Europska unija puca po šavovima

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

U engleskim tabloidima možemo sve češće čitati kako je Njemačka pokrenula Treći svjetski rat, gospodarsku okupaciju Europske unije. Za razliku od Drugog svjetskog rata Rusija je sada, kao u vremenu Bismarcka, ponovno postala glavni njemački saveznik. Siva eminencija savezništava Rusije s Njemačkom i dalje je bivši kancelar Gerhard Schröder

Početkom listopada navršilo se 27 godina od ujedinjenja dviju njemačkih država, Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike. To je nedvojbeno jedan od najznačajnijih nadnevaka u suvremenoj njemačkoj povijesti. Ujedinjenje Njemačke nikada nije prolazilo bez odjeka u utjecajnim međunarodnim krugovima. Čuveni engleski povjesničar John Emerich Edward lord Acton (1834.-1902.) upozorio je neposredno nakon ujedinjenja Njemačke pod željeznim kancelarom Ottom von Bismarckom 1871. godine da će ujedinjena Njemačka predstavljati latentnu opasnost na svjetskoj političkoj pozornici. Iako je po majci bio Nijemac, lord Acton je većinu vremena proveo u Engelskoj; jedno vrijeme bio je savjetnik engleskog premijera Gladstonea, te zastupnik u engleskom parlamentu. Najveće priznanje lord Acton je dobio postavši profesor povijesti na sveučilištu u Cambridgeu, gdje se nije mogao upisati kao student zbog katoličke vjeroispovijesti.

Predviđanja lorda Actona da će ujedinjena Njemačka postati glavni protivnik engleskog imperijalizma i kolonijalizma na svjetskoj političkoj sceni, ubrzo su se obistinila. Gospodarski i vojno moćna Njemačka željela je pod svaku cijenu obuzdati britanski imperijalizm što je na koncu rezultiralo izbijanjem Prvog svjetskog rata u kojem je svoje živote izgubilo više od 16 milijuna ljudi. O uzrocima i razlozima izbijanja Prvog svjetskog rata vode se intenzivne rasprave i analize među povjesničarima. Međutim, neosporna je bila činjenica da je glavni inicijator za rat bila volja za moć nove gospodarske i vojne velesile u središtu Europe. U svakom slučaju Europa je tijekom Prvog svjetskog rata pokazala svoju duboku podijeljenost. Osim ratovanja na bojišnicama, intenzivni rat vođen je i među intelektualcima i umjetnicima. Broj dragovoljaca iz redova književnika i umjetnika bio je nezapamćeno visok kako u njemačkim tako i u francuskim redovima. Među njemačkim intelektualcima lansirana je teza o borbi za pobjedu duha nad materijom, odnosno kulture nad apstraktnom civilizacijom. Nobelovac Thomas Mann napisao je na početku Prvog svjetskog rata da je «njemačka duša preduboka da bi je porobila apstraktna francuska civilizacija». Lenjin je u tom kontekstu kao emigrant u Zürichu objavio zapaženu studiju Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma (1917). Nakon poraza «Centralnih sila» Njemačke i Austro-Ugarske, uspostava novog poretka u Europi koji je izrežiran na mirovnoj konferenciji u dvorcu Versailles prividno je donijela mir, ali i nezadovoljstvo koje je tinjalo da bi na koncu preraslo u stvaranje nacionalističkih pokreta fašističke provenijencije. Odlukom pobjednika država Antantine koalicije poražena Njemačka morala je plaćati ratnu odštetu u iznosu od pet milijardi dolara, u vremenu od trideset godina.

Jedan od najuglednijih teoretičara gospodarstva, engleski nobelovac John Maynard Keynes napustio je po završetku rata povjerenstvo za izradu Versajskog mirovnog sporazuma s obrazloženjem da je ratna odšteta koju su saveznici nametnuli poraženoj i poniženoj Njemačkoj gospodarski neostvariva te da će izazvati novi revolt i pobunu kod Nijemaca, a na međunarodnom planu gospodarsku krizu. Keynes je objavio 1919. godine čuvenu studiju o ekonomskoj apsurdnosti odluke o plaćanju reparacija Gospodarske posljedice mira (The Economic Consequences of the Peace). Njegovo ime i danas se u njemačkim intelektualnim krugovima spominje s dužnim respektom.

Nakon ujedinjenja 1990. godine malo je tko očekivao da će Njemačka u tako kratkom roku prevladati gospodarske probleme koji su nastali kao posljedica uvođenje njemačke marke (Deutsche Mark) u cijeloj državi, pri čemu je novac iz Istočne Njemačke nerealno promijenjen u iznosu od 1,81 iako je službeni tečaj u zapadnom dijelu države bio jedan prema pet. Francuska i Velika Britanija prisilile su ujedinjenu Njemačku da se odrekne svoje nacionalne valute i uvede euro. Bio je to zapravo početak njemačke gospodarske ekspanzije. Ogorčeni i frustrirani Englezi uvidjeli su da se ne mogu oprijeti njemačkoj dominaciji u Europskoj uniji pa su na prošlogodišnjem referendumu odlučili napustiti zajednicu europskih država. U engleskim tabloidima možemo sve češće čitati kako je Njemačka pokrenula Treći svjetski rat, gospodarsku okupaciju Europske unije. Za razliku od Drugog svjetskog rata Rusija je sada, kao u vremenu Bismarcka, ponovno postala glavni njemački saveznik. Siva eminencija savezništava Rusije s Njemačkom i dalje je bivši kancelar Gerhard Schröder. Putin je kao rođendanski poklon svom njemačkom prijatelju Schröderu izgradio plinovod kroz Sjeverno more dug 1224 kilometra. Danas u vremenu sankcije Europske unije protiv Rusije zbog krize u Ukrajini, Njemačka je ipak zadržala poseban odnos prema Rusiji. Prijateljstvo bivšeg kancelara s ruskim autokratom postaje sve zanimljiviji predmet analize. U svakom slučaju, dok je Putin na vlasti u Rusiji, Njemačka će imati primirje na Istoku pa će ostatak Europe moći držati u gospodarskoj okupaciji. Uopće ne dvojim da će Hrvatska ostati najvjerniji vazal njemačke ekspanzionističke politike.

Protivnici njemačke dominacije u Europskoj uniji, predvođeni američkim predsjednikom Trumpom i njegovom lutkom na koncu  Theresom May, odlučili su se za novi oblik gerile. Nakon neuspjeha s forsiranjem francuskih nacionalista koje je predvodila Marine Le Pen sa sloganom “Francuska prije svega”, prešlo se na destabilizaciju Španjolske. Ova multinacionalna država suočava se s problemima vlastite prošlosti. Iako je svojim regijama dodijelila veoma visok stupanj autonomnosti, nezadovoljstvo kao da se povećava razmjerno velikodušnosti Madrida. To posebno vrijedi za najbogatiju regiju Kataloniju koja je proteklih tjedana uzburkala Europsku uniju provedenim referendumom za osamostaljenje. Odmah sam mogao pročitati više stupidnih usporedbi u kojima se katalonski referendum uspoređuje s hrvatskom plebiscitnom odlukom za napuštanje “bratske” federacije južnoslavenskih naroda. Kao prvo, razlika u hrvatskom i katalonskom slučaju određena je primarno u Ustavnoj formulaciji, jer je Ustav Jugoslavije iz 1974. dopuštao „pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja“. Španjolski Ustav to izrijekom zabranjuje. Nije takošer na odmet podsjetiti na odnos službenih podataka u Hrvatskoj i Kataloniji glede referenduma. U Hrvatskoj je na referendum 21. svibnja 1991. godine izašlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 posto izjasnilo se za izlazak Hrvatske iz Jugoslavije, dok je samo 1,2 posto birača glasovalo za ostanak u Jugoslaviji. U Kataloniji na temelju postojećeg referendum možemo zaključiti da većina građana Katalonije ili je indiferentna ili pak ne želi napustiti španjolsku federaciju. Odaziv birača bio je samo 43 posto građana Katalonije. Od toga je 92 posto glasovalo za samostalnu državu Kataloniju, dok je 8 posto birača glasovalo za ostanak u Španjolskoj. Slab odaziv na referendum ne govori u prilog bivšem novinaru Carlesu Puigdemontu da bi uskoro mogao postati premijer nezavisne Katalonije. Vjerojatno će se vješti populist Puigdemont odlučiti za strategiju iscrpljivanja Španjolske dugoročnim jačanjem separatističkog naboja u Kataloniji. Iz Bruxellesa je u međuvremenu stigla jasna poruku da u Europskoj uniji neće tolerirati separatizam te da buduća samostalna država Katalonija može zaboraviti članstvo u Europskoj uniji. Javila se i popularna “Mutti” Merkel, koja je trenutačno zaokupljena stvaranjem nove koalicije koja će biti u znaku trobojnice “Jamajke”, crni, žuti i zeleni. Gospođa Merkel naglašava da stvaranje nacionalnih pokreta pripada prošlosti, a da je budućnost u postnacionalnim konstelacijama.



Osamostaljenje Katalonije bila bi iskra u bačvi baruta neriješenih nacionalnih pitanja u Europskoj uniji. Možemo navesti primjer Južnog Tirola, gdje preko 60 posto građana govori njemački i ne krije simpatije prema ponovnom ujedinjenju s Austrijom. Partija “Lega Nord” na sjeveru Italije, koju predvodi karizmatični političar Umberto Bossi zagovara stvaranje jake i moćne sjeverne i srednje Italije. Prema ispitivanjima javnog mnijenja od prije dvije godine preko 80 posto građana sjeverne Italije glasovalo bi prema političkim idejama Umberta Bossija za jaku Sjevernu Italiju. Francusku muči neriješeno pitanje Baskije i Korzike kao regija čiji stanovnici priželjkuju samostalne države. S Baskima imaju problem i Španjolci. Sjeverna španjolska pokrajina Galicija kulturno i jezično više naginje Portugalu, a stanovnici bi radije živjeli u samostalnoj državi. Hoće li Velika Britanija nakon napuštanja Europske unije uspjeti zadržati u svome Ujedinjenom kraljevstvu i bogatu Škotsku pokazat će treći škotski referendum koji će se najvjerojatnije održati neposredno prije nego što Velika Britanija službeno napusti Europsku uniju u ožujku 2019. godine.

Separatizam je nepoželjna pojava u okvirima Europske unije. On trenutačno ima dobru konjukturu jedino u hrvatskim tabloidnim portalima i žutom tisku, u kojima se permanentno podgrijava separatizam Istre. S vremena na vrijeme jave se i političari iz IDS-a s napomenom da nemaju ništa protiv takvih novih pregrupiranja. Službeni Zagreb zasada samo šuti i ne obazire se na regionalističke marifetluke. Bruxelles očito još nema potrebe reagirati na istarske mušice. Hoće li Istra možda gledati svoju budućnost radije u okvirima bogate grupacije regija koje okuplja “Lega Nord” ili će zadržati sadašnje stanje vezanosti uz siromašnu Hrvatsku, pokazat će razvoj događaja u Europskoj uniji. Tamo očito prevladava mišljenje da se jedino rješenje i odgovor partikularnim nacionalizmima nalazi u okvirima europske zajednice država. Gerila protiv Europske unije nastavlja sa svojim djelovanjem. Rezultate djelovanja vidjet ćemo najvjerojatnije tek u idućem desetljeću.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI