Bijela kuga
Je li demografija postala alat demagogije? Danas o tome govore svi, a problem postoji 40 godina, otkad je broj novorođenih pao ispod broja živorođenih. No, još prije nekoliko godina, kad god sam objavljivao projekcije demografa da će Hrvatska do sredine stoljeća imati nešto preko tri milijuna stanovnika, a do kraja stoljeća nešto preko milijun, svakako manje od milijun i pol, interesa nije bilo. Uvijek su ljudima bile zanimljivije teme koje ni na koji način neće utjecati na našu budućnost, niti budućnost naše djece, poput ustaša i partizana.
A to je bilo prije velikog vala iseljavanja, koji je započeo ulaskom Hrvatske u EU. Onog trenutka kad više nije bila potrebna radna dozvola da bi se otišlo u Njemačku ili Irsku, došlo je do egzodusa koji je bio posve predvidiv. Je li ga bilo moguće spriječiti?
Zapravo, ne. Ublažiti, možda. Spriječiti, ne. Nisam optimist i ne vjerujem da će ikakve mjere dati vidljive rezultate. Zašto? Jer, kao prvo, problem niskog nataliteta postoji u cijeloj Europi, od Lisabona do Moskve i od Stockholma do Atene. A naročito je izražen u bivšim komunističkim državama, gdje je tradicionalni moral još učinkovitije uništen nego na zapadu.
Hrvati iseljavaju, da, no u milijunima iseljavaju i Poljaci, Bugari, Rumunji, pa čak i Talijani, Grci i Španjolci. Jer mogu, jer smo na zajedničkom EU tržištu rada. Ali, ekonomija je tek jedan dio priče, i to onaj dio gdje se nešto malo, možda, i može uraditi, iako ni za znatnije podizanje ekonomije i plaća u Hrvatskoj ne postoje uvjeti: tu su nizak HDI, mali broj visokoobrazovanih, loša kvaliteta visokoobrazovnih institucija povezana s njihovom legendarnom „besplatnošću“, loša tehnološka razina, mali broj radno aktivnog stanovništva i velik broj uzdržavanog…
Pravi uzroci depopulacije Hrvatske i gotovo cijelog Zapada, pa i razvijenih zemalja Dalekog istoka, poput Japana, su izvan našeg dohvata. Postoje i vrlo bogate zemlje kojima je natalitet gori od našeg, jer najmanje djece imaju visokoobrazovani parovi iz srednje klase, gdje žena radi i ima fakultet. Četvrtina visokoobrazovanih Hrvatica koja je prošla dob za rađanje, nema djece, a postotak se povećava. Nije teško dokučiti zašto: karijerni posao i obitelj su teško spojivi, jedno dijete je prihvatljivo, dvoje je već puno, treće je misaona imenica.
Godinama su feministice tvrdile da su obitelj i karijera spojivi, no u stvarnosti je to jako teško, mnogim ženama, nemoguće. No, treba biti jasno, emancipacija je tu da ostane, žene danas rade izvan kuće i radit će i završavati magisterije i doktorate i dalje. To nije produkt feminizma koji tvrdi da je „izveo ženu iz kuhinje i spavaće sobe“, već obratno, feminizam je produkt tehnoloških promjena koje su promijenile naš način života zauvijek. Rješenja za to – nema na vidiku.
No, najveći problem je kulturološki; desetljećima živimo u svijetu u kojem nas uvjeravaju da je, zapravo, ponižavajuće biti roditelj, a naročito je ponižavajuće biti – majka: to je tako neemancipirano, katolibanski, zaostalo. Uloga majke, koja je nekoć za žene (kao i uloga oca za muškarce, uostalom) uglavnom bila jedan od važnijih životnih ciljeva, često najvažniji, danas je prezrena kao nešto manje vrijedno u odnosu na posao u nekom uredu, a podređen odnos spram šefa i nerijetko mobbing na poslu su – „neovisnost od supruga“. Jest, no dolazi uz cijenu. Usto, karijera nije kompenzacija za obitelj.
Dok feministice vrše pritisak na žene da se „ostvare profesionalno“ i po mogućnosti se usput dobro zabavljaju u stilu „Seksa i grada“, a roditelji i okolina da završe fakultete, dotle sve više žena u stvarnosti dočeka starost bez životnog partnera, djece i sa šugavim uredskim poslom koji je daleko od sanjanog „ostvarenja“ i karijere. Je li budućnost profesionalizacija rađanja kao u „Služavkinoj priči“? Ili povratak tradicionalnim obiteljskim vrijednostima? Teško, u visoko tehnološki razvijenom i visoko urbaniziranom društvu: postoje sociološke datosti koje priječe da se vratimo mirnom, idiličnom predindustrijskom, seoskom načinu života, gdje stvari imaju red, a svaka osoba svoje mjesto na svijetu, u obitelji i na imanju. Uvoz imigranata iz onog što je Trump (ispravno!) nazvao „shithole countries“, također nije dao željene rezultate – zapravo, donio je puno više problema, kriminala i krvi na ulicama nego bilo čega drugog.
Treba biti svjestan – demografske mjere jesu nužne, no o njima je trebalo razmišljati prije pola stoljeća. One rezultate daju nakon desetljeća i desetljeća, a ne brzo, ako ih uopće daju. No, osnovna mjera koja jedina može pomoći, je promjena kulturne paradigme – i svijest da su prošla vremena kad smo mogli očekivati da će našu mirovinu zaraditi nečija tuđa djeca.
Hrvatina Mamić
Ne čudi me da se Ante Tomić iživljava na Mamiću, nije to do toga što on ne voli bahate, arogantne i našmrkane lupeže, nego je njegov posao da generira neprijateljstvo prema Hercegovcima, pa mu je jedan Mamić sjeo kao as na desetku. Čudi me jedan dio hrvatske desnice, koji brani Mamića čisto zato jer je, smatraju oni, „naš“: Hrvat i katolik. I time radi protiv interesa i svojih i Hrvatske. Jer, budimo realni, jedan Ante Tomić ne može stvoriti neprijateljski stav javnosti prema Hercegovcima u onoj mjeri u kojoj to Mamić može, i uspijeva, svojim ponašanjem i ispadima, te haračenjem po Dinamu. Zato je bitno da taj dio hrvatskog korpusa ne simbolizira Mamić, i zato se od Mamića treba ograditi.
Hrvatina i katolik? Čovjek koji je za Jugoslaviju rekao da je za njega bila najljepša država na svijetu, koji je gurao regionalnu ligu koja bi njemu donijela veću zaradu? „Nama Jugoslavenima je najljepše bilo u Jugoslaviji“, rekao je jednom davno. A dan prije bijega od hrvatskog pravosuđa, trebao se sastati, prema vlastitim riječima, s Draganom Džajićem, Duletom Savićem, navodno i zagrebačkim mitropolitom. „Željeli su me pozdraviti, provesti večer samnom i poželjeti mi sreću. Mitropolit zagrebački mi je udijelio blagoslov i rekao da će moliti večeras za moju vitalnost, smirenost da mogu to izdržati“, ispalio je Mamić na presici.
No, to nije niti bitno je li on naš – bitno je da dio hrvatske desnice uporno radi u korist svoje i naše štete, štiteći čovjeka koji nije samo divljak i prostak nego, očito, mafiozo, i to teorijama kako našeg Zdravkeca proganjaju udbaši, hajdukovci i jugoslavenčine, iako bi se veće jugoslavenčine od njega teško i našlo. Perforams s gospom u Međugorju je, uostalom, teška blasfemija i neukus. Štiteći ljude poput Mamića, nećemo dospjeti nigdje, osim uništiti sebi ugled.
Ali isto tako valja primijetiti i nešto drugo: Zdravko Mamić je dobio posve zasluženih šest i pol godina za pronevjeru 12 milja kuna iz proračuna, a jedan drugi prostak i agresivac, Matija, za pronevjeru pola te svote – tri mjeseca guljenja krumpira, koje nije ni odradio! Ne, ne govorim to da bih time amnestirao Mamića, već da bih upozorio da su neki u ovoj državi zaštićeni od sudskog progona. A to nije čak ni jedan moćni Mamić. A znamo koji.
Slom hrvatske suverenosti
Ovih dana je javljeno da će tvrtka stanovitog Antonia Alvareza restruktirati Rolls Royceovu tvornicu avionskih motora koja je pred stečajem. Pa ako je Alvarez dovoljno dobar za Rolls Royce, očito nije dobar za Hrvate: isprdali smo ga, i na njegovo mjesto stavili prepametnog Ramljaka. No, to je sporedno.
Od sloma Agrokora, a tome ima preko godinu dana, zastupam tezu da iza Lex Agrokora u velikoj mjeri stoje interesi SAD-a da Rusi ne preuzmu tržište prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj i, donekle, BiH. Što me koštalo epiteta Putinovog plaćenika, kao što me je prije toga zastupanje teze da će rušenje Todorića, koje su priželjkivali gotovo svi, koštati Hrvatsku gubitka kontrole nad Agrokorom u korist stranaca u boljem slučaju, ili propasti, uz ogroman trošak po državni proračun, u gorem, što me, pak, koštalo epiteta – Todorićevog plaćenika.
Vrijeme je iskristaliziralo neke masovne zablude o Agrokoru, od toga da Rusi štite Todorića do toga da ga štiti Vlada Lex Agrokorom. A ponajviše zabludu da je on uopće bitan nakon što je jednom pokrenut stečaj s preustrojem. No, neka vrsta perverzne satisfkacije dolazi mi u vidu tekstova Roberta Bajrušija i Viktora Vresnika u Jutarnjem: obojica, sigurno, nisu „Putinovi špijuni“. Upravo suprotno, Bajruši bi prije mogao dobiti etiketu američkog propagandista.
Pa kad Bajruši kaže kako je istup američkog veleposlanika, Roberta Kohorsta, skandalozan i kako on traži od hrvatske Vlade da prekrši zakon u korist poslovnih subjekata iz SAD-a, a Vresnik, donedavni glavni urednik Jutarnjeg, kako je Kohorst, kad je „od Vlade zatražio da … ni jedna grupacija ne bi smjela imati više od deset posto glasačkih prava u toj kompaniji”, izravno pozvao hrvatski državni vrh da protuzakonito intervenira u međusobne odnose vlasnika privatnog koncerna, to nešto, ipak, znači, jer dolazi od strane medija koji je dio propagandne mašinerije zapada.
A stvar je jednostavna, tu se ne radi o SAD-u ni Rusima, nego o nama i našim interesima. Naš interes nije nužno upravljati Agrokorom, naročito ne da to država radi, no naš je interes biti suverena država, a ne bušmanska gubernija, u kojoj Vlada dobiva direktive iz bilo kojeg veleposlanstva. A treba se sjetiti, upravo je veleposlanica SAD-a, tadašnja, bila prisutna u Vladi kad se donosio Lex Agrokor.
„Agrokor u tim scenarijima ima samo jednu ulogu: poslužiti kao dobar alat za pritisak“, piše Vresnik o sukobima oko LNG-a i podjele Europe po liniji Baltik – Jadran.
Stari znanac koji je danas na jednoj od za Hrvatsku važnih funkcija u Bruxellesu, rekao je: „Mi i dalje za svaku važnu odluku tražimo potvrdu s tri strane – iz Bruxellesa, Moskve i Washingtona, a kako s te tri strane gotovo nikada ne stižu ujednačeni odgovori i mišljenja, u Hrvatskoj se ne donose političke odluke”, te zaključio: „Zato je hrvatska vanjska politika najčešće neprepoznatljiva, a domaća ne pokazuje rezultate“.
Dobro je čuti da se ideološki suprotna medijska strana u osnovi slaže s vama. Loše je što podanička i vazalna vlast, kojoj je ista ta suprotna medijska strana držala ljestve dok se penjala na vlast, ostaje na vlasti.
Plenković kao Trump
Premijer je jednostavno briljirao prošlog tjedna. Prvo je ispalio kako za val iseljavanja, zapravo, nije kriva njegova vlada, već mediji koji šire pesimizam: “Odgovornost je na svim akterima, institutima, komentatorima, mogu slobodno reći i medijima, da s malo manje pesimizma kreiramo u društvu, jer nas nikuda neće dovesti. Okolnosti u brojnim granama su puno bolje nego što se percipiraju, ali ako stvorite pesimističnu atmosferu, nije čudno da srednjoškolci izlaze s tonom besperspektivnosti. To je čak neodgovorno prema mlađim generacijama”, poručio je premijer.
I to je dobrim dijelom istina, to svaki dan viđamo u medijima, poplavu zloće, pesimizma, malicioznosti, pa i manipulacije. Ali je isto tako istina i da jedan političar to jednostavno ne smije reći na glas! Može, jedan Trump – koji je na ratu s medijima i dobio izbore, i koji i dalje na ratu s medijima dobiva propagandne poene – ali, Plenković ne može biti različitiji od Trumpa nego što jest! Njega su na vlast doveli upravo mediji koji su ga prikazivali svecem, a njegovog prethodnika Sotonom. On je popularnost stekao, i još je ima, samo zahvaljujući naklonosti medija. Bez njih bi, onako blago anemičan i s karizmom prepariranog fazana, teško dogurao dalje od briselske birokracije.
A onda se dodatno zakopao izjavom da je za lošu ekonomsku situaciju u Hrvatskoj – kriv rat. Pa Njemačka je 45. srušena kompletno u ratu, da bi 25 godina nakon rata, sedamdesete, bila najbogatija zemlja zapadne Europe! Italija je tada, u sličnoj situaciji, također bila neusporedivo ekonomski bolje stojeća nego što je to danas (relativno, jasno, obzirom na druge države). Premijer, uvijek diplomatski odmjeren i neodređen, velemajstor političkog govora u kojem se puno priča da se na kraju ne bi reklo ništa i da se ne bi zamjerilo nikom, očito lagano gubi živce čim mu se događaju takvi gafovi. Pritisak na njega raste sa svih strana – od Predsjednice, medija, naroda, pa i iz inozemstva (jer treba nešto i isporučiti!) i on se sve teže nosi s njim.
No, medije nikako ne treba zaboraviti u ovoj priči. Oni često funkcioniraju kao propaganda za odlazak u Irsku i žive na puštanju crnila, jer Hrvati, kako rekosmo, vole jamrati i biti babe narikače. Koliko se ja sjećam, nikad se nije gore jamralo kako se teško živi i kako smo prezaduženi nego za Sanadera, kad je standard bio osjetno veći, a javni dug upola manji nego danas, pa su mediji za katastrofične prognoze lamentirali o „bruto vanjskom dugu“ koji u biti, nije do li pokazatelj stranih ulaganja u Hrvatsku. Time kopaju sebi jamu, jer – više iseljenih znači i manje čitatelja.
Kuda ide HSS?
Krešo Beljak ima novog idola, ako je suditi po njegovom facebooku. Nije ni čudo. Za novog španjolskog premijera, za početak, nitko nije glasao i njegova stranka nema niti četvrtinu sjedala u parlamentu. A Beljak zna da glasovima birača nikad neće doći na vlast. Ni on, ni bratski SDP. Jedina mu je šansa nekakav španjolski scenarij.
Nema niti smisla pisati koliko je glupo jednu stranku, koja desetljećima funkconira kao seljački sindikat, odvesti u neke lijeve vode gdje seljaci sebe, po prirodi stvari, ne vide. No, očito je da su u HSS još davno, preko Jamba, a vjerojatno i prije preko Tomčića, ubačeni kadrovi SDP-a, koji su očito po direktivi proveli „neprijateljsko preuzimanje“ stranke koja se preko stoljeća diči sloganom – „Vjera u Boga i seljačka sloga.“
Ta stranka s tim sloganom je danas agresivno ateistička, barem njeno vodstvo i ne želi imati veze sa seljacima kao takvima, a kamoli s vjerom u Boga! “HSS je ponovno moderna, progresivna, republikanska i zelena stranka. Baš onakva stranka kakvu je Radić zamislio prije više od 100 godina. Hvala delegatima na jednoglasnoj podršci”, napisao je Beljak na Twitteru. Pozivati se na Radića, autora sintagme – „Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ – s gay-ateističkih i antinacionalističkih pozicija, ima smisla koliko i pozivati se na Atilu Huna s pozicija pacifizma.
No, urbana se populacija sigurno neće okrenuti stranci koja u nazivu ima „seljačka“, u grbu šahovnicu, a u sloganu Boga: Kreši Beljaku tako ostaje jedino da, ili promijeni ime stranke, njen logo i njen slogan. Možda u nešto tipa, „Vjera u Boga i besplatna droga“. Jer, malo je nakaradno da se predsjednik stranke sa šahovnicom u logu ispričava za nedolazak na prajd, onima koji paradiraju pod sloganom – „Bolje gej slikovnica, nego ustaška šahovnica“.
Rod protiv naroda
A kad smo kod njih, slatko je da su mediji jedno udeseterostručili njihov broj, iako je s fotografija iz zraka razvidno da homoseksualaca u paradi nije bilo niti tisuću, zajedno s pederčinama i pederčićima političarima koji su se prikrpali povorci. Pa napisali da ih je bilo dvostruko više nego na prosvjedu protiv Istanbulske. Iako svi stanu pod jednu veliku zastavu duginih boja, dok je, pak, prosvjed protiv Istanbulske napunio trg.
Zašto političari sudjeluju na toj paradi, naročito oni poput Glavaševića, nije tajna. Njima su homoseksualci priručno sredstvo borbe protiv katoličkog karaktera i identiteta države. Zašto homoseksualci pristaju da zajedno s njima paradiraju pederčići od političara, nije posve jasno, sigurno bi im bilo bolje bez njih. Kao što bi im sigurno bilo bolje u Hrvatskoj kad ne bi politizirali pride i vulgarno, agresivno i netolerantno nastupali prema Hrvatima i njihovim simbolima. To jest, prema onima koji se ne identificiraju kroz to s kim idu u krevet i koju rupu pritom koriste, nego to smatraju dijelom svoje intime, već kroz kulturno i civilizacijsko nasljeđe nacije.
Zašto zagrebački homoseksualci imaju potrebu služiti se retorikom Vojislava Šešelja o „ustaškoj šahovnici“ i antagonizirati populaciju Zagreba prema sebi? Očito, to se radi namjerno, kako bi se sebe prezentiralo žrtvom, kako kažu, „klerikalaca i klerikalki, skupljača potpisa, biskupa, svećenika, popova i vračeva koji ismijavaju i trivijaliziraju naše identitete i tijela.“ No, kad pogledate fotografije s pridea, jasno je da svoja tijela trivijaliziraju i ismijavaju samo oni sami (misleći valjda da slave tjelesnost).
Antagonizacija je ovdje dio politike, a cilj je, uvredama isprovocirati neprijateljsku reakciju kako bi se dobilo opravdanje za uhićenja i progone „homofoba“ i za gušenje slobode govora.
Zanimljivo bi bilo znati, što bi se dogodilo kad bi s njihovom zastavom netko izveo „performans“ kakav je Frljić, recimo, izvodio s hrvatskom (i ne samo hrvatskom!) zastavom, i bi li to i tada bila „umjetnost“ koja bi se financirala milijunima kuna iz proračuna, ili bi se za to išlo ravno u zatvor zbog govora mržnje?
Odgovor na to pitanje je sadržan u činjenici da je cijeli svijet ustao na stražnje noge kad je Putin svojedobno uhitio „performerice“ koje su oskvrnule katedralu u Moskvi i napale svećenika, dok je Amerikanac koji je bacio slaninu u džamiju osuđen na zatvorsku kaznu od 15 godina zbog „mržnje“ (i ubijen u zatvoru od strane islamista odmah nakon nekoliko mjeseci). Ne radi se tu ni o islamu, ni o homoseksualcima. Radi se o metodama pritiska i pacifikacije.
Ima se, može se
Svakog ljeta hrvatske medije preplave tužne priče o turistima koji su platili ceh od sedam, osam, ili deset tisuća kuna u nekom restoranu na obali, a nisu bili zadovoljni ponudom, niti vinima, a najmanje ljubaznošću osoblja.
Ne kažem da me to čudi, na Tripadvisoru ne postoji restoran na svijetu, makar imao i tri Michelinove zvjezdice, koji nije nabrao šest-sedam gostiju koji su ga ocijenili čistom jedinicom. Postoji i masu skupih restorana koji su „klopka za turiste“; obično se nalaze na najprometnijim turističkim punktovima, imaju slike hrane ispred restorana i curu koja vuče turiste za rukav.
No, u čemu je problem onih koji sjednu u restoran u Rovinju ili Dubrovniku, njih sedam-osam ili više, pa, naruče pet-šest kila oborite ribe, jastoge, par skupih butelja i onda stave račun kako bi se pohvalili koliko su platili? Ima se, može se, ali da ne ispadne da je sve skupa bahato hvalisanje, stavi se tekst: „Jao, jao, užas, kako je skupo, a još i ne valja. Pa to je sramota“. Jer mi smo Hrvati i volimo kuknjavu. Što, ti ljudi nisu znali pošto je butelja luksuznog vina i kila bijele ribe prije nego su naručili za deset tisuća kuna ribe i vina, da baš i nema cjenika na stolu?
Dobro, još mogu shvatiti ljude koji se vole time pohvaliti. A mogu donekle shvatiti i mainstream medije, visokotiražne, koji takva hvalisanja umotana u žalopojke prenose kao relevantne vijesti i mjerilo stanja hrvatskog turizma, jer to nosi klikove. Ono što ne mogu shvatiti je, zašto netko misli da bi mi trebalo biti žao nekog tko može moju mjesečnu plaću, ili dvije, potrošiti na jednu večeru… Oderali su ga, jer je to tražio. Pametni provjere ocjene na Tripadvisoru i cijene, prije nego što sjednu u restoran. Provjere, doduše, i ovi što stavljaju na Facebook te račune, ali kad si već platio, red je i pohvaliti se. I onda se obrušiti na turizam u Hrvatskoj. Kao da drugdje jastoge restorani dijele badava…