Djelovati protiv zemlje u kojoj živiš, radiš, postojiš… i protiv njezinih civilizacijskih, povijesnih, političkih, vojnih, znanstvenih, identitetskih i sličnih vrijednosti i dostignuća i istodobno biti financiran proračunski, zapravo je osobna, javna, politička, novinarska i umjetnička paranoja većih razmjera ili umišljenost veličine koje nema niti ju većinsko okruženje razumije, prihvaća, slijedi ili pak potvrđuje
Polomljeno i razdvojeno hrvatsko društvo svakom se novom prilikom dodatno polarizira, pri čemu politička pripadnost, doživljavanje prošlosti, pogledi prema budućnosti ili pak samo izražavanje stavova, poništavaju svaki smisleni kriterij njegova vrednovanja. Prijelomna crta ili crta razdvajanja uvijek se postavlja prema hrvatskim identitetskim i tradicijskim vrijednostima, konstantno napadanim i ismijavanim s jedne strane i apriornim branjenjem s druge, odnosno cijelo društvo u osnovi funkcionira na anacionalno-nacionalnom konceptu. Pogotovo javnim djelovanjem u političkom prostoru, kao da svi koji smo još uvijek tu, istodobno i zajedno ne živimo u istoj zemlji i svi ju zovemo i dalje Hrvatska. Koliko je god to nekima teško prihvatiti.
Razumljiva bi bila zato pobuna protiv sebičnosti političkog ustroja kojem pripadamo ili nam ga drugi svjetonazorski nameću, protiv odluka koje ne pokrivaju cijelu hrvatsku populaciju, protiv uskogrudnosti, osrednjosti, načina selektiranja, političkog usmjeravanja i sličnih anomalija. Razumljiva bi bila i pobuna protiv nositelja javnih političkih i sličnih funkcija, ali ismijavanjem krenuti protiv izvanupravljačke populacije, slabost je neprimjerena umjetničkom, novinarskom i svakom drugom sličnom pristupu i potvrda pomanjkanja potrebne intelektualne razine razumijevanja objektivne stvarnosti. Istodobno je negiranje temeljnih identitetskih hrvatskih vrijednosti političko, umjetničko, novinarsko i slično djelovanje neprimjereno prema zemlji u kojoj živite, radite i koju u osnovi želite mijenjati. Naravno, ne preseljenjem, nego postupanjem.
Neutemeljene osobne istine
Zato jer je tome tako i u svim ostalim europskim zemljama u kojima nema pobuna, djelovanja i sličnog protiv vlastite zemlje, već samo protiv političkog sustava ili načina upravljanja kojeg se ne prihvaća.
Djelovati protiv zemlje u kojoj živiš, radiš, postojiš… i protiv njezinih civilizacijskih, povijesnih, političkih, vojnih, znanstvenih, identitetskih i sličnih vrijednosti i dostignuća i istodobno biti financiran proračunski, zapravo je osobna, javna, politička, novinarska i umjetnička paranoja većih razmjera ili umišljenost veličine koje nema niti ju većinsko okruženje razumije, prihvaća, slijedi ili pak potvrđuje.
Pritom se razvija sebični osjećaj kako su svi protiv, jer nikako ne mogu razumjeti vaš iracionalni pomak prema graničnim vrijednostima ili pak vašoj umjetničkoj osrednjosti koju upućujete, usmjeravate i pokušavate nametnuti putem političkih i svjetonazorskih sljedbenika drugima. Naravno, vrijedi to i za sve ostale djelatnosti – od političke, novinarske do znanstvene.
Nitko ne negira kako u iracionalnostima i društvenim limesima ne mogu nastati univerzalne vrijednosti niti samu potrebu osobnog otklona prema hrvatskim, bez obzira živiš li ili djeluješ u Hrvatskoj. Pojedinačna su to prava i civilizacijska dostignuća suvremenog svijeta, no postoje ipak logička i principijelna postupanja.
Želiš li djelovati protiv zemlje u kojoj živiš, ne možeš ju tražiti financiranje osobnog pomaka, ismijavanje njezine populacije, negiranje njezinog identiteta i slično. Još je veći problem što Hrvatska to čini bez imalo odgovornosti i dostojanstva prema sebi i svima koji su ju kroz duga vremena čuvali. Prihvaća i financira djelovanje protiv vlastite povijesti, vlastitog dostojanstva i novčano potpomaže negiranje hrvatskog identiteta, dok se istodobno demografski prazni po obrascima poželjnim upravo u okvirima tih otklona.
Kako razumjeti potrebu nametanja osobnih istina koje su već znanstvenim postupcima odbačene kao neutemeljene i pomanjkanje hrabrosti u javnom i umjetničkom izražaju kad svoju izražajnu osrednjost usmjeravate na žensku i pritom stradalničku populaciju ili pak napadnutu, nego kao vašu svjetonazorsku i prizemnu pobudu osobnog i potom kolektivnog dokazivanja nečega što se zove osobni doživljaj ili čak osobna frustracija i kao namjeru „hrabrog” otklona spram stvarnih razloga naše složene i neizvjesne postagresijske hrvatske svakodnevnice. Kada ste pokušali isti obrazac i pristup viđenja, ismijavanja i u osnovi ruganja primijeniti na agresorsku populaciju ili pak na naslijeđeni sustav vlasti iz bivše zajedničke prošlosti čija nam je transformacija u navodni demokratski oblik bila pogubna gotovo kao i agresija?
Slabost hrvatskog društva
Nikad, jer ste mentalno ostali u istom tom čvrstom zagrljaju, zato jer nemate elementarne hrabrosti činiti isto političkom sustavu, pogotovo onom kojem pripadate ili koji vam je bliži, zato što vam osrednjost ne dopušta širinu sagledavanja i uzročno-posljedičnog povezivanja, zato što vam je ulagivanje nadređenima ostalo kao nasljedna osobina okruženja… zato što je slabost i osrednjost opća posljedica političkog, „bolonjskog”, obrazovnog i drugih sustava. Slabost koju bi mogli jednostavnije nazvati i prazninom u promišljanju i spoznavanju objektivne istine oko nas ili istine koja barem ne negira elementarno hrvatsko dostojanstvo. Istina koja, kako kažu stari mudraci, uvijek na sredini i zajedničkoj odgovornosti ili krivnji blijedi.
Nametanje javnih istina suprotnih općoj spoznaji o novijoj hrvatskoj povijesti pokazuje nevjerojatnu slabost hrvatskog društva i samog državnog upravljačkog sustava, koji prihvaćanjem i financiranjem tih nametanja ne shvaća pritom destrukcijsku snagu prenošenja osobnih frustrirajućih tumačenja, u pravilu pojedinaca ili skupina limitirajuće obrazovanosti i pogotovo spoznaje, na mladu populaciju. Gotovo bismo se mogli složiti kako se to danas u Hrvatskoj ne radi slučajno, usput ili pak u ime samo prozvanih umjetnika i njihovih iste atribucije umjetničkih sloboda, već o neprekinutom vremenskom slijedu napada i pritisaka na Hrvatsku i njezino društvo drugim oblicima.
Tako bi to definirale i prema tome se odnosile države koje znaju braniti svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoje ukupne populacije. Nametanje Hrvatskoj kolektivne krivnje u procesu njezinog stvaranja, oslobađanja, uzdizanja i izlaska iz vremenske ideološke zarobljenosti putem ženske ili braniteljske stradalničke populacije, zbog devijantnih formi prisutnih inače u gotovo svim segmentima hrvatskog društva, nije ništa drugo nego svjesno usmjeravanje vlastite negativne energije, osobne osrednjostii izgubljenih ideala prošlosti prema hrvatskom društvu i populaciji. Uostalom, postoje li takve anomalije u našim/vašim okruženjima i jesu li one zaštićene javnog ukazivanja i djelovanja zato što su okruženja naša ili samo zato što su nam politički prihvatljiva ili bliska? Ili ćete dokazivati kako je ljudska slabost, zapravo, programiranost naših ideoloških suparnika, dok je naša nedodirljivost umjetnička sloboda izbora?
Politizacija društvene scene
Nova se prilika razdvajanja hrvatske društvene i ine zbilje nije trebala dugo čekati, jer su hrvatske umjetničke slobode uvijek budne i spremne razotkriti druge i drukčije izvan svog zatvorenog kruga, a pogotovo one koji jasno izražavaju hrvatski identitet, ne mareći pritom što apstrahiraju vlastito slično, isto ili gotovo isto postupanje. Potvrda je to jednostavnog i lakog prenošenje političke determiniranosti i na druge djelatnosti, ali iznenađuje ta lakoća na umjetničke, znanstvene, sportske i slične. Umjetnost bi trebala biti stvaralačka djelatnost zasnovana na osjetilnosti i velikoj vještini, a u suvremenosti svrhovita u izgrađivanja estetskih načela (Anić, V., 2004., Veliki rječnik hrvatskog jezika, Novi Liber, Zagreb, 1 881 str.). Nužno u sebi uključuje znanje i sposobnosti kojima se potvrđuje obrazovanost i intelektualne pretpostavke kojima se potvrđuje razina misaone razrade i spoznajnog zaključivanja.
Kako jednosmjerni pristup može biti doprinos spomenutim načelima ili pak principijelnosti kad krećeš na već ranije obilježene i izdvojene razarajućim djelovanjem vojne agresije na Hrvatsku? Ili kad ti je važna samo njihova materijalna i financijska forma, a potpuno nevažna razina stradavanja jasno i nedvosmisleno uzrokovana? Ili kad ništa od toga ne vidiš u vlastitoj djelatnosti, okruženju ili političkom od svega aboliranom miljeu kojem nasljedno pripadaš? Međutim, umjetnost se može shvatiti ovisno o pristupu, razini, sveobuhvatnosti i slično i prema francuskom pojmu i riječi art. Umjetničko obilježje u tom značenju odnosi se na sirovu i neobrađenu umjetnost, odnosno na umjetnost svojstvenu djeci i neprofesionalcima i grubom i neobuzdanom pristupu (Klaić, B., 1985., Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, 1 456).
Umjetnost koja nas rijetko čini bogatijima u vrijednosnom hrvatskom identitetskom smislu, a i prema širim je umjetničkim kriterijima zanemariva, upravo u Hrvatskoj poprima sve više takve obrise, jer ju vodi politizacija društvene scene ili još gore, vlastiti suženi politički okvir i političko okruženje. Pritom su tzv. umjetničke slobode beskrajne, a njihove obrane jednostavne i jednosmjerne, istodobno zanemarujući osnovne postulate sadržajnih umjetničkih vrijednosti i autorove umjetničke atribucije zasnovane na ranijim potvrdama ili barem studijskoj uspješnosti potvrđenih od strane mentora. Kao u znanosti, na primjer.
Osim toga, umjetničkim slobodama se mogu i imaju pravo dičiti te ih provoditi neupitne veličine. Dobro, mogao bi se prihvatiti prigovor kako na taj način niti jedan mladi autor neće dobiti šansu, ali je uvijek pitanje – koji. Naravno, najbolji, najpametniji, najobrazovaniji, velike širine i izvan osrednjosti koja okružuje umjetničku, znanstvenu, političku i svaku drugu scenu.
‘Ministarstvo ljubavi’
Kako nam je sve bliže Valentinovo i vrijeme ljubavi, a u umjetnosti je ljubav uvijek povećavala nadahnutost, valjalo bi razmotriti i nadahnutost, umjetnički doživljaj, estetska načela i sve ono što čini temeljni pojam umjetnosti i umjetničkih sloboda u „Ministarstvu ljubavi”. Autorska je sloboda izbora teme neupitna, kao uostalom i sloboda autorskog pristupa i to, uostalom, ima pravo i može svatko, neovisno pripada li umjetnosti po osnovnom poimanju ili po bilo kojem drugom kriteriju. Naravno i po političkom, ali sve do stava umjetničkog povjerenstva koje, naprosto, mora uvažavati osnovne umjetničke kriterije izbora.
Po kojem je to kriteriju izbor režiranja pao na nerežisera, na snimatelja izvan Hrvatske i na temu za koju se po scenariju moglo vidjeti i zaključiti kako je naprosto primarno politički, a ne umjetnički izbor? I kakve to umjetničke slobode može imati netko tko ne vlada osnovama umjetničke režiserske struke, razina mu je hrabrosti ismijavanje ženske populacije i niti u jednom problemu suvremene Hrvatske ne vidi ništa gore od naslovne teme? Naravno, nisu u pitanju umjetničke slobode, nego primarno političke, a u suvremenoj su Hrvatskoj one izrazito velike kad je u pitanju podvođenje pod umjetnost izravno ili pak suptilno devastiranje hrvatskog društva.
Takav je i doživljaj filma, ovisan o političkom vođenju i pripadanju, a takve su i obrane filma. I umjesto da umjetnički milje jasno i rezolutno kaže kako je film osrednje ostvarenje koje ne ostavlja unutrašnji umjetnički dojam, obrane se svode na obranu umjetničkih sloboda koje u umjetničkom smislu nisu dosegnute. Takav se film ne bi trebao zabranjivati, nego upravo suprotno, svaki dan prikazivati hrvatskoj javnosti kako bi se konačno shvatila osrednjost koja preplavljuje Hrvatsku gotovo u svim djelatnostima.
Filmu jednostavno nije trebalo posvećivati nikakvu pažnju, niti protiv njega protestirati. Protestirati je trebalo protiv sustava koji je mogao bez ozbiljnijih umjetničkih (znanstvenih) kriterija takav film izabrati i financirati, kako ne bi vidjeli nastavak osrednjosti koja slama Hrvatsku. Naravno, nije populacija koja se ismijava nedodirljiva svetost, niti smo svi jučer stigli iz samostana, ali usmjeriti novac i politički filmski reflektor na njih s tom razinom i slobodom umjetničkog izražaja, naprosto potvrđuje intelektualnu prazninu.
Pogledajte ponekad, kažem ponekad, Ivanov „Hotel Sunju” ili Gordanova „Banijska praskozorja” i osjećat ćete se bogatiji. Naravno, Ivana Salaja i Gordana Lederera, koji čine razliku. Kao nekad na Keglbajsu – Vujanić, Majori, Samovojska, Narsete, Balaban, Trtica… i oprostite ostali koje nisam spomenuo, u odnosu na nas koji smo danas važni jer smo mogli istrčati utakmicu s veličinama. Bogatstvo i umjetničku slobodu vam ne može donijeti politička ili bilo koja druga pripadnost, nego samo osobnost, unutrašnja snaga i misaone pretpostavke. Želite li još jedno bogatstvo, slobodu i širinu pogledajte izvedbu Pipsa u Zagrebačkom plesnom centru 2011. teme Gume na kotačima. Vrh!