Kada kraljevi ostaju bez svog kraljevstva

Photo: Borna Filic/PIXSELL

Kraljevine nisu slučajne države i njihovo postojanje se zanemaruje uslijed postojanja modernih društvenih uređenja. Demokracija se jamči svim subjektima, ali stvari kod bitnih promjena nisu baš posve iste kao u drugim državama. No, procesi koji se odvijaju u Kataloniji nisu za usporediti ni s jednim od dosadašnjih oblika skandinavizacije većih državnih cjelina, ali su itekako važan pokazatelj da danas ljudima treba više i da nisu spremni ostajati u državnim okvirima koji im ne pružaju ugodu domovine

Prošlotjedni Kongres britanskih Torijevaca, Timesov kolumnist, Matthew Paris, nazvao je „Kongresom smrti na dopustu“. Ta stranka, čiji je prosjek starosti članstva najstariji na svijetu, pokazala se izuzetno inertnom, pa je retorika o Brexitu preuzela apologetski ton, a Theresa May je obećala napraviti uspjeh od Brexita, što je malo prodrmalo članstvo koje je pokazalo svoje odobravanje.

Iz Londona seli Europska agencija za lijekove i tamo se oko tog odlaska nitko ne uzrujava. Hrvatska javnost prepoznala je tu migraciju na zanimljiv način; nitko se ne pita, zašto bi Agencija mogla svoje sjedište naći na nekoj ne-hrvatskoj lokaciji. Naša javnost je uvjerena da je svemu najpovoljnije sjedište baš u Hrvatskoj, ne bude li to slučaj, zasigurno se radi o nekom činovničkom propustu! Kamo sreće da smo i po ostalim pitanjima tako dobri patrioti. Bezidejnost koja obilježava većinu stranaka u svijetu i u Europi, dovodi mnoge stranke u nezgodan položaj i umjesto propagiranja programskih načela, govore o kadrovskim ili komunalnim rješenjima. U posljednje vrijeme se politički čelnici hvale time što će dezideologizirati svoje stranke, pa je veliko pitanje koja li će temeljna načela navesti u svojim programskim poveljama. Ovih dana je došlo do kulminacije nacionalne zabrinutosti oko SDP-a; svi su se zabrinuli oko uznapredovanog roka poluraspada SDP-a, a neke praktičarke i praktičari počeli su nuditi i svoju konkretnu pomoć u ulozi šefa stranke. Zabrinutost nije bila vidljiva samo u redovima ljevice, desnica je itekako pokazala svoju zabrinutost oko toga, da im ne iščezne glavni nositelj „imidža neprijatelja.“ Nitko ne može biti u politici bez imidža neprijatelja u kojeg će upirati prstom, makar mu se u vlastitoj stranci događaju neželjene stvari. Nitko ne tvrdi da bi stranke, u današnje vrijeme, morale biti ideološki ili dogmatski vođene, ali se stranačko tumačenje svojih stavova mora temeljiti na programskim naucima klasika, koje onda, opet zovemo – ideolozima.

Jedina stranka koja je ostala na svojim programskim odrednicama, istina u novome ruhu, su austrijski pučani koji su sastavljanje liste povjerili svom predsjedniku, Sebastianu Kurzu, koji će za desetak dana odnijeti pobjedu na izborima. Pruženo mu je veliko povjerenje unutar stranke, pa je i biralaštvo prepoznalo da bi se tom povjerenju valjalo priključiti, barem tako kažu ankete.

Nema ni jedne zemlje, ni političke stranke koja je propustila prokomentirati referendum u Kataloniji, ali nitko nije prokomentirao najbitniju stvar vezanu uz taj politički trenutak, a to je činjenica da je Španjolska – Kraljevina! U realnim i regalnim okvirima je to, kao da stanari kojima ste omogućili živjeti u vašoj kući, referendumom proglase taj objekt – svojim. Kraljevine nisu slučajne države i njihovo postojanje se zanemaruje uslijed postojanja modernih društvenih uređenja. Demokracija se jamči svim subjektima dotičnih kraljevina i naizgled se daje rojalnim obiteljima samo protokolarnu ulogu, ali stvari kod bitnih promjena nisu baš posve iste kao u drugim državama. Katalonsko pitanje perzistira desetljećima i komentira se sa svih strana, a ono što se uvijek ponavlja je odnos Katalonaca prema ne-Kataloncima, kojih tamo ima u značajnom omjeru. Za bolje razumijevanje, valja se vratiti kojih pedesetak godina unazad. U osobi Juana Carlosa restaurirana je ustavna monarhija u Španjolskoj, kada je na čelu države naslijedio diktatora Francisca Franca, na njegov prijedlog i na temelju nasljednih prava dinastije Burbonaca, kojih se njegov otac, Ivan Burbonski, grof Barcelonski, službeno odrekao u korist svoga sina. Ustav Kraljevine Španjolske, koji je ratificiran na nacionalnom referendumu i donesen 27. prosinca 1978., proglašava Ivana Karla kraljem Španjolske, te za zakonskog nasljednika povijesne dinastije. U lipnju 2014. godine, španjolski premijer, Mariano Rajoy, objavio je da je kralj Ivan Karlo odlučio abdicirati u korist svojeg sina Filipa VI. Ivan Karlo potpisao je Zakon o abdikaciji 18. lipnja 2014., a tada se subjektivitet grofovije Katalonije seli u ingerenciju krune. Nakon toga, razumljivo je da Španjolsku i bivšu Grofoviju Kataloniju manje toga veže i da je bilo za očekivati da će prije ili poslije doći do zahtjeva za – samoodređenjem.

Procesi koji se odvijaju u Kataloniji nisu za usporediti ni s jednim od dosadašnjih oblika skandinavizacije većih državnih cjelina, ali su itekako važan pokazatelj da danas ljudima treba više i da nisu spremni ostajati u državnim okvirima koji im ne pružaju ugodu domovine.



Baš kao i kada kraljevi ostaju bez svog kraljevstva; u Hrvatskoj se na dnevnoj bazi prolamaju blogovi, pa i čitavi članci, koje bivši vlasnik Agrokora plasira u eter. Iznimno je jak, jer očito vlada s velikom osobnom imovinom i bori se protiv onih koji su pogodovali preživljavanju tog velikog koncerna, donijevši zakon koji bi spriječio da u stečaju ode velik broj radnih mjesta u nepovrat. Sličan besprizor sam imao prilike gledati „iz prvog reda,“ kada sam bio zadužen za krizne komunikacije u predstečajno vrijeme Peveca“. Vlasnici prezaduženih sustava skloni su svojatati sve ono što već davno nije njihovo. Razumljiva je povezanost s poduzećem kojim netko dugo godina upravlja, ali isto tako se nesolventnost uvijek tretira novom upravom, zvao se to stečaj ili – „prinudna uprava.“ Agrokor je pod prinudnom upravom, a bivši vlasnik se ponaša kao da mu je netko nacionalizirao uspješno poduzeće. Petljanje s financiranjem počivalo je na pretpostavci da je vlasnik imao velik broj poslušnika koji su ga se bojali, koji bi s godišnjeg jurili na sastanke kad god bi ih Todorić sazvao i još veći broj siromašnog radništva, koje bi pristajalo raditi za sramotno male nadnice. Stil kojim se razvijao posao te korporacije, doveo je do sadašnje potplaćenosti čitavog hrvatskog radništva, jer kada se kriteriji srozaju na minimum, onda ih je teško vratiti u normalu. Slične trenutke proživljavala je svojedobno i Rusija sa svojim tajkunima koji su, ostavivši zadužena poduzeća, otišli sa „čistim“ novcem u inozemstvo. Čvrsta ruka ruske vlasti spriječila je agrokorizaciju tog gospodarskog prostora na taj način, da dužnici i ljudi koji su jasno povezani s dužnim poduzećima, ne mogu ostvariti pravo na putovnicu, a ako ju imaju – ne mogu izaći iz zemlje. Koliko čujem, naš Todorić, putuje nesmetano i to čak u Srbiju. Čak se kroz kuloare daje naslutiti da se tamo naoružava za ozbiljan medijski rat u kojemu mogu izgubiti jedino – Hrvati! Sve što bi Todorić mogao tražiti i na čemu bi on mogao inzistirati u slučaju neke presude u njegovu korist, platila bi Republika Hrvatska, a to znači – njeni državljani. Nadam se da će taj scenarij ostati u domeni fantastike, ali nikada nije dovoljno opreza, pa sam sklon to i napisati. Po slovu zakona i zdravoj logici, taj isti Todorić bi trebao navijati da se Agrokor uspije spasiti, te da ga nakon svega, pripadne njegov nužni dio. Trenutno ponašanje tog, još uvijek moćnika, objašnjivo je jedino ako želi tužiti državu ili ako ima nekog putra na glavi, putra čija je cijena premašila cijenu maslinovog ulja, što i kupci i trgovci u Konzumu dobro znaju i osjete. Predsjednik Vlade, Andrej Plenković, po tom pitanju bio je jasan u svojoj nedavnoj izjavi, naglasivši da Vlada ima vrlo jasan cilj od prvoga dana, a to je da u okolnostima u kojima je najveća kompanija došla u poteškoće, reagira na način koji je spriječio domino efekt za hrvatsko gospodarstvo i financijski sustav. „S izvanrednom upravom došli smo u poziciju da kompanija dobro posluje, da su se radna mjesta očuvala, a proces restrukturiranja u konačnici će dovesti do nagodbe i rezultirati pozitivno za zaposlenike, kompaniju i za hrvatsku ekonomiju“, rekao je Plenković.

Sve što imamo je ta mala, lijepa zemlja, ljude koji pomalo vladaju dobrim vještinama i znanjima da je čisto za povjerovati da bismo mogli jednoga dana izaći na zelenu granu, pa je sada bitno spriječiti da nam se razni korporacijski baloni ne mogu raspuknuti i prouzrokovati neotplative dugove. Polagano se smanjuje i vanjski dug, pa bi sada nekakvo novo opterećenje bilo doista velika šteta. Treba se znati ponašati državnički, država mora biti u fokusu i njena ekonomija se mora promatrati i kao jamstvo opstojnosti države. Ovdje pozdravljam i one pragmatične korake koje poduzimaju oni državnici kojima je stalo da im ekonomija funkcionira, makar ih to koštalo simpatija u javnosti. Kada se samo sjetimo s koliko je muke ta država nastala, doista bi bilo šteta da sve dobije negativan prizvuk radi pohlepe nekolicine.

Još dan danas, srbijanski predstavnici govore da smo, umjesto Domovinskog rata, imali „građanski rat“, a pritom zaboravljaju da im je Hrvatska jedan od najvažnijih gospodarskih partnera, pri čemu ostvaruju vanjskotrgovinski suficit! Srbiji nikako ne bi bilo u interesu, izgubiti Hrvatsku kao tržište, pa ne vidim čemu rade sve što bi moglo tome voditi. Mislim da bi svi naši gospodarski partneri itekako morali postati svjesni onoga što je nedavno Predsjednica Grabar-Kitarović kazala. Ona je istaknula potrebu dvaju paralelnih pristupa; dugoročno – koncentriranjem na razvoj domaćih, globalno konkurentnih i modernih, izvoznih kapaciteta; i kratkoročno – privlačenjem kvalitetnih i ciljanih izravnih stranih ulaganja. Pa je svakom, tko namjerava trgovati s Hrvatskom, dugoročno jasno da se to može ostvariti samo temeljem recipročnih odnosa i izgradnjom uvažavanja. Nadam se da će nakon skorašnjeg posjeta Rusiji i svojim očima vidjeti kako se, i uz međunarodne blokade, ekonomija može voditi, samo ako se pridaje najveća pažnja domaćem rastu. Tada se kroz sve blokade probijaju i strani ulagači i trgovci i sve ono što pripada samo onima koji sami sebe poštuju. Vezano za taj posjet, Putin je najavio da će osvježiti pitanje izgradnje Ruskog znanstvenog i kulturnog centra u Zagrebu, što je za našu metropolu čista dobit. Možda nam to nadoknadi dijelić pohlepe za sjedištem Agencije za lijekove. Možda će se i neke manjine, koje se silno osjećaju privržene Rusiji, osjećati bolje, pa se više neće morati međusobno prepucavati.

Vijest da je DSS najoštrije osudio izjavu SDSS-a, javnost je zabilježila i da se nisu prepucavali oko toga kome je kako „zapuhala“ Oluja, takva prepucavanja bismo mogli prihvatiti kao sasvim simpatična nadmudrivanja unutar manjine. Općenito je neprimjereno kako sada svi pokušavaju „trčati pred rudo“, kada je Kusićevo Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću počelo s radom, svi bi htjeli predložiti svoja rješenja prije nego li Vijeće izvjeća. Tako su se našli i parlamentarci koji bi hitno donijeli zakon o onim simbolima totalitarizama koji se njima ne sviđaju, ne upitavši se, postoje li još neki simboli totalitarizama koji se nekim drugima ne sviđaju… Ovime se nastavljaju oni elementi folklora koji ukazuju na uskogrudnost i samodopadnost onih kojima je bilo kakvo rješenje dobro, dok god je „njihovo“ i nespremnost na rješenja koja su, možda, i bolja, ali su tuđa!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI