Bauk Nove ljevice

Anto Magzan/PIXSELL

Razvoj događaja u Hrvatskoj pogoduje stvaranju ljevičarskog ili desničarskog pokreta s jakom crtom patriotizma koji će se usprotiviti novokolonijalističkom vazalizmu. Bauk patriotske ljevice još se nije počeo širiti Hrvatskom, ali sve mu ide u prilog

Još prije nego je osnovana stranka Nove ljevice bombastično je najavljena u hrvatskim medijima kao hrvatska Syriza, a čelnik stranke Dragan Markovina uspoređen s karizmatičnim grčkim vođom Aleksisom Ciprasom. U politici, doduše, ništa nije nemoguće s obzirom da u demokraciji vladaju tržišni odnosi ponude i potražnje. No, čisto sumnjam da će hrvatski birači prepoznati u Novoj ljevici politički pokret koji bi se mogao suočiti s gorućim problemima koji danas potresaju hrvatsko društvo. Nakon osnutka nove turboljevičarske partije, stigle su i prve kritičke primjedbe s obzirom na gospodu okupljenu u novoosnovanoj stranci. Uglavnom, riječ je o prekaljenim “sisavcima” iz nevladinih udruga koji su se u proteklih četvrt stoljeća specijalizirali za izvlačenje sredstava iz državnog proračuna za vlastite društveno-političke i kulturne aktivnosti. Zato i jest najvažnije u Hrvatskoj tko će biti ministar kulture, jer iz tog ministarstva nevladine udruge izvlače najviše novčanih sredstava. Naravno, tu je i velikodušni Milan Bandić koji uskače uvijek kad zatreba lova antifašistima, titoistima i raznoraznim globalističkim aktivistima pa sve do desničarske grupacije «U ime obitelji».

Ostao sam prilično iznenađen pročitavši kako je jedan od najpoznatijih političkih analitičara bez imalo krzmanja dao izravnu karakterizaciju novoga lidera ljevice: “Markovina je sirov i neobrazovan doktrinar”. Previše rečeno u jednoj kratkoj, beckettovskoj rečenici. Ako je i pola od toga točno, Nova ljevica nema nikakvih izgleda na predstojećim lokalnim izborima. Možda bi im ipak bilo pametnije da se ne pojave na izborima, a da javnost drže u neizvjesnosti o vlastitoj snazi i moći.

Kada je riječ o Novoj ljevici, kao prvo, potrebno je naglasiti da ona ipak nije stranka moderne ljevice, po uzoru na grčki pokret Syriza, jer opći je dojam da politički likovi okupljeni oko Markovine zagovaraju politički etatizam po uzoru na razdoblje vladavine Druga Tita. Syriza je nastala koalicijom malih partija koje čine široku lepezu od maoističkih komunista do anarhističkih antikapitalista i odgovornih pristaša ekološkog pokreta. Karizmatični vođa Cipras razvio je svoj model antikapitalističkog populizma zagovarajući ideje izravne demokracije i nastojanja da se ključna državna pitanja riješe referendumom. Cipras je odlučno ustao protiv političkih uhljeba koji su desetljećima djelovali kao poslušni vazali, odnosno “ćate” Bruxellesa i odveli zemlju do rekordne stope zaduživanja. U tom smislu pokret Syriza je igrao na jaku kartu grčkog patriotizma protiv bruxelleskog etatizma i birokratizma, označivši glavnim krivcem gospodarske krize i kaotičnoga stanja u Grčkoj njemačku kancelarku Angelu Merkel. Zagovorom ideje izlaska Grčke iz Europske unije, upalili su crveni alarm kod vlastodržaca u Bruxellesu da će grčki državni dug ostati nenaplaćen. Pobijedivši na izborima Cipras je poslušno prihvatio ublažene mjere gazda iz Bruxellesa, a vidjet ćemo kako će proći na izborima za dvije i pol godine.

Hrvatska je na dobrom putu javljanja prijeke potrebe za stvaranjem domoljubne ljevice koja će ustati protiv birokratizma kao najvišeg stadija kapitalizma. Desnica to ne može učiniti jer će apriorno biti poistovjećena kao pokret neoustaštva. Hrvatski premijer Andrej Plenković kao bivši bruxelleski ćato trenutačno je najvjerniji vazal i poslušnik Europske komisije i gospođe Merkel. Tu su dobri uvjeti za stvaranje pokreta po uzoru na Syrizu. No glavni je problem što Markovina u pogledu patriotizma nema ništa zajedničko s Ciprasom. Problem je također što većina čelnika okupljenih oko Markovine još živi u svijetu nostalgije za neprežaljenom Jugoslavijom. A takve su pojave Hrvatskoj odavno ishlapile, pogotovo nakon što je postala članica NATO saveza te punopravna država-članica Europske unije. Čelnik Nove ljevice pokušava opravdati svoj jugonostalgičarski svjetonazor vlastitom autobiografskom pozadinom naglašavajući da je njegova obitelj živjela u “bratstvu i jedinstvu”. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li sterilni asistent povijesti s Filozofskog fakulteta u Splitu uspjeti reaktualizirati ideje Narodne fronte iz ZAVNOH-a u suvremenoj hrvatskoj džungli demokratskog partitokratizma. Za Markovinu je komunistički socijalizam bio “zlatno doba” u kojem su tekli med i mlijeko, promicane plemenite ideje, dijeljeni društveni stanovi, išlo se na kolektivne godišnje odmore, razvijao se osjećaj socijalističke solidarnosti. Iako nije bilo demokracije, Savez komunista je nastavio praksu Narodne fronte širenjem i promicanjem civilizacijskih odnosa među južnoslavenskim narodima. Nakon pada Berlinskog zida, urušene su također sve te ideje samoupravnog kolektivnog odlučivanja sa stanovitim segmentima pluralnosti, nestalo je glorificirano bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti, došao rat, nastalo krvoproliće.

U zadnjoj kolumni pisao sam kako je jedan od glavnih problema suvremene demokracije u Hrvatskoj izostanak lustracije kao forme suočavanja s komunističkom prošlošću. Bez kritičkog suočavanja s komunističkom prošlošću, nećemo se moći obračunati ni s totalitarističkom praksom kulta ličnosti u hrvatskim partijama, a hrvatsko gospodarstvo neće se osloboditi totalitarističkog jarma koji ga sputava u razvoju. Po mojoj prosudbi jedan od glavnih razloga gospodarskog kolapsa, političke neinovativnosti i sterilnosti upravo je uvjetovan totalitarističkim birokratizmom koji smo naslijedili iz vremena komunističkog socijalizma. Dobro poznate parole iz komunističkoga vremena “Snađi se druže”, “Nikada ne mogu biti tako slabo plaćen, koliko malo radim”, dobile su novu formu aktualizacije: “Samo da mi se uvaliti u državnu firmu, nije bitno kolika je plaća”. Da bi se danas netko mogao “uvaliti” na sigurne “državne jasle”, sa sigurnom plaćom, potrebno je imati političku podobnost, goru od one iz vremena socijalizma. Na privatnike i poduzetnike u Hrvatskoj se još uvijek gleda kao na potencijalne kriminalce, po vladavini birokratizma koji priječi privatne investicije, Hrvatska je među vodećim zemljama u svijetu. Ne čudi, jer nismo imali lustracije kao forme suočavanja s totalitarizmom. Štoviše, u ljevičarskim partijama počelo se glorificirati “antifašizam” kao novu formu humanosti koja je revno bila prakticirana tijekom komunističkog socijalizma. Danas se “antifašizam” tretira kao penicilin protiv nezaposlenosti, a pozdrav “Za dom spremni” koji uzvikuju nestašni, provokativni tinejdžeri na tekmama Hrvatske nogometne lige ili nogometne repke, kao oblik oživjelog opakog ustašluka.

Današnja HDZ-ova vrhuška umjesto obećane lustracije, provodi obračun s “karamarksistima”. Danas je u Hrvatskoj karamarksist isto što je u Staljinovo vrijeme bio “trockist”, samo su metode obračuna postale drugačije.

Ne smije se zaboraviti da je dio krivnje za današnje stanje stvari snosi i predsjednik Tuđman jer je promicao ideju pomirbe. Pomirba, koja se prvotno trebala shvatiti kao izbjegavanje nove podjele između djece nekadašnjih partizana i ustaša, u prvim danima je postala proces abolicije komunjara koji su masovno pohrlili u HDZ, stranku koja je dobila apsolutnu većinu na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Preko noći se u HDZ učlanilo više od 70 tisuća bivših članova Saveza komunista. Demokracija u Tuđmanovo vrijeme bila je shvaćena kao mogućnost da svaki građanin Hrvatske može postati član partije na vlasti.

Nakon Tuđmanove etatističke demokracije došlo je vrijeme “globalističkog mita” u kojem je verbalno prednjačio siroti Stipe Mesić prodajući hrvatskim građanima maglu da ćemo procvjetati na krilima stranog kapitala. U tom kontekstu Račanova je vlada krenula u nepromišljene privatizacije glavnih državnih tvrtki, a jedan od glavnih zagovornika kapitalizma “laissez-faire” u brutalnoj formi bio je potpredsjednik Račanove vlade Slavko Linić. To govorim, jer sam dobro poznavao masno plaćenog Linićeva savjetnika iz Sjedinjenih Američkih Država.

Na mit o globalizaciji nadovezao se novi mit o pridruživanju Europskoj uniji, koji je lansirala Sanaderova vlada. Živjelo se u vremenu adventskog iščekivanja soteriološkog događaja. Popularni i nedodirljivi mag Sanader završio je u Remetincu, ali su njegove ideje i dalje bile mjerodavne kod njegove nasljednice, brižne i vjerne zapisničarke. Ideja “protokolarnih rečenica” nadmašila je one iz vremena filozofa Bečkoga kruga. Umjesto gospodarskog procvata na krilima globalizacije, zahvatila nas je jedna od najvećih gospodarskih kriza u Europi, a vrijeme djelovanja Milanovićeve vlade ekonomisti će okarakterizirati kao razdoblje recesije, zaduživanja i odljeva radne snage u najboljoj životnoj dobi.

Razvoj događaja u Hrvatskoj pogodovat će u bliskoj budućnosti stvaranu ljevičarskog ili desničarskog pokreta s jakom crtom patriotizma koji će se usprotiviti novim formama novokolonijalističkog vazalizma. Vjerojatno će se u tom smjeru razvijati pokret Živi zid koji će zbog ovrha, blokiranih računa i sve većeg broja nezaposlenih dobivati sve više na aktualnosti. Bauk patriotske ljevice još se nije počeo širiti Hrvatskom, ali sve mu ide u prilog. Od premijera koji je dobio simpatični nadimak “bruxelleski ćato”, plagijatora koji dominiraju u znanosti i Saboru, do USKOK-a i DORH-a koji su se izmakli svakoj kontroli i postali četvrti segment vlasti u Hrvatskoj.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI