‘Istanbulska konvencija’ i ‘hibridni rat’

Znam da je proganjanje „unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja“ mnogima donijelo siguran posao u sektoru ONO i DSZ-a, ali hrvatska javnost ne želi od tih istih slušati sigurnosne procjene, koliko god da one bile točne. Šteta koja je učinjena na komunikacijskom polju je evidentna, umanjena je vjerodostojnost premijerove izjave, samo zato što su se na tu izjavu referirali ljudi koji su kompromitirani svojim djelovanjem za vrijeme SFRJ. Ne kažem da su izjave proturječne ili da je poneka izjava netočna, ali upravo to je i cilj „Hibridnog rata“ “ da svaki puta kada jedan pametan zausti o njegovom postojanju, naići će na ponavljanja koja su izlišna i nepotrebna, a ponavljati će ih upravo ljudi koji su u nekom od spomenutih diskvalificiranih položaja

Ovih dana, kud god da se okrenem, dva pojma paraju uši i britko izražavaju prijetnju od nacionalnog značaja. To su „Istanbulska konvencija“ i „hibridni rat.“ Da bi stvari sjele na svoje, valja ih demistificirati i što je najvažnije pravilno komunicirati. Kada premijer Plenković da kvalificiranu procjenu o utjecaju djelovanja „hibridnog rata“ na Hrvatsku, posve je nešto drugo nego kada to izgovaraju ljudi čiji je temeljni sektor „Općenarodna obrana i društvena samozaštita.“ Previranja državnih interesa, višedržavnih interesa, političkih zajednica i skupina je bilo od kada je svijeta i vijeka. Kulminacije tih previranja vidjeli smo kroz povijest u ratovima, pa onda kasnije kroz diplomaciju, tihu diplomaciju i na posljetku informativni i protu-informativni način djelovanja zemalja, politika i skupina koje su na taj način težile ostvarivanju svojih interesa. U moderno vrijeme kada se u sveopćoj kakofoniji mnoštva komunikacijskih platformi stvara nepregledan metež, moguće je progurati informacije i naglaske koji imaju i određene učinke na razne javnosti. Kada se tome pridoda neka od mogućih nestašica neke strateške sirovine ili neka od vojnih vježbi, sve je servirano, kao na pladnju. To je hibridni rat, njegove žrtve su dezinformirani, a oni koji su informirani biti će, ako ne pobjednici, onda barem nepogođeni tim ratom. Naravno je da se kod nas takav fenomen ne prihvaća s ozbiljnošću jer tumačenje pojma „hibridnog rata“ dolazi nerijetko od onih koji su sa istim argumentima bili apologeti „borbe protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja.“ Moja im je poruka, dečki dragi ste mi, na vrijeme ste prešli na pravu stranu, ali sada je vrijeme da šutite! Isto kao što se ne može plesati na dva bala istovremeno, moliti u dvije crkve, tako se ne može i tumačiti sofisticirane međunarodne ugroze država i njihovih pravnih poredaka, ako su nekoć bile u neprijateljskom odnosu. Jednostavno nije uvjerljivo. Znam da je proganjanje „unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja“ mnogima donijelo siguran posao u sektoru ONO i DSZ-a, ali hrvatska javnost ne želi od tih istih slušati sigurnosne procjene, koliko god da one bile točne. Šteta koja je učinjena na komunikacijskom polju je evidentna, umanjena je vjerodostojnost premijerove izjave, samo zato što su se na tu izjavu referirali ljudi koji su kompromitirani svojim djelovanjem za vrijeme SFRJ. Ne kažem da su izjave proturječne ili da je poneka izjava netočna, ali upravo to je i cilj „Hibridnog rata“ da svaki puta kada jedan pametan zausti o njegovom postojanju, naići će na ponavljanja koja su izlišna i nepotrebna, a ponavljati će ih upravo ljudi koji su u nekom od spomenutih diskvalificiranih položaja. Isto tako je važno poslušati premijera koji se u svojoj izjavi o postojanju hibridnog rata kvalificirano i decentno osvrnuo na sve one koje olako prihvaćaju dezinformiranost. Na tome mjestu je prvi i naš regulator, Vijeće za elektronske medije, koji je itekako dužno paziti na ispunjavanje koncesijskih obaveza svih elektronskih medija. To nije šala, ako samo da za vrijeme žetve objavite krivu prognozu stajat će gospodarstvo velikih para, kamoli da objavite nekakve stvari koji mogu investitore ili turiste obeshrabriti u njihovim namjerama. Kako je stvar mnogo strukturiranija, vjerujem da će i u Hrvatskoj želja za točnom informacijom porasti kod čitatelja, slušatelja i gledatelja, pa da ćemo biti teže savladiva meta za one koji na tom polju žele ostvariti neke učinke.

Drugi pojam koji već neko vrijeme para uši hrvatske javnosti je „Istanbulska konvencija.“ Čak je i naša Predsjednica u povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama poručila: Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama nikoga ne smije ostaviti ravnodušnim. Tko može biti protiv sprječavanja sustavne zaštite žena i djece od nasilja? Tko može biti protiv zaštite žrtava i njihove sveobuhvatne društvene integracije? Unatoč tomu, nijedna saborska većina od 22. siječnja 2013.godine, kada je Republika Hrvatska potpisala Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatu kao Istambulska konvencija, nije našla načina ratificirati je. Načela koja ta konvencija u svom bitnom obimu zastupa, Hrvatska već živi i poštuje. Što više, hrvatski zakoni su na tom polju doista jasni i obiteljsko nasilje se ni po slovu zakona ni po običajima ne prihvaća. Hrvatska nije nikada bila zemlja u kojoj bi tema nasilja nad ženama bila gurana pod tepih, ali nismo ni područje gdje je takvo nasilje tipično. To je nešto što je bilo imanentno onim krajevima u kojima su vladala neka gentilna prava, poput crnogorskog „Zakona brdskog i općeg“ i raznih vlaških običajnih kategorija, kako danas ne poznam većih papučara od nas Europljana ne mogu zamisliti da postoje krajevi gdje djeluju ostaci gentilnog prava . Istambulska konvencija je za hrvatske pojmove još malo „ćoškasta“ ili bolje rečeno ima nekih britkih rubova, pa se još mora malo „poblanjati i pobrusiti“ kako bi pravilno nasjela na našu pozitivnu pravnu praksu. Konkretno rečeno sve one elemente koji su u toj deklaraciji suvišni možemo apstrahirati u pozitivnom pravu, ali ono što ostaje nedvojbeno jest da Hrvatska nije zemlja radi koje se je ova deklaracija pisala, niti su unutar Hrvatske takvi odnosi da je takva konvencija trebala biti napisana radi nas. Istini za volju, već se sada se pišu posve neprihvatljivi članci zakona koji pomalo ulaze u praksu kod prepisivanja zakona iz EU, pa je tako rodnom poimanju posvećen čitav članak novog prijedloga Zakona o reviziji. Treći članak ima nadnaslov: „Korištenje pojmova s rodnim značenjem,“ a glasi: “Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu, a imaju rodno značenje odnose se jednako na muški i ženski rod.“ Kao da to u primjeni standardnog jezika nije već riješeno? Bojim se da će u buduće svi zakoni koji neće imati ovu klauzulu biti pisani u formi o/la i da će nam doista trebati ponovo uključiti zdrav razum i vratiti stvari na normalne odnose. Zbog toga držim da je važnije napraviti dobro prilagođivanje, možda i po potrebi precrtati koji element međunarodnih povelja koje usvajamo i jasno kazati s čime se ne slažemo, nego naprečac usvojiti nešto što nam zvuči šik i onda tome prilagođavati cjelokupnu pravnu praksu. Ništa nije toliko hitno, koliko je važno nešto dobro raspraviti.

Što god da se usvajalo ili izglasavalo, a postaje zakonom nailazi na mjesto koje je postalo najproblematičnijim sjecištem raznolikosti, a to je Hrvatski Sabor. Neukrotiv temperament ovog saziva Sabora doista treba neka pravila po kojima bi taj visoki dom mogao funkcionirati. Svima nam je još pred očima plastična slika Akademika Reinera koji moli Pernara da u Sabornici ne jede pizzu i čitav niz eskapada koji u posljednje vrijeme tom domu ne dozvoljavaju onaj dignitet koji zaslužuje u hrvatskoj povijesti i u hrvatskoj današnjici. Povjesnice naših saborovanja su nam ostavile zalog za budućnost da tu ustanovu valja čuvati s visokim poštovanjem, događaji poput Križevačkog krvavog Sabora, raznih defenestracija pa sve do Gržanićevog „vritnjaka“ nisu nam donosile nikakvu radost, pa se nadam da će tom žalosnom slijedu jednom doći kraj. Građani i političari trebaju jedno mjesto koje bi doista ispunjavalo najvišu zakonodavnu funkciju bez nekih eskapizma i zloporabe pravilnika zbog čega se i djeca na galeriji sa sramom sklanjaju da ne budu u kadru kamere na tom mjestu. Do sada sam mislio da tete u vrtiću imaju najteži posao na svijetu, ali Gordanu Jandrokoviću treba doista odati priznanje s koliko strpljenja podnosi sva lupkanja, snimanja na youtoube, opstrukciju sa zazivanjem pauza radi samih pauza, koje su postala nova moda u Sabornici. Iznimno je važno u Saboru usvojiti novi poslovnik, koji bi poput poslovnika njemačkog Bundestaga uveo konstruktivnu kritiku kao način predlaganja, a od najveće je važnosti i napisati tzv. „kućna pravila“ koja bi određivala sve od etikete do protokola. Ta „kućna pravila,“ u povijesti su spasila opstojnosti čitavih država. Poznat je slučaj kako je šef protokola bečkog Hofburga, kojeg su zvali Klaparalo (Klumpatchek) po tome što mu je silno ordenje kloparalo u hodu, spasio Austriju i očuvao je od prodora ruske okupacijske kvote. Austrija je bila podijeljena u četiri okupacijskih zona, a glavni grad Beč je dijelio sudbinu zemlje pa je Emile Béthouart upravljao Francuskom okupacijskom zonom, Richard L. McCreery upravljao je britanskom, Mark W. Clark bio je američki upravitelj dok je sovjetski upravitelj bio Ivan S. Konev. Svaki od njih imao je pod sobom nekoliko gradskih kotara, a sjedišta su imali u kapitalnim Bečkim objektima. Sovjeti su vladali iz hotela Imperial, a odmah po svom dolasku počeli su preodgajati stanovništvo i organizirali su radništvo da izvrši masovni pohod na Hofburg kako bi oslobodili svoju austrijsku braću od jarma kapitalizma. Za to su morali prekoračiti okupacijsku zonu i na taj način pomoći Konevu da „na mala vrata“ preuzme Beč kojemu bi tada sudbina bila slična onoj koju je doživio Istočni Berlin. Svjetina je krenula iz drugog okruga, nakićeni sa transparentima koračali su prema palači Hofburg u kojoj se smjestila privremena austrijska vlada, kada su zaposjeli čitav Heldenplatz, (Trg Velikana pred Bečkim dvorom) izvikivali su da im se otvore dvorska vrata, u dvoru je zavladala panika, bilo je jasno da ni jedna policija ni vojska ne može zaustaviti svjetinu u svom pohodu. Inicijativu je preuzeo Klaparalo (Klumpatchek), vrstan poznavatelj protokola, kazao je: „…dozvolite da ja to uredim!, “ nakon čega je uzeo megafon i stupio na trijem s kojega se je zahvalio na dolasku u tako velikom broju, ali na njegovo žaljenje, prema „Kućnim pravilima Grofa Kielmansegga“ iz 1824.godine u Hofburgu nije moguće primiti izaslanstvo veće od osam osoba bez prethodne najave s rokom od 48. sati. Klaparalo (Klumpatchek) im se zahvalio, a svjetina, navikla na germanski red se razišla. Da nije bilo pisanih kućnih pravila tko zna što bi bilo s Austrijom? Konev nije osvojio Austriju, o tom vremenu snimljen je „Treći čovjek,“ a povijest je ostavila trag i pouku. Kada mi je ovu anegdotu pričao Dr. Lujo Tončić von Sorinj, bivši austrijski ministar vanjskih poslova hrvatskog plemićkog porijekla, imali smo još dvodomni Sabor u kojemu nitko nije radio skandale tih razmjera koji se događaju danas. Nismo imali potrebu za „kućnim pravilnikom“ i nisam ni slutio da ćemo jednoga dana tu potrebu imati.

Pravila moramo poznavati, čak i ona koja nas se ne tiču, jer nikada ne znamo što nas može zateći. Haški sud donio je presude Hrvatima, jer nisu detaljno proučili kako se valja ponašati kada ih netko oružano napadne. Vjerojatno je za tu prigodu bio napisan negdje pravilnik kojega mi nismo detaljno proučili prije nego li su nas napali? Da jesmo sigurno bismo ga mogli primijeniti, u laboratorijskim uvjetima koji su, kao i uvijek – savršeni. Strašan je epilog, ali još strašnije je da su stvoreni svi preduvjeti da Hrvatska ozbiljno mora nanovo razmatrati okolnosti koje su ovom presudom nastale. Možda će za zloćine Guantanamo odgovarati i Bush i Obama, presedan je napravljen!

Facebook Comments



Loading...
DIJELI