Sjećam se genijalnog komentara beogradskog novinara Bogdana Tirnanića. Nakon što je Hrvatska osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., srbijanski mediji raspisali su se kako bi Jugoslavija, da je ostala kao država, tada postala svjetski prvak. Pri tome su počeli nabrajati imena igrača koji su mogli pojačati reprezentaciju Hrvatske. Tirnanić je tada na zaprepaštenje srpske javnosti napisao da bi takva reprezentacija doživjela debakl jer su Jugoslaveni u nogometu uvijek bili gubitnici, dok se Hrvatska osvajanjem brončanog odličja na svjetskom nogometnom prvenstvu svrstala uz pobjednike.
Jedan dio medija i navijačkih skupina koje naginju anarhizmu već nekoliko godina sustavno rade i djeluju protiv hrvatskog nogometa. Nimalo ne čudi, jer hrvatski je nogomet jedan od najuspješnijih brendova u svijetu. U sveopćem rasulu i društvenoj rezignaciji pokušava se uspjehe nogometne reprezentacije i Hrvatskog nogometnog saveza srozati na razinu gospodarstva i standarda građana. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek postoji velik broj ljudi koji nisu prežalili Jugoslaviju, koji misle da bismo možda u sklopu Jugoslavije bili gospodarski moćniji, kulturno jači, a naravno i u svim segmentima sporta daleko uspješniji. Često u medijima možemo čitati kako bi izgledala idealna nogometna repka propale Jugoslavije, koliko bi Hrvata u njoj danas igralo te slične maštovite akrobacije. Sjećam se s tim u svezi genijalnog komentara beogradskog novinara Bogdana Tirnanića. Nakon što je Hrvatska osvojila brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., srbijanski mediji raspisali su se kako bi Jugoslavija, da je ostala kao država, tada postala svjetski prvak. Pri tome su počeli nabrajati imena igrača koji su mogli pojačati reprezentaciju Hrvatske. Tirnanić je tada na zaprepaštenje srpske javnosti napisao da bi takva reprezentacija doživjela debakl jer su Jugoslaveni u nogometu uvijek bili gubitnici, dok se Hrvatska osvajanjem brončanog odličja na svjetskom nogometnom prvenstvu svrstala uz pobjednike.
Uoči kvalifikacijske utakmice protiv Grčke neki mediji su zajedno s navijačkim skupinama ponovno pozivali na bojkot hrvatske nogometne reprezentacije. Sve vijesti vezne uz iščekivanje tekme s Grcima bile su popraćene dizajniranim okvirom poziva na bojkot sve do odlaska Davora Šukera, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i njegova navodnog šefa Zdravka Mamića. Urednici najčitanijeg portala u Hrvatskoj nisu ni svjesni da je svaki uspjeh hrvatske nogometne izborne vrste izravna pljuska njihovoj samovolji koju žele prezentirati kao volju svih građana u Hrvatskoj.
Veličanstvenu tekmu protiv Grčke gledao sam iz Dinamove VIP lože. Pored glavne svečane lože Maksimir u koju se uz upravu HNS-a u pravilu naguravaju politički moćnici, postoji nešto manja loža u kojoj odsjedaju čelnici i prijatelji GNK Dinama. To je već jedna ustaljena praksa koju provodi Uprava Dinama kada igra hrvatska reprezentacija. Kada dođete u prostorije GNK Dinama, odmah vam upada u oči uobičajeni red, sjajna organiziranost te nevjerojatna gostoljubivost osoblja. Ovaj put nije bilo Zdravka Mamića jer je umjesto na utakmicu otišao u Irsku, na promociju kćeri Luciji koja je diplomirala na Griffith Collegu u Dublinu. Moj dojam je bio da se ipak osjetila prisutnost Mamićeve odsutnosti, kako bi rekao Martin Heidegger.
Prije početka tekme vrijeme sam provodio u ugodnoj zezanciji s Adolfom Kožulom i Tomislavom Marčinkom, gospodi koja su zadužena za promidžbenu djelatnost najmoćnijeg kluba u srednjoeuropskim okvirima. Marčinko mi je savjetovao da ne pišem više o Dinamu jer tamo sve normalno funkcionira, nego da bi bilo daleko korisnije da se u svojim analizama usredotočim na Hajduka. Rekao sam da je za nerješive probleme u Hajduku odgovor dao već Platon prije gotovo dva i pol tisućljeća. U situaciji kada “ulica” donosi odluke od supstancijalne naravi, ne možemo očekivati da će biti odlučeno nešto dobro i pametno.
Duhoviti Marčinko raspričao se kako je uvijek s velikom napetošću pratio važne utakmice. Načini praćenja bili su različiti. Od gledanja iz lože do vremena kada je u Novom Sadu kao žestoki dinamovac slušao radijske prijenose Dinamovih utakmica. Neizbrisiv trag u sjećanju ostao mu je nezaboravni glas duhovitog reportera Ive Tomića koji se u pravilu gubio zbog lošega signala. Slično se događalo i nama dok smo u Hercegovini slušali Tomićeve nezaboravne provale. Sjećam se kako je Ivo Tomić nestao iz etera tijekom prijenosa utakmice između Crvene zvezde i Dinama na beogradskoj Marakani. Prijenos sam slušao na valovima radio Zagreba dok sam služio vojni rok u makedonskom Prilepu prije točno četrdeset godina. U jednom dijelu vojarne bili su navijači Dinama, okupljeni oko tranzistora jednog kolege Zagrepčanina, dok je druga daleko brojnija grupa slušala prijenos na beogradskom radiju. Dinamo je poveo već na početku tekme golom Ivice Senzena te nastavio igrati bunker. Zvezda je napadala uz huk prepune Marakane. Glas beogradskog reportera Radivoja Markovića odzvanjao je pistom, dok smo mi jedva razumijevali što je Tomić prenosio. Dok smo se mi napinjali da čujemo glas reportera, naši su navijački protivnici često proslavljali golove kojih nije bilo. Naime, beogradski je reporter u zanosu više puta rekao da je pao “gol”, a onda bi se ispričao uz napomenu da je Dinamov vratar Stinčić fenomenalno obranio. Negdje pred kraj tekme Ivo Tomić je provalio čuvenu rečenicu, zbog koje je umjesto lopte poslan u “aut”: “Mislio sam da je samo Bog svemoguć, a danas je svmoguć i Željko Stinčić na vratima Dinama”. Veza je odjednom prestala djelovati tako da smo desetak zadnjih minuta morali i mi prešaltati na postaju Radio Beograda. U svakom slučaju, složio sam se s duhovitim Marčinkom da nikakva svečana loža ne može nadomjesti onaj nezaboravni osjećaj uz slušanje prijenosa na lošim tranzistorima s još gorim baterijama socijalističke proizvodnje.
Kod šefa Dinamova restorana raspitivao sam se koje crno vino su pili prošli tjedan Maminjo i Mišković dok su ležerno ćaskali uoči tekme. Nisam bio nimalo iznenađen kad sam vidio da je riječ o vrhunskoj Blatini Stojić iz 2012. godine. Gospoda Adolf Kožul i Tomislav Marčinko uživali su u vrhunskoj Žilavki od istog proizvođača, samo je godina proizvodnje bila nešto novijeg datuma. Pričao sam svojim sugovornicima da je Blatina jedino vino iz vremena Sokrata i Isusa jer je preživjela filokseru u 19. stoljeću. Poznati hedonist Miroslav Krleža pio je redovito Blatinu, dok pouzdano znam da su na simpozijima Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku filozofi Hans-Georg Gadamer i Manfred Frank pili isključivo samo Žilavku. Iako sam ljubitelj Blatine, s Manfredom Frankom pio sam na Hegelovu kongresu u Sarajevu Žilavku. Kad smo sve popili, Frank je predlagao da pijrređemo na islam, ali sam ga ipak uvjerio za prijelaz na Blatinu.
Tijekom tekme protiv Grčke ispred mene su sjedili simpatični direktori GNK Dinama, Tomislav Svetina i Matej Škegro. Budući da su golovi padali kao kiša, u jednom trenutku sam upitao Svetinu jesu li isto tako skakali u Hajdukovoj loži kada su Dinamovi igrači zabijali golove u zadnjim minutama tekme i svojim proslavama golova isprovocirali Hajdukova sportskog direktora Maria Branca, torcidaša s portugalskom putovnicom. Na moju šalu, odgovorili su, također u šali, da je bilo još burnije.
Na poluvremenu sam i ja prešao na Žilavku pa smo u opuštenoj atmosferi komentirali veličanstveno navijanje publike na maksimirskom stadionu. Nije bilo baklji ni patardi pa smo konstatirali da je poziv nekih medija na bojkot doživio pravu pljusku. Službeni spiker je objavio da je prodano više od trideset tisuća ulaznica. Gledatelji su na tekmi pokazali visok stupanj civiliziranog ponašanja i navijanja. Burno su podržavali hrvatsku momčad, pomno i pažljivo pratili razvoj događaja na travnjaku, a rijetke sumnjive sudačke odluke kažnjavali bučnim zvižducima. Nije bilo uvredljivih skandiranja kao na Dinamovim utakmicama, pjevale su se prave domoljubne navijačke pjesme «Zovi, samo zovi…», «U boj, u boj, za narod svoj». Nekako mi uvijek ostaje neobjašnjivo da su FIFA i UEFA prihvatile ovaj žešći dio Zajcove opere «U boj, u boj» dok je onaj drugi dio «Za dom» (bez spremni) ostao do daljnjega pod suspenzijom.
Dobra igra rezultirala je dobrim raspoloženjem i u drugom poluvremenu. Tek što je krenulo, ponovno se dogodila erupcija oduševljenja. Jednako kao i mi iz Hrvatske slavili su Dinamovi dečki s afričkog kontinenta, El Arbi Hillel Soudani i Tongo Hamed Doumbia. Tomislav Marčinko ostat će zapamćen po točnoj prognozi rezultata, iako je Ćirina “petica” vislila u zraku do 80. minute. Pred kraj tekme izbornik Dalić povukao je nepromišljen potez s izmjenama tako da uz pohvale za izvrsno otvaranje i vođenje utakmice također zaslužuje kritike zbog njezina lošeg zatvaranja. Boljka koja je pratila Dalićeve prethodnike očito nije mimoišla ni njega. U trenutcima kada nam je bilo prijeko potrebno osvježenje u momčadi, izbornik Dalić je uveo dvojicu bivših igrača Hajduka. Valjda se kao deklarirani hajdukovac htio donekle dodvoriti Hajdukovim navijačima, a mladim igračima omogućiti da participiraju u veličanstvenom ambijentu. Problem je što Mario Pašalić rijetko nastupa za moskovski Spartak, dok debitant Nikola Vlašić trenutačno nije ni na klupi za pričuve u Evertonu. Da podsjetimo, riječ je o klubu koji je trenutačno na začelju engleske prve lige. Izbornik je svojom nepromišljenom odlukom olako mogao prokockati u nekoliko minuta što je mukotrpno gradio cijelu utakmicu. U trenucima kada su nas Grci sabili u kazneni prostor, u nekoliko navrata spasio nas je nesigurni vratar Subašić, a dva puta je božica Fortuna odlučila osvetiti se bogovima s Olimpa pa je bila na našoj strani.
Uzvrat u vrućem Pireju neću gledati. Još prije mjesec dana dogovorio sam zajedničku večeru s austrijskom filozofkinjom Hertom Nagl Docekal i njezinim suprugom Ludwigom u restaurantu Palmenhaus u Beču, ne znajući da ćemo u isto vrijeme igrati uzvrat s Grcima. Rijetki su slučajevi da su u bračnim parovima oba partnera filozofi. Na večeri, dok naši dečki branili i obranili sjajni rezultat iz Zagreba, sa suprugom i bračnim parom Nagl uživao sam u austrijskim kulinarskim delicijama. Nogomet te večeri ni je bio tema naših razgovora.