Hoćemo li se definirati kao nacija ili ostati narod?

Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Ako prerastemo u zdravu, modernu naciju, onda je manje važno ima li nas tri ili šest milijuna, jesmo li većim brojem u dijaspori ili nam je dobar dio nacionalnog bića ostao 'visjeti' u nekoj susjednoj državi. Tada se državni poslovi počinju vrtjeti oko nacionalnih interesa i ciljeva, a ne oko položaja našeg naroda u korelaciji sa svime što se može zateći u svemiru

Država nije igračka, a svi oni koji misle da se mogu poigravati sa simbolima države, bili su ogorčeni kada se predsjednik SAD-a obratio svojim športašima i podučio ih da se himna i zastava imaju poštovati. Kultura poštovanja tih elemenata, koji su nerjetko sastavni dijelovi Ustava pojedinih zemalja, silno je opala, pa je očito potrebno ljude podsjetiti na to da zastava, grb i himna imaju neko preneseno značenje koje valja poštovati. Smiješno je gledati kako se neki ljudi ogledavaju oko sebe i sramežljivo ustaju na taktove himne, isto kako je smiješno gledati neke ljude koji nakon himne zaplješću –  ljudi su jednostavno izgubili pojam o simbolima državnosti koji su oduvijek bili element poštovanja. Spaljivanje zastava, uvijek se smatralo barbarskim činom, dok je otmica zastave bila neki izraz – viteškog uspjeha. Hrvatska je imala u jednoj fazi i „čuvara državnog pečata“, čija je uloga trebala prerasti u onaj dio javnog tužiteljstva koji bi imao ulogu očuvanja digniteta naše heraldike i simbolike. U Ujedinjenom Kraljevstvu čuvari pečata mogu zakon vratiti u parlamentarnu proceduru, a u Hrvatskoj je taj institut trajao od 1995. do 2000. godine, kada je iščezao promjenom vlasti koja je imala umanjeni senzibilitet za državnost.

Jedan moj prijatelj kazao je početkom devedesetih da je težnja Hrvata za vlastitom državom legitimna, ali je pitanje – hoće li se na kraju svi složiti oko cijene tog projekta? Ljudske žrtve, velik broj traumatiziranih i velika materijalna sredstva uložili smo u stvaranje te naše male lijepe državice, pa je sada konačno i red da ju poštujemo, iako ima i mnogo onih koji ju – ne mogu voljeti. Najvažnije je da se građani mogu identificirati sa svojom državom, ako se u tomu uspije, sve ostalo je lako. Danas se na velika zvona apostrofira problem iseljavanja, bijele kuge, pa je i činjenica da nas ima premalo. Poduzimaju se mjere koje nisu jamstvo rješavanja tih problema, ali mogu pomoći. Važno je da se konačno odredimo, hoćemo li se definirati kao nacija ili ostati narod. To je ključno pitanje svih pitanja, jer ako prerastemo u zdravu, modernu naciju, onda je manje važno ima li nas tri ili šest milijuna, jesmo li većim brojem u dijaspori ili nam je dobar dio nacionalnog bića ostao „visjeti“ u nekoj susjednoj državi. Tada se državni poslovi počinju vrtjeti oko nacionalnih interesa i ciljeva, a ne oko položaja našeg naroda u korelaciji sa svime što se može zateći u svemiru. Nacionalne države nisu nikakva protuteža manjinskim narodima koji u njima žive, ionako smo sada vidjeli da se ni jedna manjina u ovih 25 godina nije politički asimilirala samo zato što uživa pravo na svoje parlamentarce, pa im se očito čini da bi bilo loše propustiti te privilegije.

Za većinu Nijemaca, Talijana i Srba koje poznam, mogu kazati da su po svakom pitanju prerasli u Hrvate, kako politički, tako i kulturno. Kad ih pitate, jesu li Hrvati, odmah kažu da jesu, tek nakon dužeg razgovora im se „izvuče iz nosa“ da su, zapravo, drugih nacionalnosti. Većina Nijemaca koje znam, među kojima je čak i jedan dužnosnik svoje manjinske organizacije, ne zna njemački! Žalosno je što ih je 1931. godine bilo oko 99 tisuća u Hrvatskoj, da bi ih nakon partizanskih pokolja danas preostalo samo oko tri tisuća. Unatoč tome, Nijemci perzistiraju kao nacionalna organizacija, jer imaju mogućnost osloniti se na čvrstu supstancu, a to je postojanje – njemačke nacije. Da se multikulturalno može živjeti u nacionalnoj državi, dokaz je Mađarska, gdje Hrvati uživaju velika prava i država ih snažnije podupire nego li mi možemo podupirati naše Mađare. Bojim se da se kod nas još uvijek provlači osjećaj da smo ostali paf pred činjenicom da konačno imamo državu, pa kao da je se još pomalo bojimo. Zašto naglašavati „Republika,“ kao da će nam to još jače intenzivirati izlaznost na izbore? Ili ako naglasimo da smo republika, neki stječu sigurnost od toga da im ne padne na pamet proglasiti se – kraljem? To su neka neodgovorena pitanja koja nas sprječavaju u pojednostavnjenju stvari i dijele od toga da kažemo da smo država i da naši državljani imaju hrvatsku putovnicu i govore hrvatski. To su politički Hrvati kojima to odgovara, jer u protivnom ne bi odabrali takav život.

Hrvatska ne održava visoke standarde prema nacionalnim manjinama zbog nekakvih stranih ili nametnutih standarda, nego zato što nam je to normalno. Koliko nas je proplesalo u „Mađarcu,“ kolike tečajeve talijanskog smo pohađali u njihovom institutu i koliko smo literature koristili u Göthe Institutu? Da toga nije bilo, bili bismo mnogo siromašniji. Doprinos Židova hrvatskoj demokraciji je nemjerljiv, a zagrebačka kuhinja bez jidiša ne bi funkcionirala. Ništa od toga ne dovodi se u pitanje s nacionalnom državom, a mnogo toga se dobiva. Svi građani bi od toga profitirali, a nacionalni programi bi doista onda bili nacionalni i mogli bi se provoditi. Nemoguće je voditi populacijsku politiku u kojoj je jedino izvjesno rješenje demografska supstitucija. Dijeliti stanove mnogoljudnim obiteljima, koje mahom nisu Hrvati, a čuditi se zašto Hrvati odlaze? Ako ne zauzmemo nacionalni gard, bez nekih negativnih nacionalizama, sve ono što bi se moglo nazvati nacionalnim interesima, postati će disperzno. Nacije, poput Njemačke, prošle su taj put i sada su iznimno postojane na promjene i utjecaje izvana. Izbori u Njemačkoj prokomentirani su na sve moguće načine i nije mi jasno kako nitko ne želi priznati da je pravi pobjednik ovih izbora – prosječan Nijemac. Prosječan Nijemac sada može s veseljem kazati da se politička platforma malo potresla, otrijeznila i da će nova vlada morati pristupiti bliže svom građanu i njegovim potrebama. Merkel se pokazala doraslom velikim akrobatikama u koaliranju i općenito umiješnom u politici, pa je predstojeće sažimanje poruke birača, dobra građa za čitavu Europu. U Njemačkoj se temeljem ovih izbora i pojavila nova inicijativa za novim predsjednikom Bundestaga, pa je Wolfgang Schäuble, pod pritiskom desno orijentiranih građana da prihvati tu funkciju.

Hrvatska diplomacija postavila je novog veleposlanika u Berlinu, pred kojim je enorman posao, jer će se upravo u Njemačkoj rješavati mnogo toga što  će u narednih nekoliko godina obilježiti čitavu EU. Veleposlaniče, sretno Ti i brani nam naše hrvatske boje, kad ih se mnogi u domovini srame! Podijeljenost hrvatskog društva nikako da prestane biti glavnim utegom s kojim se moramo nositi. Prijepor branitelja i kazalištaraca oko datuma održavanja „Noći kazališta“, nije utemeljen na mogućnosti da bi se u okružju dramske umjetnosti moglo dogoditi odavanje pijeteta žrtvama Vukovara i Škabrnje. Naprotiv, nepovjerenje prema većini dionika dramskih umjetnosti, toliko je naraslo, da se od njih ne može, a priori, očekivati neki domoljubni čin. Tomu se ne treba posebno čuditi kada se ništa nije rasplelo nakon skandala oko HAVC-a, Frljić nije jasno imenovan nekime tko namjerno iritira domoljubnu sferu, a i novi sastav Vijeća za elektronske medije nam jasno govori da je novi predsjednik glasovao protiv Z1. U takvim uvjetima nitko od branitelja nije siguran da se baš na dan obilježavanja tragedije Vukovara neće postaviti na daske predstava o tragediji obitelji Zec… Netko bi rekao da ovime potičem cenzuru, ali mislim da u svemu treba imati takta i mjere. Da imamo jak i jasan državni protokol, sve bi bilo jasno, datumi obljetnica bili bi priopćeni svim ustanovama, baš kao što se priopćava lista preseansa. To su osnovne stvari koje jedna država mora postaviti i time se sprječava kolizija nekih događaja, ali i omogućuje da državni vrh može, bez puno političkog objašnjavanja – funkcionirati.



Temeljit i čvrst referat održala je Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, koja je prisustvovala je svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije na kojoj je proslavljen Dan županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom, te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije. Na sam spomen, kako je katoličko svećenstvo, predvođeno don Božom Milanovićem, objavom „Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri“ i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije, dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka, prisutni su počeli zviždati, pa se pitam – zašto se nisu bunili kada su istog svećenika priznavali i komunisti? Izdavši poštansku marku s njegovim likom, čak se i Titova Jugoslavija znala odužiti katoličkom svećeniku iz Istre, mons. Boži Milanoviću, zaslužnom za pripajanje Istre Hrvatskoj na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. godine, a danas mu se u demokratskom društvu – zviždi… Očito je prestalo biti važno što je netko kazao, važnije je postalo tko li je što kazao, pa smo ovih dana slušali ocjene govora našeg premijera, koji je na Općoj skupštini UN-a, među ostalim, jasno poručio: „Hrvatska predanost multilateralizmu  je nepokolebljiva. Vjerujemo u sustav Ujedinjenih naroda i naš zajednički potencijal u promoviranju učinkovite, uključive i održive globalne vladavine, temeljene na pravilima i načelima međunarodnoga prava. Upravo je s tom težnjom Hrvatska pristupila Ujedinjenim narodima prije 25 godina!“ Dobro sam poslušao taj govor, slušao sam i govore drugih državnika i znam da je riječ  o koherentnom, odmjerenom govoru. Nitko me ne može uvjeriti da se radi i o kakvom ekscesnom diplomatskom gafu, kao što to sada pokušavaju protumačiti neki politički marginalci.

Ponovno se ovdje moram vratiti na državnost; ovih dana nas je posjetio ministar obrane Države Izrael, Avigdor Lieberman, koji je jedan od najeduciranijih resornih ministara u svijetu. Od školovanja u bivšem SSSR-u, do današnje inicijative za obrambeni savez Srednjeg istoka, njegov život je posvećen miru koji je čitav život sanjao. Takav posjet veliko je priznanje Hrvatskoj, pa me vrijeđa tumačenje nekih naših medija „da nam je došao prodati avione,“ jer se radi o sasvim drugom formatu čovjeka. Ovdje bih htio naglasiti  da je on ministar Države Izrael, a ne Republike Izrael, niti Demokratske Republike Izrael, oblik zajednice koji se zove država i koji dostatno u današnjim uvjetima opisuje o čemu se radi. Ljudi koji imaju razumijevanje za pojam države mogu joj biti privrženi, makar se nalazili naraštajima u  dijaspori, pa mislim da i mi Hrvati pomalo trebamo o tome razmišljati.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI