Čitam ovih dana da su Nina i ekipa odbili financijski podržati knjigu pjesama Arsena Dedića ”Brod u boci“, ali su spremno financirali knjigu Sneške Kordić “Jezik i nacionalizam“. Živi dokaz da su jugoslaveni na većoj cijeni od umjetnika. Srećom, samo u Ministarstvu kulture. Za sada…
Komunisti i dalje marširaju Lijepom Našom. Imam dojam da su stvarno besmrtni. Bernarda Holjevac na Facebooku zaključuje: “Nada više ne umire posljednja. Manolić umire poslije nade“. Dugo i sretno živjet će i Lora Vidović, pravobraniteljica za nešto… Bruna Esih kaže: “Zakošek mi je na obrani diplomskoga rada rekao da mi u naslovu ne može biti “agresija na Hrvatsku“, da srpsku agresiju moram dokazati.“ U prva četiri mjeseca ove godine umrlo je 1.085 branitelja. Za one koji su se četiri godine borili za diktatorsku Jugoslaviju nema podataka. Vjerojatno zato što je komunizam u RH besmrtan. “Besmrtni“ nam uporno poručuju preko svoje mladunčadi Tomića, Rudanice, Lovrićke, Dežulovića, Pofuka, Frljića, Kekina … da smo se 1945. g. oslobodili od crnog fašizma i pobjedonosno ušli u eru slobode i demokracije. Hrvatski književnik, kojeg je i Krleža cijenio, Mile Budak iz “tehničkih razloga“ nije stigao provjeriti tu u načelu dobru vijest. Bio je, naime, optužen, osuđen i pogubljen u roku od 24 sata.
Komunjare i demokracija! Rijeka, grad u kojem komunisti obaraju sve rekorde po dužini vladanja, kupila je Titov brod “Galeb“. Vojko Obersnel, kao i svaki mudri gradonačelnik, podučava nas: ”Tito je bez sumnje značajna povijesna figura…“ Zlobni desničari cvile da je na pomolu “kulturno umjetnička“ trampa. Rade i familija prepust će posjed ”ostrva Breoni” u zamjenu za posjed lađe “Galeb“, pa kad se lađa dovrši Rade i familija, Frljić, Mile Kekin, Stipe Mesić, Vedrana Rudan, Neda Raukar, Antonije Tomić i ostali besmrtnici krstarit će toplim morima. Nesvrstanima, koje su dobro upoznali Tito i Mesić, prikazivat će se adaptacija “Deklaracije o zajedničkom jeziku“ u formi putopisa. Ako krstarenje ne bude skuplje od sedam kunića dnevno, evo tu i Nenada Stazića. Pred lađom “Galeb“ svijetla je muzejska budućnost. Prikazat će se socrealistička pravosudna opereta pod nazivom “Kako je fašista Mile Budak vjerovao u antifašističko pravo na žalbu…“
Lora Vidović je dipl. pravnica. Što je dobro jer je to i uvjet za izbor Pučke pravobraniteljice uz 15 godina staža u pravnoj struci. Ona je zadnje tri godine bila na čelu hrvatskoga ureda UNICEF-a. To s pravom ima veze kao s atomskom fizikom. Formalni uvjet za dužnost šefa ureda UNICEF-a je diploma bilo kojeg fakulteta društvenih ili humanističkih znanosti. Znači, šef ureda mogao je biti i bradati lik koji je završio recimo Indologiju. I tako je naša Lora sa 12 godina staža dobila životnu priliku da pomete pod Lijeve naše s HOS-om. “Pripravila“ se Lora, kako bi rekli Zagorci, i otkrila Slavici Lukić majku svih istina: ”Pozdrav “Za dom spremni“ je posve jasno nezakonit!“ Slavica bi mogla na kraju godine ući u najuži izbor za Pulitzera. Ali nisam posve siguran bi li Slavica najpoznatiju svjetsku novinarsku nagradu željela uopće primiti. Naime, Joseph Pulitzer, rođen je 1847.g, nešto više od 100 godina prije rekordnog smaknuća Mile Budaka. Što i nije neki problem. Ali je problem što je nesretni Joseph rođen 10. travnja pa bi naša Lora mogla zaključiti da je njegovo rođenje “posve jasno nezakonito“. Da je Lora pročitala Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji od 12.veljače 2013.g. vidjela bi u članku 2. stavak 1. tko su sve hrvatski branitelji iz Domovinskog rata. Između ostalih izrijekom se navodi da su to članovi Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Možda Lori fale one tri nesretne godine pa ne zna da je Račanovo Ministarstvo uprave priznalo HOS i njegov vojni grb “Za dom spremni“ kao legalan i legitiman, a što znači da se smije slobodno koristiti. Ali naša Lora je pravnica pa je, da bude ”ziher”, ušla u statističku analizu sudske prakse u odnosu na taj pozdrav koji uništio miran i pastoralan san našim antifama. Lora ni ne pomišlja da u Pulitzerovoj analizi otkrije u kojem je to zakonskom tekstu izrijekom navedeno da je ZDS “posve jasno nezakonit“. Poziva se na Visoki prekršajni sud i Ustavni sud RH. Krasno! Međutim, rješenja u prekršajnom postupku donose niži prekršajni sudovi. Na žalost po Loru i Slavicu tu statistika pokazuje malo više od bikinija. Nedavno je sudac Prekršajnog suda u Daruvaru Petar Malivuk oslobodio vukovarskog branitelja Damira Markuša s jednostavnim obrazloženjem da je pozdrav “Za dom spremni“ legalan pozdrav potvrđen rješenjem Ministarstva uprave RH. I što sad? Jasno je danas i zadnjoj budali da je borba hrvatske ljevice, antifa i gledatelja Žikine dinastije protiv legendarnog pozdrava iz Domovinskog rata čista utopija. HOS-ovci su ulazili u bitke od Vukovara do Dubrovnika s tim pokličem, umirali su s tim pokličem na ustima i dobili rat da bi jednog dana Lora Vidović mogla sjesti u fotelju pravobraniteljice i s visoka pljuckat po njima. Taj pozdrav koristio se i u NDH. Da i što onda? U toj, kako komunjare vole reći “takozvanoj državi“, pjevala se i Lijepa naša… plaćalo se kunama pa to Loru ne užasava. Na kraju, zgodno je napomenuti da je upravo Slavica Lukić bila predvodnica demaskiranja Lore Vidović zbog deficita od tri godine pravnog iskustva za funkciju koju danas tako neuspješno obnaša. Ispunjava me srećom i uskršnjom tronutošću što su se srodne ideološke duše, zahvaljujući HOS-u, napokon pomirile. Bumerang, koje su zajedničkim progresivnim snagama bacile na HOS, nezaustavljivo juri natrag prema njima.
Lav Nikolajevič Tolstoj je napisao: “Treba ili šutjeti ili govoriti samo ono što je bolje od šutnje.“
Kad smo već kod Slavice Lukić, za svaku je pohvalu izvrstan istraživački rad u Jutarnjem od 15. travnja. “Kako se pisala presuda kojom je oslobođen Ivo Sanader.“ Novinarka je nekim svojim kanalima došla do dokumenta o dilemama oko oslobađajuće odluke u predmetu INA-Mol za Ivu Sanadera. Dokument je potpisao sudac Ustavnog suda u mirovini Ivan Matija. Što je najzanimljivije, Ustavni sud je donio jednoglasnu odluku. Matija govori o svojim sumnjama, o lobiranju, o curenju informacija, o odluci Ustavnog suda i kako će se negativno reflektirati na položaj RH u arbitražnom postupku koji je RH pokrenula protiv MOL-a u Ženevi. Taj smo postupak, zahvaljujući upravo ovoj “izlobiranoj“ odluci Ustavnog suda, u konačnici i izgubili. Puno je tu zanimljivih detalja koji ogoljuju ugled tadašnjeg Ustavnog suda. Do danas se taji ime tzv. suca izvjestitelja o kojem je najviše ovisio konačan pravorijek. Matija, u razgovoru s novinarkom, između ostalog, kaže: “Mogu samo reći da nisam digao ruku za tu odluku mirna srca.“ Čudno! Da je glasovao protiv odluke i pismeno obrazložio svoje izdvojeno mišljenje rezultat bi bio isti. Ali “lobisti“ su očito tražili i dobili jednoglasnu odluku koja im u formalnom smislu nije ništa značila. Međutim, itekako je puno značila arbitražnom sudu u Ženevi. Iako Ustavni sud formalno nije dio sudskog sustava, on u očima umorne hrvatske javnosti predstavlja mitskih dvanaest mudraca. Ovaj puta mudraca okupljenih, ne voljom cara, nego Hrvatskog sabora. Ili kako je lijepo napisao George Orwell da smo u načelu svi jednaki pred zakonom, ali neki su još malo jednakiji od drugih.
Imamo mi lijep i plastičan primjer kako sudovi sude “u ime naroda“ – hrvatskoga. Mjesto radnje Šibenik. Klipan, po pravomoćnom rješenju suda ili Centra za socijalnu skrb, mora u popravni dom. Umjesto u dom, klipan se u gradu namjeri na mirnog mladića i s leđa ga napadne te prebije. Žrtva ostaje teški invalid, nesposoban da se sam brine o sebi. Otac tuži državu jer je država ta koja je, po njegovom sudu, klipana morala poslati bez odlaganja tamo gdje spada. Da je to napravila na vrijeme, sin mu ne bi ostao doživotni invalid. Prvostupanjski sud je tako i presudio, tj.: u korist tužitelja. Drugostupanjski je pak sud preinačio prvostupanjsku presudu i meritorno presudio, tj. odbio tužbu i tužbeni zahtjev. Usput, naložio je ocu tužitelja da plati državi troškove postupka od 182 000 kn. Nezakonitim postupkom države sin mu je teški invalid, nesposoban za elementarni život, a sada im prijeti čak i opasnost da svi zajedno ostanu bez jedine imovine – obiteljske kuće. Mislite da pretjerujem? Nedavno je žena u Lijepoj Našoj ostala bez stana zbog 1400 kn neplaćene pričuve!!
Vratimo se našem slučaju onog klipana koji je trebao ići u popravni dom. Obrazloženje višeg suda za odbijajuću odluku ulazi u domenu crnog humora. Sud ne vidi uzročnu vezu između štetnog događaja i postupanja organa (državnih) koji su klipana trebali smjestiti u popravni dom – gdje se, tu i tamo, netko ipak uspije čak i popraviti. Ali nikad do kraja. Dokaz je i autor ove kolumne koji je dvije godine proveo u popravnom domu u Ravnoj gori kraj Delnica. I nikad više nije pao razred u školi. Uglavnom, unatoč skoro pedeset godina u odvjetništvu, ne mogu izbaciti iz sebe mučninu zbog svega što je zadesilo obitelj, oca i sina u životu kao i na sudu u Šibeniku. Lakonski rečeno, i suci su samo ljudi! Ali “ljudi“ suci, recimo, u Engleskoj biraju se malo drugačije nego kod nas. Onaj tko tamo želi postati sudac mora minimalno barem pet godina biti odvjetnik da bi sjeo u sudački stolac. A kod nas? Ni jedan odvjetnik u RH ne može postati sudac ni u “Špičkovini“ kako je rekao bivši premijer jer ne zadovoljava “stroge“ uvjete. Taj “strogi“ uvjet je famozna Pravosudna akademija, izmišljotina jednog bivšeg ministra pravosuđe. Naziv je preuzet iz Francuske i asocira na nekakav mudri vrh pravosudne piramide. U Francuskoj u tu akademiju idu porotnici kako bi naučili osnovne pojmove o pravu i da ne bi drijemali za vrijeme rasprava kao kod nas. A Pravosudna akademija u RH služi kako bi naši vrli suci Vrhovnih sudova, koji tamo predaju, “služili peneze“ kako to lijepo kažu Zagorci. Rezultat je pravosudna močvara u kojoj sud “ne vidi uzročnu vezu između štetnog događaja…“ A da je taj sudac pet godina radio kao odvjetnik bilo bi manje pravosudnih katastrofa tipa Sanadera, Maškarina, ovog slučaja u Šibeniku, žene koja je zbog 1.400 kn. ostala bez stana i da ne nabrajam više. Da su bili odvjetnici, naučili bi ono što nikada neće naučiti u bilo kojoj Pravosudnoj akademiji: ući u ljudsku dimenziju, tragediju oca kojem ostaje sin invalid, biljka za koju se mora boriti do kraja života. Englezi su to shvatili. Tobože hladni i proračunati Englezi. A Šibenčani… ?
Da parafraziram Oscara Wildea: ”Suci su ljudi bez ijednog poroka koji bi im eventualno mogao ublažit silne vrline”.
Od naših sudova mi je često mučno. Hajmo na nešto veselije. Nogomet i športske novinare. Recimo, trenutno je u modi pljuvanje, ili još bolje rečeno hračkanje, po Dinamu. Jedanaest su godina iz Maksimirske šume dizali Mamići tlak svima poštenim i “poštenim“ navijačima drugih klubova. Ali ove godine je napokon došao kraj tim mukama. Već sam napisao i potpisujem, Rijeka je prvak i samo ako Ameri bace “majku svih bombi“ na Rujevicu ta se moja prognoza neće ostvariti.
Umro je najveći športski novinar – Tomica Židak. Dinamovac koji je itekako znao oplesti baš po Dinamu. Ostali su nam “antifa“ Dražen Krušelj, Igor Fak ili tako nekako. I Flak me u stvari zadivio “memorijom pamćenja“ te “lucidnošću“ kad je kazao: “Koliko puta Rijeka mora nadigrati Dinamo da bi slavila?“ Zatim podnaslov: “Nakon svake utakmice nešto je sporno, ali nikada na Dinamovu štetu! Je li to slučajno?“ Druga utakmica između Dinama i Rijeke odigrana je prošle jeseni u Maksimiru. Završila je podjelom bodova. Igor je u pravu. Sudac je pokazao igraču Rijeke drugi žuti. Rijeka je bila zaprepaštena. Kako drugi žuti? To je krađa! Tko još u derbiju pokazuje drugi žuti? Međutim, u prvom poluvremenu je Dinamo izvodio korner i nabacio visoku loptu u šesnaesterac Rijeke. Golman Bradarić je skočio i elegantno rukom prebacio loptu preko gola u novi korner. Flak, Flek ili Fak do danas nije shvatio da se golman Rijeke zvao Prskalo, da je Bradarić, vezni igrač, a da sudac nije dosudio čisti jedanasterac za klub na čiju štetu se nikada ništa ne sudi. Igoru se nakostruše njegovi ofarbani plavi uvojci čim se spomene Dinamo. Zbog toga sad ima bijele uvojke. Njegov kolega Junaci je ogorčen. “Sramota! Sudac pogurao Dinamo do nove pobjede“. Protiv Lokomotive za koju novinari godinama tvrde da pušta Dinamu koliko mu bodova i golova treba. Sad se “mušterija“ digla na zadnje noge, pa sudac spašava stvar. Junači se Junaci jer je Soudani mogao dobiti crveni ili žuti karton. Kad bi samo u nekom apstraktnom slučaju Rijeka izgubila naslov, mislim da bi čitava športska redakcija Večernjaka završila u Slobodnoj Dalmaciji. Zašto? Pogodite… Ajde ne tresite se novinari-navijači! Mrski klub će u borbu za Europsku ligu. I to zasluženo!
Opet parafraziram genijalnog Oscara Wildea: “Moralnost je stav koji zauzimamo prema športašima i momčadima koje ne trpimo”.
Napokon sam dobio čvrsti dokaz da MOST vuče dobre poteze. Napala ga je u subotnjem Jutarnjem Jelena Lovrić. Bolji dokaz ne postoji. Problem je Ministarstvo kulture. Ministarstvo sa posebnim potrebama. Čitam ovih dana da su Nina i ekipa odbili financijski podržati knjigu pjesama Arsena Dedića ”Brod u boci“, ali su spremno financirali knjigu Sneške Kordić “Jezik i nacionalizam“. Živi dokaz da su jugoslaveni na većoj cijeni od umjetnika. Srećom, samo u Ministarstvu kulture. Za sada…