Mnogi današnji popularni likovi „zakuhaju“ doma, pa kada postane gusto, strugnu u neko od „susjednih sela,“ kao da su varali na kartama, to nije slučaj s našim Haškim uznicima. Sjećam se dobro vremena kada je Hrvatska ustanovljavala Haški tribunal i dobro se sjećam prvih rastanaka u zračnoj luci odakle su ispraćeni prvi Hrvati koji su se dobrovoljno otputili na to međunarodno sudište. Mnogi od njih su doista bili nedužni za djela koja su im stavljali na teret, ali ipak su otišli. Tada je bilo pitanje časti odrobijati za Domovinu. Za Domovinu je kroz čitavu našu povijest netko ginuo, a netko robijao. Domovinski rat je poseban kao i što je poseban trenutak stvaranja moderne Hrvatske po tome da posljednje žrtve nisu bile uzaludne, Hrvatska je konačno stvorena, obranjena i međunarodno priznata
Belgijsko pravosuđe mora preispitati jesu li i po belgijskom pravu, sva djela koja se u Španjolskoj Puigdemontu stavljaju na teret, kažnjiva. Za taj posao imaju 60 dana. U Španjolskoj je Puigdemont, zajedno sa svojih četiri ministara pod optužbom za pronevjeru javnih sredstava i objavu neovisnosti. Kada se netko odluči za takve korake, onda mora biti spreman ići do kraja, unatoč tome što mu u Španjolskoj prijeti najviša kazna od 30 godina zatvora. Puigdemont je u svoj pothvat uvukao nebrojene građane, mlade ljude i političke istomišljenike, kada mu je postalo gusto, strugnuo je u Belgiju pa sada imaju moralnu omču oko vrata te se moraju odlučiti o izručenju. Mnogi današnji popularni likovi „zakuhaju“ doma, pa kada postane gusto, strugnu u neko od „susjednih sela,“ kao da su varali na kartama, to nije slučaj s našim Haškim uznicima. Sjećam se dobro vremena kada je Hrvatska ustanovljavala Haški tribunal i dobro se sjećam prvih rastanaka u zračnoj luci odakle su ispraćeni prvi Hrvati koji su se dobrovoljno otputili na to međunarodno sudište. Mnogi od njih su doista bili nedužni za djela koja su im stavljali na teret, ali ipak su otišli. Tada je bilo pitanje časti odrobijati posljednju robiju za Domovinu. Za Domovinu je kroz čitavu našu povijest netko ginuo, a netko robijao. Kroz povjesnice koje su pratile Hrvate ginulo se, nažalost, uzaludno. Domovinski rat je poseban kao i što je poseban trenutak stvaranja moderne Hrvatske po tome da posljednje žrtve nisu bile uzaludne, Hrvatska je konačno stvorena, obranjena i međunarodno priznata.
Ovdje ne mogu ne spomenuti ljude poput mog prijatelja Daria Kordića, koji je branio svoju najbližu okućnicu, a bio okrivljen za stvari koje nikada nije vidio. On je među ostalima pomogao da se ispoštuju svi postupci vezani uz humanitarne pomoći i uspostavu mirovnih djelovanja tadašnje UN-ove misije. U vrijeme kada sam bio na putu sa konvojem za Novu Bilu, upravo su ljudi poput njega i Praljka bili jamstvo da će ti konvoji doći na adresu potrebitih. Ta generacija predstavljala je posljednje romantike koji su bili spremni za Domovinu dati sve.
Hrvatsku, ali i svjetsku javnost podijelila je haška presuda pa i sam moralni čin Generala koji je svoj poziv shvatio ozbiljno. Postoje pozivi u kojima su moralni činovi konzekvenca neke krajnje situacije, ali u današnjici ljudi neozbiljno prihvaćaju svoje pozive, pa je rijetko za vidjeti da kapetan potone zajedno sa brodom, da si alpinist prereže konop i da general počini moralni čin iz važnih razloga. To su uzance koje su vladale strukama, prije mnogo intenzivnije nego sada, ove običaje danas njeguju samo romantici svojih struka. Jedan od njih bio je general Praljak, to je čovjek koji je bio kadar sjesti na haubu UN-ovog vozila i provesti snagom svog autoriteta čitav konvoj humanitarne pomoći za Središnju Bosnu preko svih prepreka. Osobno sam bio u Novoj Bili kada je na naš konvoj pucano. Bez ljudi poput Praljka ostvarenja ovakvih mirotvornih akcija ne bi bila moguća. Ipak stranputicama koje se temelje na predrasudama događa se presuda koja je neprihvatljiva i oni koji su pristrani dobivaju razlog za likovanje. Taj trenutak pokazao je na najzorniji način koliko je Hrvatska podijeljena.
Hrvatska danas nema objektivnih razloga za tolike podijeljenosti, a ipak podjele perzistiraju uslijed neriješenih pitanja koja su se u posljednjih stotinu godina uvukla u kosti, živih i mrtvih. Pitanja koja se ciklički vraćaju na apologetiku što je bio „pravi put“ i otvaraju nova pitanja u nedogled. Pristup pomirenja prvi je primijenio Dr. Franjo Tuđman, koji je bio, htjeli to mnogi priznati ili ne posljednji predsjednik jedne europske države koji je bio i osobno sudionik antifašističke borbe. Tada to međunarodna zajednica nije znala dostatno honorirati. Danas imamo posve drugačiju sliku, kurentna politika želi stopiti sve vrijednosti u jedan oblik main-stream morala koji bi bio garancija za pomirbu. Očekuje se da će veliku ulogu na tom poslu i putu imati Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Predsjednik Vijeća Zvonko Kusić izjavio je kako su članovi Vijeća postigli vrlo visok stupanj suglasnosti oko izrade općeg dokumenta koji će poslužiti za usmjeravanje i izradu konkretnih normativnih preporuka Vladi. Nadam se da će taj dokument ugledati svjetlo dana prije poklada, kako bi ustaše i partizani mogli odjenuti svoje odore i zajedno spaliti mesopusta. Danas kada se pred Hrvatskom nalaze izazovi koji pripadaju jednom modernom vremenu, jednostavno moramo dobro sagledati povijest, dobro sažeti sve što je naša baština, materijalna i nematerijalna, i zakoračiti dalje. Kako bismo taj cilj što prije dosegnuli Premijer je odmah pošao u Mostar s misijom da se ne stvore nove tenzije, a Predsjednica je pošla u svoj diplomatski pohod u UN, gdje će sa glavnim tajnikom Guterresom pokušati napraviti sve da se ponovo Hrvatska ne nađe u podprivilegiranom položaju. Općenito, držim da je ovo hrvatsko vodstvo najbliže nacionalnom bilu i da odlično koristi resurse međunarodnih odnosa. Koji bi drugi establišment imao petlje suprotstaviti se presudi Haškog tribunala?
Hrvatska je zahvaljujući političkim napetostima u Grčkoj i Turskoj profitirala kao destinacija, rast u turizmu je prekoračio predviđeno, pa je opravdano progovoriti o turizmu kao katalizatoru vrednovanja i očuvanja naše baštine. U svom djelovanju UNESCO je u svijetu proglasio 1073 materijalnih naslijeđa, materijalnom baštinom pod svojom zaštitom. U Hrvatskoj se nalazi oko 9% ukupnog svjetskog fundusa. Od deset subjekata UNESCOVE zaštićene baštine samo dva predstavljaju prirodne fenomene. To je enormno bogatstvo, kako bih osvijestio čitatelja povući ću paralelu sa ukupnim svjetskim financijskim dobrima koje prema zadnjem izvješću „The Credit Suisse Research Institute’s Global Wealth Report“ iznose vrtoglavih 280 trilijuna USD! Zamislite da Hrvatska raspolaže sa devet posto tog blaga? To je 25 bilijuna USD! Svaki Hrvat bi imao 5.6 milijardi dolara! To je i blago i obveza. Hoćemo li nakon saznanja da smo svakim i najmanjim zanemarivanjem ili oštećivanjem prirodne i materijalne baštine bacili jedan „Rolls Royce“ u smeće biti obazriviji prema našoj baštini? Ili ta paralela nije dostatna, pa možemo kazati da svaka odluka o ovim subjektima je ravna težini odluka uprava najvećih svjetskih korporacija ili banaka? Za stvaranje imidža nacije morate imati najmanje dvije stvari, to su nacija i drugo je slika o sebi, kakvu bismo htjeli da nas drugi vide. Mislim da se tu moramo ugledati u Austrijance, oni su jedini uspjeli čitavom svijetu dokazati da je Ludwig van Beethoven bio Austrijanac, a Hitler Nijemac! To se zove brending nacionalne kulture i uspješan PR!
Za očuvanje pravih vrijednosti moramo se boriti znanjem, a to je posao oko kojeg danas ima dosta previranja. Ovih dana su studenti počeli javno raspravljati o svojoj budućnosti, što je za pohvaliti jer dosadašnje eskapade studenata su bile u glavnom ljevičarski izraz nečije rabote ili su se pak, referirali na cijenu hrane u menzi, što je deplasirano kao bitan zahtjev studenata. Pozivaju na binarni sustav obrazovanja, ozbiljno naglašavaju važnost donošenja izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru. Traže da se do kraja tekuće godine stavi na glasanje prijedlog navedenog Zakona, koji trenutno drži 55 000 studenata, ali i unapređenje sustava kvalitete visokog obrazovanja RH u „statusu quo“. Studenti veleučilišta i visokih škola razumiju ulogu HKO, vrijeme je da počnu i svi ostali dionici akademske zajednice. Zanimljivo je to što je i sličan problem prisutan u Njemačkoj, a na ovim izborima je predsjednik mladeži CDU, Junge Union Deutschland, potakao taj problem kao svoju predizbornu temu. Znanja nisu manja, ako se inženjerski primjenjuju, što u današnjem kontekstu znači da bi velik broj zanimanja mogao imati akademsku relevantnost. Koliko sam upoznat s tim spoznajama se slaže i ministrica Divjak, pa očekujem neko brzo rješenje.
Iako se svi možemo složiti da je znanost važna, ipak bez međunarodnih odnosa se ne može, Rusija je isključena iz većine tokova zahvaljujući blokadi iz EU, a sada je i isključena sa Olimpijskih igara. Stvari izgledaju banalno, naoko se može kazati da je zemlja koja nije u zavidnoj međunarodno-političkoj situaciji dobila stroži nadzor nad supstancama koje koriste njeni športaši i da je jednostavno isključena. Situacija je mnogo složenija, visoki športski manager i milijunaš, gospodin Wieser koji je na čelu Međunarodne judo federacije i blizak prijatelj ruskog predsjednika Putina, stao je međunarodnom olimpizmu na žulj time što je ponudio koncept koji bi bio konkurentan Olimpijskom savezu, pa je došlo do logične reakcije koja je sada vidljiva. Žao mi je što su ponovo stradali športaši koji sa čitavim prijeporom nemaju nikakve veze. U Hrvatskoj se na športskom polju odvio također čudan proces, uz nekakva sitna previranja. Šuker je ostao jedini kandidat za upravljanje nogometnim savezom, samo zato što statut te organizacije ne trpi više od dva kandidata. Smiješno je pri tome bilo pratiti medije koji su sve pripisali politici. Politika nije utjecala u bitnome na ovaj proces, nego je u tišini prihvatila status quo, isto kao što bi prihvatila i promjene. Da određeni ljudi imaju poveznice u športu i u politici, to je istina, ali prije bih rekao da će neki političar biti impresioniran istaknutim športašem nego obrnuto. Svjedočio sam činjenici kako političari objeručke primaju športaše u svoje redove, ali nisam nikad vidio da poneki ministar zaigra u Bundesligi! Zanimljiva rošada je na pomolu u Austriji, tamo se upravo špekulira o povratku vrhunske novinarke u diplomaciju, sve to ne bi bilo nikakvo čudo da se ne radi o osobi koja je to ministarstvo napustila i sada mu se vraća na čelo. Analogno tomu možda ipak pokoji ministar zaigra u Bundesligi?