Velika se politička priča rasplela oko obrazovanja i gotovo se ne biraju načini kako pacifizirati hrvatsku mladost i učiniti ju u budućnosti potpuno nespremnu za bilo kakve promjene potrebne hrvatskim nacionalnim interesima i budućnosti. Škola za život, dualno obrazovanje i slične parolaške konstrukcije, nalik već viđenim besmislenim frazama - s faksa na posao - osmišljene u trgovinskoj političkoj maniri nisu ništa drugo nego svjesno unošenje nemira u ionako beskrajno podcijenjeno hrvatsko školstvo
Školstvo, znanost, kultura, zdravstvo i pravni sustav temelji su razvoja i postojanosti svakog društva i države, a obrazovanost zasnovana na znanju, sposobnostima i moralnim postupanjima, osnova su vrijednosnih mjerila pojedinaca. Postoje, naravno, i detaljizirana vrednovanja, različitosti pogleda i mišljenja, svjetonazorska razlikovanja i uopće prihvatljiva odstupanja od osnova kad su usmjerena prema neselektivnom općem dobru ljudske populacije koju predstavljaš, vodiš, štitiš i usmjeravaš prema razvojnoj budućnosti. Gospodarstvo, financije i niz ostalih djelatnosti u svojoj su osnovi nadgradnja postavljenim temeljima i potpuno je jasno kako samo uspostava funkcionalnog sustava između temelja i nadgradnje može svako društvo, prostor i populaciju voditi prema sigurnosti, razvoju, opstanku, osjećaju zadovoljstva, vrijednosnim mjerilima, povjerenju i vjerovanju u budućnost. Vrijedi to naravno i za Hrvatsku.
Slučajni ili namjerni poremećaj ovakvog obrasca potaknut ili usmjeravan političkim postupanjima s primarnim ciljem zadržavanja na vlasti i kontrole, u osnovi financijskih proračunskih i ostalih interesa, ostavlja velike negativne tragove na hrvatski (i svaki ostali) vrijednosni sustav, brojnost i obilježja hrvatskog stanovništva i pogotovo na političko, financijsko i pozicijsko raslojavanje hrvatskog prostora i društva, još uvijek idealističkog vjerovanja u socijalnu sigurnost. Događa se to u brojnim segmentima danas u Hrvatskoj, ali su ipak najizraženiji politički destrukcijski postupci upravo u školstvu, znanosti, kulturi, zdravstvu, te pravnom i političkom sustavu, dakle – u stvarnim temeljima hrvatskog društva i države.
Posljedice njihovog razaranja su dalekosežne, teško u kratkom vremenu popravljive i u konačnici ne mogu osiguravati i uvjetovati djelatnostima u nadgradnji zakonitosti postupanja u općem interesu ili konkretno u interesu hrvatske budućnosti. Bez sustavnih temelja, financijska, gospodarska i politička moć u nadgradnji vođena je samo osobnim ili užim interesnim principima u kojima je mjesto ljudske populacije ili ostalih izvan tog upravljačkog kruga, svedeno jednostavno na najamnu radnu snagu koja donosi profit izabranima. Europski i hrvatski sljedbenički model kontrole i korištenja stanovništva pod okriljem frazeološke stabilnosti, sigurnosti, napretka, antipopulizma i sličnog, mijenja Hrvatsku u obrazovnom i posebno u demografskom smislu prema osrednjosti s kojom su političke manipulacije puno jednostavnije, brže i učinkovitije, nego s obrazovanom i svjesnom populacijom kojoj upravo širina obrazovanja daje posebnost i osjećaj za vrijednosti prema drugima.
Upotreba školstva
Velika se politička priča rasplela oko obrazovanja i gotovo se ne biraju načini kako pacifizirati hrvatsku mladost i učiniti ju u budućnosti potpuno nespremnu za bilo kakve promjene potrebne hrvatskim nacionalnim interesima i uopće hrvatskoj budućnosti. Škola za život, dualno obrazovanje i slične parolaške konstrukcije, nalik već viđenim besmislenim frazama – s faksa na posao – osmišljene u trgovinskoj političkoj maniri po sadržaju, postupanju i javnoj eksplikaciji nisu ništa drugo nego svjesno unošenje nemira u ionako beskrajno podcijenjeno hrvatsko školstvo.
Obrazac je gotovo isti kao i s biračkom populacijom, samo što je manipulacija s hrvatskom školskom mladošću daleko razornija nego što se to općenito misli. Nezavisno što o osnovnom i srednjem obrazovanju misli tzv. samoproglašeni realni sektor i njegova je osnova upravo u tom školstvu i svim onim idealistima iz zbornica koji su svjesno na dnu financijskog i društvenog lanca entuzijastički podnosili podcjenjivanja, iako su do razine znanja i sposobnosti doveli i gotovo cijeli taj tzv. realni sektor. Osim onih koji su svoje obrazovanje mogli platiti izvan Hrvatske.
Podjela na tzv. realni sektor i korisnike (potrošače) u obrazovanju, njihovih radnih, materijalnih i financijskih stečevina, najgore je moguće podcjenjivanje nastavničkih djelatnika svih razina obrazovanja, a upravo su se na tom obrascu gradile sve dosadašnje reforme školstva. I bile su bez iznimaka parcijalne, svođene na sadržajne promjene bez ozbiljnijeg zahvata cijelog sustava u kojem su subjekti, ipak, uvijek učenici i nastavnici ili obrnuto. Zanemarivanje odgojne komponentne u obrazovanju i stjecanja potrebne intelektualne i spoznajne širine, upravo je po takvom pristupu i reformskom obrascu, rezultiralo općim društvenim podcjenjivanjem nastavnika na najnižim razinama obrazovanja, gotovo do razine elementarne egzistencije.
I uglavnom nikog, naravno, iz tzv. realnog sektora nije posebno zbog toga briga, osim racionalnih i široko obrazovanih poslodavaca, iako su upravo nastavnici posebno važni za izgradnju potrebnih osobnosti kod najmlađih polaznika za razumijevanje razvojnog koncepta. Nikad niti jedna obrazovna reforma u suvremenoj Hrvatskoj nije istodobno zahvaćala organizacijske, tehničke i radne pretpostavke funkcionalne nastave u interesu hrvatskog gospodarstva, društva i prostora, već se prvenstveno zadržavala na ideološkim i sadržajnim promjenama, koje su slijedile interesno povezivanje trgovinskih političkih skupina.
Politizacija školstva kroz obrazovnu reformu upravo ovih dana u Hrvatskoj doživljava svoju terminalnu fazu i teško se može ozbiljnijeg promatrača uvjeriti kako to nije slijed naputaka politički kontroliranog europskog društva globalnih pravila u kojem gotovo i nema mjesta nacionalnim koncepcijama i vrijednostima, a koje bi se primarno oslanjale na nacionalne prostorne i ljudske potencijale. Slijed gospodarskih djelatnosti iz takvog potencijala i sukladnost tome obrazovnog sustava model je kojem će se Hrvatska u posebno teškim demografskim prilikama morati vratiti, želi li se sačuvati temeljni hrvatski identitet. Poništavanje humanističkog znanstvenog područja i programirano obrazovanje usmjereno samo prema najamnim potrebama globalnih kontrolora ponajmanje je korisno za Hrvatsku, a supstitucija misli, slobode, širine i osobnosti pojedinca tehničkim postupcima proklamira osrednjost s kojom je uvijek moguće vladati u ime njihove stabilnosti.
Znanje i sposobnost
Zadržavajući se na osnovnoj definiciji obrazovanja moguće je razumjeti i sam reformski pristup te potrebu njegovog postavljanja i uvođenja u obrazovni sustav na svim razinama. Prema njoj, obrazovanje je sustavni skup znanja i sposobnosti, dok je znanje skup činjenica i generalizacija, a sposobnosti uključuju razmišljanje, zaključivanje, uočavanje, logičko povezivanje, istraživanje, projiciranje, modeliranje pa sve do najvišeg oblika sposobnosti – znanstvene spoznaje. Razvijanje sposobnosti kroz obrazovni proces obavezan je postupak komplementaran razvijanju znanja i samo se s njegovim reformskim pristupom može govoriti o pravim namjerama i o obrazovanosti. Koncipirajući pak reformu samo na osnovu razvijanja znanja, s puno činjenica i generalizirajućih zakonitosti moguće je s njihovom primjenom funkcionirati u proizvodnom procesu, ali tu nema prave obrazovanosti i potrebnih sposobnosti za postupanje, organiziranje i razvojno planiranje potrebno ovakvoj Hrvatskoj koja naočigled demografski nestaje i gospodarski stagnira.
Nitko ne može negirati tehnološki napredak i potrebnost tehnoloških znanja i naravno sposobnosti sukladno suvremenim tehnologijama, ali pretvaranje polaznika u najamnost bez osobnosti i identiteta vezanog za humanističke i interdisciplinarne znanosti i usmjeravanje obrazovanih prema tržištima koje formiraju drugi zbog svojih interesa, usmjerava hrvatsku mladost izvan Hrvatske i ugrožava razvoj djelatnosti u Hrvatskoj vezano za ukupni potencijal. Sposobnosti su iz osnovne definicije obrazovanja uvijek u pravilu vezane za razvijanje misli i spoznaja bez obzira o kojim se djelatnostima i tehnologijama radi, a spoznaja u kojem prostoru i vremenu djeluješ, dio je i osobnog bogatstva i širine koja može biti samo još nadgradnja na tehnološka znanja. Kad bi se to željelo u interesu očuvanja i građenja hrvatskog identiteta, a u konačnici i hrvatskog gospodarskog razvoja.
Podcjenjivanje pameti
Radikalan odstrel nekih opće obrazovnih predmeta u strukovnim školama i pogotovo pojašnjenja takvog postupka, apsolutno je podcjenjivanje i zanemarivanje logike i pretvaranje političke djelatnosti u mjerilo svega oko nas. Prvi je to samo korak prema sličnim postupcima vezanim i za gimnazije, jer je stvarni cilj – programiranje osrednjosti, potiskivanje osobnosti i identitetske pripadnosti, te svođenje opće obrazovanosti i širine na potrebnu političku uskoću. Dugi je već niz godina to vidljivo i u znanosti kroz tzv. „bolonjski” sustav, te kroz razinu uvažavanja znanstvenih zakonitosti kod donošenja političkih odluka. Znanstvenici su političarima potrebni tek kao najamni radnici ili eventualno kao pratitelji i slikovni stajaći ukras prilikom važnog izgovaranja još važnijih poruka, misli i odluka, uglavnom temeljenih na političkom osjećaju, napucima i PR dojmu.
Predajući školstvo na poklon u trgovinskom političkom sporazumu apsolutnim političkim i stručno-znanstvenim autsajderima i ne mareći pritom za posljedice poigravanja s njim za hrvatsku budućnost, potvrđuješ ne samo nemar prema najvažnijem temelju te budućnosti, nego i nevažnost glavnih sudionika obrazovanja. Ne može više biti to slučajnost nakon nedopustivih izljeva nerazumijevanja, nestručnosti i podcjenjivanja zdrave pameti. Dovoljno je priložiti samo dolje navedeni citat na koji nema apsolutno nikakve službene reakcije iz resornog ministarstva, akademske zajednice niti političkog vrha:
„Mislite da moje dijete, ako ide za zidara, treba povijest? Trebamo li robovati satnicama ili ići na rezultat školovanja? Vjerojatno možemo razgovarati da se ti profesori prekvalificiraju, mogu se prebaciti u neke predmete koji su danas deficitarni. Svi su rekli da je problem naći profesore informatike. Pedagoške predmete svi znaju. Zašto profesor povijesti ne bi mogao postati profesor informatike? Mislite da trebamo robovati ili ćemo se svi mijenjati u nekim svojim razvojnim i cijeloživotnim obrazovanjima da krenemo naprijed. Vidim rješenje ako se svi fokusiramo, i ti profesori, na djecu, a ne na sebe” (Slobodna Dalmacija, 30.09.2018.).
Prebacivanje profesora u druge deficitarne predmete? Pedagoške predmete svi znaju? Profesor povijesti postaje profesor informatike? Profesori nisu fokusirani na djecu? Kad ti pamet stane i politika oprašta. Ostalo je nevažno, niti u njihovom svijetu postoji…