Duh protestantizma u slobodarskom Dubrovniku

Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

Gledam kako se mediji natječu u hvalisanju Sanaderovih memoara, 'Doba demokracija – detuđmanizacija'. Napuhani kicoš iz Remetinca i austrijskih pržuna, ljubitelj Picassovih umjetnina, ponovno puni stranice novina i portala, dok njegovi nasljednici nastavljaju pljačkati Hrvatsku. Krajnje je vrijeme da se provede desanaderizacija zalizanih anemičnih 'maminih sineka' koji vedre i oblače u hrvatskoj politici. Ivo Sanadar je samo nastavio Račanovu politiku izdaje nacionalnih interesa, a danas to proglašava 'detuđmanizacijom'

Nakon godinu i pol dana redovitog pisanja kolumni,  prošli tjedan prvi put nisam ispunio svoju obvezu . Razlog je bio vrlo jednostavan: intenzivan rad na simpozijima Interuniverzitetskog centra  (IUC) u Dubrovniku. Prvi dio mog desetodnevnoga znanstvenog druženja protekao je s dragim protestantskim prijateljima na simpoziju o suvremenoj filozofiji religije, dok je drugi dio sadržavao intenzivan program ljetne škole  iz filozofije znanosti “Socijalna epistemologija i relativizam” na kojoj smo imali polaznike od Portugala do Istanbula i Teherana.

Četvero uglednih eksperata za filozofiju religije iz Njemačke: Hans-Peter Grosshans, Ingolf Dalfert, Elisabeth Gräb-Schmidt, Jörg Dierken, te njihovih dvadesetak gostiju, doktoranada i postdoktoranada, proslavili su s nama iz Hrvatske  desetu obljetnicu našega simpozija „Filozofija religije danas?“ Kolega Grosshans  častio je sudionike simpozija delicijama iz jednoga poznatog dubrovačkog restorana,  a moja malenkost  pobrinula  se da lukulovsku gozbu  zalijevamo vrsnom žilavkom i elitnom blatinom iz Međugorja. Slika Sokrata iz Platonova „Simpozija“ jedan je od najljepših prizora da bi se dočarale takve i slične scene. Vrčevi vina su se praznili nevjerojatnom brzinom, a čudotvoraca nije bilo unatoč jakim snagama teologa.

Razlog za proslavu, osim desete obljetnice našega simpozija, svakako je petstota obljetnica reformacije koja će se ove godine impozantno proslaviti u Njemačkoj i skandinavskim zemljama. S Lutherom je u zapadnjačku civilizaciju ušao slobodarski duh, on je ipak i danas najpopularnija osoba među Nijemcima. Kolegica Elisabeth Gräb-Schmidt, profesorica etike sa Sveučilišta u Tübingenu, inače članica Malog vijeća Evangeličke Crkve u Njemačkoj, održala je impresivno predavanje kako se iz slobodarskog duha razvila slobodna Crkva Lutherovih sljedbenika u kojoj je na sveučilištima prevladavao duh kritike, liberalizma i profesionalizma. U raspravi sam joj rekao da se njezino izlaganje dobrano uklapa u slobodarski duh Dubrovnika koji je primarno bio ponosan na svoju slobodu (libertas) kao  temeljnu vrijednost duha modernosti. Slavni dubrovački, barokni pjesnik, Ivan Gundulić, opjevao je slobodu kao temeljnu vrijednost Dubrovačke republike. Ako je za Gundulića sloboda „dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do“, nejasno mi je zašto se često u Hrvatskoj mogu čuti antiliberalni stavovi i glorificiranje nazadnjaštva kao jedinog ispravnog svjetonazora. U razgovoru s dragim protestantskim ekspertima za filozofiju religije, s posebnim sam zadovoljstvom naglasio slobodarski duh dubrovačke tradicije koji se očuvao kroz IUC i u akademskim krugovima, koje je promicao njegov osnivač Ivan Supek. Supek je upravo zbog sukoba s marksistima Korčulanske ljetne škole, koju su osnovali marksisti Gajo Petrović i Milan Kangraga, pokrenuo međunarodni Interuniverzitetski centar koji u proteklih 40 godina okuplja svjetsku znanstvenu elitu u Dubrovniku.

Tužno je da gotovo četiristo godina nakon objavljivanja Gundulićeve himne slobodi, hrvatska Vlada danas još uvijek hapsi svoje građane zbog verbalnog delikata, a hrvatski intelektualci opravdavaju takve postupke.

Mi Hrvati na simpoziju u Dubrovniku nazdravili smo u čast našega „Hasana“, jer je kao uvjet podrške Bandiću zahtijevao micanje ploče s nazivom „Trg maršala Tita“. U tom kontekstu, prof. Grosshans je ispričao svojim njemačkim kolegama kako sam prije tri ipol godine napisao kolumnu tijekom znanstveno-istraživačkog boravka na Sveučilištu u Münsteru, da se preimenuje „Trg maršala Tita“ jer je Tito bio jedan od najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Naime, nekako u vrijeme moga tromjesečnog boravka u  Münsteru, preimenovan je jedan od najljepših trgova, drugi po veličini u Europi. Umjesto  spornoga naziva „Hindenburgplatz”, gradski vijećnici su nakon provedenog referenduma odabrali  neutralno ime, “Schlossplatz”. Proslavljeni general feldmaršal Paul Ludwig Hans Anton von Hindenburg i predsjednik Weimarske republike, optužen je pred očima javnosti da je bio neodlučan u sprječavanju Hitlera da postane predsjednikom vlade (Reichskanzler). Pri tome se zaboravlja da se upravo von Hindenburg dugo protivio Hitlerovu imenovanju za mandatora vlade, da se radilo o koalicijskoj vladi u kojoj su nacisti imali samo dvojicu ministara. Ministar unutarnjih poslova bio je Wilhelm Frick, dok je Hermann Wilhelm Göring bio ministar bez lisnice. Novija generacija Nijemaca žestoko je zamjerila von Hindenburgu popustljivost prema Hitleru. Nakon von Hindenburgove smrti u kolovozu 1934., Hitler je preuzeo sve ovlasti  i postao “Führer“  njemačke nacije.



Podnositelji obrazloženja za promjenu imena trga „Hindenburgplatz” posve su ignorirali činjenicu da je general feldmaršal Paul von Hindenburg dobio desetak počasnih doktorata uglednih njemačkih sveučilišta, od kojih treba spomenuti Kantovo sveučilište Königsberg. Ako se moderni naraštaj Nijemaca mogao odreći jednoga „feldmaršala“ koji je, ipak, bio fini pruski gospodin, mislim da bi se i nova generacija Hrvata trebala odreći svoga „maršala“, koji je bio prononsirani zločinac, diktator i rezolutni protivnik demokracije. Ne čudi da još uvijek ima njegovih pristaša i pobornika, jer nismo imali lustracije. Nitko nakon uspostave demokracije nije u Hrvatskoj odgovarao za nedjela počinjena tijekom komunističke diktature.

Možda će dr. Zlatko Hasnbegović mnoge titoljupce zbog micanja ploče “Trga maršala Tita”  podsjetiti na poznatog kalifa Umara ibn al-Chattāba, osvajača Egipta, koji je prema legendi spalio čuvenu Aleksandrijsku biblioteku.  Kalif Umar ibn al-Chattāb  imao je u arapskoj tradiciji naziv “al-Faruk”, dakle onaj koji je sposoban razlikovati istinu od neistine.  Na upit jednoga od vojskovođe, što učiniti s tolikim papirusima knjiga u knjižnici u Aleksandriji, kalif Umar ibn al-Chattāb je odgovorio: “Ako su u skladu s Kuranom, suvišne su, a ako su u protimbi s Kuranom, treba ih spaliti. U svakom slučaju, treba ih spaliti”.

U sveopćoj strci i prezauzetosti dao sam prvi intervju za novine Glas Slavonije. Novinari mi, nažalost, nisu rekli da će osim mene o temi “antagonizam regija”, govoriti prononsirani plagijator Božo Skoko i neafirmirani mudroslovac Boris Buden. Da sam znao u kakvom društvu genijalaca će moj tekst biti objavljen, sigurno ne bih dao izjave ovim uvaženim regionalcima. Pogotovo jer sam tekst pisao u prekrasnom restoranu Orhan, uz brancin i pošip. Buden je konstatirao da je ustašluk u liku i djelu  dr. Zlatka Hasanbegovića konačno potukao Titove partizane. Uz ovu skandaloznu vijest, mudroslovac iz Garešnice ističe da smo u četvrt stoljeća uspjeli upropastiti sve dobro što smo naslijedili od Jugoslavije, naime, tvornice, hotele, banke, prirodne resurse. Eto, Jugoslavija je bila jako konkurentna na međunarodnom tržištu od Malija do Somalije,  pa je pravo čudo da samostalna i suverena Hrvatska nije uspjela sačuvati njezina prirodna i socijalna dobra, te međunarodni ugled u svijetu. Krokodilske suze koje lije Boris Buden nad sudbinom Hrvatske, zapravo su žal za neprežaljenim Titovim radničkim samoupravljanjem koje je funkcioniralo samo kod Edvarda Kardelja, Eugena Pusića i sličnih boljševičkih ideologa.

Na pitanje o bilanci četvrt stoljeća nakon proglašenja hrvatske države, odgovorio sam u duhu Hegelove filozofije da možemo kao naraštaj biti ponosni jer smo doživjeli i proživjeli  sve te značajne događaje, kao što su osamostaljenje hrvatske države, njezino međunarodno priznanje, obranu države i oslobađanje okupiranih teritorija. Postoje, doduše, stvari koje bacaju sjenu na sve te  divne događaje, ostavljaju ružnu sliku o suvremenoj hrvatskoj povijesti, kao što su, primjerice,  pljačka društvene i državne imovine u famoznoj “pretvorbi”. Jedna od najgorih stvari je da se nismo kritički obračunali sa svojom totalitarnom prošlošću. Bivši udbaši i komunjare upravljali su Hrvatskom od samog njezinog osamostaljenja, njihovi zalizani sineki  i uštikljene kćerkice danas drmaju bruxelleskom Hrvatskom. Konstatirao sam također da u medijima prevladava jednoumlje po uzoru na famozni “Gleichschaltung”.

Gledam kako se mediji natječu u hvalisanju Sanaderovih memoara, “Doba demokracija – detuđmanizacija”. Hvale ga kako je učen i pametan, da citira u memoarima “Hegela, Rolanda Barthesa, Tomu Akvinskog, Jean-Paula Sartrea i niz drugih filozofa”. Danas, u vladavini Wikipedije, i Ciganin Mišo  bi mogao citirati navedene face. Napuhani kicoš iz Remetinca i austrijskih pržuna, ljubitelj Picassovih umjetnina, ponovno puni stranice novina i portala, dok njegovi nasljednici  nastavljaju pljačkati Hrvatsku.  Krajnje je vrijeme da se provede desanaderizacija zalizanih anemičnih “maminih sineka” koji vedre i  oblače u hrvatskoj politici. Ivo Sanadar je samo nastavio Račanovu politiku izdaje nacionalnih interesa, a danas  to proglašava „detuđmanizacijom“.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI