Prvi čovjek hrvatskog pravosuđa za širu javnost postao je poznat, prije svega, kao osoba poznata po medijskim istupima, a potpuno nepoznata po sudskim presudama. Po medijima se spominje s dva poduzetnička imena koja su postala pravi sinonimi za gospodarsko čerupanje i pljačku ove države od njezinog osnutka...
Može li itko objasniti magičnu moć koju hrvatska nogometna reprezentacija ima na raspoloženje čitave nacije? Istina, ovih dana imamo priliku vidjeti čitave vojske okićenih navijačkih skupina koje smišljaju raznorazne načine kako bi iskazale svoju odanost nogometašima koji na vrhunskoj sportskoj manifestaciji brane boje svoje države. Možda to i nije najobjektivnija opaska, ali teško se oteti dojmu kako je taj navijački trans osobito zatresao Hrvate. Mi, Hrvati…!!!
Slogan je to u kojem ovih dana uživaju svi. Na tribinama ruskih stadiona svoje su navijačke snage udružili Hrvati od Dubrovnika do Vukovara. Došli su i potomci iseljene dijaspore. Priključili su im se i oni koji su proteklih godina spakovali kofere u nadi da će po Njemačkoj, Irskoj i drugdje naći bolje mjesto pod suncem. Svi oni, kao i ostatak nacije, ovih se dana opijaju osjećajem ponosa i slave. Zato Hrvati tako vole svoje Vatrene! Hrvati nisu odmjereni Skandinavci ili prebogati Švicarci, koji će se nakon Svjetskog prvenstva vratiti u svoje uređene živote, više ili manje zadovoljni uspjesima svoje nacionalne vrste. Za prosječnog Hrvata je hrvatska nacionalna reprezentacija – mnogo više! Nama je to jedinstvena, ako ne i jedina prilika, da se Lijepa naša predstavi onakvom kakvom je Hrvati vide!
Mala zemlja na vratima Europe u kojoj žive sposobni i ponosni ljudi. Mi volimo i moramo vjerovati da možemo bolje. Dok svi svjetski mediji izvještavaju o vrhunskoj igri Modrića i družine, predvođeni Dalićem, čije lice miriše na poštenje i povjerenje, divno je gledati kako se naš narod šepuri i bar na tren osjeti ponos, bez kojeg kao nacija ne znamo i ne možemo funkcionirati. Parola, „Proud to be Croat“, bar na kratko izgurala je sklonost Hrvata da jedni u drugima prepoznaju neprijatelje, što je od pamtivijeka išlo na štetu nacionalnih interesa.
Kad završi ruska nogometna priča, Hrvate čeka povratak u zbilju koja se kudikamo razlikuje od one koju priželjkuju. Iseljavanje i izumiranje nacije, ozbiljni gospodarski problemi, ideološke podjele, čine nas najnezadovoljnijim narodom u Europi i opće raspoloženje nacije daleko je od slike koju naši presretni i zadovoljni navijači šalju u svijet.
Nema dvojbe, naši su sportaši melem na rane iscrpljene i izmučene nacije koja, gotovo bez iznimke, krivca vidi u svima koji se godinama predstavljaju kao demokratski izabrani nositelji političke vlasti i zalažu za opće dobro, a u suštini svoje mandate i utjecaje koriste za kratkoročne i sebične interese. Sudeći prema javnom mnijenju, od političkih nametnika veći su krivci jedino nositelji pravosudne vlasti koji, ukoliko ih nisu mogli spriječiti, bili su dužni zaustaviti i kazniti nametnike zbog kojih se stabilnost i suverenitet države čini slabijom od paučine, a sve je manje onih koji domovinu vide Lijepom i Našom.
Željko Šarić: U Hrvatskoj ne postoje izvanserijski suci
Stoga ne začuđuje kada blagajnica iz Konzuma vrišti zbog Sanaderove vip lože na ruskom stadionu, Todorićevog ili Mamićevog bijega, ali ruku na srce, zbunjuje kada kritika na sudstvo dolazi iz usta prvog čovjeka pravosuđa, predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Đure Sesse. Taj je sudac nedavno otvoreno prozvao Državno sudbeno vijeće, točnije njegov sadašnji saziv, koji prema njegovom stručnom sudu, neće ispisati svijetle stranice hrvatskog pravosuđa. Prema njegovom sudu, kod izbora sudaca, ne vrednuje se dovoljno stručni rad, a pojedini članovi tog tijela nisu se odgovorno primili članstva.
Njegova je kritika izazvala reakciju predsjednika istog Državnog sudbenog vijeća, suca Željka Šarića, također suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je za razliku od svog kolege Sesse, široj javnosti uglavnom – nepoznat. Javnost ga je imala priliku upoznati u jednom nastupu na nacionalnoj televiziji kada je otvoreno u istoimenoj emisiji i bez uvijanja „priznao“ kako u Hrvatskoj ne postoje nikakvi izvanserijski suci, već su oni refleksna slika potencijala kojeg Hrvatska nudi, a koje je kao takve ocijenio solidnom osrednjošću.
Između neprolaznih ocjena koje naše pravosuđe redovito prima od svih koji se za ocjenu uopće pitaju i ispraznih fraza kako naš sustav ima dovoljno znanja i snage da od države napravi uređeni pravni sustav, čini nam se da je dijagnoza suca Šarića najbliža pravom stanju stvari. Uz neočekivanu iskrenost, predsjednik DSV-a nije stvari prikazivao ni boljima ni gorima, a nadobudnom jurišniku iz Živog zida, tom je prilikom u studiju replicirao, u salonskom stilu, đentlmena koji zna i ima što za reći.
Nema dvojbe, da su od našeg osamostaljenja zakazale sve poluge javne vlasti i da teret odgovornosti za opće stanje u kojem smo se našli, snosi i pravosudni sustav. S druge strane, treba biti pošten i priznati kako hrvatski suci taj poziv obavljaju u daleko složenijim uvjetima od europskih kolega. Uz anomalije koje su svojstvene svim tranzicijskim zemljama, naši su društveno politički odnosi još uvijek, točnije prije svega, opterećeni posljedicama nesretne pretvorbe kojom su u vrijeme najtežeg rata i poslijeratnog olakšanja, različiti strvinari devastirali ionako oslabljeno gospodarstvo i bankarski sustav. Zbog toga, između ostalog, danas Slavoniju napuštaju ljudi koji su u njoj ostajali i u vrijeme najtežeg rata, a brojka suicida premašuje broj poginulih u Domovinskom ratu.
U široj se javnosti tako stvorio mit, kako na našim sudovima sjede preplaćene niškoristi, iako pogled iz bliže perspektive daje sasvim drugi dojam. Gola prosječna sudačka plaća nije na razini ni đeparca odbjeglih kriminalaca, a još manje njihovih preplaćenih odvjetnika koji ih „čupaju“ u slučaju da se uopće pojave na sudu. Zato smo skloni prikloniti se ocjeni koju je svojim kolegama dao sudac koji trenutačno predsjedava tijelu koje te suce i bira.
Istodobno, istup predsjednika Vrhovnog suda RH, dobar je motiv za razotkrivanje stvarnog razloga njegovog nezadovoljstva. Prema postojećem zakonodavnom modelu, članove Državnog sudbenog vijeća biraju svi suci tajnim glasovanjem. Prvi put suci su dobili priliku svoje predstavnike sami birati početkom 2011. godine. Do tada je izbor članova DSV-a ovisio o raspoloženju saborskih zastupnika.
Sudac Sessa u svom imenovanju i ne vidi ništa sporno…
Upravo je smanjenje političkih utjecaja na kadroviranje bio jedan od uvjeta za završetak hrvatskih pregovora s EU-om. S obzirom na bogato međunarodno iskustvo i članstvo u inozemnim organizacijama, kojim se predsjednik Vrhovnog suda može pohvaliti, kao i trud koji tako nesebično ulaže u podizanje ugleda hrvatskog pravosuđa, trebao bi biti više nego zadovoljan promjenama koje su imale za cilj smanjiti utjecaj političkog faktora na pravosudni sustav koji bi, barem po slovu Ustava, trebao biti neovisan i zadnja crta obrane uređenog i pravednog sustava.
Na stranicama Vrhovnog suda RH javno je objavljen životopis njegovog predsjednika koji na tom sudu, sudačku dužnost obavlja od 2008. godine. Izabralo ga je Državno sudbeno vijeće u kojem je tada obavljao funkciju zamjenika predsjednika DSV-a. Čini nam se da je, za razliku od sadašnjih članova, Đuro Sessa više nego ozbiljno shvatio članstvo u tom tijelu i tako ga iskoristio za, ni manje ni više, svoje napredovanje na najviši sud u državi.
Iz današnje perspektive, kada Povjerenstvo za sukob interesa preispituje i najmanju sumnju je li netko od javnih dužnosnika za sebe ili drugog iskoristio kakvu povjerenu javnu funkciju, gotovo je nezamislivo da do takvog imenovanja uopće dođe. Po svom modelu, ovakva priča više nalikuje vremenima u kojima su se raznorazni moćnici i dužnosnici birali u sustavu kojeg se danas sve češće i otvorenije službeno zove – totalitarnim. S tim se u vezi u javnom prostoru već u nekoliko navrata zahuktala rasprava – jesmo li kao država propustili lustraciju kao povijesnu priliku da se sustav „provjetri“ od onih koji su pozicije moći iz tog totalitarnog sustava kod osamostaljenja Hrvatske samo prenijeli u miraz?
Možda sudac Sessa u svom imenovanju i ne vidi ništa sporno jer, uostalom, on je u pravosudni svijet zagazio još 1984., u vremenima kada su se po svakojakim skupštinama, po partijskim diktatima i na zatvorenim sastancima birali suci po mjeri sustava, naravno, političkog. Sessa je za suca Općinskog suda u Petrinji imenovan 1984., odmah nakon vježbeničkog staža na Županijskom sudu u Sisku. S vremenskim odmakom, teško je razlučiti je li takvo napredovanje bilo samo logičan slijed nekog mladog i perspektivnog studenta prava, ili su tadašnje mecene u njemu prepoznali kadar spreman suditi „U ime naroda“.
Bilo kako bilo, sudac Sessa je na sudačkom mjestu dočekao i stvaranje države u kojoj je, odmah po uspostavi suvereniteta, zasjeo na mjesto predsjednika Parničnog odjela Općinskog suda u Zagrebu. U jeku ratnih zbivanja 1993., za kratko je napustio pravosudne vode kako bi se kao konzularni savjetnik “šetao” po Australiji, odakle se vratio 1996., kada se Hrvatska već počela oporavljati od posljedica rata. Po povratku je preuzeo mjesto predsjednika Općinskog suda u Zagrebu, a potom je kao županijski sudac i član DSV-a došao do najviše sudbene instance. Čitavo je to vrijeme bio je i zaštitno lice sudačke udruge.
Sada je, dakle, na mjestu predsjednika Vrhovnog suda RH na koje je stigao po zagovoru predsjednice države, iako je Sessa u javnosti poznat više po svojim medijskim istupima, a potpuno nepoznat po svojim presudama. Zna li Predsjednica RH koliko je trajala rasprava o prijedlogu Đure Sesse za predsjednika Vrhovnog suda na sjednici tog istog suda? Rasprave nije bilo, samo su se digle ruke…
Faraonski način vladanja
Kao znak neslaganja s postupkom predlaganja Đure Sesse, sjednicu Odbora je napustio predsjedavajući i jedan dio članova Odbora. Zbog toga je Odbor za pravosuđe sa samo 7 od 13 mogućih glasova, ”potvrdio prijedlog Predsjednice Republike Hrvatske za izbor predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske”, a za izvjestitelja o tome na sjednici Hrvatskoga sabora, Odbor je, umjesto svojega predsjednika, morao izvanredno odrediti potpredsjednika. Političari (osobito iz HDZ-a) već više od 25 godina ne dopuštaju da dužnosnike sudskih vlasti samostalno biraju (neovisni?) suci hrvatskog sudišta.
Dakle, početak kao i uspon do samog vrha pravosudne piramide kod suca Sesse može se objasniti jedino njegovim dobrim „uzemljenjem“ na politički sustav. S tim Sessa očito nema problema, jer se jednako uspješno političkim prilikama prilagođavao prije i nakon uspostave suverene Hrvatske, ali mu zato sada smeta „što su određeni suci podlegli određenim utjecajima koji nisu primjereni za suca uopće“.
Da do osamostaljenja Hrvatske nikada nije ni došlo, Sessa bi zasigurno i dalje stolovao u kakvoj sudnici, a s obzirom na crtice iz njegovog javno objavljenog životopisa, zasigurno bi i u tom slučaju vedrio i oblačio na čelu suda ili barem nekog odjela, ili možda u diplomatskim vodama. To je očigledno njegov stil od kojeg se ne odriče ni sada, kada iz pozicije predsjednika najviše instance, poput kakvog faraona uzima sebi za pravo vrednovati rad DSV-a, dijeliti lekcije njegovim članovima, te im proročanski predviđati neslavno mjesto u pravosudnoj povijesti…
Pritom, valjda, očekuje kako ćemo se naraštajima pohvaliti s DSV-om u kojem je on birao – sam sebe. Istodobno zaboravlja kako sadašnji sastav DSV-a čine neposredno izabrani suci, dok su najznačajniji koraci u njegovoj pravosudnoj karijeri bili blagoslovljeni samo i isključivo sklonošću političkih mentora, a ritam njegovog pravocrtnog pravosudnoga uspona, u ključnim trenucima nikada nije bio izložen riziku u kojem bi njegovo imenovanje ovisilo bilo o tajnom, bilo o javnom glasovanju sudačkih kolega.
Način na koji je Sessa ocijenio rad DSV-a, neodoljivo podsjeća na Stipu Mesića koji je po svom dolasku ne predsjedničko mjesto, sam sebe „transparentno“ proglasio moralnom vertikalom, iako je u njegovom mandatu malo toga bilo otvorerno i jasno. Počevši od financiranja predizborne kampanje, izgubljenih čekova, kupovine stanova novcem darovanim od nepoznatog prijatelja, pa do svjedočenja u Haagu. U istom stilu, Sessa smatra da je on pozvan ukazati kako su se, eto, u redove jednog važnog tijela, ugurale osobe nedorasle zadatku i važnosti tog tijela, iako je i sam na mjesto predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske inauguriran s nikad do kraja razriješenom pričom o njegovoj “poslovnoj” suradnji s tvrtkom Mediator, koja je u vlasništvu Agrokora.
Njegov je izbor posebno inspirirao autora filma „Gazda“, koji ga je otvoreno i javno prozvao za pomaganje zatvorenom Kutli. Tako je, kao prvi čovjek pravosuđa, za širu javnost postao poznat prije svega kao osoba koja se spominje po medijima s dva poduzetnička imena, koji su postala pravi sinonimi za gospodarsko čerupanje i pljačku ove države od njezinog osnutka.
Kako u svom kritičkom osvrtu, zapravo, i nije konkretizirao zbog čega ovakav DSV, po njegovom sudu, pada ne ispitu, na društvenim su se portalima, kako je bilo i za očekivati, naredala nagađanja njegovog nezadovoljstva. Najvažnija zadaća DSV-a, svakako je izbor i imenovanje sudaca. I u tom postupku proteklih su se godina događale promjene, pa se od nekadašnjeg načina izbora koji se svodio isključivo na diskrecijsku ocjenu sudaca, s vremenom uspostavio model u kojem se suci rangiraju prema bodovnim listama. Time je članovima DSV-a sužen manevarski prostor u kojem prema svojoj slobodnoj ocjeni mogu „progurati“ svoje favorite. Iako je zbog specifične prirode sudačkog poziva prirodno da se tijelu odgovornom za njihov izbor ostavi i prostor za osobni dojam, činjenica je, kako je upravo to prilika da se „preporukom“ utječe na ishod izbora.
Đuro Sessa – podoban bio i ostao…
Naravno, ništa nije zaštićeno od političkih utjecaja i nije to gangrenski poremećaj od kojeg boluje samo Hrvatska. Nedavno je jedna naša europarlamentarka najavila napuštanje politike jer se, kako je navela, i u Europskom parlamentu sve ključne stavri rješavaju trgovinskim utjecajem. Lobiranje je nešto što se danas čak smatra i poželjnom diplomatskom vještinom, a pitanje je u kojoj je mjeri pojedini sustav snažan da snagom svog autoriteta i propisa koje donosi, odvoji područje javnog društvenog života u kojem će uspješni lobisti u međunarodnim krugovima promicati hrvatske ekonomske, kulturne, diplomatske, sportske i druge interese, od one vrste lobiranje, kojima se stranački uhljebi namještaju u provjerene hranidbene lance, kojima su svih ovih godinama okovali sve segmente javne vlasti…
Sigurno je sve to poznato i predsjedniku Vrhovnog suda RH, koji je na to mjesto došao po političkom dekretu. A kako se u svom radnom vijeku okušao i u diplomatskim vodama, zasigurno mu ne manjka pronicljivosti (lukavosti) da bi polemizirao oko načina na koji je izabran za prvog čovjeka pravosuđa, a i više je nego svjestan da bi mu bilo kakva demokratizacija postupka neposrednim izborom predsjednika Vrhovnog suda, pomrsila dobro pripremljenu računicu.
Iako ni ovo štivo ne rasvjetljava stvarne uzroke nezadovoljnog Sesse, nismo sigurni koliko je mudrosti u njegovim kritičkim komentarima. Nakon njegove općenite optužbe, u novinskim se člancima uglavnom nagađa o motivima koji se iza toga kriju, ili očekivanjima koja u narednim izborima od DSV-a ima. Pri tome je na društvenim mrežama potaknuo lavinu komentara koji u sucu Đuri Sessi vide sve ono zbog čega hrvatsko pravosuđe godinama ne uživa povjerenje javnosti. Za njih je Đuro Sessa – podoban bio i ostao.
Za razliku od Zlatka Dalića, ne miriše im ni na povjerenje ni na poštenje…