Karamarko neće moći odoljeti zovu političke borbe za bolju Hrvatsku

screenshot

Pomno strateški osmišljeni procesi kastracije hrvatske desnice nisu započeli dolaskom na vlast gospodina Andreja Plenkovića, već svoju genezu vuku iz 2000. godine, dolaskom na Pantovčak, Stjepana Mesića i 'trećejanuarske' Račanove političke garniture. Detuđmanizacija Hrvatske, notorno razbijanje jedinstva braniteljske populacije čemu je prethodilo umirovljenje hrvatskih generala zbog benignog pisma koje je proglašeno puzajućim državnim udarom, vuče, zapravo, svoje korijene još iz samog početka Domovinskog rata

Pomno strateški osmišljeni procesi kastracije hrvatske desnice nisu započeli dolaskom na vlast gospodina Andreja Plenkovića, već svoju genezu vuku iz 2000. godine, dolaskom na Pantovčak, Stjepana Mesića i „trećejanuarske” Račanove političke garniture.

Detuđmanizacija Hrvatske, notorno razbijanje jedinstva braniteljske populacije čemu je prethodilo umirovljenje hrvatskih generala zbog benignog pisma koje je proglašeno puzajućim državnim udarom, vuče, zapravo, svoje korijene još iz samog početka Domovinskog rata. Jer na vlast su 2000. došli oni koji se za Hrvatsku 1991. nisu borili, koji su Hrvatsku vidjeli u nekom novom jugoslavenskom regionu, što su znakovito pokazali napuštajući Hrvatski državni sabor ne želeći sudjelovati u glasovanju o „Deklaraciji” o hrvatskoj neovisnosti i raskidu svih državno pravnih sveza sa bivšom poraženom, agresorskom, velikosrpskom Jugoslavijom.

Procesi kastracije hrvatske desnice ili hrvatskog domoljubnog korpusa mogao se učinkovito operacionalizirati na otvoreno najgrublji način, jedino u trenutku kada veleizdajničke antihrvatske snage preuzmu vlast u punom formatu. To se upravo događalo pred našim vlastitim očima! Hrvatskom narodu bila je mala i kratkotrajna utjeha pobjeda HDZ-a na izborima krajem 2003. pod vodstvom Ive Sanadera, jer vrlo brzo smo svjedočili da Ivo Sanader u kohabitaciji sa Stjepanom Mesićem još perfidnije i odlučnije provodi agendu Račanove „trećejanuarske diktature”.

Karamarkov politički zaokret…

Osim što je Sanader promptno i sluganski kao na tekućoj traci isporučivao Hrvate Haaškom sudu i procesuirao pobjedničke hrvatske branitelje na domaćim sudovima, zadatak mu je bio uništiti hrvatsku desnicu, poglavito HSP. Jer jaki HSP sa 8 zastupnika u Hrvatskom saboru smetao je stratezima novog oblika srpsko-hrvatskog „bratstva i jedinstva”, a osobito onima koji Hrvatsku vide kao bipolarnu političku tvorevinu u formalnoj ili neformalnoj velikoj koaliciji. Slogan – „Glas za HSP je glas za SDP”, PR-ovska je izmišljotina HDZ-a i kako danas svjedočimo, svi procesi glede eutanizacije HSP-a odrađeni su učinkovito i gotovo savršeno, tako da od HSP-a danas postoje samo neprepoznatljivi tragovi.

Istodobno s procesima kastracije hrvatske desnice i anatemizacijom domoljubnog korpusa hrvatskog naroda, događali su se i procesi neprincipijelnog približavanje Miloradu Pupovcu i srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, što se ne bi moglo dogoditi da se nije pomno isplanirala relativizacija jugoslavensko četničke agresije na Hrvatsku, obezvrjeđivanje naše pobjede u Domovinskom ratu i strategija izjednačavanja krivnje u navodnom „građanskom ratu koji se vodio na ovim prostorima”.

„Istom metom s istim odstojanjem”, nastavila je Jadranka Kosor pod egidom približavanja EU-u, pa u Hrvatskoj niče velebni četnički spomenik u Srbu, a predstavnici hrvatskog iseljeništva u Hrvatskom saboru ostaju na jedva tri zastupnika, isto onoliko koliko ima Pupavčev, četnički SDSS. Klica novog „srpsko-hrvatskog bratstva i jedinstva” nije, dakle, proklijala s recentnim notornim Krešom Beljakom na nedavnom četničkom derneku u srcu Hrvatske, već Beljak po narudžbi samo raspiruje davno zapaljenu vatru.

Dolaskom na vlast Zorana Milanovića i njegovih „kukurikavaca” nakon sloma Sanaderštine, u Hrvatskoj započinje otvoreni rat protiv svih nacionalnih simbola i institucija kao nosivih stupova hrvatskog suverenizma, pa tako svjedočimo formuli – „Mi ili oni”, o – „…slučajnoj državi sa slučajnim narodom” i osobito svjedočimo Milanovićevoj prijetnji da ćemo u Hrvatskoj – „imati pakao”! Ipak, u tom tužnom vremenu, usprkos tome što je HDZ potpuno slomljen i devastiran, probudio se onaj praiskonski instinkt biračkog tijela hrvatskog naroda koji se ciklično javlja kada se osjete opasnosti i ugroze i taj instinkt iznjedrio je novog lidera u liku novog predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka.

Tomislav Karamarko, već na samom početku svog političkog djelovanja s pozicija predsjednika stranke, odbacuje svaku moguću neprincipijelnu koaliciju s neoliberalnom ljevicom i koaliciju s Miloradom Pupavcem i ustrojava stožernu Domoljubnu koaliciju s kojom na čelu, niže pobjede na svim izborima na kojim je sudjelovao. U pravom domoljubnom zanosu hrvatski narod je dočekao i taj trenutak da je Pantovčak, jedno od dva najvažnija hrvatska brda, osvojila Kolinda Grabar Kitarović pobijedivši u dramatičnoj završnici svog konkurenta, Ivu Josipovića, „osobnog” klaviristu Milorada Dodika i uzgajivača „ustaških zmija u njedrima” usred Izraelskog Knesseta!

Istodobno, dok Tomislav Karamarko niže izborne pobjede i potpuno racionalno kroz HSP Ruže Tomašić i Hrast, Ladislava Ilčića, jača HDZ-u desni koalicijski potencijal šaljući svom biračkom tijelu percepciju domoljubnog zajedništva bez kojega nema ništa, u mentalno komunističkoj kuhinji uz pomoć većine mainstream medija rađa se prava, dobro organizirana urota s ciljem rušenja Tomislava Karamarka i zaustavljanja takozvane konzervativne revolucije u Hrvatskoj. Cilj je bio zaustaviti domoljubne suverenističke politike, politike lustracije i najavljeni rat uvoznom lobiju, koji je najavljen radi revitalizacije domaće poljoprivredne proizvodnje i oživljavanja hrvatskog sela i ruralnih područja.

Žive mete komunističke mafije

Svaka urota ima svog režisera, scenaristu i glumce kao izvršitelje i ne može biti uspješna bez dobrog producenta. U slučaju urote protiv Tomislava Karamarka, scenarij je napisao IFIMES, Ljubljanski institut za bliskoistočna i balkanska pitanja u kojemu i danas ideološki stoluju – Stjepan Mesić i Budimir Lončar. Njihov glasnogovornik i glavni strateški analitičar, Blagoje Grahovac, kao živu metu tranzicijske urote obilježio je Tomislava Karamarka već nakon uhićenja mogućeg ratnog zločinca, Josipa Boljkovca. Uz Tomislava Karamarka kao živu metu označio je i Kolindu Grabar Kitarović, tvrdeći da su Karamarko i Grabar Kitarović direktan proizvod Tuđmanove fašistoidne politike. Kada danas nekritički cipelare Kolindu Grabar Kitarović, osobito oni s desnih pozicija, treba uvijek imati na umu činjenicu da je i Ona, kao i Karamarko, sve vrijeme bila živa i otvorena meta mentalno komunističke mafije u Hrvatskoj.

Režiseri u ovoj priči svakako su oni likovi iz „duboke države” koje kolokvijalno nazivamo „udba”, a glavnu urotničku ulogu dobila je stranka Most nezavisnih lista obilno potpomognuta donacijama istog onog uvoznog lobija protiv kojega je Karamarko najavio rat. Naravno, bez dobrog i sposobnoga producenta ove urote koji se veleizdajnički skrivao u srcu samog HDZ-a, Karamarko nikada ne bi pao.

Most se danas bez ikakve sumnje nagnuo „udesno”, glumeći nekakav nedorečeni suverenizam ne bi li još jednom zagrabio u bazen domoljubnog biračkog tijela. Na valu mržnje i medijske urote protiv HDZ-a i Domoljubne koalicije Tomislava Karamarka, Most je u svoju mrežu ulovio one neodlučne i zbunjene birače desnice koji su po prirodi stvari uvijek glasovali za HDZ. Danas, kada analitički promatram taj politički period, mogu sa sigurnošću tvrditi da je Most Karamarku „ukrao” najmanje 5 mandata, iskoristivši urotničku klimu koja je svakodnevno razarala domoljubno biračko tijelo. Ako netko misli da je u Hrvatskoj šampion nevjerodostojnosti, Andrej Plenković, onda se grdno vara.

Sjetimo se Petrova i njegove „vjerodostojne” javnobilježničke potvrde i obećanja da neće ni s kim koalirati. Trebamo li se prisjetiti Mostovih nebuloza o tripartitnoj Vladi, sramotnih pregovora sa Zoranom Milanovićem i Tomislavom Karamarkom istodobno? Trebamo li se sjetiti njihove platforme koja je čvrsto komunicirana prema javnosti više puta, o potrebi totalnog uništenja dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj? Na kraju su bili toliko vjerodostojni da su bezobrazno ušli u koaliciju s HDZ-om, a jedini im je motiv bio da ucjenjivački, pomoću pregovaračkog instrumenta „veta”, prigrabe što više poluga vlasti kroz „oteta” ministarstva, s konačnim ciljem rušenja Tomislava Karamarka, zbog čega su se uopće i pojavili na političkoj sceni.

Suvereniste, kakvim se danas prikazuju članovi Mosta, treba podsjetiti da u Karamarkovoj koaliciji i Vladi nije bilo Milorada Pupovca, HNS-a, nije bilo osumnjičenih kriminalaca poput Sauche, nije bilo Bandića i njegovih suspektnih prebjega, nije bilo ministara Božinovića, Divjak, Burić, Obuljen, nije bilo HDZ-ovog ideologa Šeksa. Nisu bili zadovoljni s Karamarkom, a onda su odjednom postali zadovoljni s Plenkovićem i još prije zadnjih izbora proglasili strateško partnerstvo s Plenkovićem i sa svima ovima koje sam nabrojao, a koji nisu bili u Karamarkovom timu. Ima li bilo što nevjerodostojnije u politici osim ove nevjerodostojnosti koju je pokazao Most…?

Most je zaboravio onu staru poslovicu – „Tko se mača laća…”! I nisu računali da od njihove nevjerodostojnosti ima i perfidnijih igrača. Dakako, nakon što ih je Plenković programatski iskoristio kao smokvin list i kvazistrateškog partnera za formiranje većine u Saboru i Vladi, prvom prilikom ih je šutnuo na smeće, baš onako kako su oni šutnuli Karamarka. I sada cvile i dodvoravaju se desnom biračkom tijelu, licemjerno misleći da je hrvatski narod toliko glup da će se dati prevariti i po treći put!? U svakom slučaju, nažalost, ima i onih smušenjaka koji se dodvoravaju Mostu, misleći da će tako politički profitirati u budućnosti.

Nova Domoljubna koalicija za eu-izbore!

Hrast je ostao na jednom saborskom mandatu kojega im je u principu darovao Tomislav Karamarko u sklopu Domoljubne koalicije. Stranka Hrast, sa izrazito vrijednim suverenistom, Hrvojem Zekanovićem i super inteligentnim, Ladislavom Ilčićem, prisiljena je lutati od stranke do stranke na desnici opravdano se bojeći da bi mogla nestati s političke scene u nadolazećim izbornim ciklusima.

HSP-AS ili Ružini konzervativci kao frakcijski ostatci nekada moćnog HSP-a, mogli bi vrlo vjerojatno doživjeti istu sudbinu.

HSP hvalevrijednog gospodina Karla Starčevića, čini se da barem za sada ima dobar domet lokalnog karaktera i vjerojatno će njegov domet i ostati takav kakav je danas, ukoliko se ne dogodi pomirba na pravaškoj sceni.

DESNO, stranka Ante Đapića, iako medijski najvidljivija s jasno artikuliranim svjetonazorom izraženim u njihovoj programskoj platformi, ima problem stigme koju neopravdano i nepravedno nosi Anto Đapić, koji je proglašen veleizdajnikom i rušiteljem pravaške scene.

UiO i Željka Markić, nakon povijesnog referendumskog uspjeha o braku, izgubili su svoju vjerodostojnost nakon već drugog poraza referenduma o izmjenama Izbornog zakona. Rezultati tih poraza, bez obzira tko za njih bio kriv, bit će vidljivi uskoro kada vladajuća koalicija donese novi zakon o referendumu i novi izborni zakon po svojoj mjeri. Osim toga, potpuno je nejasno zašto se referendumska inicijativa ovaj put nije odlučila za samo jedan referendum i to onaj o poništenju Istanbulske konvencije… Čini se da je i ovaj put u ovom primjeru primijenjena ona stara formula: „Podijeli, pa vladaj!” Znakovito je da je tim Markićkinim referendumima kumovao ustavni stručnjak i dokazani „suverenist”, Mostov prof. Robert Podolnjak (Jovanović).

Nezavisni za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, jedina su politička opcija na desnom političkom spektru koja se značajnije uspjela etablirati na političkoj sceni, pa i pokraj nevjerodostojnih agencija za ispitivanje javnog mnijenja, već sada prelazi izborni prag. Objektivna vrijednost Nezavisnih za Hrvatsku postupno će rasti kako se bliže vrlo važni izbori za Europski parlament. Ti izbori važni su zbog dva ključna razloga, jer će pokazati može li u Europskoj uniji i nadalje, dodatno snažiti konzervativna i suverenistička politička opcija, a s druge strane, u direktnom sučeljavanju NZH-a s Andrejom Plenkovićem i HDZ-om, koji je oštro skrenuo prema globalističkom liberalizmu, jasno će se vidjeti kako reagira tradicionalno HDZ-ovo biračko tijelo. Ukoliko Nezavisni za Hrvatsku biračima ponude listu na koju bi, osim svojih članova, uvrstili i neke osobe koje su se svojim djelima dokazale da svjetonazorski pripadaju krugu oko Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, moglo bi se objektivno dogoditi veliko iznenađenje, a Andrej Plenković bi, vjerojatno, doživio prvi ozbiljniji poraz svojih globalističkih, lijevo liberalnih politika. Prvenstveno ovdje mislim na Ružu Tomašić, koja je već jednom porazila Plenkovića osvojivši čak 30.000 preferencijalnih glasova više od njega.

Marijana Petir je trenutno bez svoje stranke i mnogi analitičari misle da bi se gđa. Petir kao nezavisna kandidatkinja jako dobro i korisno uklopila na jednoj takvoj mogućoj mješovitoj suverenističkoj listi pod vodstvom Nezavisnih za Hrvatsku, čija bi nositeljica, vjerojatno, trebala biti Bruna Esih.

Danas kada se čini da je hrvatska desnica potpuno „uškopljena”, lustrirana i kada se čini da je nemoguće bilo kakvo ozbiljnije koalicijsko udruživanje, ipak, postoji model koji to može demantirati. Taj model može se znakovito i korisno demonstrirati sveopćom podrškom jednoj suverenističkoj listi koju bi nosili Nezavisni za Hrvatsku, a koja bi u sebi sadržavala percepciju i generalnu probu za moguću novu Domoljubnu koaliciju u pripremi za izlazak na parlamentarne izbore. Objektivno mogući izborni uspjeh ovakve liste na izborima za EU-parlament, vjerojatno bi u HDZ-u ohrabrio „uškopljenu” desnu frakciju, jer bi se i na desnici pojavio ozbiljan koalicijski partner nekom novom pročišćenom HDZ-u.

U tom kontekstu, mnogi analitičari vjeruju da Tomislav Karamarko još nije rekao svoju zadnju riječ u politici i da će doći trenutak kada više neće moći odoljeti zovu borbe za bolju Hrvatsku…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI