Furio Radin, Jurica Pavičić i Ante Tomić stalno su u zaleđu

Što reći u ovo vrijeme prebiranja krvnih zrnaca u Hrvata? Pa, izuzimajući hrvatski sport, Hrvatska je jedinstvena po tome što je vode osobe koje nisu Hrvati i ne pristaju biti Hrvati niti na političkoj razini. Cijelo vrijeme vise u zaleđu, i još se podsmjehuju kako nam propadne svaka šansa za zgoditak.

Neoprezan istup Furia Radina u Hrvatskom saboru iznenadio je mnoge koji su ga veličali kao civiliziranog Europejca. “Gospodine Podolnjak, možda bi bio jedan Srbin više da vi niste promijenili nacionalnost” – izjavio je Radin. Dnevno novinstvo fokusiralo se samo na takvu pojavu, osuđujući “prljavi govor u Saboru”. Radin drži da će Hrvatska biti bolje mjesto za život ako u njoj živi više Srba. Nije se izjasnio o potrebi Italije da više Hrvata i više Srba žive tamo.

Koja su krvna zrnca napala Podolnjaka?

Furio Radin slovi kao zastupnik talijanske manjine u Hrvatskoj, ali to nemojte uzimati doslovno. Kako u Saboru stoje odnosi, on je broker mandata, koji u svome portfelju drži samo taj jedan mandat talijanske manjine, ali s njim uspješno trguje, bez da ga novom kupcu zaista prepušta. Na parlamentarnim izborima osvojio je dvostruko više glasova od omraženog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, svih 1676 glasova! Zli jezici reći će da se tako mali broj glasova može gledati kao povijesno NE Radinu od strane talijanske manjine. Nemam nikakva saznanja jeli Radin etnobiznismen i koliko se potvrdio u tome smislu. Spomenuti istup Radina protiv Podolnjaka pokazuje da Radin nije čist, da ima poneko zrnce sa strane, uključujući Hrvate i manjince – Srbe, Rome i druge. Ako je promijenio prezime iz Radić u Radin, onda možemo govoriti i o seljačkim primjesama. Sjećam se da je u jednoj izbornoj utrci Damir Kajin predbacio Furiu Radinu da ne zna talijanski. Kada je Ivo Josipović napao koncepciju etnobiznisa, njegov savjetnik Siniša Tatalović predložio je da treba ukinuti posebnu izbornu jedinicu za manjine, i da njihovim predstavnicima treba oduzeti pravo glasovanja što se tiče proračuna i izglasavanja povjerenja vladi. Usprotivio se Furio Radin s izjavom da bi tada predstavnici manjina bili samo zastupnici za otpad. Radin je bio aktivan u obilježavanju 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i u svijetu. Kontroverze je izazvala navodna Radinova najava posjete Gianfranca Finija, “reformiranog fašiste”, nadnevka 21. rujna 2010. godine, na 90. obljetnicu Mussolinijevog posjeta Puli. Moja je osobna želja da se Furio Radin kao budući presvučeni profesionalni Hrvat u talijanskoj Istri bori za prava hrvatske manjine u Grande Italiji. Nešto se pitam, koliko se možemo veseliti dolasku bilo kojeg naroda? Nisu svi Talijani poštenjačine poput Furia Radina. Eto, u Međugorje su najprije pristigli pobožni Talijani. Gospa je na svim svojim kipovima u Italiji pustila suzu radosnicu. I, kako ta hodočasnička bajka završava? Pa, specijalni papski izaslanik Henryk Hoser izjavio je kako u Međugorje prodire napuljska mafija. Naravno da će se i naša Gospa skloniti u Irsku.

Čija je Istra?

Koliko je Radin iskren u svojim ostalim nastupima? Imamo fenomen da Talijan često proziva Hrvate za fašizam. A posebno Ustaški pokret, koji je u Italiji pronašao utočište, prije rata i nakon rata, da bi u NDH dogurao do treće razine vlasti na zahtjev Talijana. Imamo jedan još zagonetniji fenomen da zastupnik talijanske manjine u Hrvatskoj veliča oslobađanje Istre od Talijana. Možete li zamisliti tu scenu: Talijani ponovno okupiraju Istru, a suprotstavlja im se samo jedan čovjek, Furio Radin, koji kaže: ovo je Hrvatska! Malo morgen! Bojim se da su Hrvati ta jedina nacija kojoj možete prodavati jojca pod bubrege. Vidite, za razliku od Talijana Furia Radina, osobno sam za to da cijela RH uđe u sastav Italije, pod uvjetom da Talijani neće dekroatizirati Lijepu našu. Što bi nam falilo da smo posljednjih 73 godine živjeli u katoličkoj Italiji, uživajući najbolji kapitalizam, da se Bandito i Fiume natječu u Seria A, da papa bude stalno tu, među nama, bez ikakve potrebe da nam dolazi u posjetu svakih pedeset godina. I da se Furio Radin kao profesionalni Hrvat u Italiji bori za naša nacionalna prava.



Svako zlo za neko dobro – ako Talijani namjeravaju okupirati našu Istru, najprije moraju anektirati “slovensko” primorje. Da parafraziram Slavenku Drakulić, možemo reći da je Island po svome karakteru eskimski, ali kako je to Istra po svome karakteru hrvatska? Takozvano “partizansko oslobađanje Istre” mnogim je Talijanima u Istri donijelo smaknuća i progone, a ostalima daleko lošiji život nego da je Istra pripala Italiji. Svima je nama poznato što se sve događalo za partizanskog pohoda na Trst, u jeku kampanje protiv talijanskog karaktera Trsta. Jeste li ikada čuli da neki zastupnik talijanske manjine u Istri progovori o sustavnom poslijeratnom slabljenju hrvatskog i talijanskog karaktera Istre? O potiskivanju katoličkog karaktera Istre. Nakon niza pokolja nad Hrvatima i Talijanima Istre, partizani su zasuli Istru sa srpskim krvnim zrncima. Istrijani su se znali opako potsklizati kada bi nabasali na neko srpsko zrno. Pod izgovorom moguće kapitalističke kontrarevolucije, u Istri su nicali garnizoni JNA. U njih su stizali oficiri JNA srpske nacionalnosti, a takvi su najčešće umirovljeni u gradovima Istre, Kvarnera i Dalmacije. Zašto Radin šuti o svemu tome?

Posebna su kost u grlu ustaše. Za vrijeme talijanske okupacije ustaše nisu imali pravo ulaska u Istru, a nakon pada Mussolinijeve Italije, Istra je vojno i upravno postala njemački distrikt. Kako pored fašista i nacista u Istri posijati strah od ustaša? Na njih i Hrvate prevaliti talijanske i njemačke zločine! Žrtve talijanskih fašista, njemačkih nacista i srpskih četnika, od Trsta do Zemuna, vode se kao žrtve ustaša i Hrvata. Nađe se i onih inteligentnijih antifašista koji tvrde da su “posao iz svibnja 1945.” obavili ustaše. Pobili su civile, i tek onda se predali, pa su pravedni partizani po kratkom postupku osvetili hrvatske civile. To možemo iskoristit kao podlogu za kvalitetan antiratni film?

Sindrom Subašić

Ovih dana nije samo Furio Radin posvećen prebrojavanju krvnih zrnaca hrvatskih zastupnika i hrvatskih reprezentativaca. Svima nama postalo je očigledno da su europske reprezentacije krcate s naturaliziranim strancima sa svih kontinenata. I to nikoga ne smeta. Čak je i repka Rusije u svojim redovima imala Brazilca, izvrsnog Fernandesa, koji je veleizdajnički promašio penal, dok ga je na golu sa svojim slavenskim krvnim zrncima ometao Danijel Subašić. Imali smo i neobičnu situaciju da reprezentativci Švicarske Xhaka i Shaqiri rukama interpretiraju krila dvoglavog albanskog orla, kada zabiju Srbiji. Jesu li prošli kao Vukojević i Vida? Srbi u Stutgartu pjevali su “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata!” Što god da se dogodi, Srbima su meta Hrvati. U pokušajima da prekinu pobjednički niz Vatrenih na Mirovojki u Rusiji, da unesu razdor u našu repku, beogradski tabloidi prebrojavali su krvna zrnca oca hrvatskog vratara Danijela Subašića. Onog Subašića koji je od 10 penala u dva raspleta obranio čak polovicu. Frane Šarić u Večernjaku je napisao da Srbijanci iskazuju jal zbog svog neuspjeha na Mirovojki. Jutarnji list od subote objavio je čak dva teksta o diskriminaciji Srba u Hrvatskoj. Nasuprot iznesenim tezama, nitko od Hrvata nije protiv toga da se hrvatska genska baza obogati susjednim Srbima, Romima, i sličnim manjinama, ali pod uvjetom da takvi kao državljani i stanovnici ove zemlje nose potrebitu dozu domoljublja, da se osjećaju bilo Hrvatima bilo političkim Hrvatima. Majka AG Matoša bila je Mađarica Ersebeth Orovecz iz Kaćmara. Nakon Matošovog vremena, posve normalnog u tome smislu, zavladala je druga matrica – jedno jedino srpsko krvno zrnce u dugoj hrvatskoj genezi od dva milenija, pretvara Hrvata u ne-Hrvata. Belgijanci drže da su srpski geni kvalitetni i da bi takvi kvalitetno proširili belgijsku gensku bazu, ali kada neki Hrvat ili Hrvatica uđu u brak sa Srpkinjom ili sa Srbinom, onda se traži bezuvjetno prosrpsko priklanjanje cijele obitelji. Sudeći po njegovim kvalitetnim obranama, Danijel Subašić povukao je kvalitetne gene iz svih rodoslovnih linija njegovog obiteljskog stabla, i to je sva istina.

Kontrolno mjerenje Jurice Pavičića

Slavni pisac dosadnih knjiga ponovno nas pokušava prikazati idiotima, kojima je izbrisano pamćenje na jedan represivni komunistički i velikosrpski režim. Uvjerava nas da se za Tita nije vodilo računa tko je tko. I da je on, Jurica Pavičić odrastao u takvom svijetu. Pavičić je poput djeteta koje kaka i gleda vas u oči. Kako je onda funkcionirao nacionalni ključ u izboru dužnosnika? Pavičić nam zapravo želi reći da prilikom obavljanja “posla iz svibnja 1945. godine” egzekutori nisu uopće znali da su žrtve Hrvati. Jurica Pavičić presvlači svoj potrošeni titoizam za novo vrijeme.

“Najednom smo se probudili u svijetu u kojem se moj gimnazijski profesor Ognjen Ignjatović, za kojeg blagog pojma nisam imao da je Srbin, odselio iz stana u uglovnici na Rivi, pa u Kninu postao krajinski ministar. Probudili smo se u svijetu u kojem su te višegradski srpski militanti zbog ‘znanja’ o tvom podrijetlu mogli u Štrpcima izvesti iz crnogorskog vlaka i likvidirati. Probudili smo se u svijetu u kojem su te zbog tog ‘znanja’ merčepovci mogli odvesti u zagrebački Paviljon 21 ili te muž književnice Bjelobrajdić mogao iz tvog splitskog stana odvesti u Loru, a da ti se potom zagubi trag. Glava se u to doba gubila zbog tih pučkih ‘znanja’, a glava se gubila čak i onda kad bi ta ‘znanja’ bila pogrešna. Mirnom žrnovničkom građaninu Đorđu Gašpareviću nije pomoglo to što je doista bio arijevski Hrvat, kad je netko bolje ‘znao’ da on – pošto je Đorđe – jamačno mora biti Srbin. Zbog tog pogrešnog ‘znanja’ građanin je Gašparević završio mrtav na deponiju.” – tako nam Jurica Pavičić reinterpretira agresiju Srbije na RH i BiH. Slavenka Drakulić to je nazvala “ratom muškaraca protiv žena”. Ni Pavičić, niti Drakulić, niti Ante Tomić nisu prepoznali četničku agresiju na Hrvatsku. Po Pavičiću, četnik nije koljač nego “srpski militant”.

“Ovotjedni hrvatski nacionalni junak – Danijel Subašić – rastao je u vremenima kad se taj i takav svijet stvarao. Vratar hrvatske nogometne reprezentacije imao je šest godina kad je taj svijet prevladao. Imao je sedam godina kad su oni koji su ‘točno znali’ tko je tko u njegovu gradu Zadru u jednoj noći porazbijali desetke srpskih lokala i dućana, dakako – zato što su ‘točno znali’ da su srpski. U tom vremenu, u toj zemlji i u tom gradu hrvatski je nacionalni junak odrastao kao jedan od onih za koje se, eto, ‘nije moglo znati’, ali se ipak ‘znalo’ ‘tko je tko’. Odrastao je kao dijete pravoslavca iz Zagrada kod Benkovca, koji se, da stvari budu čišće, zvao Jovo. Ali, odrastao je i od majke katolkinje koja, da stvari budu zamršenije, nosi ime koje može i ne mora biti ‘naše’ – Boja.” Pavičić ne zna tko je Srbin a tko Hrvat, ali dobro zna koja se imena pojavljuju i kod Hrvata i kod Srba. Trkelja nam tako Pavičić, a nešto se pitam kako to da nije proniknuo da je Ognjen Srbin, kada se sam Pavičić toliko kuži u podrijetlo imena. Dijete rođeno u mješovitom braku u Njemačkoj nužno postaje Nijemac. Zašto je u Hrvatskoj nedopustivo da netko bude Hrvat čak i kada mu je majka Hrvatica?

Jurica Pavičić zapliće se u vlastite nebuloze. Nitko u RH nije prebrojavao Danijelova krvna zrnca, niti je hrvatski izbornik provodio bilo kakvu diskriminaciju. Doma je morao Nikola Kalinić, i ne zbog svog hrvatskog i srpskog imena, nego zbog neprimjereno iskazane taštine. Doma je morao i jedan Ognjen, koji je jamačno Hrvat, Srbin ili Ukrajinac. Uznemiravanje Subašića došlo je iz Srbije, u okvirima Labradora, a ako Jurica Pavičić i Ante Tomić ne pripadaju toj protuhrvatskoj bandi, neka konačno prestanu sramotiti hrvatsku naciju. Nitko ih ne čita zato što su pametni, nego da proniknemo što nam neprijatelj kuha. Kada se već upušta u takvo vaganje, zašto je tajna etničko podrijetlo samog Jurice Pavičića, “odraslog u titoizmu”, kako sam priznaje. Pavičić napominje da je “Subašić dijelio svlačionicu s ustašoidnim zemljakom iz Pridrage, Joeom Šimunićem. A što da nije znao braniti?” Pa, da nije znao braniti, ne bi ga kupio jedan Monaco. A da Zdravko Mamić ili neki drugi trgovac talentima nije kvalitetno “udao” Modrića, Rakitića i Subašića, ti se nadareni dečki ne bi usavršili u najboljim klubovima svijeta, pa tako hrvatska repka ne bi prošla niti prvi krug Mirovojke. Svijet tako stoji! Pavičić treba objasniti zašto je asimilacija normalna pojava, osim kada je riječ o kroatiziranju stanovnika Lijepe naše? Zašto bi Hrvati uzdizali “pola Srbina koji se cijeli osjeća Hrvatom” ako nije nadaren poput Jurice Pavičića? Bilo bi korektno da Pavičić ovih dana ostavi na miru žalujućeg Josipa Šimunića, kojemu je preminula njegova trogodišnja kćer Luciana.

Kante Tomić

Ante Tomić u svojim tekstovima skoro redovno spomene gnjev, prkos, tugu, očaj, i drame tipa “teški kamen lomi mu rebra”, jer se tako želi predstaviti kao tihi europski egzistencijalist iz Poskokove drage. Nakon što je dobio navijačku kantu dreka ravno na tintaru, Anti Tomiću je sve sranje, pa tako vidi i nacionalizam, osim srpskog i/ili jugoslavenskog. Za njega je svaki kolektivni sport nacionalizam, a napose navijanje za svoju repku. To je jedini razlog zašto navija protiv Hrvatske. Možete zamisliti koliko ga iritira okupljanje hrvatske nacije i većine stanovnika ove zemlje uz Vatrene. Kuda god krene, nabasa na šahovnicu! Užas! Naravno, po Tomiću, slično Pavičiću, mali Danijel nije upamtio agresiju Srbije i posrbljene JNA na RH i BiH, nego bi trebao plakati za onima koji su prešli u takozvanu RSK na dužnosničke pozicije. Što reći o tome nesretnom vremenu, kada su mnogi liječnici srpske nacionalnosti napustili bolnice u našim najvećim gradovima i otišli k svojima, onima koje su osjećali kao svoje i svojtu. Tada smo saznali tko su oni. Kao i Pavičić, Tomić je iznenađen što u vrijeme agresije Srbije na RH i BiH nismo blagonaklono gledali na Srbe. Baš je nekako neobično da Sarajevljani nisu obožavali vrhunske snajperiste s Pala. Gedžu Shootera! I još Tomić reče kako je Danijela Subašića stiglo sve ono što “je inače trebalo dopasti Slobodana Miloševića i Ratka Mladića samo da su ih naši uhvatili”. Beskrajan bezobrazluk pomiješan s manjkom inteligencije! Danijel Subašić ima svako pravo da se osjeti i osjeća Hrvatom i katolikom, da bude jedan od nas koji živimo u Lijepoj našoj, prepoznajemo karakter predivne zemlje, koju nam mnogi žele preoteti. Ante Tomić prepoznao je hrvatski nacionalizam u sadržaju koji mu se izlio na glavu. Njemu nije pomogla niti konkretna asimiliacija srodne supstance. U kojem se pravcu asimilacija odvijala?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI