Zauvijek nestaje naše uzorno, stoljetno ribarstvo

'Izabrani Božji učenik, koji je u sebe upio, pa na bijelo platno izlio čarobni jug Dalmacije' - potvrđuje Učitelja: 'Iznutra dolaze, ti su moji krajolici izmišljene slike omeđene fenomenom mora, otoka i neba. Glazba dolazi iz nutrine kompozitora. Tako i ja. Puno je toga u makiji, u kamenju, u eteričnim aromatima, to su moje šesnaestinke, tridesetdruginke, dok su velike plohe četvrtinke s akcentima: akord, note i ritam, kompozicija, tonovi, slikovita glazba!' Nobilo, koji za najvećih juga lovi ribu s ruba kamena, dao nam je misliti da će se, možda, otkriti kako svaka nota ima svoju boju, a svaka boja svoj ton. Život je rapsodija u bojama!

Svemogući Stvoritelj Svijeta – neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, ništa nije prepustio slučaju, svaki je detalj vrijedan potpune pažnje…
U sedefastoj kutijici sa dna mora, ukrašenoj minijaturama bijelih anđela neba, iza bravice sa šifrom svih tajni, pohranjeno je Blago Boja!
Radost šarenila!
Raskošni buket mirisnih, nježnih, ukusnih, mekih poruka osjetilima, svake
zore, šalje kavalir Sunce, u znak ljubavi i pažnje, svemirskoj ljepotici, plemenitoj roditeljici Života.

Bezbrojne čestice što roje među zvijezdama istkat će od sunčevih zraka prozirni, bijeli, nevidljivi omotač, kako bi svaka boja stigla decentno i sigurno na svoje odredište. Kreću iz središta Sunca na svoje, uvijek isto, nikada isto putovanje… Jasno, ljudska znatiželja i inteligencija milošću poklonjenog genija, došla je do djelomičnih spoznaja, kada i kako se razlomi svjetlost u spektar boja.

Najprije je primijećena duga, kroz vodene kapi u slapu, ili u zraku poslije kiše, ili u mlazu iz vrtlarske kantice – kada u kapima vode boje gledaju cvijeće, koje su obojile.

Meteorologija se priključuje otkrićem snage groma, koja „iz ničega“ proizvede boju:
crveni vilenjak (naziv po liku iz „Sana ljetne noći“, ili je možda pojava na nebu inspirirala velikog Shakespearea) u vrijeme najvećih grmljavinskih oluja, pokreću se visokonaponske munje, i odjednom: grozdovi poput crvenog vijenca bljesnu nekoliko milisekeundi, 90 km. iznad površine zemlje.
Plavi mlaz nastaje za oluja koje gromovima grme odozdo kroz oblake, istiskuju prema vrhu posebnu plavu boju, koja iz gornjeg ruba oblaka izlijeće poput erupcije vulkana.

U znanstvenom laboratoriju pomoću prizme (razrezane staklene površine) svjetlost se lomi u boje.



Pronađene su sirovine u prirodi, iz čijeg se praha mogu umiješati boje, a napretkom se smatra i proizvodnja umjetnih boja. Za sada, na sreću osjećaja i odobravanje maštanja, nije se pojavio prepotentni autor Portreta boja svijeta!
Gdje je u zraku zid, na kojem ga izložiti, tko će napraviti odgovarajući čavao, a tko donijeti čekić? Neriješena je i dilema: bijela podloga u crnom okviru, ili crno uokvireno bijelim
? Dekan Svemirske akademije likovnih umjetnosti, Pročelnik Instituta kemije, fizike i prirodnih znanosti, Vlasnik tvornice boja – drži licencu pod kontrolom. Ali ne sasvim krutom i bez izuzetaka,. Upravo je cilj pokazati moć i snagu loma svjetlosti u spektar boja što je povjereno rijetko usađenom sjemenu umjetničkog genija. Duhovnost ljepote čovjek upije s bijelim majčinim mlijekom (krv bez pigmenta) i bijelom sunčevom svjetlošću, pa ih tijekom života u sebi razlomi u, na primjer, boje ili note. Začudno slikarstvo Stipe Nobila (Lumbarda, 1945) izlazi bojama uz klasičnu glazbu.Stvaratelji misli u riječima opisuju ga … „Slikarstvom sedmog dana – svako kretanje na pozornici njegovih slika pripada glasnom dijalogu boja … savršenim mozaikom ili titravim vitrajem prenosi osjećaje ushita i ljubavi, prirodnog stanja velike svemirske kreacije …

Važna lekcija u odnosu božanskog i ljudskog

„Izabrani Božji učenik, koji je u sebe upio, pa na bijelo platno izlio čarobni jug Dalmacije“ – potvrđuje Učitelja: „Iznutra dolaze, ti su moji krajolici izmišljene slike omeđene fenomenom mora, otoka i neba. Glazba dolazi iz nutrine kompozitora. Tako i ja. Puno je toga u makiji, u kamenju, u eteričnim aromatima, to su moje šesnaestinke, tridesetdruginke, dok su velike plohe četvrtinke s akcentima: akord, note i ritam, kompozicija, tonovi, slikovita glazba!“ Nobilo, koji za najvećih juga lovi ribu s ruba kamena, dao nam je misliti da će se, možda, otkriti kako svaka nota ima svoju boju, a svaka boja svoj ton. Život je rapsodija u bojama!

Dapače, jer i ono što čovjek do sada otkriva o bojama, važna je lekcija u odnosu božanskog i ljudskog. Boje su začudnost, samo djelomično u domeni spoznaje razuma, a potpuno predane osjećajnoj vezi materijalnog i duhovnog – misteriju nevidljivih čestica.
Pitanje: ima li još negdje, osim na Zemlji, života? To je tvrdo antiteističko pitanje, ali i stalna tankoćudna ljubopipljivost duhovnih osoba. Konkretnog odgovora nema, ali može se nazrijeti u širem kontekstu, gdje predrasude ustupaju mjesto maštovitom promišljanju i fluidnoj osjećajnosti. Cijeli je Svemir laboratorij života, jer su njegov beskraj i bezvremenost, ispunjeni bezbrojnim samostvarajućim molekulama, kojima je povjerena moć: „stvaranja i gradnje živih stanica“ – „građevinskih blokova života“, a potom i „rađanja organske tvari“ u „uvjetima nastanka i opstanka života“. To se dogodilo – NAMA!
– Prije četiri milijarde godina hlađenjem nastaje Sunčev sustav, energija svjetlosti i topline neophodnih za život.
– Atmosfera, 78 km omotač slojeva raznih plinova, koji zaustavljaju svemirske ekstreme (smrtonosne doze radijacije, temperatura i oluja), a propuštaju „doze“ potrebne životu.
– Planet Zemlja sadrži sve „materijale“ (molekule ugljika + voda+ minerali + energija), potrebne za materiju, tjelesnost života – molekule od kojih su sazdani: sve, svi. I
mi, takvi da se duhovnost ima razloga useliti. Svaki stupanj spoznaje ima u sebi poticaj novih pitanja, a Einstein u nama osjeća i svjedoči kako je svakim saznanjem ljudska spiritualnost veća…
Od početka
našeg svijeta silnica života uopće i izvorište ljudske spiritualnosti, jest bijela sunčeva energija, koja svake zore u valovima nebeskog oceana, putuje kroz molekule atmosfere, do molekula zemaljskih adresa, i donosi mirisnu radost boja.
U sunčanoj zraci, koju svaka molekula mora upijati da bi uz svjetlost i toplinu živjela, a istodobno – događa se proces „izabiranja“ boja, koje obrađuju vrtnjom svojih elektrona, a kada se umore i zaustave, ispuštaju ih prema konačnim staništima, u pigmentima. Tko upravlja pigmentima u molekulama dok energetske impulse pretvaraju u boje? Kako ih ljudski mozak „vidi“ osjetilima – ponajprije vida, i ostalima? Proces nastanka boja u Suncu, otkrivanje spektra i odvajanje boja, predpostalja
cijeli svemirski stroj, koji ima cilj da nam prenese boje. One ukrašavaju listove kalendara, čuvaju uspomene, potiču radost – i time životnu energiju. Pogled, ili tek sjećanje na neku boju, pokreće silnu skalu emocija, i kada je u pitanju grandioznost, i kada se radi o malenom detalju.
Detalj je ljupki, rafinirani, osebujni cvjetić, čije je ime ili izvedenica, ili poticaj riječi Ljubav –
ljubica, je ili recept, ili nositeljica imena ljubičaste boje.
Naime, malene, opojno mirisne latice, imaju toliko različitih pigmenata da upijaju iz svjetlosti sve boje spektra, a prema površini latice probija se – naše oko vidi – ljubičastu boju.

Sve su boje jednako važne u spektru…
Ljubav, ljubica, ljubičasto, izmigoljilo je neprimjetno, potiho, iz našeg doba razvoja i napretka. Nitko nije primijetio da na zagrebačkom Zrinjevcu, proglašenim najljepšom promenadom starih europskih gradova, već dugo nema kavalirsko-damskog rafiniranog, gradski stiliziranog pozdrava proljeću – kada su se pušleki (buketići) ljubica uz naklon halfcilindra, poklanjali kao znak posebnog štovanja i naklonosti, ruci s bijelom rukavicom. Zahvala je bio obvezni bonton, ali pomirisati uz izvjestan osmijeh, značilo je ono očekivano i ižuđeno – „možda“. Inače, osim pomnog kompletiranja odjeće, šeširi i rukavice priječili su smeđe pigmente kože, da naruše gospodsku bijelu put pod utjecajem Sunca…
Boje su od Sunca i njihove percepcije u nama, a tajna čarolije jest kako se to događa. Boje ne registriramo identično, nego svatko na svoj način „hvata“ valne dužine pojedinih boja, svako je ljudsko oko drugačijeg senzibiliteta, ali se u nekom prosjeku slaže sa ostalima: Ono što nazivamo i raspoznajemo kao Boje spektra(!) nastalo je dogovorom ljudi o, otprilike, istom doživljaju boja.
Sve su boje jednake, jednake po svim osobinama, i jednako važne, u spektru. Jedna je ipak dominantna, najrasprostranjenija:
plavo obojeno plavim: nebo, more, planet Zemlja na snimkama svemirskih letjelica. Ne znamo da li znaju i kako znaju, ili tek osnovano pretpostavljaju, ali znanstvenici tvrde da su u početku stvaranja Sunčevog sistema mnogobrojne molekule kisika, izdvajale naranđastu, i njome bojile nebo. Odavno i do danas, to više nije tako, nego plavo.
U Stratosferi, u plinovitom sloju atmosfere bliskom Zemlji, mjesto je gdje se stvara paleta boja za slikarstvo našega Svijeta. Sa svjetlošću dolaze sve boje, ali, za početak bojenja, dominantan plin dušik bira
plavu – to je mjesto i boja koju zovemo Nebom.
Odabir plavoga dijela spektra određuju dva svojstva: plava boja se najbrže raspršuje iz cjeline, a molekule dušika čestice plave boje najbrže usisavaju. I ostale boje ulaze u dušikovu molekulu, ali u tragovima, jer je plava popunila mjesto. Plava ulazi u druge molekule, ali znatno manje, jer su se tamo poredale druge boje.Tada, energetski naboj molekule – elektroni, vrte uhvaćene čestice boje iz svjetlosti, a kada se umore, zastanu i ispuste „svoj uradak“, koji se raspršuje uokolo u svim pravcima, na različite načine: plavo najbrže. I zato na najvećoj površini prema kojoj smo uperili naš pogled….
Jedna, vrlo stara redovnica u samostanu Sestara milosrdnica, koja je dugi radni vijek provela kao medicinska sestra, sjedila je na klupi pod golemom platanom i pričala mi kako
više ne radi, već sjedi, moli i čeka da je dragi Bog pozove k sebi u nebo. Na pitanje, zna li kako je gore, što je čeka, odgovorila je – Plavo… Plavo je milost i nagrada vjere.
Potpuno isto, kao dio cjeline „nastanka“ i gledanja boja, postupa površina prozirne vode mora, kroz čije molekule prolazi svjetlost, one ih upijaju i uzimaju najviše plave boje, samo nešto sporije od dušika. Pri tome – rekli su mi znanstvenici, a ja prenosim rečeno: morska voda prerađujući svjetlosni val apsorbira crveno, a reflektira, šalje prema van – plavo. To znači da nije točno naše zamišljanje kako je plavo more odraz plavog neba, nego su i nebo i more isti emisari plavetnila Svijeta, koje izvire iz bjeline.
More je veza među kopnima, od najvećih kontinenata do najmanjih hridi i grebena, pa je ta činjenica stvorila brodograditelje i moreplovce. „Upravo bi morem trebalo početi svaki zemljovid“ (Jules Michelet).
Slane vodene mase na površini Zemlje prosječno jednakih fizikalnih i kemijskih svojstava. Geografski i geopolitički, more je podijeljeno na Tihi, Atlantski, Indijski, Arktički i Južni ocean, a unutar njih je 89 sredozemnih, rubnih, unutrašnjih i zatvorenih mora. Pokriva 72% Zemljine površine (odnosno 420. dio sveukupne mase zemlje). Obuhvaća 1368 mil m3, mase 1,44 trilijuna tona. (Znanost navodi mnoge osobine, tek jedna:
površinska napetost mora (73Mn/m) ubraja se u najveće površinske napetosti kapljevina u prirodi).

Sve je počelo u vrijeme otkrivanja novih kontinenata

Naš Jadran pripada slivu Atlantskog oceana, a ogranak je Sredozemnog mora, koje odvaja Apeninski od Balkanskog poluotoka, te Apenine od Dinarskog gorja. Površina 138,595 km2, duljina 870 km, prosječna širina 159,3 km, prosječna dubina 173 m (najveća 1233 m). Na tom položaju i tim izmjerama, u Himnu zapisanom našem sinjem moru, ponavljaju se sve karakteristike mora, pa i sposobnost loma svjetlosti, odnosno kako se mijenja i o čemu ovisi rastavljanje bijelog svjetla u boje, s dominantnim izborom plave: Raste s povećanjem slanosti i smanjenjem temperature, odnosno Pada sa smanjenjem slanosti i povećanjem temperature. Po prirodnim zakonima i mijenama, more će uvijek biti – morski plavo.
SALINITET MORA ovisi o:
– udjelu otopljenih anorganskih tvari u moru (nestaju ili mijenjaju osobine zbog agresije umjetnih tvari, nerazgradivih kemikalija)
– razlici između količina vode koja je isparila (poremećeno promjenom klime), i količine koja je pristigla oborinama (količine i smjerovi drastično se mijenjaju), dotokom rijeka (zbog navodnjavanja poljoprivrede, industrije i megalopolisa ušća presušuju, a zbog ekstremnih oluja rijeke poplavljuju), otapanjem leda (nestajanje leda razrjeđuje salinitet mora i time remeti morske struje koje su nositelj klime planeta).
TEMPERATURA MORA:
– povećava se upijanjem sunčeve topline (zbog istanjenog zaštitnog ozonskog sloja u atmosferi, stiže previše topline i uz to ubojito radioaktivno zračenje)
– hladi se isparavanjem topline u atmosferu (drastično zaustavlja „efekt staklenika“, gomilanje ugljikovodika u debeli, nepropusni sloj).
Očite su, strašne, zabrinjavajuće pojave promjene boje, bistrine, okusa i mirisa mora – koje se još uopće vide, uz goleme nove „otoke“ smeća, posebno plastike i kroz smradna „pokrivala“ velikih površina naftom, uljima, kemikalijama, gnojivom – topljivim otpadom kanalizacijskih izljeva suvremene civilizacije. Novijih datuma su brodske grdosije, koje u kruzerima prenose migracije ljudi, a kontejnerskih transportera, sanduka koji prevoze kriminal svih vrsta (po zdravlje opasni surogati hrane, pića i lijekova; zatim ubojita oružja i opijate; trgovina ljudima – u cjelini, ili smrznutim komadima organa.
A sve je počelo u vrijeme otkrivanja svijeta, novih kontinenata i kultura, kada su ekspedicije iz Europe krenule u oceane. Do pohlepnog portugalskog kralja stigla je poruka Christophera Columba iz Amerike: „Veličanstvo, zemlja puna zlata!“ Promjena čovjeka u nečovjeka od tada napreduje, a danas, upravo divlja u anarhiji liberalizma, programirane apsolutne slobode, koja je dokinula sve slobode. Lideri Globalnog svijeta, sluge Globalnog sela, u transu orgijanja oko Zlatnog teleta…

Nad Indijancima je izvršen okrutni genocid od kojega nema oporavka. Njima je zlato služilo za stvaranje ljepote ukrasnih predmeta, a bili su prva i posljednja civilizacija, koja je razumjela i čuvala prirodni sklad i ravnotežu – vodu su pili sa zahvalnošću, pazili su da biljkama i životinjama ne ugroze vrstu, hodali su meko i obzirno zemljom, jer su u njoj kosti predaka…. Na povratku natovareni plijenom i zločinom, brodovi osvajača donijeli su virus pohlepe, koji od tada razara zapadnu civilizaciju.

Možda nas pouči učiteljica života…
Iz Amerike prema Africi krenuli su prazni brodovi s narudžbama i dijelom zarade unaprijed: snažna, zdrava tijela besplatne radne snage. Roblje! Lovili su ljude kao zvijeri, okovali, naslagali kao brodski teret i odveli na trgove za kupoprodaju ljudi. Kupci su ih pregledavali gole kao stoku na sajmu i odvodili na rad – dok izdrže. Kroz tri stoljeća u 40.000 brodskih linija iz Afrike, morem je do Amerike prevezeno 10 milijuna bespravnih tjelesa, 10 milijuna nemoćnih duša. Do danas se ništa nije promijenilo, osim forme. Bijelci u caffeu Washington Court Hotel (koji se reklamira – ne morate biti predsjednik Amerike da boravite na Capitall Hillu) – bez sustezanja i obaziranja govore kako crnci imaju poseban miris i urođenu nižu inteligenciju…
(Onima, koji tako govore, i onima, o kojima se tako govori, u očima se vidi kako stvari zapravo stoje).
Preko mora, u vrijeme Drugog svjetskoga rata, putovali su u jednom pravcu, ratni saveznici protiv austrijskog monstruma i austrijsko-njemačkog nacističkog idola, Hitlera, a od nacional-socijalističkih zlodjela mnogi su tražili spas, opet preko mora – u suprotnom pravcu.
Poslije rata, svijet nije postao bolji, nego opasniji! Premnogi su naučili lekciju, kako je unosno biti gad, a premnogi da se ne valja
s rogatima bosti. Plodno tlo, prava prilika da zlo krene u svjetski projekt, siguran da se neće organizirati snage protiv đavolskog kola oko Soroševog otvorenog tržišta, koje je prekrilo, osvojilo i izgnalo Hram.
Projekt je najprije stisnuo za vrat i sve vitalne organe, Nijemce, a potom ostale zapadnjake. Zapravo, zdravorazumska, intelektualna ljudska snaga, rastočit će se u slugama, kmetovima, robovima, judama… Snaga osobe, obitelji i naroda; sigurnost doma i domovine upravo leti u prah, na sve strane kroz
miješalicu stanovništva. Morima, od juga prema sjeveru, putuju migranti, od sjevera prema jugu turisti – jedni i drugi teroristi(!) protiv normalnosti bilo koje vrste i domene…
A more pamti – Opći potop.
Što je sa Jadranom, malim, ali vrijednim, neodvojivim od planetarnog mora?
Što će biti s Hrvatima uvezanim u sudbinu čovječanstva?
Možemo li računati, smijemo li se nadati da ćemo se izvući izuzetkom?
Znače li nešto, povećavaju li šanse spasa, naše izvanprosječnosti u ljepoti sačuvane prirode, u još živoj povijesti plemenitih ljudi?
Naše je kopno veličanstveni, raznovrsni endemski okvir plavetnilu neba i mora domovine. U narodu dobrota dobročinstva, plemenitost skromnosti. Bog s visina svojih bijelih dvora imao je savršen pogled i dovoljno vremena, izabrati parcelu u plavoj, zemaljskoj inačici Rajskog vrta, a potom ju poklonio narodu u koji je usadio najbolje ljudske gene. I eto, već 14 stoljeća čuva nas blagoslov plavog svoda nebeske Katedrale i modre Krstionice uz obalu. Hrvati su postojano zrnce
krunice. Možda smo zato izabrani, možda smo zato izborili važnu titulu: stari kršćanski narod! Stalne turbulencije geopolitičkog položaja i ratne trublje povijesnih oluja odredili su nam ulogu Predziđa kršćanstva, Antemuralis Christianitatis. Od Drine na Zapad, Europljani u Europi. Na katoličanstvu utemeljena civilizacija, uljudba i kultura, bio je naš pravilan izbor i visoki domet. S radošću smo primali, s ponosom poklanjali!
Danas smo stiješnjeni u
ostatku ostataka svog državnog teritorija. Predziđe prema, nikada divljem i luđem barbarogeniju s Istoka, Predziđe prema protukatoličkom, proliberalnom, nepravednom i ponovno fašistoidnom Zapadu.
Osjećamo i spoznajemo, komplot ljudskog ološa, i iznutra i izvana, koje ujedinjuje mržnja prema našoj postojanosti u dobru, u normalnom. Mučenika Stepinca nam muče u Vatikanu, na Križ očaja razapinju našu vjeru, ali mi ustrajemo u najvećoj ljudskoj duhovnoj pobjedi, da razlikujemo grijeh i zločin što ga počini čovjek, kod njegovog ljudskog bića. Zato praštamo i molimo za izgubljene duše, a bezdušnici, bezbožnici, to smatraju slabošću vrijednog prijezira.
A od nedavno, novo zlo. Što ćemo? Kako? Kamo? Gdje je, barem nacrt za Predziđe prema crnilu, koje kroz plavetnilo mora i neba grabi prema samoj svjetlosti Sunčevog kruga Života.
Možda nas pouči učiteljica života – povijest koju smo proživjeli i preživjeli!

Umjesto našeg barjaka na jarbolu, sidro u crni mulj…

PRIMJER 1:
Kod nas se, pred kolijevkom, gleda, razmišlja i govori, o neizrecivoj ljepoti plavih očiju novorođenog čovjeka, koja je božanski znak – jer puna tri dana oči ne vide, niti je u njima stvoren pigment koji bi privukao boju. U plavom je, dakle, tajna, nisu ga nebo i more birali nasumce, ili tek tako prihvatili.
Imamo još jedno plavetnilo, kakvog nigdje nema: primjer zornog dokaza pretvorbe svjetlosti u plavilo postoji samo u hrvatskoj prirodnoj riznici. U plavim prostranstvima pučinskog mora, bijeli se krški, kameni otok Biševo. Po rubnom dijelu obale nema ulaza u skrivenu špilju. Na njenoj južnoj strani, najbližoj moru, prirodni je otvor poput svoda, ispod razine mora. Kroz njega prodire sunčeva svjetlost. Oko podneva, okomite zrake reflektiraju se od bijelog dna i osvjetljavaju more i špilju modrom bojom. Modra špilja! Usred tog plavetnila, koje kroz kožu ulazi dublje, osjeća se veza s tajnovitim silama, ili silama tajni. Čini se, da u tom malom prostoru, minimalnom „laboratoriju“, koji ponavlja pokus loma svjetlosti u plavo, iz golemih zračnih i morskih prostranstava – ima još neki, dodatni smisao. Tu je skrivena, bezgranična esencija, nepresušan izvor plavetnila. Bi li to moglo značiti da će, ako mrak odvede ljude na
Ultru, show, partijanje, drogiranje u Pakao, i pritom otruje molekule života i zastre Sunce – more i dalje biti plavo? Možda, ali nema smisla – osim, ako je u pripremi pod šifrom „Modra špilja“, obrnuti proces spasa: da plavo isisava svoje pigmente iz molekula mora i zraka, i postepeno ih otpušta kroz slojeve stratosfere, pa se na njenom početku pretvori u bijelu strijelu, pobjednički mač svjetlosti Sunca!
Problem je što su ljudi, u međuvremenu, „zbog turista“, Modru špilju pretvorili u „destinaciju“, „atrakciju za goste“, „povećanje broja noćenja“, „novi adut na turističkim burzama“… probili ulaz u špilju s mora, pa čamci, ako „gosti“ plate, mogu unutra po selfie.

PRIMJER 2:
U brodogradnji i pomorstvu, Hrvati su bili među prvima i priznati među najuspješnijima u svijetu. Prepoznali smo osobine i kvalitete drveća za gradnju, izdržljivost i trajnost biljnih vlakana, za jedra i konope. Muzej u Komiži čuva nacrte i kolekciju oblika jedara i način njihova postavljanja, a u istoj prostoriji je kolekcija gropova (grop se veže isto kao uzao, s time da se uzao ne može odvezati, a grop se mora odvezati – u noći, u oluji, pri malom svjetlu i mokrim rukama – jednim potezom). Broj gropova je veći od onog u Muzeju britanskog Admiraliteta. Vrste brodova i način gradnje, izdržljivost i maritimnost premašuju tadašnje glavne konkurente: Mlećane, Vikinge i sve ostale. Jer samo se u našim privatnim brodogradilištima, čuvala
buška: dvije zakrivljene daske, kojima se crtao i projektirao cijeli brod (Vikinzi su se hvalili sa – samo 40 komada). Tajna buške se nasljeđivala, a s njome se radilo samo nedjeljom, kad su svi bili u crkvi, a projektant sigurno sam.

Hrvatski su jedrenjaci stoljećima plovili do udaljenih kontinenata, ali, ne zbog zlata i roblja, već vozeći putopisce, diplomate, istraživače i trgovce s našom robom u jednom pravcu, a stranom u drugom … Mudri kapetani Vaska Lipovca – s lulom na komandnom mostu, snažni i spretni mornari po brodu – jedni u brodske dnevnike, drugi u pruge svojih majica, zapisivali su naša otkrića i spoznaju, o veličanstvenom prostranstvu slobodnog svijeta i zanosnoj činjenici da smo kroz to plovili. Upoznali smo ćud mora i vjetra, struja i valova, leda i ognja, ali smo uvijek imali snage i vremena, pomoći svima u nevolji – spašavati nesretnike brodoloma, liječiti, pojiti, savjetovati u nevoljama… Prvi napisani dokument protiv ropstva na svijetu je u Dubrovačkom statutu, 1272.: „Rob koji stupi na dubrovačku lađu postaje slobodan čovjek“. Taj dio našeg pomorskog bića, određen je također onim, od Boga poklonjenim genom, da traje dok nas ima…
Kakav je zločin i prokletstvo smišljeno uništiti, podmuklo pokrasti, hladnokrvno zatvoriti hrvatsku brodogradnju? Umjesto našeg barjaka na jarbolu, sidro u crni mulj…

PRIMJER 3:
Kroz plavo obojeno plavim, prijateljuju maratonci, dugoprugaši – ptice zrakom, ribe morem.
Uživaju u zajedničkom pretapanju visina i dubina, dok jedni po drugima procjenjuju koje je godišnje doba i koju lokaciju prolaze na putu. Izuzetak su pustolovi ekstremnih staza. Bijelih i plavih.
– Na visinama vječnog snijega Himalaje, bijele, divlje guske, jure kroz smrznuti zrak uloviti huk sjeverca, koji će ih prenijeti preko vrhova.
– U mračnim dubinama, gdje ne dopire plavetnilo mora, ribe su usredotočene na proizvodnju „svoje“ plavo-zelene svjetlosti (svjetlosne bakterije kroz preobrazbu sluznih žlijezda „pale“ svjetlila).

Naše vrhunsko, uzorno, stoljetno ribarstvo nestaje
Mnogobrojne razlike među više od 28 tisuća vrsta riba, povezuju zajedničke osnovne karakteristike: žive pod morem i dišu na škrge, plivaju perajama i bočnom osi navigacije, a izdužena tijela boje pigmentima kože i ljuski, koji upijaju svjetlost iz viših slojeva mora.
Izdržljivi, stalni plivači, ali mnoge riblje vrste izaberu stalno boravište. U Jadranu ih nema pretjerano puno, ni po vrstama, ni po količini, ali su izvrsnih osobina. Povezanost prirode, jasno, i svega u moru, nosi lošu vijest da ribe svugdje drastično nestaje. Prekomjerna radijacija ubija plankton, temelj prehrane. Svekoliko zagađenje ili ubija ribe, ili postaju neprihvatljivo opasna hrana. Bezobzirni, pljačkaški ribolov i do 30 km dugim mrežama potegačama, uništava morsko dno i usputno tone nejestivih organizama. Lovi se previše ribe, ne poštuje lovostaj. Cilj je neprekidno puniti proždrljive otvore gigantskih brodova – tvornica, hladnjača i pakiranja ribe i jasno, zadovoljiti pohlepne džepove ribokradica.
Bilježimo sve više primjera, kako bez razloga, po kriteriju pameti ili tržišta, i mi u Hrvatskoj tonemo u ludilo svijeta – pa kako ribe i u Jadranu nestaje, možemo pratiti kako kupci olako prihvaćaju smrzotine iz robnih lanaca.

Naše vrhunsko, uzorno, stoljetno ribarstvo nestaje. Iskustvo kroz generacije – od prve ulovljene ribe s obale, s debla, sa čamca, s broda – nema nasljednike. Mnogobrojne knjige i rijetke, ali autentične kolekcije, sačuvale su ribarski rječnik; opis imena, vrsta i svojstava riba, vrste alata, njihovu izradu i upotrebu. Stari, pravi, naši ribari znali su po malim znakovima na kopnu naći podmorski brak, najbolju lokaciju za lov, usred kanala. Gotovo neprimjetna promjena oblika oblaka, ili tek plitko mreškanje mora – nepogrešiva prognoza vremena! Sjetio se jednom netko, da se i za „mraka“ (noć bez mjeseca) i za „duplog mraka“ (noć bez mjeseca i oblačnog neba), moglo loviti svjetlećim mamcem – upaljena borova cjepanica na željeznoj rešetki, iznad prove. Tako je krenuo napredak, a prije toga, u mrkloj noći na moru, bio je ribar, u moru riba. Sreća je pratila jedanput lovca, drugi put lovinu…
Prof. dr. Joško Božanić, iz Komiže na otoku Visu, o tome piše… „Ti ribari pučinskog jadranskog otoka, trebali su stoljećima loviti ribu, jedriti i veslati do dalekih ribolovnih pošta, boriti se s vjetrovima, valovima i morskim strujama. Trebalo je moći, u mrkloj noći, u crnim dubinama mora, otkrivati jata riba, po fosforescentnim iskrama, trebalo je moći na nebu i na moru čitati znakove, po kojima se objavljuje vrijeme sutrašnjeg dana, ili idućeg sata, u rasporedu zvijezda pročitati raspored ribljih jata u mračnoj dubini mora i ploviti po zvjezdanim putokazima do cilja zastrta mrakom, maglom ili daljinom. To oko, oko ribara, koje je vidjelo, jer je moralo vidjeti, i ono nevidljivo, i to preciznošću najsuvremenijih ehosondera, to oko nije vidjelo, niti je moglo vidjeti, da je more – plavo. More se tom oku otkrivalo kao put, kao dubina, kao ponor, kao prijetnja, kao glad i kao sitost i kao muka. To oko vidjelo je u dubinama, do kojih nikada nije prodrla zraka sunca, reljef dna kao na dlanu, ali nije moglo vidjeti plavetnilo mora, raskošnu igru svjetla tog, do bola ugodnog bljeskanja modrine…“
Danas, mi, na Jadranu – ne ribarimo, ne lovimo ribu – dvije najpoznatije i najvažnije vrste ribe, jednu zatvaramo u kaveze, a drugu uništavamo propisima. Lovac je postao tovitelj, a riba zatočeni neplivač. Nije lijepo lagati da je vlasnik tunogojilišta – ribar, reklamom varati da je u paketu uvozne ribe – domaća.

Što sve određuju europska birokratska zanovijetala?

TUNA
Od deset glavnih vrsta, u svjetskim morima, najbolja je naša
tuna, koja se mrijesti oko Sveca, Jabuke i Palagruže. Duga četiri metra, teška desetine kilograma, kao jedina toplokrvna riba, mora stalno plivati. Prevaljuje i do 10 tisuća kilometara, brzinom i do 70 km/h. A onda ju naši „krotitelji divljine“ – fishboyi – po japanskoj narudžbi, love i tove u kavezu iz kojega više nikada neće zaplivati. Kad u Zemlju izlazećeg sunca jave kilažu, dolazi specijalni japanski brod.

Našima je još sam skočiti u košmar kaveza, nabijen golemim tunama, ubiti ih ubodom u glavu, pomoći izvući na brod – dalje je japanska rola: odrezanu glavu, rep, peraje i iznutrice bacaju u okolno more (japanski propisi protiv zagađivanja mora ovdje ne vrijede), narežu svoje famozne fete, zalede i otplove doma – po pravu zaradu. Mi smo uvijek zadovoljni bakšišem – daj što daš. Cijenu određuje kilaža, a zaboravljeno je uvrstiti da je to najbolja tuna, iz čistog mora i hranjena prvoklasno (srdelom).

SRDELA
S razlogom ju nazivamo
kraljevskom ribom. Malo (25 cm) i vitko (8 dkg) tijelo, modro-zeleno gore, srebrenkasto-modro dolje. Stalno u pokretu, pliva u velikim jatima, lovi se mrežama plivaricama i čini 60 posto ulova ribe na Jadranu. Propisano je (!!!) koliko moraju (!!!) dobiti tunogojilišta – najveći dio. Manji, premali, ostaje nama, vlasnicima i ribe i mora u kojem je ulovljena. Srdela je ukusna, lako probavljiva i vrlo zdrava – pola kilograma jednom tjedno daje nam potrebnu količinu omega3 i omega6, bjelančevine, ugljikohidrate, masti, vitamin A, D, E, minerale.
Svako toliko, iz Bruxellesa, ili na omiljenim dubrovačkim sastancima, europska birokratska zanovijetala određuju, smanjuju kvote ulova i
tune i srdele, jer je to dio akcije čuvanja ribljeg fonda Oceana. A netko je, iz Hrvatske, kada su Japanci zbog enormne zagađenosti njihovog mora, razmontirali svoje kaveze, odlučio montirati ih u našem Jadranu. Osim smrada i gustih masnoća uokolo, „biznis“ čuvaju i dečki s brzim gliserima i opakim bicepsima. Ništavna zarada prema šteti. Restorani s domaćom tunom, pripremljenom na naš način, donijeli bi nam brodove novca iz Japana, ali toga se ne može sjetiti sluganski mentalitet, nego poduzetnički duh. Takav, međutim, iz Hrvatske odlazi daleko preko mora, u bolji život.

Dvojica Hrvata, svaki svojim putem, donijeli su Americi revoluciju svjetskog ribarstva: VITLO za vađenje mreža i LED – vreće s ledom za duže čuvanje ribe. Tako su se mogle vaditi mreže velikih težina, tako se moglo uputiti u ribarenje daleko na pučinu. Zaradila je, naravno, Amerika, a naši genijalci će tu i tamo, poslati doma 100 dolara, nek’ se zna. Uz kaveze, u kojima polako krepavaju ribe dok ih ne serviraju na tanjure kao specijalitet, uz naše novostvorene „turističke djelatnike koji obogaćuju destinacije“, tako da na našim rivama nude japansku riblju kuhinju – za turiste, valja jaketu i mrežu baciti u kut, a brodove ostaviti – neka ih vrijeme i more nose. Ali, kada dođe do promjene, jer „kolo sreće se okreće“, treba sačuvati i imati pri ruci kultnu knjigu naše dalmatinske, ribarske povijesti – „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ – zajedno s popisom riba, lova i recepata, jer ako s morem i ribom u njemu dođe do kraja, onda je kao poslije svakog kraja, samo jedan put – ispočetka:
Sunčane zrake u plavo, Hektorović na stol.
(Vijest glasi: po narativnom spjevu Petra Hektorovića, snima se film – !
1. Produkcija „Studija Devet“ i HAVCA – o ho!
2. Scenarist i redatelj Milan Trenc – tko je to?
3. Odobreno 3 milijuna kuna – neće ići!
4. Glavni glumac Rade Šerbedžija – neće proći!
Naša hrvatska kultura traži razinu dostojnu autora, djela, teme!)

Plava uskršnja pisanica šarana bijelom bojom!

Kada se poklope sve zvijezde, smire jurnjave, slože pretpostavke, uminu prijepori, riješe dileme, bijelo pero zapisalo je plavom tintom:
nevidljivi detalj skreće tok povijesti. I dogodilo se!
Detalj nevidljiv – jer nikoga nije bilo – nije skrenuo, nego pokrenuo tok povijesti. Iz plavog oka neba, kanula je suza. U toj kapi, sve kapi, koje će do vječnosti raspravljati:
– Je li bila slatka ili slana? Oboje.
– Je li bila bijela ili plava? Oboje.
– Je li bila Božja ili ljudska? Oboje.
Suza iz oka, slana kao kap mora, inspirirala je i ovu rečenicu: „Moja kap vode, ne sumnjam u to, ispričat će mi svojom preobrazbom čitav Svemir. Pričekajmo i promatrajmo“. Uz vjeru se strpljivije čeka i jasnije promatra.
Suze su razvodnjeni briljanti bolne duše, što nečujno padaju u crne, Korizmene velove. Suze Madone u plavom ozračju. Pune su ih hrvatske crkve, župni dvorovi i privatne kuće. Pa spomenimo u ove dane, kad su nam bliže i razumljivije, samo dva primjera. U crkvi sv. Nikole u Cavtatu, slika je Madone, Vlahe Bukovca. Portret svetoga lica u poluprofilu, sav od plavih tonova. Tek malo daška bijeloga oblikuje suze niz obraze, ali sjaj bijeloga iz lica, svjedoči čistom ljepotom da slijedi – Uskrs.
U crkvi sv. Nikole u Pleternici, od 1955. je i Svetište Gospe od suza, u kojem se čuva komadić bijelog platna s kojim su brisane suze, potekle 1953. iz Gospinog kipa u Sirakuzi. S oltara, župnik Antun Ćorković, poručuje suvremenim iseljenicima: „Znamo da vam je tijelo sito, ali je li vam je i srce sito, daleko od plavog neba Domovine?“
Vjera je naša, zapravo sve što smo uvijek sigurno imali, uz to se danas možemo prigrliti.
Gledamo u nebo čekajući blagoslov, odjednom: vine se
bijeli dim. Valja mu se pomoliti i pokloniti, a ostalim je bjelinama nakratko se skloniti.
Obješeni o kljun bijelih roda, oblaci će na jug.
Bijele krijeste uvući pod bonacu, žala u sjenu bora.
Bijele tipke stisnuti uz crne, bijeli papir pokriti stihom, bijela jedra raznijeti vjetrom.
Posteljinu s terase poslagati u ormare… ostao je nategnut i uštirkan samo jedan ručni rad, slavonski stari znak korote: na bijelom platnu plavi vez. Još za Korizme možemo zamisliti plavu uskršnju pisanicu
šaranu bijelom bojom!
Ljepota našeg hrvatskog jezika, mudrost naših narodnih običaja, riječ šarati bijelom bojom, upotrebljavaju bez dileme. Šarati znači šareno, šareno znači boje. A što znači šarati bijelom bojom koja nije boja? Nije za vidjeti, ali znamo da su u njoj sve boje: i plava za jaje i sve za šaranje.
Sretan naš hrvatski Uskrs!

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI