljetne 'pečalbe' dočekao fenomen daleko pogubniji od svih dosadašnjih. I da nam sada odlaze čitave obitelji, a ne samo njihovi 'hranitelji'…
U Hrvatsku nam se ove godine, na mala vrata, ponovno vratio „DJED MRAZ“. Ovaj put nije došao na krilima revolucionarne vlasti i sovjetskog komunizma, nego lijepo upakiran u stotine napisa i priloga po našim medijima. Javna televizija je najavljivala, uoči Božića, njegov dolazak u desecima različitih priloga, a u kampanji njegova povratka nisu zaostajali ni tiskani mediji. Čak nam je i predsjednica države, Novu godinu čestitala u njegovom zagrljaju. Barem su tako interpretirali mediji koji tu vijest prenose s njenog facebook profila.
Djed Mraz (rus. ДедМороз/DedMoroz) je lik sličan Djedu Božićnjaku. Wikipedija kaže da je dotični Izvorno lik iz ruske bajke, koji je na Silvestrovo djeci dijelio poklone. Prikazan je kao personifikacija zime, a često dolazi u pratnji svoje unuke Snjeguročke. Lik je uveden u vrijeme komunizma, kada se nije smjelo slaviti Božić, a u Hrvatskoj je ponovno u modi. No, kako kaže naš narod, dabogda u tome bilo svo zlo. Vraćanje ikonografije iz sovjetskih vremena neće nas doći glave, ali bi odlazak još pedesetak tisuća ljudi u najboljoj snazi, mogao ozbiljno ugroziti sve naše planove o napretku, gospodarskom oporavku i izgradnji države blagostanja.
Istodobno, održana je tribina Hanza Media Grupe. Umjesto novogodišnjih čestitki s nje je poručeno da „emigracija nije nužno loša stvar za Hrvatsku“. Ona najnovija, dakako. I da pokazatelji koji govore da je zemlju, koju bi trebalo gospodarski izgraditi, „reindustrijalizirati“ i po svim segmentima „reformirati“, napustilo najmanje trideset tisuća onih koji su u tome trebali sudjelovati, dakle više od deset dobro popunjenih vojnih brigada, nisu posebno zabrinjavajući. Kao jedan od razloga zbog kojih bi se moglo reći da smo odlaskom naših sunarodnjaka čak i profitirali, spominju se doznake koje emigranti šalju kući svojim obiteljima. Kojim obiteljima? Pa, zar nikome nije jasno da nas je u novom valu naše višestoljetne „pečalbe“ dočekao fenomen daleko pogubniji od svih dosadašnjih. I da nam sada odlaze čitave obitelji, a ne samo njihovi „hranitelji“.
Svakodnevnom štednjom do milijuna
Tako se navodni benefit iseljavanja, gledan kroz doznake koje „utječu na poboljšanje naše platne bilance“ – nepovratno gubi, odnosno ostaje u jedva prepoznatljivim tragovima. Drugi „pozitivan efekt“, ako se uopće može govoriti o pozitivnom efektu gubljenja ljudi i nacionalne supstance, tobože je u „smanjenju nezaposlenosti“. Navodno, mi koji smo ostali, radi odlaska tolikog broja naših sunarodnjaka, imamo uslijed toga veći izbor radnih mjesta. Koje li zablude! Da ima radnih mjesta koje našim obiteljima u Hrvatskoj mogu osigurati egzistenciju, tko bi Hrvatsku napuštao? Neće li upravo ove desetine tisuća već otišlih, povući za sobom i nove, čim se snađu i budu kadri pripremiti im dolazak? Vrlo brzo bi nam se moglo dogoditi da postanemo zemlja koja uopće nema problema s nezaposlenošću, zemlja viška radnih mjesta i manjka za rad sposobnih ljudi. Nema te doznake iz inozemstva koja bi nas tada mogla spasiti.
Puno je, na početku ove godine, planova i prijedloga koji se upućuju građanima kako bi im se olakšao život. Tako smo nedavno mogli čuti jedan „dobar plan“. Štednjom od 35 kuna dnevno, za trideset godina možemo doći do ušteđevine od milijun kuna. Plan zvuči toliko lijepo i primamljivo, da se čovjek zapita, zašto ga svi ne slijedimo? Jednostavna računica govori da bi, ako počnemo štedjeti s dvadeset godina, do milijuna došli u šezdeset petoj – već sa trinaest kuna dnevno. I moći ćemo se pohvaliti da smo milijunaši! Samo se odreknemo dviju kava dnevno (nakon nedavnog povišenja cijena samo jedne) ili kutije cigareta i provest ćemo život, em, u zdraviju, em ćemo imati financijsku spokojniju starost.
Logika je to koja na prvi pogled očarava. Takvom bi se logikom moglo svašta. Recimo, najviše bi mogle uštedjeti višečlane obitelji. Na svakom članu obitelji sa četvero ili petero djece, uštediš dnevno samo deset kuna i za godinu dana imaš već 25.550 ušteđenih kuna. A uštedu je lako postići. Djetetu samo malo rjeđe mijenjaš pelene i već si u debelom dobitku. Školarce ne šalješ na izlete i maturalne, slažeš im tanje sendviče i rjeđe ih šišaš. Sa starcima se dogovoriš da svaki drugi dan ručaš kod njih, tako uštediš na hrani, pa do milijuna dođeš već za pet, šest godina. Grijanje zimi spustiš, sa sadašnjih dvadeset, na osamnaest stupnjeva i jedva čekaš da zahladi, jer je ušteda za hladnih dana enormna…
Ovakve me računice uvijek iznova fasciniraju. Bilo je takvih prijedloga i ranije. Sjećam se kako su neki, prije dvadesetak godina, izračunali kako bi lako sveli vanjski dug države na nulu. U inozemstvu imamo četiri milijuna Hrvata. Svatko od njih uplati po sto maraka i – vanjski je dug riješen. Kreditni rejting nam odmah postane superpozitivan, kamate svedemo na nulu i imamo para k’o blata. I to ako ih držimo u čarapama. Kada sve to ubacimo u neki fond, možemo računati i na dodatni prinos od oko šest posto godišnje, pa time uštedimo dodatni novac koji također nećemo trošiti. To se zove – „dobar plan“. U državi u kojoj blokirane račune ima više od tristo trideset tisuća građana, s dugom većim od četrdeset milijardi kuna…
‘Ni vjera u Boga, ni seljačka sloga…’
Dobar plan vjerojatno ima i Krešo Beljak, koji za desetak dana ima izbore u svom HSS-u. Namjerno pišem da je HSS njegov, jer ono što je ostalo od te stranke, s braćom Radić i pokojnim Mačekom, Krnjevićem i drugim velikanima ove povijesne hrvatske stranke, nema nikakve veze. U stranci kao da više nema ni vjere u Boga, ni seljačke sloge. Nema više ni pučkih tribuna, ni ideja koje bi oni pronosili. Sve se svelo na statutarne začkoljice, a jedino stranačko tijelo koje trenutno radi punom parom, je sud časti, koji je napravio veću čistku među vlastitim članstvom nego partizani četrdeset pete. Zato i nije potpuno neprikladno da im je datum održavanja izborne skupštine gotovo na sam dan obilježavanja stote godišnjice ruske „februarske revolucije“, koja je u sedam dana porazila monarhističke snage. Sve ostalo je povijest.
Obzirom da Beljakov HSS ni na koji način ne utječe na političke procese u Hrvatskoj, izbjegli smo opasnost da nam rezultati njihovih unutarstranačkih izbora utječu na kreditni rejting koji će nam agencije davati krajem siječnja. Zanimljiviji i za Hrvatsku važniji izbori, biti će oni u travnju i srpnju. Ne, nisam se zabunio, znam da su lokalni izbori u svibnju. No, njih će ionako dobiti Plenkovićev HDZ, pogotovo ako i onaj zagrebački uskoro postane Plenkovićev.
Izbori koje spominjem, događaju se u pravosuđu. Najprije se u travnju bira predsjednik Ustavnog suda, jer Šeparoviću istječe osmogodišnji mandat, a uskoro nakon toga i još dvojici ustavnih sudaca. A onda se u srpnju bira i novi predsjednik Vrhovnog suda, nakon tri uzastopna mandata Branka Hrvatina. Eto prilike za „zanavljanje“ institucija u koje u posljednje vrijeme malo tko ima povjerenja. A Hrvatska koja ima institucije vrijedne poštovanja, jedina je koja ima šansu ispuniti očekivanja građana. Nakon godina stagnacije, ona nisu mala.
Mnogi su mislili da se izbjeglička kriza „događa samo drugima“. Ostojić je za vrijeme svog mandata tvrdio da smo mi samo „etapa izbjegličke rute“. Ali je na kraju došlo do onoga što je bilo za očekivati: u Hrvatskoj se rodio „izbjeglički aktivizam“. Organizirani prosvjed pred hotelom „Porin“ u Zagrebu 2. siječnja, dokaz je za postojanje te pojave. Ta pojava po sebi izgleda naivno i doživljavamo je kao želju izbjeglica za nekim njihovim slobodama i pravima, ali duboko u sebi ta pojava nabijena je velikim potencijalom opasnosti.
Prije svega, treba vidjeti da se radi o organiziranoj skupini. Pored postojanja organizacije, postoji i vidljiv element da ta organizacija ima komunikacijski potencijal dolaska u sve medije. Također je vidljivo (ako gledamo transparente) da ta organizacija ima lokalnu podršku u nekim pojedincima koji su to sve pripremili na lošem engleskom i na dosta dobrom hrvatskom jeziku. Iz svega viđenog ne moramo biti stručnjaci za sigurnost, a da bismo zaključili da zbjeg, koji trenutno boravi u Hrvatskoj, može biti povezan sa svim onim političkim ugrozama koje tresu čitav svijet.
Na posve isti način, surfajući na krijestama izbjegličkih valova, ISIL je diljem Europe postavio i regrutirao svoje teroriste. Uvijek bi jednom udaru prethodio nekakav pokušaj stvaranja lokalne empatije i senzibiliteta, a onda bi uslijedio udar. Prošle Nove godine u Kölnu, ove u Istambulu. ISIL-u je svejedno, to je za njih samo heretički živalj koji valja eliminirati. Još je 1988. Salman Rushdie u svojim „Sotonskim stihovima“ opisao fenomen hibridnog identiteta migranata. On također govori o razlici između opisanih svjetova, ali i aludira na postojanje izbrisanih stihova Kurana. Čim je knjiga bila objavljena, onaj dio islamskog svijeta, čiju nakanu je osujetilo skretanje pažnje na izbrisane stihove koji nagovještavaju današnja politička zbivanja, dobar dio islamskog svijeta proklinje autora knjige.
Kada je počeo opći rat u BiH?
Od tada se nižu potvrde koje nam dokazuju ozbiljnost nakane islamskih ekstremista, ali izostaje verifikacija tog fenomena s naše strane. Muđžahedini (poput onih iz arabesknih pripovijesti) u BiH, koje sam za Domovinskog rata vlastitim očima vidio, naseljavanja rubnih dijelova Makedonije muslimanskim življem i pokušaj muslimanskih pokreta na Kosovu, bili su dokazi da je devedesetih postojao organizirani napor da se s muslimanskom državom prodre u „trbuh Europe“. Nakon stabilizacije u spomenutoj geografiji, došlo je do repozicioniranja islamskih ekstremista i 2001. su udarili po Tween-tower-ima u Americi. Tada je svijet shvatio da se doista radi o opasnostima koje su sa svih strana već bile nagovještene, ali nitko nije htio priznati da je tomu tako.
Te iste 2001., moj prijatelj Dario Kordić uredno odslužuje zatvorsku kaznu zato što je branio svoju vlastitu kuću i djecom bogatu obitelj u Busovači od muslimanskih ekstremista. Nedostatak dokaza da su Hrvate itekako napali i muslimanski ekstremisti, nikada nije rasvijetlio pravu istinu o tom dijelu povijesti. Ministar kulture Hrvatske Republike Herceg Bosne, Jozo Marić, čovjek je kojeg osim vrhunskog intelekta krasi i urođena filantropija, pa je učinio sve kako bi na početku rata u BiH zbrinuo velik broj muslimanskih izbjeglica i dnevno posjećivao zbjegove. To su bili mahom muslimani koje su Srbi protjerali iz njihovih domova, a dio njih je dobivao i pomoć u oružju kako bi se mogli vratiti u obranu svojih sela.
U jednom od svojih obilazaka zbjegova, Marić je naišao na telefaksom proslijeđenu okružnicu kojom se poziva „muslimansku braću“ na ustanak i da okrenu oružje koje su im Hrvati dali za obranu – protiv Hrvata. To je bio pravi početak općeg rata na području BiH. Rata kojega Hrvati nisu započeli. Gotovo dvadeset godina nižu se dokazi i potvrde o tome da postoji agenda i namjera muslimanskih ekstremista kojom se želi proširiti njihov geografski prostor nauštrb drugih, pa se o tome tek potiho priča, dok još i danas ljude trpaju u zatvore jer su se branili od ekstremista.
Malo je zemalja koje su se konkretno i čvrsto odlučile pravilno postaviti prema zbjegovima u Europu. Jedna od njih, koja nije dizala žičane ograde, ali im je malko priprijetila, je Bavarska. No bavarski CSU otišao je i dalje, u smjeru jasnog definiranja politike useljavanja, kazavši da je jedini oblik doseljavanja – integracija. Bez nje je ono štetno i nepoželjno. Oni koje se nisu kadri ili voljni integrirati – koliko god to grubo zvučalo – nepoželjni su u društvu u koje dolaze, bude nelagodu i strah i prijete osjećaju sigurnosti, čija se zaštita u posljednje vrijeme postavlja kao imperativ.
Predsjednik CSU-a, Horst Seehofer, na Badnjak je u svojoj poslanici jasno poručio da u sigurnosnoj politici ne bi smjelo biti nikakvih tabua, kako u pitanju islamizma, tako i ljevičarskog terorizma i desničarskog radikalizma. Kod imigracijske politike, Seehofer kaže da se mora životnoj realnosti pogledati u oči i da su se u tom smislu razvila nova pitanja na koja valja odgovoriti. On i njegov CSU žele uspostavu tranzitnih centara za izbjeglice. Time bi se izbjeglo ono već viđeno bauljanje izbjeglica diljem Europe, a nama Hrvatima koji imamo jednu od geografski najdužih granica, riješilo bi velik problem čuvanja tih granica. Iako naši dečki imaju dobru opremu i dobru volju čuvati te granice, ipak je bolje da nemaju pune ruke posla.
Hrvatska doista nema problema u zbrinjavanju svoje skromne kvote izbjeglica i ne radi se o brojkama koje bi mogle značajno opteretiti proračun, ali moramo paziti na sigurnosno-politički dio čitavog procesa. Vidljivo je da postoje ljudi koji su u stanju instrumentalizirati izbjeglice, pa je u tom slučaju potrebno pojačati budnost. Iako nije uvriježeno prepisivati sigurnosno političke klišeje, neke će stvari biti lakše nakon što su Bavarci prvi skinuli postojeće tab