Svjetski, ali i europski trendovi u politici ostavljaju mnoga uporišta političkog života praznim. Temelji političkih odluka ne nalaze se više u programima stranaka, a oslonci političkih elita više nisu stranačka tijela, nego postaju neki ne-stranački ljudi koji se odjednom pojavljuju na političkoj sceni koji nisu stasali u politici, nego svojim dolaskom iz drugih sektora stvaraju privid neke nepristranosti i pod krinkom „profesionalnosti“ tvore novi trend tehnomenadžerstva kakav još danas nije poznat
Borba za značenje riječi „Brak“ polučila je svoj ishod u Njemačkoj, gdje evidentno nije bilo prijepora oko pravnog položaja istospolnih zajednica, ali se htjelo tradiciji preoteti idiom „Brak“ koji postoji u njemačkom od kada je tog jezika, a označava zajednicu muža i žene. Od prošlog tjedna naziv „Brak“ na njemačkom promijenio je značenje. Ako je to početak, bojim se da će „Duden“ i „Langenscheidt“ imati pune ruke posla pri izdavanju novih rječnika. Nije se radilo o tome da se nekome daju veća ili manja prava, niti je bilo riječi o nekim mogućnostima koje bi novi zakon nudio, jednostavno se radilo o borbi za riječ. Kada bi se kojim slučajem toliko žustro borilo oko naziva „Pepsi-cola“ i „Coca-cola,“ borba bi ovim kompanijama oduzela toliko energije da bi mogle isporučiti prazne boce sa natpisom „Cola.“ Prekrštavanje nazivlja tradicionalnih obreda, sakramenata i pojmova nigdje ne nailazi na odobravanje onih koji do tih vrijednosti drže. Istospolnim zajednicama, očito, nije bilo toliko važno steći naziv „Brak“ koliko im je bilo važno oduzeti je tradicionalnom svijetu. Uspjeli su u tome.
Vrijeme je kada svatko traži neke posebne ili veće ovlasti za sebe. Kada je Domljanu, Đodan rekao: “Niste vi, gospodine, faraon!” svi su to pripisali eri ranog parlamentarizma u Hrvatskoj, a danas francuski mediji svog Premijera nazivaju faraonom, a zastupnik u Francuskom parlamentu, Ruffin, kazao je da nema namjeru slušati „Boga Sunca.“ To su bile refleksije na Marconov prijedlog smanjenja broja parlamentaraca u Francuskoj. Marcon sve opravdava nevjerojatnom apologetikom pa tvrdi da kada bi se parlament smanjio za jednu trećinu, da bi onda manje parlamentarne stranke bolje došle do izražaja? Marcon je sazvao Kongres, zajedničku sjednicu Senata i Nacionalne skupštine, pa im je objasnio svoju namjeru za koju je potrebno promijeniti poznati francuski izborni zakon. Marcon je zapravo time zatražio da mu se povećaju ovlasti, iz čista mira.
Apsolutne ovlasti nad kreiranjem politike u Austrijskoj pučkoj stranci dobio je Sebastian Kurz. Njemu je iskazano najveće povjerenje na Kongresu ÖVP u Linzu gdje je osvojio 98,7% podrške i time postao najmlađi, ali i najmoćniji predsjednik Austrijske Pučke Stranke ikad. Uz izbor na mjesto predsjednika dobio je i posve otvoreni mandat da napravi svoju vlastitu listu za predstojeće izbore po vlastitoj volji. On je dobio mandat da na listu stavi stranačke i nestranačke kandidate, kako god mu se svidi, a da pri tome ne mora nikome polagati račune. Radi se o dosta inteligentnom potezu stranke da pametnome vođi daju velike ovlasti te da na taj način izbjegnu vječita natezanja oko liste, a javnost je takav pristup prepoznala pa je stranci preko noći porastao rejting sa trećeg na prvo mjesto. Nadajmo se da će taj rejting zadržati i do izbornog dana. Čestitke Sebastianu Kurzu u želji da mu onaj „nestranački“ dio liste ne bude prevelik! Veliki posao očekuje novog predsjednika Austrijskih pučana, jer su mu izbori pred nosom, a on mora prikupiti novac za kampanju u uvjetima kada je stranačka kasa u minusu.
Svjetski, ali i europski trendovi u politici ostavljaju mnoga uporišta političkog života praznim. Temelji političkih odluka ne nalaze se više u programima stranaka, a oslonci političkih elita više nisu stranačka tijela, nego postaju neki ne-stranački ljudi koji se odjednom pojavljuju na političkoj sceni koji nisu stasali u politici, nego svojim dolaskom iz drugih sektora stvaraju privid neke nepristranosti i pod krinkom „profesionalnosti“ tvore novi trend tehnomenadžerstva kakav još danas nije poznat.
Stranke su, do sada, oko svojih programskih načela okupljale istomišljenike i po nekim statutarnim odrednicama odabirale svoje predstavnike čija bi zadaća bila kako provoditi program, tako i senzibilizirati birače na taj program sa konačnim ciljem stjecanja veće podrške na izborima na svim razinama. Manjkavosti supsidijarnosti kao načela, još prije dvadesetak godina pokazale su se na lokalnim razinama kada se diljem Europe počelo govoriti o „lokalnim šerifima“ i o njihovoj svemoći koje u svojim općinama i gradovima crpe iz vještog upravljanja stranačkim aparatom. Središnja Europa, pa tako Austrija i Bavarska bili su primjer toga da se politika gradi od baze, a sve odluke koje bi se ticale više razine od općinske rado bi se ustupale predsjedništvima na odluku, jer se radilo o ljudima koji su uživali veliki ugled i potporu, ipak, fokusi interesa nisu se presijecali između lokalnih i nacionalnih razina. U Hrvatskoj je također došlo do formiranja fenomena lokalnih moćnika, pa je postupno, ukidanjem „Županijskog doma“ i još nekim upravnim koracima za neko vrijeme umanjena uloga ovih „lokalnih šerifa.“
Ubrzo nakon što stranke nisu bile voljne artikulirati svoje zahtjeve od baze, dolazi i do pojave nekakvih moćnika koji se pojavljuju kao ljudi-stranke koji još ponegdje perzistiraju kao realnost. Jedan od takvih fenomena je Bandić u Zagrebu. Neki nisu morali graditi nove stranke da bi ostali na vlasti u svojim regijama, pa je primjerice Rijeka, po ne znam koji puta, odabrala istu osobu za svojeg gradonačelnika. U Americi također bilježimo promjenu odnosa na stranačko-političkoj sceni. Demokrati postaju najnezastupljenijima na svim razinama – ikada, a Republikanci imaju unatoč velikom porastu problem programske platforme koja se svodi na učestale izjave samo jedne osobe koja je u politiku upala „naglavačke.“ Mnogi se šale da smo konačno sigurni da tajne iz Rosewella ne postoje, jer bi ih do sada Trump već prokomentirao u javnosti. Na tragu mnogih političkih prijepora i uslijed velikih razlika u Republikanskoj stranci Amerike razumijevanje za vlastiti program do sada je na najnižoj razini, a trenutna politička klima ne obećava neke velike promjene. Za razliku od Europske prakse u Americi nema limita za financiranje kampanje, pa je na tom polju sažet veliki broj interesa.
Manjak izgrađenih programskih načela, koja su uvijek bila uporište za političko djelovanje stranaka, osjetio se i uvelike na posljednjim lokalnim izborima u Hrvatskoj. Jedan gradonačelnički kandidat požalio mi se da je po preuzimanju kandidature uvidio da njegova lokalna organizacija nije imala ama baš nikakvu programsku platformu i da je morao sve sam raditi iznova. Prije bi to bilo nezamislivo jer se podrazumijevalo da su kandidat za neku izbornu razinu i stranački vođa te razine jedna ista osoba, pa je bilo nemoguće susretati takve nedoumice. Niti u jednoj stranci stvari nisu iste kao u drugoj, ali u svima se osjeća velika potreba za unutarstranačkim dijalozima i „opipavanjima bila“ svoje stranke.
Nakon što su bez ishoda 2005.godine prekinuti pregovori o uređenju pomorske granice između Nikarague i Kostarike, Kostarika je zatražila od međunarodnog sudišta određivanje pomorske granice. U Hagu počinje suđenje o graničnim crtama u Pacifiku i u Karipskom moru, pa je za vjerovati da će ovaj spor biti u mnogo čemu kompleksniji od naših nedoumica sa slovenskim granicama. Podsjetiti ću pomorska dobra između Kostarike i Nikarague su bogata naftom i u suđenje će biti uložen i veliki novac, a ishod suđenja bi mogao biti gotov i prije ovoga našeg, pa će se stvoriti veća građa pravne prakse. Nažalost, to nam neće pomoći ni po kojem pitanju, jer kako god da završi naš spor oko Piranskog zaljeva, neko neće biti zadovoljan, a to nikako nije dobro. Važno je pojasniti o čemu se radi, izvući skripta od akademika Davorina Rudolfa iz prašine i pružiti objašnjenje svima koji na stvari gledaju crno-bijelom optikom. Pitanje je složenije i svaki milimetar izračuna granice počiva na jasnoj kopnenoj granici, pa je zbog toga važno plastično prikazati što se može. Ono što se želi, je također moguće već sada provesti, a to je svaka slobodna plovidba. Pitanje ribolova i gospodarenja jest nešto drugo. Naš premijer Plenković rekao je da ga neće impresionirati pritisci za priznavanjem odluke arbitražne komisije koja je kompromitirana. Doista je u pravu, nikoga neće impresionirati, ali će nam se plesti pod nogama u velikom broju multilateralnih odnosa, bilateralno će također „visjeti u zraku“ kao „talking point“ za sitne diplomate i zapravo neće biti dobro dok se ne riješi. U Piranskom zaljevu nema nafte niti zlata da bi se odluci nekog daljnjeg postupka mogla pripisati korumpiranost, samo je bitno da taj postupak bude fer. Svima koji misle da će Slovenci odustati od provedbe odluke ovakve krnje arbitraže mora biti jasno da su u zabludi, jer slovensko stajalište je jasno i nije za očekivati da će se netko u Sloveniji usuditi napraviti otklon od loše donesene odluke. Takve stvari nisu jednostavne i s teritorijem se ne trguje, jer se takve priče pamte vječno.
Sjetimo se Ladislava Napuljskog koji je nakon poraza u Bosni od strane Žigmunda klonuo duhom, pa se odlučio prodati Dalmaciju. Tako je koncem prosinca 1408., preko suca Panella, ponudio Mlečanima svoj dio Dalmacije za 300.000 dukata. Odmah, 12. prosinca je Ladislav dobio mletački odgovor, kojim mu ovi izjavljuju da je Dalmacija nerentabilna, a radi nje bi morali u skupo ratovanje, pa iskazuju spremnost ponuditi samo 100.000 dukata, u četiri obroka, od kojih prvi bi dospio na naplatu odmah, a ostali kroz tri godine. Slijedilo je sramno cjenkanje: Ladislav je tada zatražio 200.000 dukata, pa 150.000 dukata da bi se na koncu. 9. srpnja, u crkvi sv. Silvestra potpisao ugovor. Dužd Mihovil Steno i Mletci su za 100.000 dukata od ugarskoga kralja Ladislava kupili sav njegov posjed kojeg je imao u Dalmaciji, točnije grad Zadar s tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vranu i otok Pag, sa svim pravima ne samo ovo područje, nego i na čitavu Dalmaciju. To se pamti, zato nitko ne želi biti „Ladislav“ i svi će radije zaratiti, nego da budu „Ladislav.“ To su razlozi zašto sam jako skeptičan u izvjesnost rješavanja teritorijalnih sporova. Europska Komisija sugerira svoje, no volio bih vidjeti kako bi se bilo tko odgovoran iz Komisije ponašao da mora obnašati dužnost hrvatskog Premijera. On nije „Ladislav“ i nikada to neće biti. Naposljetku sve ostaje u EU koja je načeta sa svih strana, a svjetska sigurnosna slika zamršenija je nego ikad. Između Južne i Sjeverne Koreje mir se već dugo vremena održava na umjetan način, to može koštati mnogo. „Ne znam koji su gori?“, pitao se moj kum, „…ovi južni jedu pse, a ovi sjeverni su totalno zaglupljeni od komunističkog diktatora, možda je stvarno došlo vrijeme da se međunarodna zajednica odmakne i pusti ih da se sami neutraliziraju?“
Chomski u svojoj zadnjoj knjizi poručuje „Narod je preglup. Odlučimo za njega!“ Da ne bi morala silom, “inteligentna manjina” kontrolira narod industrijom odnosa s javnošću i tako nastaju svakojake vijesti koje u potpunosti manipuliraju ljestvicama vrijednosti kod ljudi, koji se redovito spotiču o njih. Katar zadržava čvrstu poziciju u zaljevskom diplomatskom konfliktu. Zahtjevi okolnih država prema tom emiratu su nerealistični, ustvrdio je katarski ministar vanjskih poslova Al Thani u utorak u Dohi prigodom susreta sa svojim njemačkim kolegom Gabrielom. Šeik Mohamed zatražio je Saudsku Arabiju i njene saveznike da prestanu sa „lažima“ protiv Katara i difamiranjem te zemlje. Tvrdi da su njihova predbacivanja Kataru za podupiranje terorista, samo paravan za osvajanje međunarodnih naklonosti, tvrdi da je Katar poduzeo velike napore u suzbijanju terorizma, više nego li okolne zemlje, kako je rekao „…u našemu je interesu postupati protiv financiranja terorizma.“ Blokadu koja je usmjerena protiv Katara smatra kršenjem međunarodnog prava, a rješenje krize vidi samo za pregovaračkim stolom. Bahrain, Saudska Arabija, Ujedinjeni Emirati i Egipat prekinuli su pred mjesec dana diplomatske odnose s Katarom i podigli blokadu nad tom zemljom. Zahtijevaju od Katara da ugasi svoj TV kanal AL-Jazeera i promjeni odnose prema Iranu, a ultimatum ističe u satima u kojima pišem ovu kolumnu. Njemački ministar vanjskih poslova pozvao je sve strane na dijalog, a zajamčio je da EU nadzire tijekove novca koji bi mogli uzrokovati financiranje terorizma i potvrdio je njemačku potporu u tom smislu. Da mi je samo znati kako se je Sigmar Gabrijel osjećao kada je poletio put Berlina. Vjerojatno nemoćno, za tako moćnog čovjeka.