Drugostupanjski sud kaznio je dr. Boštjana Turka sa ukupno 11.000 eura kazne jer se usudio komentirati slučaj Vene Taufera koji je bio predsjednik društva slovenskih književnika a u javnosti je 'postao poznat' kada je staljinističkom metodom iz društva isključio njezina dugogodišnjeg člana Janeza Janšu (2013.). Taufer je u evidenciji Službe državne sigurnosti imao kodno ime “filozof” te je bio konfident te službe. I u tome je očito bio 'problem' u koji se nije smjelo dirati
Viši sud u Ljubljani je upravo oslobodio bivšeg slovenskog premijera Tonu Ropa, nekadašnjeg predsjednika bivše omladinske grupe komunističke partije (stranke LDS), jer je novinaru RT Slovenije rekao da su se Janez Janša i Ivo Sanader dogovarali za incidente u Piranskom zaljevu. Incidenti su trebali služiti jačanju političke pozicije oporbe prije parlamentarnih izbora 2004.godine. Viši je sud Antona Ropa oslobodio krivnje, iako je cijela Slovenija putem medija imala priliku čuti optužbe o tome kako su Janša i Sanader dogovarali spomenute incidente. A u suštinu nikad nije između ovih dvaju političara bila izrečena ni riječ u tom pravcu.
U istome je tjednu, isti sud, proveo najteži atentat na slobodu javnog govora u Sloveniji. Predsjednik senata Zvone Strajnar, članica (izvjestiteljica) Irena Veter i Bojan Breznik su naime u predmetu Veno Taufer protiv Boštjana M. Turka potvrdili farsu s prvostupanjskog okružnog suda u Ljubljani, kojom je pisac dužan platiti 7000 eura kazne, plus 2400 eura kamata, uz dodatne troškove koji dosežu 1600 eura. Kazna je astronomska: čak ni ozbiljne ozljede u prometnim nesrećama ne dosežu toliku ogromnu odštetu. Zgrožen sam dodatnom kaznom od 2000 eura za svaku rečenicu koju ću napisati na ovu temu.
Veno Taufer (napomena za hrvatski auditorij) je bio predsjednik društva slovenskih književnika: u javnosti je ‘postao poznat’ kada je staljinističkom metodom iz društva isključio njezina dugogodišnjeg člana Janeza Janšu (2013.). Još je glasnije odjeknulo kada su visokotiražni mediji (naklada do 100 000 primjeraka, ‘Slovenske vijesti’, npr.: http://old.slovenskenovice.si/novice/slovenija/taufer-delal-za-udbo) objavili dokumente iz Arhiva Slovenije. Iz njih je vidljivo da je u evidenciji Službe državne sigurnosti imao kodno ime “filozof” te da je bio konfident te službe. Ja sam to komentirao: prokomentirao sam kao stručnjak za pitanja moderne lirike (doktorat sa Paris-Sorbonne) i njegovu poeziju. Iako je moja obrana predlagala najistaknutije stručnjake za vjerodostojnost arhivskog gradiva, npr. Romana Leljaka, prvostupanjski je sud taj zahtjev odbacio (sic!), a viši se sud sam postavio u ulogu suca i jedino što je zavedeno je što je kodno ime “filozof” označavalo. To je utemeljio u obliku jedne zabilješke u presudi (tako!) bez navođenja izvora za svoju tvrdnju. Bilješka br. 17 glasi: “suradnik tajne policije može biti samo njezin istražitelj, a ne istraživani”. Izvor nije naveden, kao ni referenca, presuda je izrečena na temelju pretpostavke samog višeg suda (upravo tako!).
I premda Veno Taufer nije mogao dokazati nikakvu štetu po svoje zdravlje, prvostupanjski i drugostupanjski sud je odlučio kako je odlučio. Najgrotesknija stvar je ta da se upravo Veno Taufer na sudu u Ljubljani referirao na odličnost liječnika kardiologa koji ga je godinama liječio. A on nije bio nitko drugi, nego rođeni otac autora ovoga članka, profesor Josip Turk, jedan od osnivača moderne kardiologije u Sloveniji.
Ali suštinu materije, koju smo svi slutili je lijepo formirala ‘Mladina’, najizloženiji udbaški časopis u Sloveniji. 15. Lipnja su objavili: „Slovenska opozicija već dugi niz godina koristi taktiku zlouporabe udbaških datoteka zbog diskreditacije javnih osoba. Slučajevi kada kompletna manipulacija podacima iz tih datoteka – a one nisu male – postane presedan na sudu i zajedno s visokim novčanim kaznama, mogli bi imati odvraćajući učinak za sve suvremene i politički motivirane istražitelje arhiva.
Presuda višeg suda se primiče upravo ovome krugu: namjera je zastrašivanje nasiljem sve istraživače arhivske grade koji bi se bavili važnim izvorom informacija o našoj nedavnoj povijesti i trenutnom ponašanju mnogih: arhiva RS i RH. Presuda je presedan i u bitnome će promijeniti osnovu zbog koje će mnogi trpjeti ili joj se pokoriti. Interesi duboke države i sudova ovdje su pokriveni na ključnoj točki. Samo na taj način si možemo tumačiti sve namjerno pokrenute pogreške počinjene u prvom i drugom stupnju, pogreške koje, bez iznimke, imaju jedan zajednički nazivnik: zastrašivanje okrivljenika. Istraživačima arhiva se priprema strašno nevrijeme.
Ovo će imati utjecaj na istraživanje arhiva u cijeloj bivšoj državi. Stvar je jasna: oni koji su imali moć u prijašnjem režimu, sada žele da se ništa ne sazna. Jer posjeduju tu moć i u ovome trenutku. Najklasičniji je primjer Perković-Mustača: bez informacija iz arhiva nisu mogli biti osuđeni. Prisjetimo se samo s kakvim je entuzijazmom Zoran Milanović, predsjednik reformističke komunističke stranke, izradio i branio tzv. Lex Perković. Znao je zašto.
Roman Leljak je za potrebe ovoga članka autoru rekao: “Sva je arhivska građa primarni povijesni materijal. Sve ostalo, svjedočenja i drugi izvori su u usporedbi s arhivskim materijalom, sekundarni. Arhivski materijal je najautentičnija vremenska kapsula” (Roman Leljak, 26. lipnja 2018).
Tom stazom krećemo naprijed, unatoč astronomskoj kazni.
