Dosadašnjoj ravnateljici Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje 'Zlatna vrata', ustanove kojoj je osnivač Grad Split, istekao je mandat, pa je osnivač raspisao natječaj za izbor novog ravnatelja. Na natječaj su se javili dosadašnja ravnateljica, Tamara Visković i mladi doktorand, povijesnih znanosti, Ivo Uglešić. No, još od objavljivanja imena kandidata, početkom prosinca, dio novinara u Splitu počeo je nesmiljeni javni linč na Ivu Uglešića...
Dan 29. siječanj 2019. zauvijek će ostati zapisan u splitskoj povijesti. Nažalost, ništa dobro neće ostaje u gradskim kronikama i sjećanju stanovnika grada pod Marjanom. Naime, na taj dan održana je sjednica Gradskog vijeća grada Splita, na kojoj su do punog izražaja došli svi negativni aspekti novinarstva kao profesije u Hrvatskoj, ali i zavisnosti politike od raspoloženja novinskih nakladnika i tzv. opinion makera. Nikada prije se nije dogodilo da su se novinari, s izraženim ideološkim i pristranim političkim nabojem, tako svrstali uz jednu stranu iz čisto ideoloških pobuda i otkrili javnosti sve tamne strane ove nekada časne i cijenjene profesije…
Povod ovom tekstu je, zapravo, natječaj za izbor ravnatelja Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje „Zlatna vrata“, ustanove kojoj je osnivač Grad Split. Dosadašnjoj ravnateljici, Tamari Visković, istekao je mandat, pa je osnivač raspisao natječaj za izbor novog ravnatelja. Na natječaj su se javili dosadašnja ravnateljica, Tamara Visković i mladi doktorand, povijesnih znanosti, Ivo Uglešić.
Zanimljivo je da je još od objavljivanja imena kandidata, početkom prosinca, dio novinara u Splitu počeo nesmiljeni javni linč na Ivu Uglešića. Više od deset godina aktivno se bavim novinarstvom, pratim domaću i svjetsku scenu, ali ono što je u posljednja dva mjeseca proživio Ivo Uglešić, može se usporediti samo s nacističkim progonima nepoćudnih u Njemačkoj tijekom tridesetih godina 20. stoljeća. Nažalost, o progonu ovog čovjeka nije se oglasila niti jedna udruga za zaštitu ljudskih prava. U Hrvatskoj ih zaista ne nedostaje, a financirane su i iz domaćih i iz inozemnih proračuna.
Otvoreno reketarenje vijećnika…
Cilj progona Ive Uglešića na natječaju za ravnatelja „Zlatnih vrata“ bio je da ga se prisili da povuče kandidaturu kako bi Tamara Visković bila jedini kandidat. Pritom se nisu birali načini prisile, pa je o Uglešiću pisano kao o lošem kandidatu, bezličnom, neinovativnom, stranačkom uhljebu, nepismenom, aparatičeku… Međutim, to su bile blage kvalifikacije prema mišljenju koje je Ivica Ivanišević iznio u Slobodnoj Dalmaciji, pitajući se čak – od kud Uglešiću pravo da se kandidira!? To je bila čak i pristojna verzija u odnosu na napise Ante Tomića koji je čovjeka, iako ga nikada nije vidio ni čuo, a vjerojatno ni pročitao njegov program, nazvao – anonimcem i bezveznjakom! Što bi Ante Tomić dao da umjesto diplome podoficirske škole ima doktorat kao Ivo Uglešić…?!
Progon Ive Uglešića bit će zapisan kao jedna od najsramotnijih epizoda u povijesti Splita. Iz jednostavnog razloga, što se mladom čovjeku uopće nije dala prilika, ne da se dokaže, nego da odgovori na sramotne diskvalifikacije. Kada nije uspjela psihološka operacija ucjenjivanja i reketarenja koja je imala za cilj prisiliti ga na povlačenje kandidature, pristupilo se drugoj fazi operacije. Naime, nekoliko dana prije sjednice Gradskog vijeća, počelo je prebrojavanje i analiziranje gradskih vijećnika. Drugim riječima – počeo je otvoreni reket vijećnika.
Radile su se kompletne analize – tko bi mogao i kako glasati, poručivalo se vijećnicima da slučajno u toku sjednice ne smiju napustiti vijećnicu, a večer prije sjednice konačno se iskristaliziralo i kako će presudan glas u (ne)izboru Ive Uglešića, kao predloženom kandidatu Upravnog vijeća „Zlatnih vrata“, biti vijećnik MOST-a, Josip Markotić. Ovaj doktor znanosti koji predaje na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu nije član Mosta, ali je u Gradsko vijeće Splita ušao na njihovoj listi. Markotić od početka svog političkog djelovanja zastupa konzistentnu konzervativnu domoljubnu politiku, što se očituje u svakom njegovom javnom istupu.
Budući je riječ o čovjeku koji je doktorirao na Isusovačkom sveučilištu u Rimu, ne može mu se prišiti etiketa zatucanog i primitivnog ognjištara. Štoviše, radi se o političaru izuzetne naobrazbe, a nakon svakog njegovog javnoga istupa i oporba i vlast ostanu bez teksta… Očito je kako se Markotić pomno priprema za svoj posao, što je rijetkost u hrvatskoj politici. Markotić se u ulozi presudne ruke našao nakon što su HDZ-u, kao predlagaču, leđa okrenuli „partneri“ iz HNS-a i HSLS-a. Ove dvije stranke su, kao i kod svih ideoloških tema, odlučile slijediti svoj izvorni ideološki instinkt. Međutim, to je problem HDZ-a i njegovih koalicijskih stremljenja. Ideološke preferencije će sigurno ispariti prilikom raspodjele koncesija i ravnateljskih mjesta u drugim, manje ideološkim, sektorima.
Dakle, nakon što su se HNS i HSLS odlučili, po naputku komitetskih medija, stati uz SDP i Pametno Marijane Puljak, za izbor Ive Uglešića trebali su glasati HDZ, HGS i Nezavisni za Hrvatsku. U međuvremenu, HGS je napustio jedan vijećnik koji je u ovom slučaju već ranije najavio da će biti suzdržan. Kako splitsko Gradsko vijeće broji 35 vijećnika, bilo je jasno kako će za izbor Uglešića nedostajati – jedan glas. U ulozi odlučujućeg faktora našao se Most.
Ova stranka pod vodstvom nekadašnjeg državnog tajnika za energetiku, u Splitu preživljava na način da na sve moguće načine izbjegava ideološka svrstavanja. Odnosno, svoj, kakav – takav, rejting može zahvaliti podilaženju splitskim medijima i održavanju bliskih odnosa s udarnim splitskim perima. Neki će kazati kako takva suradnja ima i mnogo opipljiviju dimenziju. Dakle, Čikotić, nekadašnji ponosni vođa Hrasta, odlučio je glasovati protiv Ive Uglešića, jer bi u suprotnom u pitanje mogao doći – rejting. Čikotićevo opravdanje za ovakvu odluku, kao i opravdanje većine oporbe i dijela pozicije (HNS i HSLS) bilo je – da je Ivo Uglešić stranački kandidat HDZ-a. Čovjek bez iskustva, čija je jedina referenca – stranačka iskaznica.
Uglešić je zaista član HDZ-a, ali nikada nije bio niti na kakvoj funkciji, niti na kakvoj izbornoj listi ili u nekom upravnom vijeću. Iako je kao glavni Uglešićev krimen uzeta njegova stranačka pripadnost, Tamari Visković to nije bila nikakva prepreka. Naime, Visković je iskusan politički kadar, koja je na mjesto splitskog pročelnika za kulturu došla preko liste Velog mista. Potom je preko SDP-a i Baldasara završila na ravnateljskom mjestu u „Zlatnim vratima“, a posljednji njen politički izlet bio je na listi Dragana Markovine za Gradsko vijeće. Tada je bila na drugom mjestu, odmah iza Markovine.
Markotić o monopolu na kulturu…
Unatoč takvoj političkoj biografiji, mediji u Splitu su stvorili dojam kako je Visković profesionalna i stručna kandidatkinja, a Uglešić – kandidat nametnut od politike. Večer prije sjednice Gradskog vijeća bilo je jasno kako će glasati Mostovi vijećnici pod Čikotićevom kontrolom, ali ne i kako će o ovoj temi glasati Josip Markotić. Tada je počela perfidna psihološka igra medija i splitskih novinara koji su odlučili provesti kadroviranje u ovoj ustanovi pod svaku cijenu.
Tako je na jednom portalu izašao članak kako će Markotić okrenuti leđa Mostu i tako ga – izdati. Za jednog doktora etike, odgojenog pod isusovačkom paskom, bio je to strahovit udarac. Jer, kako on koji mlade generacije podučava etici i moralu, a od početka svog političkog djelovanja te principe pokušava ugraditi i u splitsku političku scenu, može nekoga i nešto izdati? I nekoliko sati prije sjednice, pa i tokom same sjednice, Markotić je bio pod strahovitim pritiskom preko Tportala, Dalmatinskog portala i drugih medija, koji su puštali informacije kako će taj gradski vijećnik – vjerojatno podržati prijedlog HDZ-a i time izdati Most.
Do samog početka glasovanja o toj temi jedino se znalo kako HDZ, HGS i NH imaju 17 glasova, a Pametno, SDP, HNS, HSLS 16. Jedan bivši HGS-ov vijećnik bio je suzdržan, ali da bi Uglešić bio izabran potrebno je bilo 18 glasova. Nakon višesatne rasprave i prepucavanja zadnji za raspravu javio se Josip Markotić koji je tom prilikom rekao:
„Dok se u raspravi i polemici oko izbora intendanta HNK još donekle moglo pronaći tragove rasprave u okvirima tko je bolji izbor, gospodin Šestan ili gospodin Bilandžić ili gospodin Glavina, pitanje izbora ravnatelja ‘Zlatnih vrata’ pretvorilo se u političko-medijsku histeriju i harangu potpuno neprimjerenu jednom civiliziranom i demokratskom društvu. Pod tobožnjom željom za izbjegavanjem politizacije, ovo se pitanje ispolitiziralo do krajnjih granica. Već je postalo dosadno, prozirno i predvidljivo slušati i čitati patetično naricanje, kukanje i cviljenje jednog dijela političkih i medijskih krugova, koje, evo, već bez prestanka traje mjesec i pol dana, kao da se radi o izboru nakon kojeg u Hrvatskoj ništa više neće biti isto: ili ćemo procvasti ili ćemo propasti.
Čak mislim da je ovakav pristup i ovakva vrsta podrške gospođi Visković napravila medvjeđu uslugu. O gospođi Visković ne mislim ništa loše niti imam bilo što protiv nje. Uvjerenja sam da je i ona na ovaj način, ni kriva ni dužna, uvučena u jednu podmuklu političko-ideološku igru. Čitajući i slušajući panegirike u čast lika i djela uvažene gospođe Visković, o njezinim umjetničkim, organizacijskim, menadžerskim i poslovnim sposobnostima, stekao sam dojam da je gospođa utjelovljenje svih devet muza, Billa Gatesa, Mate Rimca i Jeffa Bezosa u jednoj osobi. Upravo zato sam uvjerenja da političko-medijska haranga kojoj svjedočimo, vrlo jasno pokazuje da se ne radi o dvojbi Visković ili Uglešić, tko je od njih dvoje bolji kandidat. Ovdje je pitanje sasvim drugo i puno važnije. A to je: tko ima monopol na kulturu? Tko je taj arbitar koji će procjenjivati što je prihvatljivo, a što nije, što je kulturno, a što primitivno? Tko je taj superiorni moralni i kulturni autoritet koji će propisati tko se uopće smije, a tko ne smije prijaviti na natječaj?
Manipulira se izjavama kako se kompletna stručna javnost bezrezervno svrstala uz gospođu Visković i da joj nije mogla naći niti jednu manu ili faul… Koja stručna javnost i koji stručnjaci su konzultirani? Zar je moguće da se nije našao niti jedan stručnjak koji bi imao drukčije mišljenje? Pa kod nas se struka ne može usuglasiti niti oko načina kako se riješiti potkornjaka na Marjanu, a – gle čuda – na pitanju kulture, koja nužno uključuje tradiciju, vrijednosti i svjetonazore, stručna javnost je odjednom suglasna bez i jednog disonantnog tona?! Ajmo biti pošteni do kraja i donijeti odluku koja jedina može potpuno eliminirati politiku iz procesa odlučivanja: a to je – privatizirati cijelu kulturu i prepustiti je tržištu. Je li to cilj? Je li to rješenje? Ne sjećam se ovakve reakcije, histerije, kad je gospođa Visković političkom odlukom bila imenovana na mjesto ravnateljice. Nemojmo samo glumiti Alisu u zemlji čudesa i pretvarati se kako je na to mjesto izabrana jedino i isključivo na temelju stručnih kriterija i kompetencija. Itekako je pri njezinu odabiru utjecao vrlo jasan i konkretan njezin politički predznak. Kao što je sasvim jasno da je kandidatura gospodina Uglešića, osim što zadovoljava formalne uvjete natječaja, također snažnog političkog predznaka. I to će tako biti sve dok politika odlučuje o ovim pitanjima…
Haranga koja traje već mjesec i pol dana zbog najave kandidature osobe koja nije po volji samoprozvanim kulturnim arbitrima, otkriva licemjerje i dvostruke kriterije tih istih arbitara: naime, ignoriraju stručnost, kompetencije i obrazovanje jednog kandidata reducirajući ga na stranku, a onda se licemjerno čude kad se njihovog miljenika – u konkretnom slučaju miljenicu – promatra kroz njezin političko-ideološki aktivizam. Nikako ne podržavam način na koji vladajući guraju kandidaturu ‘svog čovjeka’, ali još manje podržavam, štoviše smatram puno podmuklijim i opasnijim, način na koji se osporava legitimno pravo bilo kojoj osobi da se kandidira, kao i način na koji se osporava legitimno izabranoj vlasti da u skladu sa zakonom imenuje osobe za koje smatra da će dobro obnašati određene funkcije, premda se ja ne slagao s takvim odlukama i s takvim izborom“, zaključio je Markotić.
Zašto je važno imati ‘svog ravnatelja’?
Čak niti nakon ovog govora nikome nje bilo jasno kako će Markotić glasovati. Nikome, osim Marijane Puljak, koja se javila i ispalila – kako je ovaj govor „samo Markotićev alibi za glas koji će dati vladajućoj većini.“ Markotić ju je spremno poklopio odgovarajući joj na repliku riječima: „Bravo, pročitali ste me!“
Potom je došlo glasovanje; 17 ruku za Ivu Uglešića, 16 protiv, 1 suzdržan. Čeka se kako će Markotić glasati, a on ostaje – suzdržan. Predsjedniku Gradskog vijeća nije preostalo ništa drugo nego da konstatira kako prijedlog – nije prošao. Hitno je zatražena pauza. Oporba, pojačana dijelovima vladajućih, već je imala pripremljen prijedlog da se Tamaru Visković predloži za vršitelja dužnosti ravnatelja do novog natječaja. Međutim, vladajući su predložili predsjednicu Upravnog vijeća, prof. Danijelu Ćukušić, za vršiteljicu dužnosti. Nakon glasovanja o vršitelju dužnosti, prošao je prijedlog da se Danijela Ćukušić imenuje na ovu dužnost do novog natječaja.
I tog trenutka je propala cjelokupna medijska haranga udružene splitske novinarsko- ideološke komune, koja je odlučila preuzeti vlast u Splitu. Sada treba pričekati ponavljanje natječaja kada će, vjerojatno, ponovno početi udruženi medijski pritisak kako bi Tamara Visković ponovno bila jedini kandidat. Jer, ruku na srce, tko bi nakon kalvarije i vrijeđanja na najprizemnijoj razini želio ući u rat s ideološko-medijskim strojem?
Jedan mladi doktor znanosti obilježen je za sva vremena, članci u kojima su ga neviđeno blatili i omalovažavali izvlačit će mu se prilikom svakog narednog pokušaja zapošljavanja i napredovanja u životu. Pa, gospodo, je li vrijedilo? Je li vas imalo sram što ste gazili jedan mladi život samo zato da imate „svoje mjesto“ i „svog ravnatelja“ koji će vam puštati filmove koji odgovaraju vašem svjetonazoru i organizirati tribine na kojima ćete jedni druge hvaliti i tepati jedni drugima kako ste veliki književnici i umjetnici?
Jedan takav veliki umjetnik svojedobno je spalio Rim, a kada je umirao vikao je: „O, kakav umjetnik nestaje sa mnom…!“