Hrvatska danas, u upravljačkom smislu, prema političkom otklonu od nacionalne koncepcije, demografskom odlasku, umreženosti nasljednih skupina, ideologijskom nastavku i djelovanju anacionalnih pojedinaca i grupa, sliči apsolutno kontroliranoj socijalističkoj jugoslavenskoj zajednici samo u novom i drukčijem okviru
Malo se toga u Hrvatskoj promijenilo u pristupu, obrascima djelovanja, planskim ciljevima, formiranju predodžbi, javnom prikazivanju i prokazivanju, formiranju ugroženosti isključivo jedne nacionalne skupine, odlascima Hrvata, usmjeravanjima krivnje, obrazovnim odmacima i skretanjima, povlaštenim zbrinjavanjima, nasljednim pozicioniranjima, političkim kontroliranjima … i u osnovi vladanju nad Hrvatskom, između totalitarnosti bivše jugoslavensko-komunističke zajednice i unitarnosti nove svijetle, moderne, pravovjerne i nadnacionalne Europe.
Vrijeme između dvaju zajedništava gotovo i ne postoji, u njemu se ništa nije događalo, niti se na njega treba pozivati, a prelazak između totalitarizma i unitarizma dogodio se po istim, već u hrvatskoj povijesti oprobanim obrascima pokoravanja, razaranja, brisanja i negiranja hrvatske samostalnosti, nacionalnih vrijednosti i civilizacijskih dostignuća.
Hrvatska danas, u upravljačkom smislu, prema političkom otklonu od nacionalne koncepcije, demografskom odlasku, umreženosti nasljednih skupina, ideologijskom nastavku i djelovanju anacionalnih pojedinaca i grupa, sliči apsolutno kontroliranoj socijalističkoj jugoslavenskoj zajednici samo u novom i drukčijem okviru. Ništa se pritom bitnoga za nasljedni ideologijski pomladak nije promijenilo, niti im je u njihovoj vladavini važan teritorijalni okvir.
Reminiscencije totalitarizma
Političke su platforme danas hrvatski politički modernizam jednog dijela političkog spektra, kao i npr. studentski plenumi i slične terminološke reminiscencije jugoslavenskog totalitarizma, te njegovog političkog apsolutizma i društvenog autizma uz osjećaje sjete, potrebe povrata, nastavka i svakog političkog, društvenog, diplomatskog i organizacijskog odmaka od hrvatskih razvojnih nacionalnih koncepcija. Bilo koji oblik hrvatskog identitetskog djelovanja, bez imalo se promišljanja proglašava najgorim mogućim modelom postupanja i pritom se ne biraju riječi, dok podrška nasljednih i njihovih partnera u vlasti nikad ne izostaje.
Nema hrvatskog intelektualca kojeg anacionalne skupine, vrlo bliske današnjoj hrvatskoj vlasti, ili u njoj samoj, nisu proglasile ni manje ni više nego nacistima, fašistima, ustašama i najgorim mogućim sljedbenicima. Stvarajući programirano antihrvatsku histeriju iz svih događaja, svakog postupanja i svakog napisanog logičkog, analitičkog i objavljenog rada i slično, uz podršku vlasti, uslužnog novinarstva i apsolutno svih anacionalnih skupina parazitirajućeg financiranja i djelovanja u Hrvatskoj, stvara se nova-stara platforma pokoravanja i svođenja Hrvatske na političko leno ili plijen svih poraženih i njihovih sljedbenika prilikom oslobađanja Hrvatske od srbijanske agresije sredinom devedesetih prošlog stoljeća.
Hrvatska je nacionalna tolerantnost u temeljima i po osnovnim principima nakon oslobađanja i ratne pobjede, izražena praktički u svim segmentima čak i prema skupinama i pojedincima koji su otvoreno i bez imalo osjećaja hrvatskog prostornog identiteta podržavali agresiju na Hrvatsku. Sve su te skupine i svi su pojedinci uredno zbrinuti u vlasti ili oko nje, parazitirajući kroz hrvatski državni proračun na univerzalnim svjetskim idejama, iza kojih se prikriva anacionalno djelovanje, a po puno pokazatelja i protuhrvatsko.
Nevjerojatna politička mimikrija u kojoj nasljednici i sljedbenici totalitarnih prethodnika, s istim odnosom prema hrvatskoj slobodi, postaju zagovaratelji globalnih trendova i koriste dolazak na vlast, uvjetno rečeno, desne političke opcije kako bi širenjem antihrvatske histerije, zapravo, promicali novi model pokoravanja Hrvatske.
Planska programiranost
Antihrvatska se histerija svjesno, planski i proračunski širi iz svakog događaja u kojem su u negativnom smislu uključeni Srbi, religijski i spolno drukčiji i uopće anacionalne marginalne skupine (ugroženi, uvrijeđeni, fizički napadnuti i slično) i prenosi negativno i izvan konteksta na ukupnu hrvatsku populaciju i naravno na hrvatsku državu. Nije, naravno, problem takvog djelovanja sam po sebi, jer on može biti plod i izgubljenosti i patološkog odnosa prema hrvatskom društvu i prostoru i ideološke zablude i financiranog planskog djelovanja i svjesnog destruiranja i plod još puno sličnih atribucija, već odnos hrvatskih aktualnih vlasti prema formiranju planskih predodžbi o Hrvatskoj, kojom upravljaš kao zemljom totalne netolerancije, fašističko-ustaške supremacije i nazadne religijske usmjerenosti.
Ugroženost anacionalnih skupina i pojedinaca koji, za nepovjerovati, sudjeluju u izvršnoj vlasti i političkoj kreaciji, oslonjeni na hrvatski državni proračun sipaju i šire razarajuću antihrvatsku histeriju u nevjerojatnoj sljepoći vladajućih nasljednih generacija.
Navodno su one formalno desna politička opcija u Hrvatskoj koja dodatno amortizira hrvatski nezgodni nacionalizam, kojeg se, eto, i europska politička determiniranost grozi, iako su mogli prošlog ljeta nakon Rusije vidjeti pravu, iskrenu, identitetsku i vrijednosnu Hrvatsku kojoj su se uglavnom svi i divili. Mogli su se i svi hrvatski anacionalisti, ali nisu…
Nisu jer nisu mogli podnijeti hrvatsku razigranost, talentiranost, povezanost, borbenost, vjerovanje u sebe i snagu identitetskog duha kad se selekcija kriterijski provodi iz cijele hrvatske domicilne i iseljene populacije. Bila im je to prilika konačno se postaviti u hrvatske društvene i političke okvire koju nisu iskoristili zato jer im je djelovanje usmjereno na novu-staru platformu i vječnu želju promjene hrvatske nacionalne osobnosti.
Obilježavanje Hrvatske
Nakon svih događanja u Supetru, Međimurju, Vukovaru… i podizanja njihovog negativnog značenja na ukupnu Hrvatsku, nema više nikakve dileme kako se radi o modelu djelovanja po kojem jedino Hrvatska treba ostati vječno kriva za sva povijesna zbivanja, za povijesne poraze drugih, za izdvojenost drugih od jadranskih istočnih obala, za darovano povijesno nasljeđe koji drugi nemaju i slično. Nema danas u Hrvatskoj javne osobe povezane s jugoslavenskim komunističkim nasljeđem koja se ne javlja oko incidenata i osuđuje, ne pojedince, nego Hrvatsku u cjelini i nikad nisu niti u jednom segmentu imali snage imati isti princip prema istim ili još gorim postupanjima sa svoje političke strane. Čak i kad se vojno i oružjem napala Hrvatska i raselila i razorila trećina hrvatskog državnog prostora.
Nikad nisu niti su pomišljali biti principijelni i nikad s njihove strane nije došao izričaj kojim bi se na isti način odnosili prema svima i nikad nisu prihvatili hrvatsku simboliku kojoj se divio cijeli svijet prošlog ljeta i nikad nisu htjeli izgovoriti išta afirmativno vezano za hrvatski identitet i vrijednosni sustav s kojim je oslobođena Hrvatska i pobijeđena agresijska vojska. Zato je priklanjanje hrvatske vlasti takvim principima djelovanja, neprihvatljivo za hrvatsku populaciju, zato je njihovo financiranje bez ikakvih rezultata za homogenizaciju hrvatskog društva sa svim različitostima iracionalno i zato je Hrvatskoj potreban novi koncept društva i države zasnovan na hrvatskim civilizacijskim vrijednostima i idealizmu i snazi pokazanoj prošlog ljeta.
Takva je Hrvatska, zapravo, njihov pravi protivnik i divljenje svog normalnog svijeta hrvatskom fenomenu zajedništva, idealizma, nacionalne posebnosti i snage nije smjelo biti nastavljeno. Zato služe nedopustivi incidenti sekundarno komunikacijski frizirani za potrebe stare/nove platforme na temeljim antihrvatske histerije.
Kraj iluzija
Jednosmjeran odnos hrvatskog političkog vrha prema političkoj dihotomiji, apsolutna je negacija temelja zasnivanja hrvatske moderne države i iracionalan otklon od ključnih strateških nacionalnih potreba. Priklanjanje u gotovo svim segmentima anacionalnim platformistima, u pojavnom i svakom drugom smislu, jasna je potvrda njihovog daljnjeg djelovanja i potrebe međunarodnog uvažavanja, dok se niti jednim malim dijelom ne referira na njihovo destrukcijsko djelovanje prema hrvatskom identitetu. Istodobno je odnos prema ključnim hrvatskim problemima iste te vlasti totalno površan i gotovo nas uvjerava – niti malo slučajan. Paralelno s rastućom antihrvatskom histerijom, odvija se proces silne demografske destrukcije, koja je po važnosti hrvatskim vlastima u odnosu na anacionalne platformske skupine i njihovo djelovanje, razine otprilike lanjskog snijega u svibnju.
Svemirska se razlika vidjela upravo ovih dana između izjava zagrebačkog gradonačelnika ili kako ga često zovu gradonačelnika Hrvatske i premijera Hrvatske, oko demografske problematike i njezinog značenja za hrvatsku budućnost. Dok gradonačelnik Zagreba jasno, rezolutno i nedvosmisleno progovara o najvažnijoj problematici suvremene Hrvatske i sukladno tome postupa, premijer, po ne znamo koji put relativizira demografski nestanak Hrvatske i u diplomatskoj maniri odstupa, uspoređuje, najavljuje, ublažava i iracionalno uvjerava pokraj zdravog razuma u svoju zabludu ili ipak namjeru, najavljujući pritom kraj iluzije o strateškim odlukama koje treba donijeti za demografski opstanak Hrvatske. Potrebno je prenijeti i ponoviti. Za kraj iluzije.
Premijer Andrej Plenković podsjetio je da 14 od 28 članica EU ima sličnu situaciju kao i Hrvatska, odnosno negativni prirodni priraštaj.
“Mi smo jedna od zemalja koja otprilike ima situaciju da je 15, 16 tisuća više umrlih u odnosu na novorođene. To je ozbiljan strukturni problem koji traje niz desetljeća, nije od jučer, nije od ove vlade, niti od razine grada ili bilo koga. Mjere koje smo mi do sada poduzeli s aspekta demografske revitalizacije su bez presedana na nacionalnoj razini”, rekao je.
Dodao je i da za njega to nije samo pitanje gospodarskih preduvjeta, rasta, boljeg standarda ljudi, već i “jedno mentalitetno pitanje”.
“Moramo biti svjesni da više ne živimo prije sto ili dvjesto godina, živimo u jednom društvu koje stvara neke druge vrijednosti pa i neke druge navike, tako da se veliki broj obitelji ni ne odlučuje za veći broj djece”, rekao je. (ZNET, 14.6.2019.).
Koliko je samo negacija nakon ovog potrebno ispisati i ostati miran u svjesnom, namjernom i planskom prihvaćanju hrvatske budućnosti kao usputnog i nevažnog problema u odnosu na „mentalnu” problematiku. Potpuno je jasno kako hrvatski premijer nikad neće moći izgovoriti apsolutno ništa rezolutno oko demografskog nestanka zemlje koju vodi, niti će postupati protiv platformaškog anacionalnog djelovanja, koje modelom antihrvatske histerije negira i sam demografski nestanak.
- Ne, mi nismo među 14 od 18 zemalja u EU koje imaju sličnu situaciju. Mi smo, uz Litvu, zemlja koja najbrže demografski nestaje i među najstarijim smo svjetskim populacijama. Ima nas samo nešto manje od 4 milijuna i svi su nam demografski pokazatelji negativni. I imamo najmanje stručnu razinu njezinog rješavanja.
- Nema negativnog prirodnog priraštaja, ima samo prirodni pad i prirodni rast. Priraštaj ili prirast ne mogu biti negativni, a veliki stručnjaci oko vlasti bi barem te elementarne kategorije trebali znati.
- Nije demografski nestanak strukturni problem, nego ključni strateški. I o njemu izravno ovisi ukupni razvoj države i njezinog gospodarstva i društva.
- Prirodni pad od 16.000 osoba godišnje ne traje desetljeća, nego zadnje 4 godine, a na pomolu je i peta, jer je prirodni pad u prva četiri mjeseca 2019. godine čak, minus 7602 osobe. Upravo je to vrijeme poigravanja s hrvatskim vladama i političkog neprimjerenog trgovanja za opstanak na vlasti.
- Mjere koje su poduzete nisu ozbiljne mjere demografske politike, niti one mogu dati ozbiljne rezultate, a bez presedana stvarno mogu i biti u ovakvoj demografskoj destrukciji.
- Mentalno stanje i mentalna pitanja ne bi ovom prilikom niti komentirali, obzirom na kolokvijalno korištenje pojma mentalni u hrvatskom jeziku.
- Točno je, ne živimo više u prošlom i pretprošlom stoljeću, već u nekom drugom sebičnom društvu koje ima svoje vrijednost i navike, međutim i dalje nova stoljeća donose samo djeca i mladi. I nije to više pitanje svjetonazora, religijskog pristupa, političkog modernizma ili sličnih diplomatskih spika, već je to pitanje gospodarskog i sukladno tome svakog drugog razvoja Hrvatske. I ne samo Hrvatske.
- Razmišljajući na taj način i postavljajući kadrove po razini podanosti i elementarnoj uskoći promišljanja, nikad niti nećemo u Hrvatskoj razumjeti razvojne potrebe, već samo potrebe definirane u naslovu.