Svaka južnoslavenska paradržava bila je tamnica hrvatskog naroda!

Ključno je podvući činjenicu, da su obje Jugoslavije - monarhistička i komunistička - bile tamnice hrvatskog naroda. U tim paradržavama, Srbi su bili povlašteni narod i provodili su velikosrpsku hegemoniju: u Karađorđevićevoj umjetnoj državi posve otvoreno, a u Titovoj Jugoslaviji, u rukavicama i pod maskom 'bratstva i jedinstva'...

Jugoslavenski orijentirani političari dočekali su Prvi svjetski rat kao prigodu za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva, što su se zrcalili u stvaranju jugoslavenske države. Odmah nakon početka rata pobjegla je, ili se u Italiji zatekla, šačica takvih hrvatskih političara. Među njima su najpoznatija imena bili: dr. Ante Trumbić, Frano Supilo i kipar Ivan Meštrović. Kasnije im se pridružilo još nekoliko drugih, među kojima je bilo nekoliko Srba i Slovenaca.

Dana 30. travnja 1915. oni su u Parizu osnovali Jugoslavenski odbor. Za predsjednika je bio izabran Trumbić. Predstavljajući se kao Upravni odbor „Jugoslavenske legije“, još prije, 11. siječnja 1915., uputili su iz Rima poziv za osnutak tzv. Jadranske legije, koja bi skupljala dragovoljce „za oslobođenje našega naroda od njemačkog i mađarskog ropstva“.

Srpski zločini u Odesi


Prvotna je nakana bila skupljati dragovoljce u Srbiji, ali je ta mogućnost otpala, jer je Srbija, u jesen 1915., izgubila cijelo svoje državno područje. Ipak su i među ratnim zarobljenicima u Srbiji vrbovani pojedinci za te odrede. Kasnije se to radilo i u Italiji, odakle su dragovoljci upućivani u Solun, u Grčkoj. Unatoč proklamiranom jugoslavenstvu, srbijanske su vojne i građanske vlasti širile ekstremni šovinizam prema zarobljenim Hrvatima i Slovencima. Na svakomu koraku su ih vrijeđali i ponižavali. Poglavito težak položaj zarobljenika bio je u Rusiji.

Nad njima su počinjena najgrozomornija zvjerstva i ubojstva, kako bi ih se primoralo stupiti u dragovoljačke odrede, poglavito u Odesi 1916., pa se za to doznalo i u Hrvatskoj. Zarobljenike se sililo odreći se hrvatske nacionalne pripadnosti i nazvati se Srbima. Oni su to odbijali, govoreći „da su spremni neka ih i ubiju, ali da neće zatajiti svoga hrvatstva i nazvati se Srbima“, to jest: „Mi smo Hrvati i mi nećemo biti dragovoljci, a ni u svoju braću i očeve pucati!“



Prema tvrdnji jednoga grobara u Odesi, Srbi su mu „jedne noći dovezli 18 mrtvih Hrvata ukopati ih“. Kada je on zatražio imena mrtvih, jer to mora znati, ovi su mu na to odgovorili: „To su Hrvati, pa ne morate znati.“ Nekim Hrvatima su ruke i noge Srbi odsjekli sjekirama, te ih tako unakažene bacili u Crno more.

Osim u Rusiji, zarobljeni hrvatski vojnici nalazili su se u srbijanskim i talijanskim logorima. Budući da su bili pod talijanskom vlasti, zarobljenici u talijanskim logorima nisu bili zlostavljani. U srbijanskim logorima bilo je suprotno. Tamo su hrvatski vojnici i časnici doživljavali zlostavljanje i mržnju na svakom koraku. Pojedini srpski časnici danomice su im upućivali pogrdne riječi, kao što su: „stoka, nekulturni, razvratni, pokvareni, pripadnici vojske koja je počinila divljačka zvjerstva nad Srbima…“

Obične vojnike Srbi su nemilice mlatili i psovali im „mater austrijsku“. Povremeno su tukli i časnike. Kada su pojedini Hrvati pokušali bježati, za to su bili kažnjavani i vezani konopima. Zbog beznačajnih razloga, bili su stegovno kažnjavani, kao primjerice devetorica Hrvata „zbog patriotskih govora i uvrede suvereniteta Srbije“, koji su zatvoreni u nečovječnim uvjetima.

Kako su Srbi postupali prema zarobljenim hrvatskim vojnicima, jedan od zarobljenika svjedoči: „Psuju nam mater, žene i sestre, ubiše i dušu u nama i oteše što god nađu!“ U svojim logorima Srbi su se jednako okrutno odnosili prema zarobljenim Hrvatima, kao i prema zarobljenim Nijemcima i Mađarima.

Stvaranje velikosrpske paradržave

U tijeku Prvoga svjetskog rata, 21. studenoga 1916., umro je car i kralj Franjo Josip I., u starosti od 86 godina. Kako je njegov sin Rudolf, 1889. počinio samoubojstvo, na austrougarskom prijestolju Franju Josipa je naslijedio Karlo IV., unuk kraljeva brata Karla Ljudevita. Karlo IV. za kralja se okrunio 30. prosinca 1916. u Budimpešti. Htio je 1917. sklopiti mir i tako spasiti Monarhiju od propasti, ali to mu nije dopustio njemački car Vilim II. Prvi svjetski rat se nastavio sve do 2. studenoga 1918., kada je Karlo IV. bio primoran sklopiti primirje.

Hrvatski sabor je prije službenog svršetka Prvoga svjetskog rata, 29. listopada 1918., raskinuo sve državne sveze s Austro-Ugarskom Monarhijom i u tom smislu proglasio Hrvatsku neodvisnom državom, ali je istodobno dao ovlasti Narodnom vijeću pristupiti zajedničkoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je obuhvaćala – Sloveniju, Hrvatsku s Dalmacijom i Slavonijom, Vojvodinu te Bosnu i Hercegovinu. Ta Država SHS postajala je samo 33 dana, jer se sjedinila s Kraljevinom Srbijom (i Crnom Gorom) u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Tu prvu velikosrpsku umjetnu i nenaravnu državnu tvorbu proglasio je 1. prosinca 1918. srpski regent Aleksandar Karađorđević, ali Hrvatski sabor tu državu nikad nije potvrdio. Velikosrpska država ubrzo je pokazala svoje protuhrvatsko lice kada je 1920. Istru ustupila Kraljevini Italiji, a 1924. i Južnu Hrvatsku – sve do Zadra.

Netom iza stvaranja velikosrpske države, dr. Ante Pavelić, upitao je dr. Ivu Krnicu: „Recite mi, gospodine zastupniče, kako ste mogli izručiti Beogradu vlast nad Hrvatskom? Zar to nije strašno?“ Budućem poglavniku NDH, „narodni zastupnik“ Krnica je odgovorio: „Budite bez brige, sve će biti dobro. Znate, oni imaju već gotovu vojsku, državnu organizaciju i diplomaciju, pa je bilo najbolje predati njima, da oni sve to vode, jer mi svega toga nemamo.“

Ovaj jadni odgovor zorna je slika i prilika onodobne hrvatske tragedije. Tragična 1918. godina bila je posljedica političke nezrelosti većine hrvatskog građanstva, koje se hranilo jugoslavenskim zabludama. Onodobno hrvatsko selo bilo je politički, gospodarski i kulturno zapušteno, izvan svih društvenih tijekova. Hrvatski vojnici na bojištima nisu znali kakva se pogibao sprema hrvatskom narodu.

Kad su se vraćali s bojišta na Soči, većini nije bilo dopušteno doći u Zagreb, kako ne bi mogli utjecati na novu, perfidno smišljenu okupaciju Hrvatske. U prosincu 1918., u Zagreb je ušla 7. Dunavska srpska divizija!

Prosinačke žrtve

Ulazak Hrvatske u velikosrpsku monarhističku umjetnu državnu tvorevinu dogodio se bez plebiscitarnog pristanka hrvatskog naroda i bez potvrde Hrvatskog sabora. Štoviše, već se 5. prosinca 1918. hrvatski narod, uslijed stravičnog događaja na središnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića, na vlastitoj koži krvavo uvjerio da je čin „ujedinjenja sa Srbijom“ bio – zločin protiv hrvatskog naroda.

Toga zlosretnog nadnevka, Svetozar Pribićević, dopredsjednik Narodnog vijeća je pod zaštitom policije nasilno oformio „pristojnu povorku“ srednjoškolaca. Povorka je išla gradskim ulicama, slaveći stvaranje nove države. U prijepodnevnim satima, vrijeđali su glasno vrijednosti hrvatskog naroda. Zagrebački su građani škripali zubima, jer nisu imali mogućnosti to spriječiti.

Budući da su tim vrijeđanjima Hrvati otvoreno izazvani, poslije podne je veći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, koji su se još nalazili u zagrebačkim vojarnama na Črnomercu, pošao gradskim ulicama klicati Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Neki od vojnika bili su naoružani.

Za njihov prosvjed je doznao novi šef zagrebačke policije, Budislav Grga Anđelović (praujak političarke Vesne Pusić – op. I. K.) i prosvjednicima je pripremio klopku. Na Trgu bana Jelačića smjestio je oboružane žandare i vojnike, koji su dočekali hrvatske domobrane i zapucali na njih kada su stigli na središnji zagrebački trg, kao i na zatečene prolaznike.

Službeno izvješće je glasilo da je u tom sukobu smrtno nastradalo 13 ljudi, 9 vojnika i 4 civila te da je ranjeno 17 osoba, 10 vojnika i 7 civila. Po gradu se govorilo da je poginulo stotinjak hrvatskih prosvjednika. U Zagrebu je zavladalo veliko ogorčenje. Hrvati su govorili: „Zbogom naš 29. listopad!“ Prosinačke žrtvu su pokazale pravu velikosrpsku, hegemonističku i zlotvornu narav novostvorene države!

Velikosrpski teror nad hrvatskim narodom

Novostvorena Kraljevina SHS dokinula je, dakako, i hrvatsko domobranstvo, a poslije srpskih zločina nad Hrvatima u Odesi, Srbi su nastavili s ubijanjem našeg naroda. Hrvati su ubijani, bez ikakva suda, zbog pjevanja hrvatskih pjesama, javnog izražavanja hrvatske nacionalne pripadnosti, sudjelovanja u vjerskim katoličkim svečanostima i hrvatskim kulturnim priredbama, manifestiranja za samostalnu hrvatsku državu, prosvjeda zbog srpske pljačke hrvatske imovine, odbijanja služenja jugoslavenske vojske, te zbog obrane biračkog prava.

Knjiga, Bosiljke Janjatović, „Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1945.“, donosi na desetine hrvatskih žrtava u prvim godinama opstojnosti Kraljevine SHS, samo zbog odbijanja služenja jugoslavenske vojske. Iz rečenog razloga Hrvati su nemilice ubijani u Sladojevcima 1920., u Ivancu 1921., te u Bjelovaru, Koprivnici, Velikoj Gorici, Petrinji, Križevcima, Novoj Gradiški, Gornjoj Stubici i drugim mjestima, u prvim godinama Kraljevine SHS.

Srpska vojska je od prosinca 1918., započela s batinanjem hrvatskih seljaka. Taj „uvozni proizvod iz Srbije“ polučio je veliko nezadovoljstvo u hrvatskom narodu, kao i agrarna reforma nove države kojom su viškovi obradive zemlje velikih vlastelinstava smišljeno dijeljeni srpskim došljacima, čime se povećavao broj Srba u Hrvatskoj.

Nametnuto siromaštvo natjeralo je hrvatske seljake na prosvjede u Međimurju, Hrvatskom zagorju, Slavoniji, Srijemu, u okolici Slunja i drugdje. Na rečene prosvjede srpske vlasti su odgovarale ubojstvima hrvatskih seljaka, primjerice, u Požeškoj županiji 1918., u Kašini kod Sesveta iste godine, te potom u Varaždinskim Toplicama i u brojnim drugim mjestima. Pojedini hrvatski seljaci morali su srpskim žandarima čak platiti naboje, kojima su njihovi članovi obitelji ubijeni.

Veliku pljačku hrvatskog naroda srpske vlasti su učinile tijekom zamjene novca: kruna za dinare – u omjeru 4 krune za jedan dinar. Hrvatski seljaci nisu bili oštećeni samo agrarnom reformom, nego i oduzimanjem njihove stoke za vojne potrebe, što je na područjima bjelovarske, zagrebačke i varaždinske županije polučilo seljačke pobune, koje su ugušene u krvi.

Vrhunac terora u beogradskoj skupštini

Vrhunac protuhrvatske politike Beograda dogodio se 20. lipnja 1928. kada je Puniša Račić u beogradskoj skupštini ubio zastupnike HSS-a, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranio Ivana Granđu, Ivana Pernara i Stjepana Radića, koji je od posljedica ranjavanja umro 8. kolovoza iste godine u Zagrebu. Konačno, ulje na vatru dolila je uspostava osobne diktature kralja Aleksandra Karađorđevića – 6. siječnja 1929. u Beogradu.

Uspostava kraljeva apsolutizma polučila je osnutak ustaške hrvatske domoljubne organizacije 7. siječnja 1929. u Zagrebu, koja je potom prerasla, u političkom izbjeglištvu, u hrvatski državotvorno-revolucionarni pokret. Ustaški nacionalno-osloboditeljski pokret, na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem, utemeljen je zbog brojnih srpskih zločina, počinjenih nad hrvatskim narodom, od strane beogradskoga monarhističkog velikosrpskog režima, do dana uspostave kraljeva apsolutizma, u razdoblju od 1. prosinca 1918. do 6. siječnja 1929. godine.

Nesmiljeni velikosrpski teror nad hrvatskim narodom nije se smanjio sve do konačnog sloma Kraljevine Jugoslavije, poslije svršetka kratkotrajnog travanjskog rata 1941. godine. Sve do konačne propasti Karađorđevićeve, trajno velikosrpske paradržavne satrapije, Hrvati su nemilosrdno ubijani, ne samo u političkim atentatima, nego i na raznim mjestima, u svako vrijeme, skupno i pojedinačno, ne samo na ulici, već i u vlakovima, na graničnim prijelazima, u selima, u gradovima, u redarstvenim postajama, u zatvorima i u vojarnama.

Zaključno slovo

Zbog ograničena prostora, ovom prigodom, nisam se osvrtao na težak položaj hrvatskog naroda u drugoj – komunističkoj Jugoslaviji, o čemu sam, inače, često pisao u najčitanijem hrvatskom političkom tjedniku 7Dnevno. Ključno je podvući činjenicu, da su obje Jugoslavije – monarhistička i komunistička – bile tamnice hrvatskog naroda. U tim paradržavama, Srbi su bili povlašteni narod i provodili su velikosrpsku hegemoniju: u Karađorđevićevoj umjetnoj državi posve otvoreno, a u Titovoj Jugoslaviji, u rukavicama, pod maskom „bratstva i jedinstva“.

Premda je jugoslavenski državni projekt dva puta propao – jugoslavenska ideja nije umrla i danas se servira, u kupljenim hrvatskim medijima, kroz pojmove „regiona“ i „Zapadnog Balkana“. Istodobno se i javno blate sve hrvatske domoljubne i katoličke vrijednosti, a „ispod stola“ se dugoročno radi na slomu hrvatske države i ponovnoj uspostavi „ujedinjene balkanske države“, s glavnim gradom Beogradom i srpskom dominacijom i diplomacijom.

Rečeni projekt – „Ko nas, bre, zavadi…“ – provodi se u sklopu novog Memoranduma SANU, ne vojnom silom, nego mirnim putem. Ponovno hrvatsko „srljanje u maglu“ (ne)svjesno pomažu svi hrvatski političari koji se zalažu za što skoriji ulazak Srbije u Europsku uniju.

Unatoč providno zamaskiranoj, u biti projugoslavenskoj, neokomunističko-globalističkoj otrovnoj tmini koja, već godinama, sustavno nastoji zamračiti hrvatsko svjetlo u Našoj Lijepoj Domovini – čestiti hrvatski domoljubi ne smiju izgubiti nadu u hrvatski opstanak i boljitak, već se trebaju osobno domoljubno angažirati i odlučno stati u obranu hrvatske države!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI