Izgubiti Bosnu, Hercegovinu, Boku, Istru, Dalmaciju! Hrvati su šlampava nacija.

Svi oni koji prozivaju Antonia Tajanija zbog njegove izjave da su Istra i Dalmacija bile talijanske nisu rekli da su to hrvatske zemlje. Ako je prema haaškom Tribunalu svaka Velika Srbija posve legitiman politički cilj, zašto nije prihvatljiva demokratska Velika Italija? Svima bi nam danas bilo bolje u Italiji koja bi se prostirala do Drave i do Morave. Da sam mogao birati između Velike Italije i partizanskog "oslobađanja" Istre i Dalmacije, odabrao bih Veliku Italiju. Partizanske fojbe za Talijane i Hrvate nisu bile sloboda, nego smrt.

Kada smo izgubili Bosnu, Hercegovinu, Boku, Celje, Kopar, Savriniju, Salinu i Kostabonu, nitko od Hrvata nije se pojavio u Uredu za izgubljene zemlje. Bila su čupava vremena. Tada nismo smjeli niti spomenuti da su te zemlje naše. Odlazilo se u pržun zbog pjesme “Srijem, Banata i Bačka”. Na našu žalost, nikada nije formiran Ured za izgubljene hrvatske zemlje. Vladala je komunjarska parola: Tko pronađe, njegovo je. Poništeni su privatno vlasništvo i državnopravne stečevine. Kada bi vam drug iz Šumadije upao u vaš dom, bili ste sretni ako vas i vašu obitelj žive izbaci na ulicu. Ne budi lijen, zaputio sam se do policijskog Ureda za izgubljene stvari. Što ste izgubili? Pa, izgubili smo Istru i Dalmaciju. Imate li kakvu potvrdu da su vaše vlasništvo? Potegnuo sam do Banskih dvora i osobno drugu premijeru Andreju Plenkoviću uručio fotokopiju pisma Svete stolice našem Branimiru, iz davne 879. Predsjedniku takozvane Vlade za zemlje i poduzeća koja još nismo izgubili. Ukratko sam objasnio sadržaj pisma pape Ivana VIII. “Nema razloga da vam ne vjerujem. Provjerit ću kod svojih ministara jeli netko pronašao vašu Istru i vašu Dalmaciju. Nekako mi ti nazivi zvuče poznato.” – premijer Plenković bio je susretljiv, kulturan čovjek. Prijeđem na drugo brdo, a tamo je u istoj državi neka druga predsjednica zemalja koje nismo izgubili, ako danas bilo koju posjedujemo. “Došli ste na pravu adresu. Čula sam nedavno da je neki talijanski fašist vikao da su Istra i Dalmacija talijanske zemlje. To me pogodilo. Znate, moji nona i nono bili su antifašisti.” – povjerila mi se naša Kolinda bez zemlje, koja je ovih dana ostala i bez naroda. Fina neka žena. Prisjetila se da su joj nona i nono jednom prilikom rekli da je rodom upravo između Istre i Dalmacije.

Divljanje samozvanih antifašista

Ovih je dana zanimljivo promatrati antife kako se koprcaju u svojim lažima. Prije svega, trebamo im objasniti da je Istra ušla u Drugi svjetski rat u sastavu Italije, a nakon pada Italije, kontrolu u Istri i Dalmaciji preuzeli su nacisti. Svako zlo za neko dobro. Nitko ne može optuživati NDH i Hrvate za bilo kakve zločine u Istri i Dalmaciji, izuzimajući Hrvate koji su bili pripadnici partizanskih formacija i partizanskih hordi. “Istra i Dalmacija se od Antonija Tajanija i Mattea Salvinija mogu braniti samo silom onih argumenata kojim su oslobođeni, a zatim priključeni matici zemlji, onda Jugoslaviji, a slijedom jugoslavenskih državnih tradicija Sloveniji i Hrvatskoj” – izjavio je Miljenko Jergović, jugoslavenski izbjeglica iz Sarajeva. Jugoslavenstvo je očigledno doživotna robija. Ne mogu osuđivati nekoga tko se cijeli život osjeća Jugoslavenom. To je zaista jadno, odvratno. Jergović nikako da prizna da je Sarajevo raketirano od srbočetnika i zvjezde petokrake. U svome tekstu na temu talijanskog očitovanja o talijanskom Jadranu, spominje Glinu! Zar su srpsku crkvu u Glini spalili Talijani? Moglo je biti svašta. Zar nije “Prinz Eugen” spalio jedno duvanjsko hrvatsko selo nakon što je sve seljane pozatvarao u njihovim kućama? Sve zato što su dva mladića otišli u partizane. Znate, (talijansko) Duvno iliti Dalminium bilo je upravno središte Dalmacije. Koliko je naroda stradalo zbog Titovih bandita, a koliko su naroda Titovi banditi smakli? Nad svim tim fojbama od Trsta do Soluna. Notorni Antefa Tomić ostao je bez suvislog teksta. “Talijani su živjeli u Trogiru, Zadru, Rijeci, Buzetu, Poreču, pa i sad ih još tamo ima. Ako su i otišli, bezbroj je njihovih tragova u jeziku, tanjuru, pjesmama, ispranim nadgrobnim spomenicima, okrhnutim kamenim grbovima iznad ulaza u renesansne palače” – napisao je Tomić, nakon toga zaboravio temu, i raspisao se o Vojvodini. Kao, otišli su i Nijemci. Sve je to normalno. “Postoji i srpska Dalmacija”- kaže nam Tomić. Meni osobno jako je zanimljiva kineska Dalmacija. Kao i hrvatska Austrija i hrvatska Italija – tamo su mnoga naša sela i tamošnjim kulturama svoj su značajan prilog dali i Hrvati. Zanimljivo, IDS je ovih dana na svojim Internet stranicama objavio fotografiju na kojoj su prikazane Istra bez Hrvatske u blagostanju i Hrvatska bez Istre u apokaliptičkom rasulu. Zašto nisu prikazane Istra bez Jugoslavije u blagostanju i Jugoslavija bez Istre u apokaliptičkom rasulu? Jugoslavija bez Istre bila je moguća, ali bi tada Istra bila u sastavu Italije, izostale bi partizanske i jugoslavenske fojbe za Talijane i Hrvate, pa bi to već zbog toga bila bolja opcija. I u Dalmaciji bi vladalo blagostanje da je nakon Drugog svjetskog rata priključena Italiji. U cijeloj Hrvatskoj vladalo bi blagostanje da 1945. nije priključena apokaliptičkoj Jugoslaviji. Hrvatska bi postala raj na zemlji da je kojim slučajem izbjegla dvije Jugoslavije i pripadne korupcije. Jako je neukusno da kod nas profesionalni Talijani i profesionalni Istrijani, uglavnom podrijetlom iz mješovitih brakova, krivnju za fojbe prevaljuju na NDH i još ponavljaju kako u Istri nisu problem Labrador i jugoslavenska agentura, nego hrvatski nacionalizam. Beograd je sustavno naseljavao Istru s ne-Hrvatima i ne-Talijanima. Raspitam se za obiteljsko stablo nekog profesionalnog Talijana ili profesionalnog Istrijana, oprezno da me netko ne prozove za prebrojavanje krvnih zrnaca, a ono je od dvije bake i dva djeda samo jedan djed podrijetlom Talijan i/ili Istrijan. Naravno da prikriveni Srbi i Jugoslaveni u Istri ne prepoznaju talijanski fašizam niti svoj fašistički antifašizam ili srbovanje, da isti ne prepoznaju Istru kao Mussolinijevu fašističku isturu, za vrijeme Drugog svjetskog rata, nego stalno prozivaju ostatak Hrvatske za “bujanje fašizma i ustaštva”. Godine 1948. Staljinovi partizani preimenovani su u Titove partizane, ali to ne može promijeniti granice s kojima smo ušli u Drugi svjetski rat.

Izgubili smo kopneni kontakt s Italijom

Što je za nas bilo važnije? Da Slovenci preotmu Talijanima i Hrvatima dio primorja i mora, ili da Talijani i Hrvati sačuvaju direktan kopneni kontakt? Udaljavanje komunističke SRH od Italije kroz formiranje Slovenije, donijelo nam je probleme već za komunizma. Isti problemi ostali su sve do danas. Katolička Jadranska regija pokazala se kao nemoguć projekt zato što se između Italije i Hrvatske zabila Slovenija, koja je formalno katolička, ali je 1945. simbolički kreirana kao Sovjetska Slovenija. “Ekumenska” suradnja slovenske “katoličke” i ruske pravoslavne crkve ima svoju dugu povijest. Današnje pristajanje Slovenije uz Rusiju pokazuje da Kardeljeva utanačenja još uvijek žive, i nakon raspada komunizma. Poput Srbije i Republike Srpske u BiH, Slovenija je konflikt. Prometna smetnja koja traži da postane prometno čvorište. Nije problem talijanski karakter Istre ili Dalmacije – sve se svodi na to da mnoge protuhrvatske parazite u ovoj zemlji smeta katolički karakter Istre i Dalmacije. Hrvatska treba tražiti poništavanje Osimskog ugovora, nametnutog pod prijetnjom sovjetske invazije i sovjetskog plana “Polarna zvijezda”, koji je bio sovjetska obmana za potrebe formiranja takozvanog Slovenačkog primorja. Plan “Polarna zvijezda” predviđao je brz sovjetski prodor kroz Austriju i konačno sovjetsko zaposjedanje Trsta, čime bi se Jugoslavija povukla iza Željezne zavjese. Zapad je progutao udicu, pa je potpisan Osimski ugovor, s kojim je ukinut status Slobodnog Teritorija Trst. Hrvatska nasušno treba postavu koja će otvoreno pozvati na poništavanje Osimskog ugovora i obnavljanje Slobodnog Teritorija Trst. Tko nam smeta svoju polovicu Savudrijske vale dati Talijanima u besplatnu koncesiju, na slijedećih 100 godina? Da tako jednostavno dohvatimo kopneni kontakt s Italijom. Pa neka onda Talijani nametnu kvalitetan kontakt sa Savudrijom. Pa neka onda Slovenci uvjere Talijane da trebaju uopće ostati u Savudrijskoj vali, a kamo li da svojataju tri hrvatske četvrtine. Nemojte zaboraviti sramotu da Slovenci u svojoj wikipediji preuzimaju srpske i srbijanske brojke o 700 tisuća stradalih u Jasenovcu, i da će Slovenci pozdraviti sve one krivotvorine plasirane za sramoćenje hrvatske nacije. Zona B obuhvaća Savudriju, Umag, Buje, Brtoniglu, Grožnjan i Novigrad, ali to nije žrtva, jer bi ti gradovi disali punim plućima, daleko od slovenskih igara. Mi danas ne znamo što je prepoznao Ante Pavelić, i zašto je podržao Italiju do Sirmiuma nasuprot Njemačkoj do Mostara.



Slovenci su pronašli kao svoje i ono što im nikada nije pripadalo

Nezavisna je glede svega bila carstvo slobode, a neka zastranjivanja nije trebalo dopustiti. Mnogi su Židovi bili članovi Ustaškog pokreta i Pavelić je morao u NDH proglasiti zaštitu za sve europske Židove, po cijenu da ga Hitler skrati za glavu. Partizani i četnici obavljali su zadaće za talijanske fašiste i predstavljati se kao antifašisti. Zemlja je “oslobođena” kroz fojbe za Hrvate i Talijane. Slovenci za Drugog svjetskog rata nisu oslobodili ili pronašli ništa svoje, jer ništa u prethodnoj povijesti nije bilo njihovo. Naziv Slovenačko iliti Slavensko primorje treba zabraniti, jer je u Tršćanskom zaljevu, koji je talijanski. Talijani su 1991. trebali uvjetovati svoje priznanje Slovenije s poništavanjem Osimskog ugovora. Zapadni dio prve Jugoslavije bio je stotinjak kilometara daleko od mora. Istra i dijelovi Dalmacije nisu 1945. oslobođeni ili pronađeni, nego su okupirani od strane partizana. Hrvati su u Drugi svjetski rat ušli razdvojeni granicom između Italije i Jugoslavije, jedni u Italiji, a drugi u Jugoslaviji. Veći legitimitet imala je Velika Italija nego nekakva Jugoslavija. Mletačka Repubblica di Venezia obuhvaćala je našu Istru i dijelove naše Dalmacije sve do Dubrovnika, a ostatak je Austrougarska, odnosno Hrvatska. Austrijanci su 1525. vladali sjeverom Italije, uključujući Milano. Famozne 1848. Karl Marx objavio je Komunistički manifest, u Beču i Pešti dogodile su se radničke revolucije, hrvatski ban Josip Jelačić prelazi Dravu i guši radničke pobune, događa se zaista velika povijest, a Slovenci i Slovenija još uvijek ne postoje. Kako se mogao dogoditi državnopravni poremećaj da se na Jadranu između Talijana i Hrvata onako komunistički zabije “narod” koji za Marxa nije postojao? Suprotno nametnutim predrasudama, svim bi Hrvatima bilo bolje da su prema Italiji ostale prijeratne granice. Dok smo jedva preživljavali pod Titovom represijom, Italija je uživala najbolji kapitalizam u njegovoj povijesti. Prisjetimo se koje smo napore i poniženja trpjeli da se dokopamo Italije ili Austrije, i tamo kupimo odjeću koja neće izgledati kao kineske vojne odore.

Igre prijestolja

Godine 1350. srpski despot Dušan napao je Bosnu u pokušaju da preotme Zahumlje, ali je poražen. Tri godine kasnije, Elizabeta Bosanska, kćer bosanskog bana Stjepana II iz hrvatske loze Kotromanić, postala je ugarsko-hrvatska kraljica sa svojom udajom za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I Anžuvinca, kasnije i poljskog kralja. Tada Elizabetin mladi rođak Tvrtko dolazi na bosansko prijestolje. Majka Elizabete od Bosne bila je Elizabeta Kujavska iz prve poljske vladarske loze Piast. Kralja Ludovika naslijedila je 1382. njihova kćer Marija, a Elizabeta je preuzela poziciju ugarsko-hrvatskog regenta. Za svoje uprave Dalmacijom i Hrvatskom, Elizabeta se suočila s zavjerom zagrebačkog biskupa Pavla Horvata i njegovog ujaka Ivana Palisne iliti Paližne, priora vranskog. Pozvali su napuljskog kralja Karla Dračkog da preuzme ugarsko-hrvatsku krunu. Jedna zanimljivost: kao titularni kralj Jeruzalema bio je Karlo III, a kao ugarsko-hrvatski kralj Karlo II. Marija i Elza pokrenule su vojni pohod, zauzele utvrdu Vranu, iz koje se Palisna sklonio na dvor kralja Tvrtka. Nakon Karlove krunidbe kao ugarsko-hrvatskog monarha 1386. Elizabeta ga dva mjeseca kasnije dala ubiti. Nakon što su poražene u bitci kod Gorjana, Marija i Elza bile su zarobljene i zatočene u Novigradskoj tvrđavi. U župnoj crkvi Sv. Marije u Novigradu čuva se kraljevski plašt “Panita”, koji je izvezla Elizabeta. Palisna je postao ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Navodno je 1387. Elizabetu osobno zadavio Palisna, a Mariju je oslobodio njen zaručnik Sigismund Luksemburški. Potisnuo je Palisnu u utvrde Klis i Vrana. Početkom slijedeće godine kralj Tvrtko imenovao je Palisnu svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Predali su mu se Split, Šibenik i Trogir. Marija je imala samo godinu dana kada je obećana Sigismundu Luksemburškom, koji 1385. postaje Marijin suprug i već slijedeće godine ugarsko-hrvatski suvladar. Uz podršku plemstva, Sigismund se 1387. krunio za ugarsko-hrvatskog kralja. Horvati su uz podršku Marijinog ujaka kralja Tvrtka proglasili za kralja Ladislava Napuljskog, sina ubijenog Karla II i/ili III. Marija je umrla 1395. u visokoj trudnoći. Slijedeće godine Sigismund je vodio europske kršćanske vitezove, njih 90 tisuća, protiv Turaka. Poražen je u tragičnoj Bitci kod Nikopolja, koja je trajala od 25. do 28. rujna. Srbi su se borili na turskoj strani. Nešto slično dogodilo se 1389. u Bitci na Kosovu polju. Ladislav Napuljski 1403. osvaja Zadar, čime je ušao u rat s Venecijom. Nakon što je oslabio u Italiji, Ladislav je 1409. za 100 tisuća dukata prodao Veneciji svoja prava na Dalmaciju, kakva god da su bila, i na to se najvjerojatnije poziva Antionio Tajani. Upravo se u Zadru Ladislav Napuljski krunio za hrvatskog kralja, i položio zakletvu da će “braniti cjelokupnost Dalmacije, Hrvatske i Slavonije”. Sigismund je 1406. oženio Marijinu rođaku Barbaru Celjsku. Bila je kćer grofa Hermanna II Celjskog, kojega je rodila Katarina Kotromanić. Katarina i Elizabeta bile su sestre, rodoslovno ili po posvojenju. Neki povjesničari uzimaju da je Tvrtko ubijen u ožujku 1391. na Sigismundovu zapovijed. Tako su padali kraljevi, njihovi ugovori i dogovori, stotine tisuća dukata, ali to ne može poništiti državnopravnu baštinu Branimia, niti famozno pismo pape Ivana VIII iz naše sudbonosne 879.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI