„Škoro će na valu kreativne destrukcije za nijansu pobijediti ispred Milanovića!”

facebook

Kao čovjek koji sam sudjelovao u dvije predsjedničke kampanje i koji vrlo dobro poznajem ustavne odredbe „polupredsjedničkog sustava" iz 1990. i „četvrt-predsjedničkog sustava" iz 2000., mogu mirne stručne savjesti kazati da u prijedlozima ustavnih preinaka koje potencijalnim biračima, javnosti, pa i predsjedničkim kandidatima nudi Miroslav Škoro nema ničeg opasnog za demokraciju i pravnu državu! Ali, ima za zarobljenike i profitere statusa quo za koje je Škorina predsjednička video-poruka bila toliko šokantna da se nisu sjetili ničeg pametnijeg nego parafrazirati Račanovu tvrdnju o HDZ-u, te prozvati Škoru „čovjekom opasnih namjera"

Istina je da su građani Lijepe Naše umorni, da ne kažem izluđeni, praznim i pustim, neispunjenim obećanjima. Izluđeni su i gnjevni zbog velike i male političke i šalterske korupcije, stranačkog i obiteljskog nepotizma. Izmoreni su i izborima: europskim, saborskim, predsjedničkim, lokalnim i regionalnim. Paradoksalno je, ali istinito, da im sav taj silni umor i iznevjerena obećanja nisu oduzeli potrebu da se i dalje nadaju i da vjeruju da će nam neki od slijedećih izbora ipak donijeti bolje, sposobnije, odgovornije, radinije, pametnije i poštenije političare ili — kako se to krivo kaže — „političke elite”. U suštini se radi o političkom talogu koji se taložio godinama i desetljećima, opravdavajući sintagmu o „političkom ološu”.

  • Hoće li se zasićenost građana odraziti na njihov izlazak na birališta?

Teško je predvidjeti. Sve zavisi od predsjedničkih kandidata, tijeka kampanje i ozračja koje će se stvoriti najesen do predsjedničkih izbora. Na prve predsjedničke izbore nakon smrti dr. Franje Tuđmana izišlo je 61% birača. Taj se je postotak 2005. i 2010. smanjio na oko 50%, da bi se 2010. povećao na 59%. Izlazak na saborske izbore u pravilu je znatno viši, a na europske izbore znatno, gotovo dvaput, niži. Ovog trenutka nitko ne zna koliko će ljudi izići na predsjedničke i saborske izbore. Ono što je poznato iz brojnih istraživanja je da se povećavaju apatija i otuđenje ljudi od politike.

 

  • Jesu li birališta uistinu (jedino) mjesto na kojem građani mogu izboriti preokret za sebe i zajednicu u kojoj žive ili je i to svojevrsna opsjena, odnosno dogma proizašla iz vjere u demokratski sustav od kojeg još nije izmišljen bolji?

Osobno ne volim prevrate, bune i revolucije. Ostaju, dakle, izbori, ali i referendumi koje je postojeća vlast onemogućila podlim birokratskim trikovima za koje su zaduženi Branko Bačić i Lovro Kuščević.

 



  • Mediji koji umnogome žive na krilima raznih političkih kampanji već su ocijenili da će skorašnja utakmica za predsjednika RH biti najzanimljivija u kratkoj povijesti predsjedničkih izbora u Hrvata, iako još nisu poznati ni svi igrači koji će ući u arenu. Dijelite li medijsko oduševljenje skorom predizbornom kampanjom?

 

Prerano je za donošenje ocjena o „zanimljivosti” kampanje. Zanimljivost je kriterij koji je važan novinarima i čitateljima, ali ne mora biti važan za državu i državništvo, za koje su važniji predizborni programi i vizije predsjedništva koje javnosti i biračima nude kandidati. Činjenica je da dosada objavljene kandidature – Mislav Kolakušić, Zoran Milanović, Ivan Pernar, Miroslav Škoro, Katarina Peović i, vrlo vjerojatno, Kolinda Grabar Kitarović – daju naslutiti kako bi kampanja mogla doista biti zanimljiva, a rezultati izbori, u prvom i drugom krugu, neizvjesni. Neizvjesnost bilo kojeg sportskog ili političkog natjecanja ili „trke”, bez obzira radi li se o konjskim, psećim, magarećim ili predsjedničkim trkama, daje draž takvim natjecanjima.

 

  • Imate li ikakvih informacija, osim njenoga objašnjenja, zašto se sadašnja predsjednica Grabar Kitarović još uvijek nije nedvosmisleno izjasnila ulazi li ili ne u bitku za drugi mandat?

 

Nemam nekih „povlaštenih”, insajderskih, informacija na temelju kojih bih mogao odgovoriti na Vaše pitanje. Mogu, što nerado kao znanstvenik činim, tek spekulirati. Predsjednica možda razmišlja ovako: pričekati ću da drugi kandidati otkriju „karte”, a zatim ću sama objaviti kandidaturu. Strategija čekanja u načelu nije mudra jer ostavlja dojam kako inicijativu prepušta drugima. U njenom slučaju znatno je ozbiljniji problem to što su se u hrvatskoj, pa i europskoj, javnosti pojavile vijesti kako je naša predsjednica moguća kandidatkinja za čak dva vodeća položaja u Europskoj uniji: predsjednice Europskog vijeća i predsjednice Europske komisije. Pojava tih vijesti stvara u hrvatskoj političkoj javnosti dojam da predsjednica Grabar Kitarović čeka rasplet nagodbi oko spomenutih položaja te da joj je položaj predsjednice RH na neki način od drugorazredne važnosti. Taj je dojam za nju posebice nezgodan jer je poznato da se je za položaj pomoćnice glavnog tajnika NATO-a natjecala dok je bila hrvatska veleposlanica u SAD-u te da o tome nije obavijestila hrvatsku vladu i javnost.

 

  • Koliko je zapravo realno da Kolinda Grabar Kitarović bude izabrana na visoku funkciju u Bruxellesu?

Nakon što niti jedan od stranačkih top-kandidata (spitzenkandidat) nije u prvom krugu pregovora uspio dobiti naklonost većine zastupnika Europskog parlamenta, u načelu, ali samo u načelu, sve je postalo mogućim, pa i to da hrvatska predsjednica KGK postane predsjednicom Europske komisije (čitaj: europske vlade) ili Europskog vijeća (čitaj: kolektivnog EU predsjedništva). Međutim, u stvarnosti šanse su za takav rasplet međustranačkih pregovora oko vodećih položaja sasvim simboličke. Rekao bih da je šansa da KGK postane EU vrhovnicom manje od 1%. Cinik bi rekao: mala bara, puno krokodila.

Naime, europska kadrovska križaljka znatno je kompliciranija od „kadrovskih ključeva” koji su postojali u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji: treba voditi računa o odnosima i ravnotežama starih i novih članica EU; između sjeverne, srednje i južne Europe; između pre-zastupljenih muškaraca i podzastupljenih žena; između političke volje Njemačke i Francuske, ali i Španjolske i Italije itd.

Kad se danas spekulira o šansama KGK najbolje se osloniti na analizu BBC-a u kojoj se, naravno, ne spominje hrvatska predsjednica. Uz nabrajanje stranačkih top-kandidata — Margarethe Vestager (liberali), Manfred Weber (pučani), Frans Timmermans (socijalisti), Ska Keller (zeleni) — BBC nabraja niz europskih političara koji bi se mogli pojaviti kao favoriti iz sjene. Tu su Michel Barnier, glavni europski pregovarač o Brexit-u (uživa veliku potporu francuskog predsjednika Macrona), danski liberal i predsjednik vlade Mark Rutte, litvanska predsjednica Dalia Grybauskaite te njemačka kancelarka na odlasku Angela Merkel.

  • Jeste li doživjeli iskrenim Plenkovićev poziv Kolindi Grabar Kitarović, s nedavnog HDZ-ovog 30. rođendana, da se ponovno kandidira za predsjednicu? Nama se činio nešto pregorljiv i, dakako, zakasnjeli, kao da smo u Plenkovićevu pozivu osjetili natruhu zluradosti obzirom da je već znao da će ju u ringu, pretpostavljamo nedžentlmenski, dočekati Zoran Milanović.

 

Ne sumnjam da Andrej Plenković iskreno želi da KGK pobijedi na izborima. Ako ne zbog nje, onda zbog samoga sebe i HDZ. Njegov vapijući glas kojim je pozvao KGK da se napokon izjasni i kandidira dao je naslutiti kako shvaća da vrijeme radi protiv sadašnje predsjednice. Potencijalna predsjednička kandidatkinja KGK 2019/20. potpuno se razlikuje od predsjedničke kandidatkinja KGK 2014/15. U posljednjoj godini prvog predsjedničkog mandata ona je napravila potpuni „makeover”. Preobraćenja-metamorfoze-makeoveri postali su velikim biznisom u kulturi koja je obnovila kult mladosti, ljepote, snage, privlačnosti, erotizma, ljepote, profinjenosti i elegancije. U posljednjoj godini prvog predsjedničkog mandata, KGK je pokazala da nema moralnih i emocionalnih problema s različitim preobražajima i metamorfozama. Nema znanja koja bi je moralno dovodila u iskušenje za napuštanje jednih i prihvaćanje drugih stajališta: političkih, povijesnih, ideoloških, ekonomskih, svjetonazorskih i inih. Velika joj je prednost i to što osobno nema ukusa, pa se može bez prepustiti znalcima ili „strukama”: modnim dizajnerima i savjetnicima, političkim i inim, frizerima i osobnim trenerima svih vrsta i fela. Vremena ima u izobilju, a ni proračunskih joj sredstava za to ne nedostaje. Ravna se prema poznatoj ciničnoj izjavi Vanje Sutlića: „Kad ne možemo promijeniti svijet, promijenimo krčmu!”

Uoči prve predsjedničke trke, da bi dobila stranačku, operativnu i financijsku potporu HDZ-a morala se „karamarkizirati” i „brkičizirati”, tj. prihvatiti stajališta, vrednote i retoriku Tomislava Karamarka i Milijana Brkića.

Uoči druge trke — što bi sinjski vojvoda kazao „Neka započne druga trka!” — silom ili milom morala se „plenkovićizirati”, uskladiti s političkom doktrinom, vrijednostima i retorikom novoga „vojvode” Andreja Plenkovića. U metaforičkom smislu njen je položaj sličan onom alkarskog alajčauša koji na „zapovid” vojvode „Neka započne druga trka!” MORA odgovoriti podaničkim riječima „Razumim vojvodo!”.

Kolinda je kroz pet godina mandata shvatila kako je politika doista umjetnost (u njenom slučaju kućna radinost) mogućega. Zato postoji puno Kolindi: Kolinda Pazinska (istarsko-antifašistička), Kolinda Bleiburška (ona koja kršćanski oplakuje nevine žrtve komunističke osvete i zločina), Kolinda Vukovarska (ona koja pušta suzu na vrhu Vodotornja u Vukovaru), Kolinda Vatrena (ona koja se veseli, skače, pleše i plaće u skladu s ritmom pobjeda i jedinog poraza Vatrenih) u Rusiji, Kolinda Zagrebačka (ona koja se s Pantovčaka spušta u Zagreb i javno se divi lijepim i žalosti zbog oronulih pročelja zgrada), Ratnička Kolinda (ona koja gotovo fetišistički uživa u nošenju vojnih odora i vojnim obredima svih oblika), Znanstvena Kolinda (marljiva studentica doktorskog studija koja će uskoro postati doktoricom društvenih znanosti), Kolinda Hodočasnica (ona koja se na fešti sv. Dujma takvom deklarira), Kolinda Čitačica (ona koja je na nagovor Milane Vuković Runjić počela djeci čitati bajke i knjige), Kolinda Bezdušnica (ona koja je savjetnika Matu Radeljića smijenila preko posrednika iz SOA-e) itd.

  • Što mislite o kandidaturi Zorana Milanovića, je li za Vas očekivana? Za njega i neki viđeniji protagonisti na sceni kažu da je potrošeni političar, premda je zapravo u najboljim godinama.

Dok god je jedini predsjednički kandidat ljevice, Zoranu Milanoviću na neki je način zajamčen ulazak u drugi krug izbora. On može računati na oko 25% glasova u prvom krugu, a to će, vrlo vjerojatno, biti dovoljno za prolaz u drugi krug. Njegova objava kandidature bila je improvizacija. U kampanju je ušao uz prešutno pristajanje na sadašnje ustavne ovlasti predsjednika Republike, što bi mu mogao biti problem tijekom kampanje, jer je — dok je bio predsjednik Vlade — tvrdio da ne želi i da nikada neće biti predsjednik Republike, a tvrdio je i da izbor predsjednika RH treba biti posredan kao što je u Italiji i Njemačkoj. U kampanju je simbolički krenuo iz šume Brezovica, što baš i nije dobar prvi korak za nekoga tko je izjavio da želi biti predsjednik „moderne, progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske”.

 

  • Kakvim ocjenjujete slogan „predsjednik s karakterom”, s kojim je najavio svoju kandidaturu? Na društvenim je mrežama u samo nekoliko sati njegov „potpis” doživio porugu izvrdavanjem u „predsjednik s kateterom”, „predsjednik s karateom”, „predsjednik s kataraktom” itd. Uopće što mislite o fenomenu društvenih mreža u smislu da ih danas svatko, i anonimno, odnosno s lažnih profila, može koristiti i da obezvređuje svako nastojanje, da vrijeđa i izvrgava ruglu, pa i poniženju svekolike protagoniste društvene scene?

Zapise na društvenim mrežama ne treba uzimati ozbiljno. Radi se o klasičnom trolanju koje je tipično za predizborne prilike. Nema tog slogana, poruke, zapisa, intervjua ili programa koji „druga strana” neće pribiti na ono što se naziva „virtualni stup srama”.

Klasični stup srama imao je u tradicionalnim društvima višestruku funkciju ponižavanja, sramoćenja, izvrgavanja poruzi i fizičkog kažnjavanja/mučenja u pravilu lakših prijestupnika. Prijestupnike su vezivali uz stupove podignute na glavnim ili prometnim trgovima ili na posebno izgrađenim platformama. Većina građana uopće nije željela sudjelovati, ako na to nije bila prisiljena, u obredima javnog kažnjavanja prijestupnika. Oni koji bi došli na trg najčešće su imali ulogu promatrača, dok je manji dio od njih sudjelovao u tjelesnom kažnjavanju: gađanju trulim voćem, jajima, bacanju uginulih životinja, bičevanju te kamenovanju koje je za posljedicu imalo ozljeđivanje, pa i smrt.

U suvremenom svijetu internet je omogućio brzu i neograničenu ljudsku informiranost, komunikaciju, povezivanje i raspravu, ali je istodobno pretvoren u svojevrsni “stup” srama: društvene mreže, portali, blogovi, mikroblogovi (Twitter, Weibo i dr.), mjesta za prenošenje video i vizualnih sadržaja (YouTube, Flickr, Instagram), forumi i drugi komunikacijski kanali koriste se za javno klevetanje, sramoćenje, ponižavanje, blaćenje, pa i karakterna ubojstva i uništavanje osobnog i obiteljskog života, karijera i ugleda “naciljanih” pojedinaca ili skupina.

Ako zanemarimo trolanje i pažnju usmjerimo prema sloganu „Predsjednik s karakterom” mogu kazati da se više radi o svojevrsnom zločestom štosu koji je diskretno adresiran na predsjednicu KGK. Po logici: Ja, Zoki, imam čvrst i pouzdan karakter, a Ona ga baš i nema. Taj slogan neće sigurno uči u povjesnice uspješnog slogano-tvorstva.

  • Je li pojava predsjedničkog kandidata Miroslava Škore još jedan doprinos estradizaciji politike? Ili, smatrate da je Škoro puno više od estrade i da je ozbiljan projekt s ozbiljnim zaleđem?

Politika je oduvijek bila, kako Vi kažete, „estrada” ili, bolje kazano, zabavljački posao (show business). Zato ne bih pojam „estradizacija” shvatio pežorativno. Pojava Miroslava Škore kao predsjedničkog kandidata 2019. može se na neki način prispodobiti sa sudjelovanjem i pobjedom „epizodnog glumca” Ronalda Reagana na američkim predsjedničkim izborima 1980. Mnoštvo je glazbenika, estradnih umjetnika, mađioničara, pjevača i inih profesionalaca iz svijeta zabavljačkih poslova uspjelo izgraditi uspješne gradonačelničke, guvernerske, zastupničke, ministarske i predsjedničke karijere. Miroslav Škoro nije samo glazbenik, pjevač i zabavljač, nego i doktor znanosti, poslovni čovjek, bivši saborski zastupnik i diplomat. Te reference daju naslutiti da se radi, kako kažete, o „ozbiljnom projektu s ozbiljnim zaleđem”.

 

  • Zašto bi Miroslav Škoro bio čovjek opasnih namjera, kakvu je etiketu od nekih zaradio nakon petominutne video-objave svoje kandidature?

Gospodin Škoro u pet je minuta predsjedničke video-poruke uspio ponuditi alternativnu viziju predsjednika Republike, pa i alternativnu viziju hrvatske budućnosti. Za zarobljenike i profitere statusa quo to je bilo, očigledno, toliko šokantno da se nisu sjetili ničeg pametnijeg od tvrdnje Ivice Račana o HDZ-u kao „stranci opasnih namjera”. Kao čovjek koji sam sudjelovao u dvije predsjedničke kampanje i koji vrlo dobro poznaje ustavne odredbe „polupredsjedničkog sustava” iz 1990. i „četvrt-predsjedničkog sustava” iz 2000. mogu mirne stručne savjesti kazati da u prijedlozima ustavnih preinaka koje potencijalnim biračima, javnosti, pa i predsjedničkim kandidatima nudi Miroslav Škoro nema ničeg opasnog za demokraciju i pravnu državu!

Njegovih pet prijedloga s kojima izlazi pred javnost i birače — pravo predsjednika Republike na raspisivanje referenduma bez suglasnosti Vlade RH-a; njegovo pravo na raspisivanje zakonodavnog referenduma; pravo na sazivanje sjednice Vlade RH-a i predsjedavanje sjednicom; privremeno pravo veta na usvojene (u Saboru) zakone do odluke Ustavnog suda i pravo predlaganja kandidata za sudce Ustavnoga suda — već su nekoliko dana predmet žive stručne, političke i novinarske rasprave. Mislim da je to dobro i korisno, između ostalog i zbog toga što su brojne ustavne odredbe vrlo loše osmišljene i napisane, a zatim i — propisane.

  • Vjerujete li da iza Mislava Kolakušića stoji samo njegova obitelj i njegovi virtualni prijatelji i sljedbenici ili je i njegova pojava na političkoj sceni dobro planirani projekt nekih većih igrača (financijera)?

 

Ne raspolažem s podacima koji bi mi omogućili odgovor na Vaše pitanje. „Vjera” mi u tom pogledu baš nimalo ne pomaže. Mislim da će tijek kampanje i financijska izviješća bar donekle dati uvid u izvore financiranja svih predsjedničkih kandidata.

Ivan Pernar također je najavio kandidaturu za predsjednika RH, no nama se čini da je on glavninu svoje političke dionice već istrčao. Varamo li se ili?

Živi zid posljednjih je mjeseci živio opasan, gotovo smrtonosan, politički i medijski život. Ne vjerujem da Ivan Pernar kao pobunjenik i otpadnik iz takvog Živog zida može „uskrsnuti” u vidu ozbiljnog predsjedničkog kandidata. Posebice zbog toga jer na glasove „zaboravljenog naroda” (Ronald F. Inglehart), tj. gnjevnih i ljutih, računaju i drugi antistranački i anti-sistemski predsjednički kandidati: Kolakušić, kandidat MOST-a, pa i Škoro.

  • Koja su vam Pernarova stajališta bliska, a koja neprihvatljiva?

Nisam se previše bavio „stajalištima” Ivana Pernara. Svojedobno sam, 14. prosinca 2012., bio jedan od promotora njegove knjige (uz dr. Stjepana Zdunića i Krešimira Mišaka) „Kako je nastao novac”. Knjigu sam kao promotor morao pročitati, pa sam, nakon toga, zaključio kako se više ne trebam baviti Ivanovim „stajalištima”.

  • Teoretski, da možete birati, čijem biste se stožeru najradije pridružili u predsjedničkoj kampanji i zašto?

To je doista hipotetsko pitanje. Mislim da će najzanimljivija kampanja biti ona dr. Miroslava Škore, jer je on jedini ponudio ono što slavni politički ekonomist Joseph Schumpeter davno nazvao kreativnom destrukcijom. Radi se o metaforičkom razbijanju čaše u ustajaloj provincijalnoj krčmi koji je jedan od otkrivača DNK, James D. Watson, ovako opisao: „Ako želite napraviti iskorak u velikim zdravstvenim stvarima, morate znati da nitko ne zna kako taj korak treba izgledati, tako da na neki način morate odbaciti vlastite učitelje i reći: ‘Oni neće nikamo stići, ja ću pokušati učiniti nešto drugo’. Crick i ja smo to u jednom času učinili i zapravo smo slavni jer smo mislili da ono što su drugi radili nije nikamo vodilo.”

  • Kakvu kampanju očekujete, hoće li i tko udarati ispod pojasa? Što bi morali biti najjači aduti kandidata?

Ispod pojasa u pravilu udaraju slabi i nemoćni. Ako, što je vrlo vjerojatno, u trci bude sudjelovala jedna dama, sadašnja predsjednica KGK, „udaranje ispod pojasa” mogla bi za, primjerice, Zorana Milanovića, biti samoubilačka retorička strategija. Definiranje retoričke strategije bit će za njega najveće iskušenje, jer je prije nekoliko godina javno pokazivao animozitet prema bivšoj kolegici iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Od Miroslava Škore ne očekujem negativnu retoriku, ali je retoriku prožetu kritički intoniranom ironijom već pokazao u prvom video-uratku u kojem se „očešao” o Zorana Milanovića, spominjući „slučajnu državu”, te o Kolindu Grabar Kitarović, spomenuvši „jednu od najbogatijih zemalja”.

  • Usudite li se predvidjeti, iako još ne znamo ni sve kandidate, tko će u drugi krug i tko, po vama, ima najveće izglede i zašto da osvoji predsjednički mandat?

Mislim da Zoran Milanović trenutno ima velike šanse za ulazak u drugi krug. Kako sam nedavno u emisiji „Otvoreno” spomenuo da u drugom krugu vidim i Miroslava Škoru, bilo bi neozbiljno da mijenjam tu slutnju, koju bi bilo neozbiljno nazvati prognozom. U drugom krugu svaki je ishod moguć, ali mi se čini da je konačnoj pobjedi za nijansu bliži Miroslav Škoro. Prije svega zbog toga što je birajući između ziheraške kampanje i rizične-provokativne kampanje izabrao drugu. Ponudio je – kreativnu destrukciju.

  • Smatrate li da bi u današnjem digitalnom dobu, svijetu društvenih mreža te brojnih lokalnih televizija, na kojima ste sveprisutni, ostvarili znatno bolji rezultat nego prije 20 godina kada ste se kandidirali za predsjednika RH?

Odgovor na Vaše pitanje ne znam i ne zanima me. Dva sam se puta kandidirao i ponudio kreativno-destruktivne predsjedničke vizije i programe. Nisam uspio. Uspio je Stipe Mesić. Hrvatsku nije zadužio vlastitim predsjedništvom. Ništa boljeg u nasljeđe nam nije ostavio ni dr. Ivo Josipović, pa ni Kolinda Grabar Kitarović. Japanci bi trideset godina iza nas nazvali „izgubljenim desetljećima”. Razdoblje od 1991. do 2000. Japanci nazivaju izgubljenim desetljećem, da bi doba „izgubljenosti” produžili sve do 2010., nazivajući taj dio vlastite povijesti „izgubljenih 20 godina”. Kod nas se radi o 30 – dobrim dijelom – izgubljenih godina. Uzroke izgubljenosti još uvijek nitko nije cjelovito analizirao. Puno je tu čimbenika bilo u igri: rat i razaranja, krivo osmišljena privatizacija, zarobljavanje gospodarstva, države i društva od strane inferiornih političkih kartela nazvanih političke stranke itd. Već se četiri mjeseca bavim teorijskim istraživanjima koje sam započeo s nakanom da odgovorim na pitanje: Zašto Hrvati mrze kapitalizam i zašto je hrvatski kapitalizam na izdisaju? Površni odgovori na to pitanje koje nude političari, pa i neke moje kolege ekonomisti, kako je sve krenulo po zlu zbog komunističkog nasljeđa daleko je od istine. Odgovore na to pitanje nije moguće pronaći ni u klasičnoj knjizi o toj temi „Antikapitalistički mentalitet” Ludwiga von Misesa iz pradavne 1956. koja je na hrvatski jezik prevedena tek 2010. Nadam se da ću do jeseni završiti rukopis na kojem tako dugo radim.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI