Licenca za ubijanje

Svi građani nekadašnje SFRJ nalaze se pred istim problemom. Titoizam živi dalje i živjet će jer se ljudi i dalje plaše. Ako je sudac Vrhovnog suda sudjelovao u likvidaciji nevinog čovjeka, onda je sve moguće...

U neposrednoj blizini Republike Hrvatske i Republike Slovenije događaju se tektonski potresi. U Austriji je nastala nova koalicija, koja je odgovor na nasilje koje su najviši predstavnici Europske unije vršili prema građanima. Na posljednjim je izborima u Austriji područje srednje Europe dobro zaokruženo. Od Baltika do Jadrana sada postoji srednja osovina koja predstavlja zdrave temelje Europe. Zemlje nekadašnje Jugoslavije, kojima pripadaju i Slovenija i Hrvatska nisu doživjele potres, onako kako su ga doživjele države nekadašnjeg Varšavskog pakta. Što se tiče zdravlja, javnog morala, Slovenija i Hrvatska se ne mogu uspoređivati s državama poput Poljske, Češke, Slovačke ili baltičkim zemljama. Jer nikada naime nisu provele lustraciju.

U Sloveniji je osnovni problem neovisnost pravosuđa. Činjenica jest da se sudovi u Sloveniji nalaze u rukama bivših stranačkih vladara, što je dobro ilustrirano slijedećim citatom. Riječ je o predsjedniku Vrhovnog suda RS koji je mandat prepustio drugom članu VS prije nekoliko mjeseci. Ali je zadržao svu neformalnu vlast. Izjava koju navodim, govori više nego bilo što drugo, o postojanju nekadašnje partijske vlasti u Ljubljani. Riječ je, naime, o ubojstvu nevinog čovjeka. Dakle: „Na primjer, u zimu 1987. – 1988. godine je oko 11 sati ujutro sudac Masleša u blizini Rožne doline u Šempeteru kod Nove Gorice išao vidjeti ubijenog civila koji je pokušavao prokrijumčariti traperice iz Italije (bio je Lala – Vojvođanin koji je to radio svake zime jednom ili dvaput, budući da je bio sezonski radnik na terenu). No, nije bio ustrijeljen u čelo, već u leđa. Umro je prije no što su ga spasitelji odveli kirurgu. Službeno su izjavili da je taj čovjek činio sramotu ‘našoj državi’, da je (sigurno!) tako. /…/ Osobno sam primio poziv dežurnog liječnika da je hitno potrebna pomoć ustrijeljenom civilu: kada sam pohitao u automobil, poziv je otkazan, jer se oko njega trude spasitelji i jer su gotovo u bolnici (nekoliko stotina metara), spomenut je i sudac Masleša“. To je napisao Teodor Durnik koji je tada bio pozvan kao liječnik. U našim je očima to čovjek velike hrabrosti i velike časti.

Njegova izjava potiče nužna pitanja. Prvo: na prvi se pogled čini da bi to moglo proći kao grubo kršenje pristojnosti represivnih organa, kao što je to bilo za carinski prekršaj nekoga tko ga je poznavao i zato čekao – očito u zasjedi – da bi ga ustrijelili u leđa. Što se tamo zapravo događalo? Kako je predsjednik Vrhovnog suda zemlje koja pripada europskoj zajednici naroda mogao počiniti nešto slično? Ako idemo u konkretne detalje možemo se zapitati tko se dogovarao prije događaja? Koliko je lokalnih instanci (od suda do graničnih karavela) bilo uključeno? Kada je Branko Masleša čuo za ‘operaciju’? Koje su bile njegove riječi kada je pristao nazočiti? Što je kasnije učinio? Što je učinio na onaj sudbonosni dan u 11 sati kada je nesretnika napuštao život? Jer je – ako razmišljamo logički – stvar morala biti dogovorena unaprijed. U tom bi smjeru bilo potrebno utvrditi kolike su kompetentnosti graničara tada bile u štićenju graničnog pojasa, prema zakonodavstvu SFRJ. Svi su zakoni u tiskanom obliku još uvijek dostupni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Ljubljani. Koliko Vrhovnih sudova u Republici Hrvatskoj ima sličan pedigre kao i Masleša.

Konačno: što je ondje radio Branko Masleša u tom trenutku koji opisuje liječnik. Kako Branko Masleša može biti na mjestu suca Vrhovnog suda RS? Time zadiremo u ključni problem republika nekadašnje Jugoslavije, a to je problem titoizma. Titoizam je živ i izvor je većine problema s kojima se suočavamo. Koliko je duboko titoizam ušao u pore društva, govori citat istaknutog profesora sa Sveučilišta Yale, dr. Ive Banca, jednog od najvećih stručnjaka za suvremenu povijest. Njegov komentar nalazi se na stražnji strani moje najnovije knjige ‘Kota 101’.

Navodim: „U svojoj knjizi ‘Kota 101’ prof. Boštjan Marko Turk uvodi nas u memljive podrume slovenskog postkomunizma, s naglaskom na kontroli koju strukture duboke države vrše nad ustanovama vlasti, posebno pravosudne, te politike općenito, gospodarstva, medija i kulture. Njegov odgovor na pitanje – kako je moguće da stanje u jednoj EU članici, koja je preuzela euro i ušla u Schengensku zonu, može imati mnoštvo sličnosti s opisom totalitarnog društva u Orwellovom romanu ‘1984’? ‒ koristan je ne samo za Slovence nego i za sve druge žrtve stockholmskog sindroma, koji se još uvijek identificiraju s jednim propalim, dekadentnim i protudemokratskim sustavom, na čelu s njegovim bajatim kumirom, orwellovskim kandidatom za Nobelovu nagradu za mir, koji se proslavio mirnodopskim pokoljima.



Svi građani nekadašnje SFRJ nalaze se pred istim problemom. Titoizam živi dalje i živjet će jer se ljudi i dalje plaše. Ako je sudac Vrhovnog suda sudjelovao u likvidaciji nevinog čovjeka, onda je sve moguće…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI