Šešelj, katolik po obiteljskom izvoru zalaže se za Veliku Srbiju temeljenu na pravoslavnoj vjeri; Šešelj, antikomunistički disident i otac srpske oporbe osigurava preživljenje zadnjom komunistu (šefu CK SK Srbije) Slobodanu Miloševiću u zadnjoj njegovoj metamorfozi (nacional-komunizmu) sa kobnim konzekvencijama za čitav srpski narod na čelo kojeg se kao predsjednički kandidat htio popeti bar pet puta. Je li to normalno?
U Sloveniji je publicist Rado Pezdir u magazinu Reporter ovih dana objavio važan dosje. Riječ je o dokumentu koji je pohranjen u sarajevskom državnom arhivu. U njemu stoji da je Vojislav Šešelj bio sudionik bosanske službe državne sigurnosti. Štoviše, Šeselj se u veljači 1972. godine sam ponudio za suradnju, a njegovo je kodno ime bilo ‘Magistar’. Nešto kasnije, bosanska je SDS zbog kompromitacije prekinula navedenu suradnju. Drugim riječima, Šešelj je bio otkriven, samim time neupotrebljiv, pa je stoga otpušten iz SDS BiH.
Objava Šešeljeva dosjea slaže se s dolaskom stranke Zmaga Jelinčića u Slovenski parlament (lipanjski izbori ove godine). Cijelo su desetljeće Šeselj i Jelinčič poznati po pokušajima ostvarenja ideja ‘Velike Srbije’. Jelinčić je medu slovenskim političarima poznat kao najviše prosrpski: kada bi on vodio vladu, opasnost od rata između Ljubljane i Zagreba bi se znatno povećala. Kao i Šešelj, Jelinčić je bio sudionik državne službe za sigurnost s kodnim imenom ‘Padobranac’. Njegov je zadatak bio špijunirati slovensku političku emigraciju i ljude koji nisu bili bliski sa prijašnjim režimom. Zamislite iznenađenje Romana Leljaka, istraživača arhiva nekadašnje SFRJ, koji je s Jelinčićem, nakon pada SFRJ surađivao (izdali su knjigu), kada je u arhivu RS pronašao dokumente u kojima Jelinčić detaljno opisuje razgovore s njim, s posebnim naglaskom na Leljakov pogled na političku stvarnost.
Jelinčić je sa svojom Slovenskom nacionalnom strankom omogućio konsolidaciju postkomunističke vlasti, odmah po završetku rata za neovisnost. To što je bivša nomenklatura u ključnom mandatu 1992.-1996. godine u Sloveniji dobila nazad svoje pozicije prije pada Berlinskog zida u velikoj je mjeri njegova zasluga.
Jelinčić i Šešelj imaju svoj politički stil: njegova je najvažnija značajka upravo odsustvo svakog stila. 2016. godine su na zajedničkoj konferenciji za novinare potpisali strateški dokument o partnerstvu Srpske radikalne stranke i Jelinčićeve SNS. Cilj je bio ponovno uspostava Velike Srbije (https://www.youtube.com/watch?v=l6DfhrNV9sA). Najzanimljivije je to da su oba političara djelovala i još uvijek djeluju izrazito štetno za svoje države. Za obojicu je istina da su brzi na okidaču revolvera, zalažu se za najbolje ideje, pristaše su najpravednijih i najoptimalnijih rješenja za njihov “narod”, ali kada stvar postane konkretna, njihova su djela u potpunoj suprotnosti s njihovim riječima.
Zmago Jelinčić je kao svoju političku platformu prije izbora uspostavio rasističku politiku protiv bivših građana Jugoslavije, koji žive u Sloveniji i stvorio averziju prema svemu što je bilo jugoslavensko, uključujući ideologiju marksizma-titoizma u prvom planu. Prije izbora, vlasti su ga zatvorile (kolovoz 1992.) no kada je njegova stranka dobila puno parlamentarnih mandata, njegovi su postupci počeli odražavati suprotnost njegovih riječi. Podržao je stranku Janeza Drnovšeka koja je izašla iz Saveza socijalističke mladeži Slovenije: u starom su režimu bili pomladak Saveza komunista. Stranka Janeza Drnovšeka je bila stranka koja je blokirala tranziciju u Sloveniji. Jelinčić je u međuvremeno postao jugofil (srbofil): danas je među svim političarima u Sloveniji najveći obožavatelj Josipa Broza Tita, a njegovu je statuu u prirodnoj veličini postavio u vrt svoje kuće.
Srpski nacionalist, Vojislav Šešelj dolazi iz sela iz kojega potječu svi Šešelji u Srbiji. To je selo Orahov do u Hercegovini i svi su Šešelji unazad nekoliko generacija bili katolici. Iako je bio član partije od 17. godine, osamdesetih se pojavio kao disident. Tako mu je Momčilo Dujić, četnički zapovjednik iz Drugog svjetskog rata 1989. godine u SAD-u dao čin četničkog vojvode. Isti mu ga je Dujić oduzeo devet godina kasnije, kada je započeo pakt sa Socijalističkom partijom Srbije Slobodana Miloševića. Iako je s Vukom Draškovićem vodio srpsku oporbu i verbalno se suprotstavio Slobodanu Miloševiću nastavio mu je služiti. Kada je srbijanska opozicija bojkotirala izbore na njima se pojavila Šešeljeva Radikalna stranka. Miloševiću je baš Šešelj pomogao srušiti Milana Panića i Dobricu Ćosića, iako ga je Dobrica Ćosić u starom režimu štitio od progona (Dobrica Ćosić je to ispovijedao autoru članka, u prostorijama SANU, 8. veljače 2002. godine). Naposljetku je kao veliki disident i deklarirani antimiloševićevac postao – potpredsjednik Miloševićeve vlade.
Rezime: Šešelj, katolik po obiteljskom izvoru zalaže se za Veliku Srbiju fundiranu na pravoslavnoj vjeri; Šešelj, antikomunistički disident i otac srpske oporbe osigurava preživljenje zadnjom komunistu (šefu CK SK Srbije) Slobodanu Miloševiću u zadnjoj njegovoj metamorfozi (nacional-komunizmu) sa kobnim konzekvencijama za čitav srpski narod na čelo kojeg se kao predsjednički kandidat htio popeti bar pet puta. Jedno retoričko pitanje nužno slijedi: je li to normalno?
Zmago Jelinčić se ne može nazvati intelektualcem, a Vojislav Šešelj je nositelj doktorske titule, nekadašnji sveučilišni profesor i autor mnogih knjiga. Njegovi javni nastupi, posebno oni koji su bili dostupni javnosti u vrijeme suđenja u Haagu, najradikalnije su poricanje ponašanja koje bi trebao imati netko tko se može nazvati intelektualcem (primjer youtube: Šešelj psuje u Haagu). Žalio je Slovence, unatoč tome što su Slovenci dokazali da su se u posljednjih 30 godina pokazali pametnijima od zemlje koja je 1991. izvršila agresiju na Sloveniju. Veće štete srpskim intelektualcima – a Srbi su se uvijek ponosili njima – Šešelj nije mogao učiniti. Refleksno podrazumijevanje njegovih eskapada u Haagu bilo je jasno: ljudi širom svijeta koji su gledali Šešeljevo ponašanje, jasno su mogli zaključiti da su srpski intelektualci “à la Šešelj”. Što bi moglo biti gore?
Iz tog se razloga nitko na prostorima bivše SFRJ ne treba bojati Šešeljeve Velike Srbije, a još manje jer ju promovira sa svojim udbaškim kolegom iz Ljubljane. Ako Udba nije uspjela spriječiti raspad Jugoslavije, neće uspjeti ni njezina eventualna obnova pokušajima bivših udbaša, kako si je zamislio Šešeljev politički šef – Slobodan Milošević.
