Nakon Mesića, Trumpa, Schulza, Joseffa Joffe, Juranovića itd., samo od sebe se postavlja pitanje skoro svih pitanja: dokle će hrvatski mediji lažirati stvarnost? Dokle će ideološki preskakati istinu? Dokle će pumpati Mesića, Martina, Juranovića dok se oni sami, kao Clintonovica, ne raspuknu kao mjehur od sapunice?
Dana 14. srpnja 1789. godine revolucionarni narod provalio je u zloglasnu tamnicu Bastillu punu žrtava nenarodnog režima itd. itd. U tom kontekstu se povijesno javlja i najomraženija kraljica apsolutističke Francuske Marija Antoaneta s ciničnom izjavom: “Ako nemate kruha, jedite kolače…“
Zašto ovako arhaičan uvod? Naime, nedavno se u jednom društvu u kojem sam se slučajno našao povela zanimljiva rasprava. Tko je pošteniji ili preciznije tko više laže, lijevi ili desni. Znam, proradit će vam “uvjetni refleks“ i odgovorit ćete ”u biti lažu i jedni i drugi. I to previše”. Međutim, puno je činjenica koje govore u prilog tezi da su ljevičari još od Francuske revolucije apsolutni prvaci u laganju. Nešto k’o danas Francuzi u rukometu. Kad su u srpnju 1789. g., gonjeni opravdanim bijesom, lijevi revolucionari provalili u “tamnicu naroda“ Bastillu u cilju da oslobode nevine protivnike monarhističkog režima u njoj su našli 7 – 8 sitnih kriminalaca. I ostavili krimose u ćelijama pa su im tako vjerojatno spasili život. Još danas se pad ozloglašene tamnice u pariškom predgrađu Saint Antoine slavi kao francuski nacionalni praznik. Naravno, nema povijesno relevantnih dokaza da se Maria Antoaneta grubo narugala gladnom narodu te čijih je osam predstavnika robijalo za to da 14. srpanj postane nacionalni praznik svih Francuza i svih francuskih kolonija u danas atraktivnim turističkim destinacijama. Tome je pridonijela i Maria Antoaneta.
No, vratimo se mi u ova naša današnja “poštenija“ vremena. Dr. Litvak je rekao: “Ako čovjek nema što dobro reći o sebi, a želi nešto reći, on će početi pričati loše o drugima…“ I evo nas kod Stipe Mesića, našeg profesionalnog ljevičara i tvrdog antifašiste. U neka “škakljiva“ vremena kad se stvarala ova država Stipe je neupućenom puku otvarao krmeljave oči tvrdnjom da je dolazak u ustaški Jasenovac u stvari bio spas od smrti. Ni manje ni više! Divi se obrazovanju zločinca Andrije Artukovića. “To je vjerojatno jedan od najobrazovanijih ljudi koje sam ja u životu sreo…“ Gdje je Stipe sreo dr. Artukovića još nije razjašnjeno. Možda su malo divanili na suđenju u Zagrebu kad je stari i bolesni bivši ministar bio uvjeren da mu se sudi u Kaliforniji. Mesićev i Klasićev ljubimac – Tito nije prošao dobro na “seminaru“ koji je Stipe održao “zadivljenim“ HDZ-ovcima u “velikoj dijamantnoj dvorani“ nekog seoskog doma kulture. ”Tito je sve znao, ali trebale su mu veće žrtve da se dobije ratna odšteta“. I to je tvrda istina. Koliko je samo puta kasnije bivši Predsjednik tu istu istinu gorljivo poricao.
Slavko Goldstein, naša ljevičarska ikona, koji sa svojom srednjom trgovačkom školom još nije primljen u “Povijesni razred HAZU“, pravilno zaključuje da samo budale i mrtvaci nikada ne mijenjaju mišljenje. Slavek, pastoralan i pun razumijevanja za dragog mu antifu, misli da “čovjek u 25 godina može promijeniti mišljenje“. Slavek je siguran da je “Mesić neupitni antifašist“ koji je znao da je Tito napuhavao žrtve Jasenovca zbog ratne odštete, ali mu je Tito do danas ostao simbol borca za istinu. To što nikada nije posjetio “najveći logor u Evropi“ i odao počast tim preko 700.000 tisuća ubijenih antifašista, Slavek nije zbog skučenog prostora u Večernjaku komentirao. A kako nitko nije savršen Goldstein vidi u primjeru jednog stvarnog antifašističkog pobjednika – Winstona Churchilla koji je posjetio 1933.g. Njemačku. To je inače baš bila godina kad je Hitler došao na vlast s Nacional-socijalističkom partijom. Po Slaveku je valjda velika greška starog Winstona što odmah nije skužio da je ta Socijalistička partija u stvari zločinačka.
Stipin politički ”salto mortale” objašnjavao je čitateljima Večernjaka i član Antifašističke lige i SABH Dragec Carlos Zvonimir Pilsel na zanimljiv način. “On tone i vuče za sobom nas u Antifašističkoj ligi i Savezu antifašističkih boraca Hrvatske koji ga je ugostio i proglasio počasnim predsjednikom“. Carlos je član ljevičarske udruge jer je svojedobno u Argentini demonstrirao Židovima ljekovite učinke Molotovljevih koktela. I on je Božjom voljom upao u SABH. Dragec energično zahtjeva da se Stipe “decidirano pokaje jer jedino tako može sačuvati ugled i ostati zapamćen kao čestiti čovjek“. Jednostavna ljevičarska formula. Vrijedi samo za njih. Trump se može ispričavati do kraja života. Ostat će “Hitler“.
Neće ni on dovijeka. Već je na pomolu nova ljevičarska nada koja će stati Trumpu na glavu. Snješka Pavić i Tomislav Krasnec krasno najavljuju Martina Schulza. SPD Martin sprema se za rušenje Angele Merkel. Sad slijedi mala analiza ljevičarske zapjenjenosti i šoka od američkog “Hitlera“. Antonija Handabaka dobro je apsolvirala neželjenog Donalda pa piše: “No, eksplozivni i slabo kvalificirani američki Predsjednik ne boji se stvarati kaos u svjetskoj ekonomiji“. Znači, čovjek koji je fakultetski obrazovan, prebrodio je 4 bankrota i na svakom zaradio otprilike milijardu dolara “slabo je kvalificiran“ za svjetsku ekonomiju. S druge strane njena kolegica Snješka Pavić pišu ode o Martinu Schulzu kojeg Nijemci čekaju kao ozebli sunce. Inače, usput rečeno, nova socijaldemokratska nada naše ljevice je trgovac knjigama koji je slabije kvalificiran od Slavka Goldsteina. Nema, naime, ni maturu. Ali je ljevičar koji je u više navrata osudio ustašluk u Hrvatskoj pa je već zbog toga “jako kvalificiran“ za razliku od Trumpa. Zamislite sad “nekvalificiranog“ Trumpa da recimo nema fakultet, da nema maturu, da od 1994. g. živi na državnim jaslama i da je imao velike probleme s alkoholom te je 1980. g. odlučio prestat piti. Kako bi tada tek ljevičari napadali jadnog Trumpa.
Ima Martin i neke izrazite kvalitete. Član njegovog SPD-a je famozni automehaničarski politički analitičar Josip Juranović. Jura, pedantno k’o da radi na getribi, pazi da se hrvatski desničari ne razbahate. Taj promotor izložbi o Titu diljem Njemačke možda je i onaj savjesni informator Martina Schulza o hrvatskim nepopravljivim ognjištarima. Biljana Borozan hvali Martina: “Ne sjećam se da sam ikada srela strastvenijeg političara“. Na koju vrstu strasti je Biljana mislila, za sad se ne zna. Martin za sada ima kraljevski tretman među medijskom lijevom falangom. I to devet mjeseci prije izbora koje će opet dobit Angela Merkel. A Jura će i dalje prodavati svoju ljevičarsku mudrost Jutarnjem i Večernjaku kao ”jedini Hrvat zastupnik u Bundestagu”, kako Juru vole predstavljati njegovi istomišljenici u Jutarnjem i Večernjem. Naravno, na Hrvaticu, policajku i zastupnicu zelenih Irenu Mihalić ne računaju. Ona je žensko. Zanimljivo je kako se ni istinoljubivi Jura nije potrudio demantirati tvrdnje naših novima o ”Juri kao jedino Hrvatu…!”
Dok hrvatska ljevica sanjari o Martinu Schulzu i socijaldemokratskoj Njemačkoj, preko velike bare progresivne dame poput Madonne razmišljaju kako nekvalificiranog Trumpa otpraviti u “vječna lovišta“. Ali ni Martinovi i Jurini istomišljenici u Njemačkoj nisu bez ideje. Tako je na javnoj ARD televiziji 22. Siječnja, u emisiji Press klub, pala zgodna i u suštini izvediva ideja. Ugledni izdavač Die Zeita Joseff Joffe sudjelovao je u debati kako spriječiti katastrofu u liku Donlanda Trumpa? Dok su mala čela smišljala velika načela, postoji li pravni okvir ili ustavna odredba da se nasapuna daska tipu koji je regularno pobijedio na demokratskim izborima, javio se za riječ lik sa 4f. Joseff Joffe i sa žvakaćom gumom u ustima izbacio ideju: “Postoji rješenje! Ubojstvo u Bijeloj kući na primjer!“ Osobno mislim da će se Trump slomiti pa će nakon osam godina jednostavno zbrisat sam iz Bijele kuće. Kao što je uostalom zbrisao i Ronald Regan, jedan od najuspješnijih predsjednika SAD-a. Još kad mu jave da su protiv njega Sanja i Rada koje su energično stale u obranu američkih radnika (koji su Trumpa i izabrali), Trump će pobjeći glavom bez obzira.
Abraham Lincoln je jednom rekao:“ Što je to konzervativizam? Nije li to odanost starom i isprobanom protiv novog i neisprobanog.“
Nakon Mesića, Trumpa, Schulza, Joseffa Joffe, Juranovića itd., samo od sebe se postavlja pitanje skoro svih pitanja: dokle će hrvatski mediji lažirati stvarnost? Dokle će ideološki preskakati istinu? Dokle će pumpati Mesića, Martina, Juranovića dok se oni sami, kao Clintonovica, ne raspuknu kao mjehur od sapunice? Odličan je primjer naveo Večernjak u petak na 32 stranici. Kolinda je nakon osvajanja mandata maknula bistu dragog Tita iz svog ureda, danas je neupitno najpopularnija političarka u RH. Čitajući naše masmedije doznajemo da je neželjeni i antipatični Trump odmah po ulasku u Bijelu kuću izbacio bistu Martina Luthera Kinga iz Ovalnog ureda. ”O, Crni Trumpe!” zavapiše odmah Rada i kompanija. Crni Trump izbacio bistu naglavce, valjda jer je crn. Indirektno je time ocrnjena je i naša Kolinda. Dobro, Tito nije bio crn, ali je radio čitav život k’o crnac za dobrobit svih. Svih koji su radili u JNA, UDBI, OZNI. Zajedno s članovima SKJ bilo ih je oko 10%. I nazivali su sebe “ljudima posebnog kova“ . Trump nije, za razliku od Kolinde, nikoga izbacio iz Ovalnog ureda osim nobelovca Obamu.
Tako dolazimo do iste strategije koju smo imali prilike čitati u vrijeme predsjedničkih izbora u SAD i Hrvatskoj. Mediji jednostavno lažu. Što je najgore znaju da lažu. I dobro zaključuje tekstopisac u Večernjem ”Laž sedam puta obiđe svijet dok istina još nije ni cipele obukla”. Zašto su mediji s toliko odioznosti tretirali i Trumpa i Kolindu? Zna se tko su vlasnici medija u Hrvatskoj. Čini mi se da naštimane ankete u RH nisu u uzročnoj vezi s ideološkim stavovima vlasnika. Problem je u lijevo obojenim redakcijama. Pogledajte HTV. Inauguraciju komentira Danko Plevnik. Godinama glavni i odgovorni urednik partijskog glasila Borbe. Nema važnije teme bez Žarka Puhovskog. Urednica Prizme Sanja Pleša, valjda u ime nekakvog njenog pluralizma, uvodi u Prizmu jake igrače Deana Jovića bivšeg savjetnika Ive Josipovića i Tomislava Jakića savjetnika trenutno vrlo popularnog Stipe Mesića. Taj dvojac s jasno naznačenim kormilarima dodati će fini samoupravni štih i Sanji i njenoj uredničkoj ekipi. Dean Jović je ideolog i analitičar. Fino je jednom došao do empirijskog zaključka da su Hrvati devedesetih godina izašli iz drage Juge na nedemokratski način. Što je relativno točno. Na referendumu je za raskid s Jugom glasovalo, koliko se sjećam, oko 94 % svih građana Lijepe Naše. Tomislav Jakić nije ideolog. On je tvrdi komunist. Od imena Tuđman mu se dizala rijetka kosa na glavi. I kud’ će suza neg’ na oko. Evidentno je da su redakcije osinja gnijezda koja se popunjavaju progresivcima tipa Jovića i Jakića. Na zapadu većina medija su u poznatim neoliberalnim rukama. Tako agresivnu neprijateljsku kampanju nije imao ni jedan izabrani predsjednik u povijesti SAD. Od laži o njegovim seksualnim aferama do laži o broju ljudi na njegovoj inauguraciji. Kreatori takove kampanje bili su sigurni u uspjeh. Ogromna mašinerija iz dana u dan je širila zadah truleži i korupcije iz Trumpovog stožera. Onda su se na noge digli mungosi iz Facebooka, Tweetera i drugih društvenih mreža te pomeli velike medijske zmije koje sad cvile, ližu rane i sikću. Rigaju gorčinu i otrov. Zamislite, osvojili su medije, a birači referendumom izabiru heteroseksualne odnose, brak, Trumpa. Uz sve primitivno navijanje pobijedila u Hrvatskoj Kolinda, u SAD-u Trump. Svi se srame. Klasić se srami Kolinde. Madonna se srami Trumpa. Rada i Saranvka se srame svih koji im ne daju lovu. U ime hrvatskih radnika srame se američkih koji su glasali za Trumpa. Nostalgičari se sjećaju uzbudljive parole: Amerika i Egleska bIt’ će zemlja proleterska. Zaboravljajući da se proleteri svih zemalja još nisu ujedinili, ali su se u međuvremenu uozbiljili. Dok sirovi Trump u dva dana pošalje Pakrački dekret za 80 ambasadora, Hrvatsku u Beogradu i dalje “predstavlja“ Željko Kuprešak. Obožava ambasador Momu Kapora pisca, slikara i četničkog ideologa, osobnog prijatelja Radovana Karadžića. Evo nepročešljanih misli njegove ekselencije: “I kad dođeš u Beograd, baš kao što je rekao Momo Kapor, imaš potrebu postati Beograđanin, dok u Zagrebu imaš potrebu ne biti Zagrepčanin. Mi smo konzervativniji i zatvoreniji, a Beograd je otvoren i svi su dobrodošli.“ Ne mogu staviti ruku u vatru, ali bih se ipak kladio da je ambasador Željko kadar Mate Granića. Osobnog lekara Milke Planinc. Mate je uvijek, u svojoj političkoj utrci, imao samo jedan cilj – Pantovčak. Pošto je 2000.g. ispao u prvom krugu kvalifikacija, cilj je ipak postigao. Danas je savjetnik Predsjednice koja je čak i usprkos toga najpopularnija političarka Lijepe naše. Fred Matić, budući gubitnik bitke za zagrebačkog gradonačelnika, otvorio je svoje srce i dušu. Kaže Fred zvan punjena ptica da su ga u srpskom logoru tretirali bolje nego njegovi u SDP-u. Bez ikakove zadrške, ja mu vjerujem. Moj klijent Tomislav Josić nije bio tako zadovoljan. On je u Srbiji bio malo “zatvoreniji“ kako to lijepo kaže ”ambasador” Kuprešak. Nije k’o Fred imao pedikera, solarij, bazen. Jedino je imao svakodnevnu “masažu“. O, Bože. Klasić, Matić, Granić, Kuprešak, Jović, Jakić. Da su jedini, bilo bi ih previše….
Rukometaši popušili od Slovenije. Ayrton Senna je rekao: “Biti drugi znači biti najbolji od gubitnika.“ A rukometaši su četvrti.