Grmljavina

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Znam da se ne dogovaraju, ali kada u roku od par dana, Premijer Plenković, preko svog političkog savjetnika poruči da se '...vjerodostojnost dokazuje procjenjujući koja je u danom trenutku odluka najkorisnija za hrvatsku državu i narod!' i Predsjednica Grabar-Kitarević izjavi da je domoljublje '...staviti moć u službu općega dobra', onda valjda svima mora biti jasno da je vrijeme stvaranja konsenzusa oko mnogih stvari i da je stvorena volja za nacionalnim političkim probitkom

                  Davanja imena gradskim ulicama i trgovima nikada nije bio posao bez prijepora i uvijek je generirao pobornike i protivnike nekih imena koja političkim opcijama znače više ili manje, koja simboliziraju lijevo ili desno, koja označavaju važnost nekog perioda ili pokreta. Najlukaviji potez napravio je dr. Alois Mock, kada je 1990. godine umro socijalistički vođa i kancelar Bruno Kreisky, za kojeg se znalo da je bio u velikim suprotnostima s pučaninom Mockom. Tada je Mock predložio da se Kreiskome posveti ulica odmah kraj zgrade Vlade na Ballhausplatzu, uz Minoritski trg u prvom gradskom kotaru.

Lokacija je bila prestižna i svi su se odmah oko toga složili. Socijalisti su bili prezadovoljni da je odana počast njihovom vođi s tako prestižnom lokacijom i ubrzo je na zabatnoj strani Vladine zgrade, osvanula ploča s natpisom – „Bruno Kreisky Gasse.“ Svi su se pitali, kako to da je Mock predložio imenovanje ulice odmah kraj svog vlastitog ureda, za čovjeka kojeg je prezirao. Kada su socijalisti shvatili da je njihov pokojni vođa dobio ulicu u kojoj ne postoji niti jedan kućni broj i da se ta adresa nikada neće ni jednim perom opisati i da niti jedno pismo neće biti dostavljeno na adresu na kojoj piše „Bruno Kreisky“, te da je ta adresa, koliko god da se nalazila u središtu središta Beča, mrtvija od bilo kojeg sokaka na selu – bilo je kasno. Tek nakon što je na drugoj strani Dunava niknula zgrada UN-a, Kreisky je dobio svoj trg na kojem ima i pokoji kućni broj, ali u udaljenom 20.-om kotaru.

Glavni gradovi uvijek nose teret čitave nacije u davanju imena osobama, državama i povjesnicama od nacionalnog značaja. Za vlastite slikare, kipare, skladatelje jedva da se nađe mjesta. Manji gradovi nemaju tu obvezu, ali unatoč tome, upiru se iz svih snaga kako bi imali veliku zastupljenost nacionalno značajnog nazivlja, veću od nazivlja koje je od lokalnog značaja. Mnoge države odluče se za rješenja da nacionalne prometnice i mostovi, kao i zračne i pomorske  luke, preuzmu na sebe velik dio tih naziva kojima se nacije zahvaljuju svojim zaslužnima. Međutim, nigdje na svijetu, nakon pada nekog diktatora, po inerciji ne ostaje njegovo ime na trgovima gradova po kojima je prolijevao krv. Osim u Kongu, gdje u gradu Lubumbashi postoji Prilaz Idi Amina i u Zagrebu, gdje Hrvatsko narodno kazalište i Meštrovićev Zdenac života, dominiraju onim prostorom koji vješti naslovitelji, generacijama pri adresiranju skrivaju skraćeno – T.M.T. Na taj način su se naši sugrađani odupirali adresiranju tog imena; za vrijeme komunizma, za vrijeme tranzicije, u posttranzicijsko vrijeme, ali sada je u modernoj Hrvatskoj netko – morao zagrmiti!

Ovih dana je grmilo. Prvo je Plenkovićev politički savjetnik zagrmio da će se trgu koji nosi ime komunističkog diktatora, morati naziv promijeniti; nakon njega zagrmila je i Predsjednica. Kazala je da „nećemo slaviti simbole ni osobe koji su simbol ratnih i poslijeratnih zločina jugoslavenskog komunističkog režima, koji je odgovaran za mnoge desetke tisuće žrtava…“, a onda je i nebo zagrmilo. Pitam se, što li je još potrebno da se u nekim glavama osvijesti činjenica, da je mnoštvo povijesnih ličnosti imalo velik utjecaj na razvoj povijesti, ali da su mnogi „likovi iz povijesnih čitanki“ – negativci!? Ovdje se moram referirati na dječaka iz razreda moje kćeri, koji je rekao da bi najradije „iščupao mnoge stranice udžbenika povijesti i time spasio na stotine tisuća ljudi koji su na tim stranicama poginuli.“ Povijest je takva kakva je bila, s njome se moramo pomiriti i negativce osuditi, a ne veličati.

Za takav sinkronizirani nastup u javnosti, grmljavinu,  Grabar-Kitarović i Kapulica se nisu dogovarali, nego im je već „izašlo na harfu“ to što se neke stvari jednostavno moraju staviti na svoje mjesto, a nikako da se to i dogodi.



Isto kao što je Marley 1976. godine opjevao stihom: „U ovoj velebnoj budućnosti, ne smiješ zaboraviti svoju prošlost…“, pomalo i u sličnom ambijentu, na travnjaku i s mikrofonijom u zvučnicima, Predsjednica je ustvrdila: „Možemo reći da smo u ostvarenju povijesnih političkih ciljeva učinili divovske korake i zbog tih uspjeha osjećamo ponos i zadovoljstvo. Istodobno, u tim povijesnim ‘koracima od sedam milja’, donekle smo izgubili jasnoću pogleda na čovjeka, na građanina i na njegova egzistencijalna pitanja.“ To nije izolirana tvrdnja naše Predsjednice, nego se radi o „stanju nacije“; taj fenomen je uvidio i politički vrh velikog broja stranaka, ali nije toliko jasno progovorio kao što je to jasno kazao Plenković  u svojoj čestitci: „Ostvarili smo političku stabilnost, postigli pozitivne gospodarske trendove kao dobar okvir za daljnji rast i razvoj. Nastavit ćemo s jačanjem konkurentnosti gospodarstva, povećanjem zaposlenosti, te stabilizacijom javnih financija za bolji standard i demografsku revitalizaciju zemlje.“ I on je zagrmio, ali kada Premijer zagrmi, onda se zaista očekuje nevrijeme za one koji misle da mogu i nadalje držati građane u uzničkom ropstvu i mizeriji. Takvim trendovima je, očito, odzvonilo. Nitko ne može govoriti o demografskim pokazateljima, a da pritom ne promišlja o uvjetima koji bi poticali pozitivne demografske trendove.

U proteklih nekoliko dana u javnosti, cjelokupan državni vrh iznio je stajališta o nekim bitnim odrednicama politike, a Predsjednica ih je sažela u svom govoru; pored demografije podsjetila je i da je Hrvatska u članku 1. ustavno definirana i kao socijalna država. Od nove ministrice očekuje nastavak procesa reforme obrazovanja, bez odugovlačenja, bez politizacije i bez ideologizacije. Predsjednica je i izdvojila i najvažniji dio iz „Strategije nacionalne sigurnosti“, a to su energetska i prehrambena neovisnost i sigurnost zemlje. Mnogim uvoznicima se to neće svidjeti, ali naši proizvodi bi ipak trebali biti prvi na policama dućana, a tek onda možemo govoriti o tuđim proizvodima.

Znam da se ne dogovaraju, ali kada u roku od par dana, Premijer Plenković, preko svog političkog savjetnika poruči da se „…vjerodostojnost dokazuje procjenjujući koja je u danom trenutku odluka najkorisnija za hrvatsku državu i narod!“ i Predsjednica Grabar-Kitarević izjavi da je domoljublje „…staviti moć u službu općega dobra“, onda valjda svima mora biti jasno da je vrijeme stvaranja konsenzusa oko mnogih stvari i da je stvorena volja za nacionalnim političkim probitkom.

Dok se Hrvatska pomalo okuplja oko nekih stvari u kojima prije nije bilo odviše jedinstva, međunarodno nam okružje pokazuje da ne smijemo ni trena biti pasivni. Haaški tribunal je proglasio Nizozemsku suodgovornom za pokolj u Srebrenici. Razumijem da su Nizozemci sudjelovali u postrojbama UN-a i razumijem da je propustom tih postrojba došlo do toga da žrtve padnu izravno u ruke srpskih koljača, ali stvoriti stanje spora u kojemu je Nizozemska kriva i gdje nigdje ne piše da je Srbija kriva? Također nam nije jasno, zašto DORH čeka s mnogim optužbama za koje je bjelodano da moraju doći na red, jer za većinu zlodjela nad Hrvatskom i Hrvatima – nitko nije odgovarao. Znam da postoji šačica ljudi koji se tome vesele, jedan od njih obnašao je i dužnost predsjednika RH, pa mi nikako nije jasno, zašto još nismo naučili da će nas poštovati onoliko koliko i mi poštujemo sami sebe. Nećemo se ni okrenuti, a predsjedavanje EU-om će morati preuzeti – još za to nespremna Hrvatska. Umjesto da se poseže za ljudima s jakim referencama, naša državna uprava evidentno je ostala zaglavljena u vlastitim novonapisanim i prepisanim pravilnicima, koji čine upravu – predmetom vlastitog smisla. U nekim resorima je to ponekad dozvoljeno, ali previsok stupanj autoreferentnosti u ključnim ministarstvima, ipak nije dobrodošao.

Drago mi je da su se sve političke sile okupile oko mantre da je „arbitraža sa Slovenijom nepovratno kompromitirana“, međutim, moramo biti svjesni da će se ovaj spor jednom morati riješiti i da će netko dobiti, a netko izgubiti. Valja sada i odmah preuzeti inicijativu i raditi na tom slučaju, a znajući našu sreću s tim stvarima, bolje se  uzdati u – oprez. Nacionalni interesi moraju biti na prvom mjestu, a interesi hrvatskih državljana izvan Hrvatske, čvrsto su utemeljeni u 10. članku Ustava, dok u Hrvatskoj bilježimo i neke slučajeve koje ne možemo tretirati crno-bijelo, posebice kada se radi o dobrobiti djeteta koje je Hrvat. Međunarodna diplomatska praksa pokazala je da se djeca žitelji i državljani matičnih država – ne izručuju. Čitavu hrvatsku javnost pokrenuo je izdvojeni slučaj u kojemu najbolje odluke nema, niti će dijete ikada moći odrastati uz oba roditelja u ljubavi i obiteljskoj idili, niti će ti roditelji moći opušteno uživati u svom roditeljstvu. Ipak, ovaj put je Hrvatska pokazala senzibilitet prema tome da se dječak, hrvatski građanin, ne izručuje. Takav slučaj nije bio zabilježen kada je jedan bivši hrvatski diplomat, bespovratno izgubio roditeljska prava nakon što su mu djeca bila „predana“ majci Francuskinji. Sve to događalo se  uz veliku hajku ženskih udruga koje su potencirale, navodno, nasilje u obitelji. Tada nitko nije isticao da se u svakom slučaju hrvatsko dijete ne izručuje, više je utjecaja imala klima izazvana muško-ženskim odnosima. Vjerujem da smo iz ta dva slučaja nešto naučili i da se nećemo ubuduće lako davati „pod pete“ nekim trećima, jer dobrobit djeteta mora biti na prvom mjestu, a to ne može biti ako ga netko želi odroditi bilo kojeg roda! Hrvatski standardi po tom pitanju dosta su visoki, ali i predrasude koje imamo. Ono na čemu moramo inzistirati, jesu visoki standardi, jer nas tada nitko neće moći tretirati „EU-građanima drugog reda.“ Samo prije petnaestak godina morao sam intervenirati u zemlji u kojoj sam služio kao diplomat – radilo se o naoko klasičnom slučaju rastave u kojoj se pri rastavi miješanog braka Bosanac iživio nad Hrvaticom. Sutkinja države primateljice rastavila je brak, a fizičko nasilje izostavila je „kao nepotrebno“, smatrajući da je riječ o „miljeom uvjetovanom ponašanju!“ Morao sam oštro prosvjedovati i stvari postaviti kako valja; mislio sam da će to biti zadnji slučaj u kojemu se naši građani guraju u „manje vrijedan običajni milje.“ Ipak, običaji su običaji, s njima počinje i svaki važniji događaj, pa i brak. Zbog toga bih citirao jednu mudru baku iz Slavonije koja je kazala poslovicu: „Udaj se iz sokaka!“ Ta poslovica u mnogočemu može utjecati da jednoga dana taj sokak ne opusti i da se u njega ne vraćaju slomljene duše.

Običaje valja sačuvati, to je dio kulture, a tu spadaju i jezik, mediji, pa i Vijeće za elektroničke medije. To vijeće funkcionira s predsjednicom koja je već više od  godinu dana pod suspenzijom, a Vlada je predložila nove članove i predsjednika. Zabrinjavajuće je da je čitava stvar s Vijećem „puknula“ na oduzimanju koncesije odašiljaču Z1, zato što je voditelj emisije Markov trg, Marko Jurić – krivo odjavio emisiju. Nitko ne tvrdi da je Jurić napravio sve kako treba, ali drugi mediji učinili su sveopću programsku klimu toliko relativnom, da se čak na jednoj televiziji s nacionalnom koncesijom, puštaju vijesti na jezicima bivše „jugovine“ kao da gledate „Nedjeljom popodne“ neparnih tjedana sedamdesetih godina, dok je proizvodnja sapunica uvijek u koprodukciji s našim istočnim susjedima. Protiv Z1 je glasovao isti čovjek kojega sada Vlada predlaže za predsjednika Vijeća, jedan član Vijeća ima reference da je radio za Al-Jazeera Balkans, a drugi član je bio Radmanov kadar koji je vodio splitsko dopisništvo HRT-a. Bojim se da se na taj način idućih pet godina daje mandat Vijeću koje će funkcionirati kao i ono kojemu je SDP-ova većina dala podršku i da je potrebno „dva puta promisliti“ prije nego što se konačna odluka donese. Čini mi se da je netko „pogurnuo“ ovakvu odluku našoj Vladi i upakirao je na „brzo usvajanje,“ jer po referencama značajno odskače ispod iskustava drugih kandidata koji su se kandidirali. Nisam siguran u to tko će nam pisati nacionalnu medijsku strategiju, znam tko zna, ali očito ljudi s evidentnim uspjesima moraju prepuštati prostor onima koji će se na Hrvatskoj učiti, možda kada nauče dosegnuti svoju izvrsnost u nekoj drugoj zemlji…

Ono što sam napisao u prethodnoj kolumni, obistinilo se. Dolaskom Davora Božinovića na mjesto, kako mu ja znam kazati u šali – „prvog pendreka Hrvatske“ – ubrzo je zbrojilo njegovo diplomatsko iskustvo s unutrašnjim poslovima. Pristup podacima Schengenskog informacijskog sustava povećat će  učinkovitost Hrvatske policije i sigurnosnih službi, te na taj način dati cjelovitiji uvid u sve ono što se odvija na razini Europske unije. Dvojim da će mi ikada naći vespu koju su mi ukrali pred kućom, ali će barem učiniti to da lopovski poziv postane manje atraktivan. No, bit ovog velikog ulaska u sustav je uloga Hrvatske na cjelokupnoj europskoj sigurnosnoj sceni. Tu spada čitav niz poslova koji se odnose na kretanja stranaca kroz EU i sve one predostrožnosti koje moramo poduzeti da terorizam ne preuzme još veće razmjere. Unatoč teškoćama koje prate Hrvatsku, ali i Europu, možemo kazati da stvari polako dolaze na svoje mjesto, pa kada Plenković izjavi, da smo „…zaokružili  sve one temeljne nacionalne zadaće koje smo postavili u prijelomnim trenucima kraja osamdesetih i početka devedesetih godina,“ zapravo je u pravu. Posla ima još mnogo, ali napokon se radi o poslu koji se tiče budućnosti, a ne tranzicijskim zadaćama svih vrsta i razina…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI