Tko se to šulja Vatikanskim arhivom kako bi kompromitirao Stepinca?

'I zato, ne slučajno, blate i reustašiziraju dva najčišća simbola novije hrvatske povijesti, simbole otpora fašizmu i velikosrpskom četništvu - blaženog kardinala Alojzija Stepinca i generala Antu Gotovinu, oslobođenog u Haagu od svih, ali svih optužbi za koje su se Savo Štrbac i društvo silno potrudili'

Nakon brojnih verbalnih eskapada o ulozi Crkve u nas, napose blaženog kardinala Stepinca, u kojima su se podrugljivo omalovažavale svetosti hrvatskog naroda, a sve to iz onog dijela srpske manjine u Hrvatskoj koja pošto-poto blati sve što je Hrvatima milo, jedan moj kolega izvrsno je zaključio. Ne samo izvrsno, nego i hrabro: „Sve to nam pokazuje i sljedeće, koliko nam je Crkva dekapacitirana i, za razliku od svoje ‘subraće’ u SPC-u, politički neobrazovana, narod sluđen, a političari kalkulanti u najnepozitivnijem smislu te riječi. Udariti blatom na Stepinca znači probosti Hrvatsku u srce, a da Hrvatska ne jekne. Zašto? Zato jer malo tko i u Crkvi i u državi može hrabro poput Njega kazati: ‘Moja savjest je čista’”. I točka. Prejako!

Prošlo je od toga nekoliko godina. I taj zaključak stoji, na još čvršćim temeljima nego li tada. Politika, naša dakako, još je gora priča. Stepinac je ostavljen na milost ili nemilost našim kvazielitističkim političarima koji žive u duhu svega, osim u duhu Katoličke crkve. I što onda od njih očekivati u pogledu kanonizacije i poštovanja blaženog Alojzija Stepinca?

Upravo je zapanjujuće koliko su proročke bile riječi samog Stepinca kada bi govorio o pravdi, jer kada govoriš o pravdi direktno se i nesmiljeno obračunavaš s nepravdom: „Ništa me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga natkriliti…“

A Stepinčeva pojava u povijesti ostala je zapamćena kao impresivna borba za pravdu u kojoj je nepravda samo naizgled trijumfirala. Bol, zatvor, suđenje, omalovažavanje, istrpio je on to lako, nepravdu prema narodu – nikad nije prebolio. I kako je naš kolega prije nekoliko godina zaključio, tako je ove godine kardinal Bozanić slično govorio na obljetnicu Stepinčeve smrti, 10. veljače. Makar, oni upućeni razmišljaju i o Bozanićevom karijerizmu, kao jednom od razloga zašto kanonizacija Stepinca još uvijek stagnira. I o tome se da razmisliti… Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić istaknuo je kako se u spomenu na blaženoga Alojzija Stepinca vežu snažne poruke – mučeništvo, savjest, vjernost, pouzdanje, pravednost, briga za bližnje, ali u svemu tome nezaobilazno se – poput niti vodilje – provlači svjedočenje istine u čistoj savjesti.

Komunističke krivotvorine, izmišljotine, prijevare

Kardinal Bozanić je to istaknuo u nedjelju navečer služeći svetu misu na blagdan blaženoga Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj prvostolnici, te poručio kako vjernici ne prestaju moliti za njegovu kanonizaciju. Ipak, u cijeloj priči o kanonizaciji može li naša savjest, pa i savjest samog kardinala Bozanića, biti čista, poput savjesti blaženog Alojzija Stepinca?



Jesmo li dovoljno naučili analizirajući i tumačeći njegov život, jesmo li dali svu snagu kako bi Stepinac došao u prigodu za zasluženu kanonizaciju, jesmo li zaista osjetili da je i naša Crkva dekapacitirana, baš kao i svi mi u svojoj vjeri? Ovo već pomalo filozofsko i retoričko pitanje ne smije nas prestati mučiti dok se posve ne razotkrije istina o Stepincu.

Vatikan, koji kao da ima neke dvojbe, pa se pozivajući na ekumenizam, drži nekih komisija s pripadnicima Katoličke i Pravoslavne crkve, tražeći ne samo vrline, nego i možebitne mane kardinala Stepinca, također se može posramiti svoje neodlučnosti. Ta, riječ je o pukom nonsensu. Život Stepinca je dokaz, a tumačenja su podložna prijevarama, mistificiranjima i politikanstvu.

Zar ćemo Stepinca ocijenjivati prema optužnici komunističkog režima koji se od 1945. godine nadvio nad ovim prostorima? On je dočekao i komuniste, baš kao i sve prethodne vlasti, miran, sabran, na svojoj dužnosti pastira u svojoj Crkvi. I dok ga prethodne vlasti nisu dirale, pa ni stara Jugoslavija, pa ni „endehazija”, te dok je u prethodnim režimima mogao mnoge i spasiti, u ovome nije spasio nikoga, pa ni sebe.

Stoga, na spomendan Stepincu od prije nekoliko dana, iako svaki dan treba biti spomendan, valja dobro ponoviti kako su komunisti vrlo dobro znali da Stepinac nikad nije odobrio ni jedne jedine nasilne mjere nacista, fašista i ustaša, te da mu je krivica bila u tome što nije mogao šutjeti niti na zlodjela komunista. Zato su ga i proglasili zločincem i veleizdajnikom. „Da pokriju svoje krvave zločine pred svijetom, ja sam morao na sud i u tamnicu”, podsjetimo se na Stepinčeve riječi i dodajmo kako su se komunisti poslužili krivotvorenim dokumentima, izmišljotinama, prijetnjama i prijevarama.

Uzdajući se u Boga, Stepinac se uistinu nije bojao komunističkoga režima. Kad je 1945. godine partizanska vojska ulazila u Zagreb, već nakon desetak dana nadbiskup Stepinac bio je uhićen. A samo nekoliko dana prije uhićenja logički se, pošteno i ljudski, Stepinac obratio novoj vlasti. Pitajući ih jednom zgodom kada je predsjednik vlade Hrvatske 28. lipnja 1945, posjetio nadbiskupa… Naime, Stepinac mu je osobno predao velik popis civilnih osoba koje su zatvorene, iako nedužne, te mu je tom zgodom doslovce kazao: „Uopće je velika nepravda zatvarati svijet zbog tobožnje suradnje s okupatorom i sličnih krivnja. Onda su svi radnici krivi, koji su radili u tvornicama iz kojih je okupator uzimao robu, svi seljaci, koji su u znoju lica obrađivali zemlju, čije je plodove uživao okupator itd. Izgleda prema postupku sadašnjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije smjelo uopće živjeti“.

Sve oko Stepinca bilo je – mučeništvo

Zalud. Optužnica ga je teretila za suradnju s neprijateljem u vrijeme rata, nasilno pokrštavanje vjernika pravoslavne vjere, tj. nasilno nametanje katoličke, i još mnogih drugih djela. Na montiranom sudskom procesu optužen je na 16 godina zatvora, koje je trebao odslužiti u Lepoglavi, ali mu je boravak u zatvoru zbog bolesti preinačen u kućni pritvor u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je 1953. godine kardinalom. Umro je 10. veljače 1960. godine i pokopan u zagrebačkoj katedrali.

Povijest pamti njegove riječi, u kojima ga prepoznajemo kao branitelja čovjekova dostojanstva, a koje je izrekao 1942., u jeku ratnih stradanja: „Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’.“

Na velikom slavlju u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, rekavši: „U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima, koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U Njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled iščući njegov zagovor.“ Bila nam je to nada za kanonizaciju Stepinca. Crkva štuje blaženoga Alojzija Stepinca kao „stradalnika za jedinstvo Crkve i mučenika za jedinstvo kršćana“, a njegov spomendan slavi 10. veljače.

Može se reći da je čitava situacija oko kardinala Stepinca bila mučeništvo. Mučeništvo je bilo kako je bio tretiran na sudu, kako je bio tretiran u zatvoru, u zatočeništvu. Propaganda ga je stalno ocrnjivala kao zločinca: u školama, u vojsci, u medijima, na radnim mjestima, na mitinzima. Stepinac je po toj komunističkoj propagandi bio najveći mrak u suvremenoj povijesti. Kako to djeluje na psihu čovjeka koji je svjestan da je činio dobro, da je govorio istinu, branio pravednost – a da je ipak stalno tretiran kao zločinac. To nije trajalo mjesec, dva, godinu, to je trajalo do njegove smrti, a i poslije smrti bilo je nastavljeno.

A svaki udar na Stepinca je udar na srž opstanka hrvatskog naroda, na sve naše tragedije, na sve čizme totalitarizama – od fašističkog do srpsko-hegemonističkog, a on je bio luč koja nas je držala. Ili bolje rečeno, drži nas i sada!

Dakle, sada kada je nada o kanonizaciji Stepinca dosegla vrhunac, pojavila se odluka Pape o katoličko-pravoslavnoj komisiji. S time da ovi iz drugog dijela komisije ne odustaju od termina za Stepinca. Pogađate, jasno – „ustaški vikar”. Na toj razini se ne može razgovarati, zar to ne vide u Vatikanu?

Moj prijatelj pisac i dobro upućen, nadalje, odlično primjećuje: „I zato, ne slučajno, blate i reustašiziraju dva najčišća simbola novije hrvatske povijesti, simbole otpora fašizmu i velikosrpskom četništvu – blaženog kardinala Alojzija Stepinca i generala Antu Gotovinu, oslobođenog u Haagu od svih, ali svih optužbi za koje su se Savo Štrbac i društvo silno potrudili”.

Čemu tajni posjet Vatikanskom arhivu?

Oni, Stepinac, Gotovina i ostali generali shvaćeni su kao adut velikosrpske propagande koja od toga nikad neće odustati. Zato je ta ideja o mješovitoj komisiji – posprdna. Za nas, čak i neprihvatljiva. Kao što je sprdnja tajni posjet srpskih izaslanika Vatikanskom arhivu, a spominje se da se tamo šetao i istraživao i sam Dačić. Što se tražilo pritom? Ili se pokušalo sakriti? Bio je to tajni posjet, strogo diskretan. Tajni zato jer u Arhiv imaju pristup samo znanstvenici zemalja s kojima Sveta Stolica ima diplomatske odnose. I tamo dolaze svi osim, naravno, naših.

Pošto je SPC tamo ”ekumenski” instalirao svog arhivara, uvesti srpskog političara – doista nije problem. Samo srećom, na uvid se mogu dobiti dokumenti koji imaju ”pravo javnosti” i koji nisu pod ključem. Dokaz da je Stepinac bio ustaški vikar nisu našli, sve bi dali za njega, platili bi ga zlatom! No, nema na zemlji toliko zlata koliko vrijedi Stepinčeva pojava, ili prodaja!

Njegove riječi su divne, ne samo za vrijeme svog pontifikata, već i tijekom suđenja, nepravednog, montiranog, kriminalnog: U nastavku završne riječi govora pred sudom, Stepinac je napomenuo kako se protiv njega već sedamnaest mjeseci vodi borba, a da je godinu dana zapravo zatočenik u svom dvoru. Iznijevši odgovore na pojedine inkriminacije, Stepinac je rekao da ga se tereti isključivo kao nadbiskupa zagrebačkoga, a stvarni njegov optužitelj je Komunistička partija Jugoslavije.

Svakako su u tom govoru najvažnije riječi vezane uz prava hrvatskog naroda na državu: „Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Zar sam kao nadbiskup mogao direktno utjecati na odluke i postupke što su ih donosile političke vlasti“.

A kad se spomene – KPJ? Još uvijek se mnogi u nas dižu na stražnje noge. Izgleda da je to naš najveći problem…!

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI