Hrvatska nikad do sada nije birala svoju budućnost, nego budućnost stranaka i njihovih interesnih zatvorenih krugova vrlo stroge selekcije, selekcije koja nikad nije bila podložna univerzalnim vrijednosnim kriterijima. Tehničko zaokruživanje izabranih i izlistanih pojedinaca daleko je od festivala demokracije, kao što je i Hrvatska daleko od idealističkih očekivanja nakon ratne pobjede nad srbijanskom agresijom i još dalje od ukupnih nacionalnih potencijala stalno usmjeravanih prema stranačkim/partijskim interesnim skupinama, inače formalno izrazito politički profiliranim te organizacijski i pozicijski osiguranim
Politička je okupacija hrvatskog javnog prostora u ova predizborna i izborna vremena bila i ostala posvemašnja, a glasovi su stručnog i znanstvenog razuma u silnoj kakofoniji bili jedva čujni i u slikama posve nevidljivi. Organizirane PR i novinarske uslužne djelatnosti, svoju su uključenost uglavnom prema osrednjim političkim akterima pokazivale do razine isključivosti ostalih i ostalog, pa se običnom promatraču za to vrijeme u Hrvatskoj učinio zastoj života i svih smislenijih gospodarskih i ostalih aktivnosti. Hrvatska je postala njihov poligon svojatanja, njihovo bojno polje političkog ratovanja i jedini i isključivi životni interes, naravno, kao i uvijek u retoričkom smislu.
Bezidejnost uvjeravanja, siromaštvo izgovorenih poruka, promidžbenih slikanja i općenito političkog prenemaganja, zatekli su i ovaj put veliki dio hrvatskog puka nespremnim, koliko god on bio naviknut na prosječnost s kojom se na isti taj puk na izborima u ranijim vremenima kretalo. Prevladavajuća je prosječnost ponude preko dvije trećine izbornog puka ostavilo doma i daleko odmaknutog od izborne predstave u kojoj kao pomoćni statisti nisu željeli sudjelovati, inače jako svjesni kako svojim ulaskom na pozornicu ništa niti ne bi mogli promijeniti. Poražavajuća slika Hrvatske naviknute već na izborna i uopće politička usmjeravanja, friziranja, stiliziranja, iskrivljavanja i mediokritetska obrazlaganja istih razina osobnosti već spomenutih aktera.
Neizlazak birača svjesnih programiranog postupanja i nasljednog upravljačkog produžavanja u kombinaciji s mediokritetskom selekcijom i nikakvim očekivanjima samo potvrđuje nagomilani hrvatski umor od političkog i stranačkog/partijskog diktata i ravnodušnost prema lošim izborima, koliko se god oni negativno reflektirali u prošlosti i budućnosti na razvoj zemlje. Stanje, praktički političkog nihilizma čak je manje posljedica raznolikosti političkih ideja i svjetonazorskih pristupa od izlistanih pojedinaca koje se tehnički na izborima zaokružuje po stranačkom/partijskom izboru, uglavnom po principu pognutosti, nasljednosti, osrednjosti, podatnosti, pomanjkanja osobnosti i praktički apsolutnoj indolentnosti prema hrvatskoj budućnosti.
Hrvatska nikad do sada nije birala svoju budućnost, nego budućnost stranaka i njihovih interesnih zatvorenih krugova vrlo stroge selekcije, selekcije koja nikad nije bila podložna univerzalnim vrijednosnim kriterijima. Tehničko zaokruživanje izabranih i izlistanih pojedinaca daleko je od festivala demokracije, kao što je i Hrvatska daleko od idealističkih očekivanja nakon ratne pobjede nad srbijanskom agresijom i još dalje od ukupnih nacionalnih potencijala stalno usmjeravanih prema stranačkim/partijskim interesnim skupinama, inače formalno izrazito politički profiliranim te organizacijski i pozicijski osiguranim.
Prosječnost koja umara
Ukupna su politička i izborna atmosfera kao i načini funkcioniranja stranaka/partija poništili prevladavajuću društvenu, obrazovnu i intelektualnu vrijednost i uzdrmali temelje hrvatskog društva do razine nezainteresiranosti, odlazaka, nevjerovanja i prihvaćanja izazova izvan Hrvatske. Iznenađuje ozbiljnije jedino međusobna izborna borba bez vrijednosnih parametara i euforičnost prihvaćanja pobjede i poraza drugih, kao da će se u Hrvatskoj u nametnutoj prosječnosti išta ozbiljnije odlučiti, promijeniti i koncepcijski razvojno postaviti. Nitko se u stožerskim dočecima izbornih rezultata nije zamislio nad hrvatskom društvenom, gospodarskom, demografskom i svakom drugom budućnošću, već isključivo i jedino nad vlastitim rezultatom, rejtingom i opstankom i vlastitom pozicijom. Mnogi pozicijski uključeni i materijalno osigurani i nad stranačkom/partijskom.
Izlistani, pak, sljedbenici (popis kandidata na listama) niti jednog trenutka nisu pomislili kako unutar Hrvatske i njihovih stranaka/partija ima puno ljudi s daleko većom osobnošću, građanskom hrabrošću, obrazovnom razinom, intelektualnim potencijalom, radnom odgovornošću i idealizmom prema općim i civilizacijskim hrvatskim vrijednostima, toliko potrebnim za podizanje Hrvatske s europskog dna ili za njezin opstanak. Politička je sebičnost upravo s ovim izborima dodirnula gornju razinu do sada, a nespremnost priznavanja vlastitih pogrešaka i nedostataka prelazi u opasnost općeg političkog prihvaćanja. Promatrati takvu Hrvatsku izbliza ili daleko izvana temeljna je dilema naših dana mlade i obrazovane hrvatske populacije, koju svojim izbornim i postizbornim postupcima i vrijednosnim sustavom politički nezamjenjivi i nepogrešivi vrhovi polako i sigurno razrješavaju. Koliko im god prigovarali ili ih osuđivali, oni su Hrvatska. Drukčija, željna promjene, svjesnija i Hrvatska koja jedino može budućnost i donijeti.
Umorni od prosječnosti, stranačkih diktata, nasljednih nametanja i političkih ispiranja misli, stvarnosti i vrijednosnih kategorija pomalo otvorenih očiju sanjamo idealizam i zanos kao kad smo počinjali i koji donosi smisao svakodnevnici. Želimo vidjeti mladost kako se smije. Želimo osjetiti slobodu i širinu prostora u kojem ne primjećujete kako vrijeme prolazi. Želimo gledati plavo nebo i more. I želimo to i drugima (Šterc, S., Meridijani, 188, 2015.).
Kategorija koja u Hrvatskoj ne postoji
Dohvat pozicijske stranačke i izvršne državne moći bezkriterijskim izborom kroz stranačku isključivost, nije niti može u Hrvatskoj razviti instituciju odgovornosti prema ukupnoj hrvatskoj populaciji, a pogotovo ne može razviti instituciju ostavke kad se iz svemira vidi i osjeti destrukcijsko ponašanje na neposredno okruženje i na hrvatsko društvo i prostor. Takvo nešto u Hrvatskoj ne postoji, prvenstveno zahvaljujući razvijenoj demokraciji u stranačkim/partijskim redovima i ustrojenom modelu stranačkog vladanja koji se u još eksplicitnijem obliku prenosi na državnu razinu. Model stranačke poslušnosti hrvatskog tipa ne razlikuje primarnost rezultata od čuvanja pozicija, pa su očekivanja hrvatskih biračkih idealista nerealna i praktički nemoguća u ponuđenim modelima vladanja strankom i državom. Očekivati od prosječnosti odluke, znanstvene procjene, kompleksnost sagledavanja, predviđanja, povezivanja, modelska rješenja i slična za njihov obzor utopijska i metafizička postupanja, zapravo je čista slikarska (politička) naiva.
Zato Hrvatska stoji na mjestu već gotovo 25 godina i mirno promatra odlazak najvrjednijeg što ima, istodobno politički osuđujući otišle i sve one koji u tome ne vide ništa pozitivno. Formiranjem druge, nove Hrvatske u iseljeništvu, moralo bi iz temelja promijeniti političko djelovanje prema ukupnoj hrvatskoj populaciji i konačno bi stranačke/partijske sljedbe morale shvatiti kako bez novog koncepta države neće biti niti nje same ili bolje reći – njih samih. Prosječnost izbora koji umaraju već poprilično izmorenu biračku želju za promjenama, Hrvatskoj ne može donijeti ništa dobroga, već samo dodatno učvrstiti spoznaju o apsolutnom političkom diktatu nad svime.
Pokazatelji po potrebi
Održavanje i čuvanje prosječnosti u funkciji opstanka na vlasti isključivo koristi javnu predodžbu i po potrebi frizirane pokazatelje, ne prihvaćajući pritom kako takav pristup šteti apsolutno svima. Nije jasno samo kako je moguće da se u toj selektiranoj množini (iako znamo na koji način) ne javi niti jedan glas razuma i objektivno, realno i racionalno kaže ili postupa sukladno znanstvenim spoznajama i projekcijama.
Tab. 1. – Glavni makroekonomski indikatori za Hrvatsku 2019. godine
Objavljeno: 31.1.2015. Ažurirano: 9.5.2019.
Glavni makroekonomski indikatori jesu kratak i pregledan tablični prikaz ključnih godišnjih makroekonomskih pokazatelja hrvatskoga gospodarstva tijekom duljeg razdoblja.
|
a Procjena stanovništva RH za 2000. temelji se na popisu iz 2001., a podaci za razdoblje od 2001. do 2017. zasnivaju se na popisu iz 2011. godine. Podaci za 2018. privremeni su.
b Podaci su iskazani prema metodologiji ESA 2010. Podaci za 2017. i 2018. privremeni su.
c Podaci platne bilance i inozemnog duga temelje se na metodologiji koju propisuje šesto izdanje Priručnika za sastavljanje platne bilance i stanja međunarodnih ulaganja (BPM6) te na novoj sektorskoj klasifikaciji institucionalnih jedinica u skladu sa standardom ESA 2010. Podaci platne bilance i inozemnog duga zasnivaju se na posljednjim dostupnim podacima o platnoj bilanci zaključno sčetvrtim tromjesečjem 2018. i o stanju bruto inozemnog duga na kraju veljače 2019.
d Otplate inozemnog duga uključuju otplate glavnice na osnovi obveznica, dugoročnih trgovinskih kredita i dugoročnih kredita (isključujući obveze prema vlasnički povezanim poduzećima) te ukupnu otplatu kamata (uključujući FISIM), bez otplate kamata s osnove izravnih ulaganja.
e Fiskalni podaci iskazani su prema metodologiji ESA 2010.
f Podaci za razdoblje od 2007. do 2013. revidirani su, stoga nisu usporedivi s podacima za razdoblje od 2000. do 2006.
Izvori: DZS; MF; HNB
Nije to vezano samo za demografsku problematiku, nego i za ekonomsku, financijsku, investicijsku, mirovinsku, zdravstvenu, obrazovnu i gotovo svaku. Politički diktat nad temeljnim sustavima i djelatnostima i posebno nad znanstvenim zakonitostima, totalna je suprotnost zdravom razumu i u konačnici hrvatskim potrebama. Koliko puta treba spomenuti kako je gospodarski razvoj upitan u uvjetima iseljavanja, depopulacije, izumiranja i prirodnog pada stanovništva, pa ipak se unatoč izravnoj korelaciji spomenutog i dalje na svim razinama problem izbjegava i potiskuje posrednim pokazateljima koji u sebi kriju drukčiju stvarnost. Zato i prilažemo Tab. 1. s glavnim ekonomskim indikatorima u vrijeme političke euforije rasta BDP-a i isključivih pojašnjenja o uspješnosti političkog djelovanja. Samo ukratko.
BDP je 2018. godine prema 2017. porastao za 16,156 milijardi kuna
„Svjetska banka procjenjuje da će u 2017. ti transferi dosegnuti gotovo 2,3 milijarde američkih dolara. Ove podatke potvrđuju i statistike Hrvatske narodne banke. Naime, u 2016. na ime mirovina, novčanih doznaka i poklona službenim putem, hrvatski su državljani poslali više od 2,17 milijardi eura ili 2,4 milijarde dolara u Hrvatsku. To je više od svih inozemnih stranih ulaganja koja su lani iznosila gotovo 1,7 milijardi eura. Prema podacima HNB-a, doznake iz inozemstva stanovništvu u prvoj polovici 2017. premašile su 1,22 milijarde eura, što znači da bi u 2017. mogle porasti u odnosu na prošlu godinu kako i predviđa Svjetska banka” (Direktno.hr, 08.05.2017.).
Nevjerojatne brojke koje HNB inače ne vodi u svojim statistikama, već samo procjenjuje, iako se radi o iznosima većim, nego što su strane investicije na godišnjoj razinu u Hrvatsku! Nevjerojatno, ali istinito.
Dakle, porast je ukupnog BDP-a 2017./2018. gotovo jednak visini doznaka u isto vrijeme, a iznenađujući se porast u tromjesečju od 3,9% pripisuje samo investicijama. Niti spomena o iseljenicima, njihovim doznakama, recentnom iseljavanju i posebno o iseljeničkom gospodarskom, financijskom, intelektualnom i svakom drugom potencijalu. Kakav je to novac majstori-stručnjaci? Koliko još gotovinski ulazi u Hrvatsku iz iseljeništva? Čije je to iseljeništvo? Zašto ga potiskujete kao da ne postoji? Moguće je sve razumjeti i u okvirima nametnute političke osrednjosti. Kad bi se željelo…