Hrvatska nastavlja sramotno suđenje branitelju Juri Šimiću

Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Kroz suđenje Juri Šimiću, koji je nemoćno plakao nad žrtvama Milana Tepića i Rajka Kovačevića u Bjelovaru, zapravo se provodi suđenje obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, kao i samoj hrvatskoj nacionalnoj ideji

Uzvratni posjet Aleksandra Vučića odgođen je do daljnjeg, nadajmo se ne do slijedeće agresije na RH, BiH, Kosovo i Crnu Goru. Vasceo hrvatski narod pao je u duboku tugu. “Državni sekretar MSP Srbije Nemanja Stevanović ocenio je danas sramnim i licemernim ponašanje zvaničnika Hrvatske, koji veličaju ustaštvo i zločine počinjene tokom Drugog svetskog rata, koji podstiču antisrpsku histeriju i grubo krše osnovna ljudska prava u 21. veku, te protestuju zbog spomenika heroju JNA Mlanu Tepiću” – stoji u srbijanskim glasilima. Kako javljaju, “zagrmeo je i Ivica Dačić, srbijanski ministar spoljnih poslova: ‘Zvaničnici te zemlje (Hrvatske) protestuju zbog podizanja spomenika Milanu Tepiću, oficiru JNA, koji je život dao za svoju zemlju, koji se zakleo da će braniti svoj garnizon i svoje vojnike u to vreme od nelegalne formacije Hrvatske. Za njih je on moralna gromada'”.

Dakle, Srbija na Dedinju podiže gromadu teroristu majoru JNA Milanu Tepiću, koji je 29. rujna 1991. odbio predati skladište streljiva kod Bjelovara, poznato kao Barutana. Radije je digao u zrak sebe i još jednog svog vojnika. Pri tome je pobio 11 hrvatskih branitelja, što se u Srbiji vidi kao nešto pozitivno, herojski čin. Tepić je već ranije u Srbiji odlikovan ordenom heroja. Aleksandar Vulin, srbijanski ministar nečega jako četničkog, reče da na Dedinju otkrivaju spomenik Tepiću na čast čitavom srpskom narodu, i da Srbija time postaje bolja nego što je bila jučer.

Da je Tepić ubio 1111 Hrvata, Srbija bi postala još bolja. Tepić je minirao više zgrada, a uspio je dignuti u zrak samo jednu. “U građanskom ratu sve strane događaje vide različito” – mudro zbori Vulin. Možete li vjerovati koliko je Vučić velikosrbin, kada ga je četnikom nazvao Vladimir Šeks. Vučić traži da se iz prijedloga našeg novog Zakona o hrvatskim braniteljima izbaci kvalifikacija, da je Srbija bila agresor. Kao, moramo se okrenuti prema budućnosti i prevladati prošlost. Da nam se ne ponovi Jasenovac! Znate, glede građanskog rata 1941.-45. sve strane događaje vide različito.

Naoružavanje Hrvatske

U našem pamćenju ostali su dijelovi Bjelovara koji su sličili na razoreni Vukovar. Krajem ljeta 1991. pala je posve razumna odluka da se ne dopusti odlazak elitne 265. oklopno – mehanizovane brigade JNA. Imali smo sreću da su na našu stranu prešli sposobni oficiri JNA, poput Antona Tusa i Petra Stipetića, koji su pripremili plan “Bilogora”. Konkretnu akciju zauzimanja objekata JNA, vodio je Želimir Škarec iz GSHV-a, koji je načinio operativni plan, uz pomoć Josipa Tomšića, Željka Gašparca i Darka Špoljara. Jako korisna osoba u tim danima bio je Stjepan Budinski, koji je organizirao puno toga, pa i prihvatni centar za zarobljenike, pod zapovjedništvom Ivana Posavca. Budinski je svim oficirima i podoficirima u Bjelovaru ponudio prijenos činova ako pristupe Hrvatskoj vojsci. Sve je prožimala djelatna volja Jure Šimića, predsjednika regionalnog Kriznog štaba, u kojemu je zapovjednik bio Budinski, a članovi Ivan Srnec, Miralem Alečković i Stjepan Ivanić.



U kriznim stožerima do razine grada Bjelovara, bili su Stanislav Pavlić, Mirko Kirin, Ivo Ljubanović, Stipan Gojević, Antun Perčulija, Đuro Šadek, Viktor Tušek, Vlado Ivanković, Ivan Cikoja i Tomislav Prka, a svoj su puni doprinos dali i mnogi drugi Bjelovarci. Bilo je puno konkretnog posla s puno rizika. Već 13. rujna počela su isključivanja. Telefonske veze, voda, električna energija. Zaposjednuti su svi vitalni objekti u gradu (pošta, banka, medicinski centar). Za ono što će uslijediti, pripremane su škole i drugi javni objekti. Tada je trebalo skupiti hrabrosti za takvu “provokaciju” JNA. Jedan događaj značajno je promijenio odnose u Bjelovaru i u cijeloj zemlji.

Nadnevka 15. Rujna, Ivan Grbavac Cobra, s jednim vodom Zaštitnog bataljuna Zapovjedništva ZNG-a prevagnuo je u zauzimanju vojarne – skladišta Prečec. Više od 20 tisuća vojnog materijala došlo je u naše ruke. Osim toga, ojačana je pregovaračka pozicija Franje Tuđmana. Dva dana kasnije potpisano je primirje u crnogorskom Igalu, režim blokade vojarni JNA je ublažen, ali je Budinski u Bjelovaru uskratio opskrbu vodom, jer su neke motorizirane jedinice JNA iz Bjelovara ratovale na okučanskom području. Za vrijeme blokade i pregovora o predaji, provedeno je potpuno posrbljivanje vojarne – preuzeti su ročnici i oficiri nesrpske nacionalnosti. U vojarni je ostalo oko 400 vojnika, podoficira i oficira.

Prevagnulo je srpstvo

“Komandant Rajko Kovačević” bio je tih dana najskuplja zvijezda na transfer listi. Glavni predstavnik JNA u RH, Boris Rašeta, obećao je Kovačeviću čin generala i puno toga drugog ako obrani garnizon u Bjelovaru. Bili su u pitanju veliki ulozi, što je vidljivo i iz zapovijedi general-pukovnika Živote Avramovića (zapovjednika 5. vojne oblasti JNA) od 28. rujna. Naime, snage JNA u Koprivnici i Bjelovaru trebale su obraniti svoje položaje i smjerom proboja Bjelovar – Grubišno Polje – Daruvar, spojiti se sa snagama JNA iz Banjalučkog korpusa. Presjeći Hrvatsku na dva dijela!

Jure Šimić prepoznao je što se događa i dao je Kovačeviću jaču ponudu: vreća gotovine u njemačkim markama, teži vanjski račun, vilu gdje poželi, visoki čin u HV-u i more toga drugog. Jure je bio uvjeren da hrvatski tim kupuje pravo pojačanje. Kad ono, Kovačević se priklonio – Zvezdi. “Ja ovde branim srpstvo” – izjavio je Šimiću. Naravno da je nakon toga Šimić dodao prijetnje i to mu se danas stavlja na teret. Ako mene pitate, Tepić i Kovačević zaslužuju odličja srpstva kakva poznajemo i kakva smo upoznali tijekom “prevladane prošlosti”.

U noći na 29. rujna 1991., pokrenuta je ključna operacija Domovinskog rata. Ujutro, nakon 17 dana blokade, Kovačević je ponovno odbio bilo kakvu mirnu predaju, pa su naše postrojbe napale objekte JNA. Na grad je iz vojarne ispaljeno više desetaka raznih projektila. Jedan tenk napustio je vojarnu i pucao po kućama. Minobacačke granate pale su i na crkvu sv. Terezije Avilske, pri čemu su poginule tri žene. Dramatičan, pojačani napad na vojarnu uslijedio je nakon što je Kovačević zatražio napad na hrvatske snage i Bjelovar iz zraka. Ponovno je prevagnuo Zaštitni bataljun Zapovjedništva ZNG-a, kako se tada zvalo buduće jezgro Vojne policije.

Kako to i danas u Bjelovaru opisuju, u duhu jezika druge strane, “Ivan Grbavac jednostavno je izrokao neprijateljske položaje”. Baterija topova T-12 u selu Hrgovljani onesposobila je veći broj oklopnih borbenih vozila JNA. Grbavac je do 16 sati slomio otpor neprijatelja i bez da uđe u vojarnu, krenuo je u drugu značajnu misiju: osvajanje vojarne u Koprivnici. I tada se vidjelo koliko je slamanje garnizona JNA u Bjelovaru preokrenulo rat – nakon što su došle vijesti iz Bjelovara, vojarne i objekti JNA u Koprivnici predali su se bez borbe isti dan. Slično se dogodilo i u drugim dijelovima RH.

Svi ti spasonosni događaji u Bjelovaru imali su jednu lošu karakteristiku. Vojarna JNA pala je na kraju dana. Noću su sve mačke crne i svatko može proizvesti nered, pa i neku namjernu sabotažu. U vojarnu je ušla specijalna policija, koja je zatražila od neprijatelja da svuku gornje dijelove odore i ostanu samo u bijelim majicama, da ih u sumrak naši vojnici mogu razlikovati. Trojica zapovjednika pronađeni su mrtvi. Pukovnik Rajko Kovačević bio je odjeven u borbenu odoru tenkista, a potpukovnik Miljko Vasić i kapetan prve klase Dragiša Jovanović, bili su u bijelim majicama. Jovanović je bio načelnik pripadnog KOS-a. Hrvatska strana pretpostavlja da je među njima došlo do obračuna.

Intrigira činjenica da je vrh Srbije posthumno odlikovao Kovačevića i Jovanovića, a Vasića ne. Lijes s tijelom Rajka Kovačevića, “kojeg su streljale ustaše”, pokazivan je vojnicima JNA u BiH. Forenzičari su ustanovili smrt Kovačevića od posljedica eksplozije, ali je kasnije srpska strana to relativizirala. Pojavilo se šest teza: (1) Poginuo je od eksplozije, (2) Poginuo je u obračunu s oficirima koji su predlagali predaju. (3) Revoltirani Bjelovarci pucali su u mrtvo tijelo, (4) Isto je provela strana doušnička mreža, da kompromitira RH, (5) Druga je strana pucala u preuzeto tijelo, za potrebe propagande protiv RH i pokretanja sudskih postupaka protiv hrvatskih branitelja, (6) Počinio je samoubojstvo. Tijela triju ubijenih žena nisu podvrgnuta forenzičkom ispitivanju. Nije mi poznato da su posmrtno odlikovane, iako su umrle u molitvi da se zlo ne dogodi.

U okruženju i pod napadom našlo se i skladište “Barutana”. Nakon kraće borbe, major Milan Tepić je zapovijedio vojnicima da se predaju, a sam je ostao u skladištu. Prilikom ulaska hrvatskih snaga, iza 10 sati, aktivirao je eksploziv i uništio skladište, u kojem se nalazilo oko 170 tona eksplozivnih sredstava. U eksploziji je i sam poginuo. Kao i 11 hrvatskih vojnika. Tepić je minirao više zgrada, ali je uspio dići u zrak samo jednu, pa je Srbija nešto bolja, a mogla je biti jako dobra. Eksplozija je zbrisala šumu u krugu od 200 metara. Udarni val odnio je krovove mnogih kuća.

Majora Milana Tepića u Srbiji slave kao ratnog heroja. Po njemu su nazvane ulice u Beogradu, Novom Sadu i Banja Luci. Prema kazivanju Martina Špegelja, garnizon JNA u Bjelovaru bio je tradicionalno popunjavan Srbima, čak do 65 posto. I još je u kolovozu mobiliziran dio rezervista srpske nacionalnosti, što je Špegelju bio pokazatelj što se sprema. Špegelj je Kovačevića vidio kao “krajnje zadrtu osobu”. I još je KOS-ovac Jovanović imao zadaću pretvoriti bjelovarsku vojarnu u neosvojivu tvrđavu na zapadnim granicama Velike Srbije.

Država je prodala Juru Šimića

Jure Šimić bio je i na čelu lokalne vlade. Osnovao je prvi ogranak HDZ-a, što mu uzimaju za grijeh na razini cijele Europske unije. Naravno da je Tuđman u Igalu glumatao, naravno da Tuđman iz Bruxellesa nije smio zapovjediti zauzimanje vojarni. Jure je to prepoznao, Tus je to pretpostavljao, Stipetić je to nazirao, Manolić je to znao, a Grbavac je bio čovjek od akcije. Ako netko treba odgovarati za naoružavanje i oslobađanje Hrvatske, ako se danas sudi Domovinskom ratu, onda je suđenje Juri Šimiću primjerena personifikacija.

Većina zarobljenih oficira, mlađih oficira i vojnika JNA ubrzo su razmijenjeni za zarobljene pripadnike HV-a, po principu – Svi za sve – a ostali (njih 26) razmijenjeni su sredinom prosinca. Grbavac je imao 17 ranjenih na razini ZNG-a, dok je u bjelovarsku bolnicu primljeno stotinjak ranjenika, 30 njih iz JNA. Poginulo je i petero civila. U Bjelovaru i okolici bilo je uništeno ili oštećeno više od tisuću civilnih objekata, uključujući PU Bjelovar, HPT i silos Prerade.

Vojni plijen bio je impresivan: 75 tenkova T-55, tri laka tenka PT 76, devet haubica 122 mm, četiri VBR-a Plamen, 77 borbenih vozila pješaštva M-80, a iz vojnog skladišta na Logoru kompletno naoružanje Teritorijalne obrane općina bjelovarske regije, koje je bilo oduzeto, naoružanje i oprema 1. partizanske brigade 28. partizanske divizije (između ostalog, oko 1300 automatskih pušaka, puškomitraljeza i mitraljeza), te oko 100 kamiona raznih namjena. Bjelovar je naoružao Hrvatsku.

Naravno da su psi rata ugrabili svoj dio kolača, najčešće iz pošiljki upućenih postrojbama. Jure Šimić je to naglasio u svojim knjigama o Domovinskom ratu na području Bjelovara. U bespoštednom nastojanju da ga kompromitira, podzemlje je objavilo fotomontažu Jure Šimića pored mercedesa i luksuzne vile. Nikada nije provedena ozbiljna istraga tko je proveo ta podmetanja. Šimić je doživio dvije teške saobraćajne nesreće, koje nisu razjašnjene. Dolje Domovinski rat, živjela Tranzicija!

Već pogađate, svijet su obišle fotografije ubijenih oficira JNA u Bjelovaru. Beživotna tijela, blijeda lica bez krvi, otrgnuti udovi nakon eksplozije, pa onda zasebno horor fotkanje nakon što je tijelo odvučeno u stranu i laži o strijeljanju zarobljenika. Znate, već sama smrt ružna je po sebi. Naravno, ubijeni hrvatski branitelji i ubijene žene, kao i svi ranjeni, bili su zastrašujući prizor, ali o tome nije izviještena svjetska Javnost. Kao, ružno je za vidjeti, nismo divljaci. Ne trebamo oponašati četničku propagandu!

Prirodno svemu tome, Srbija je proglasila jurisdikciju za Region, pa su pokrenuta međunarodna i domaća suđenja Domovinskom ratu. Milan Tepić nije osuđen niti u odsutnosti, nego je Jure Šimić optužen za ratni zločin, iako osobno nije sudjelovao u samom napadu na vojarnu JNA u Bjelovaru. Znakovito, suđenje Juri Šimiću premješteno je iz Bjelovara u Rijeku. Zanimljivo, uhićen je nakon što je pokrenuo Bjelovarsku inicijativu, koja je išla za kreiranjem alternative HDZ-u i SDP-u. Branitelji Bjelovara dali su mu svu podršku.

Ivan Grbavac ponio se herojski u Domovinskom ratu i tako se ponaša u sudskim procesima. “Bila je to vojna operacija, pucali smo na neprijateljske položaje prekrcane naoružanjem, i meni se živo fućka koliko sam oklopnjaka JNA oštetio” – izjavio je Grbavac.

 

ČOJSTVO JEDNOG ISTINSKOGA HEROJA

Hrvatska treba podići spomenik Vladimiru Baroviću

To je posve razuman prijedlog Davora Ivankovića, u Večernjaku od nedjelje, 1. listopada ove 2017. godine. Admiral i zapovjednik splitske vojnopomorske oblasti JRM, Crnogorac Vladimir Barović, počinio je samoubojstvo, ako se to tako može nazvati. Zbog suprotnih razloga u odnosu na Milana Tepića.

Nakon što je Barović preuzeo dužnost na Visu i pročitao zapovijedi, zatvorio se u prostoriju ambulante i sebi pucao u sljepoočnicu. Ostavio je oproštajno pismo u kojem je objasnio da se odlučio na časnu smrt radije nego da “ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda”. Suprotno Vučiću i Vukovima, Barović je u svome pismu prepoznao agresiju JNA na Hrvatsku i tu agresiju vidio kao suprotnost crnogorskoj časti, crnogorskom čojstvu. “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”. Barović se mirno povukao s pozicije zapovjednika pulskog garnizona. Izjavio je: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”.

Dok predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, podiže spomenik teroristu Milanu Tepiću, predsjednik Crne Gore, Filip Vujanović, posmrtno je Vladimiru Baroviću dodijelio Orden za hrabrost.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI