Silan politički trud oko javne prezentacije uspješnosti obrazovne reformeusmjerene prema životu i obrazovnim potrebama tijekom prelaženja dugog, i za ljudsku populaciju najvažnijeg puta, te njezino nesmiljeno provođenje, pretpostavljajući tehničke aspekte razvijanju mišljenja i ostalih spoznajnih kategorija koje čine temelj obrazovanosti, potpuno ignorira razlog, smisao i postojanje broja, sastava i negativnih demografskih trendova najvažnijeg faktora u cijelom sustavu-učeničke populacije.
Nastajanje i razvijanje misli i spoznaje i njihovo razvojno usmjeravanje u akumulaciju, reproduciranje i aplikaciju ukupnog obrazovanja (znanja i sposobnosti) najvažniji je proces i svi koji u njemu aktivno sudjeluju trebaju imati posebnu reformsku, društvenu, političku, materijalnu i inu pažnju. Jer, rekli bi osigurani nasljedni pozicijski trudbenici navikli na isključivost mišljenja, radi se o proizvodnom radu prvog reda veličine.
Rad s djecom u razvijanju njihovih sposobnosti postavlja vrtičke i jasličke tete, učiteljice, nastavnice, profesorice… (vrijedi i za mušku populaciju, naravno) u najvažniji dio državnog sustava koji gradi znanje, spoznaju, odgovornost, razvojne i planske mogućnosti i slično, na kojima bi se trebala temeljiti budućnost svake zemlje, pa onda, valjda, i Hrvatske.
Važnost koja se ne primjećuje niti priznaje
Učenička populacija i njihovi učitelji osobnosti i odgovornosti u društvu i vrijednosnog sustava tijekom njihovog životnoga puta, u naletu primjenjivanja i uvaljivanja tehnologije, usputna su priča, o čijim se životima, prilikama, poteškoćama i problemima životna obrazovna reforma trenutačnog političkog dogovornog, trgovinskog i nasljednog sustava brine kao otprilike o – potrebi grijanja uslijed ljeta na tropskim temperaturama.
Reformiranje obrazovanja prvenstveno tehnološkim poukom, uz neosporno uvažavanje tehnološke razvijenosti i sofisticiranosti, uvijek prethodno treba misao i spoznaju, ne samo u tehničkoj ili aparatskoj primjeni, nego i u cjelovitom poučavanju, razvoju osobnosti i potrebnoj životnoj širini. Za tu su misao i spoznaju svakoj reformi i uopće obrazovnom iskoraku potrebni učenici i njihovi nastavnici. Reforma koja ne pokriva ta dva najvažnija subjekta u svoj širini, to nije niti može biti, a marginalni društveni status „radnika proizvodnog rada prve veličine” niti jednu reformu ne može učiniti smislenom i potrebnom.
Još je manje ona suvisla u hrvatskim uvjetima nevjerojatnog smanjivanja broja učenika osnovnih i srednjih škola iz godine u godinu. Reformski javni osmijesi, osobna zadovoljstva političkom pozicijom i suvremena tehnologija, nikad ne mogu nadomjestiti prazninu koja nastaje njihovim (učeničkim) stalnim, i bez ikakvog pokušaja zaustavljanja, intenzivnim nestankom i odlaskom. Reforma za učenike koji nestaju i njihove nastavnike marginalnih društvenih uvažavanja i pozicioniranja, zvuči nestvarno i izgleda poput računalne igre s izbacivanjem prepreka iz polja.
Nova i suvremena obrazovna i znanstvena tehnologija i novi, recimo, moderni europski pristup reformskih nositelja, nikad nisu uspjeli izračunati i projicirati obrazovnu budućnost u hrvatskim ruralnim, brdsko-planinskim, pograničnim, otočnim i sličnim krajevima, a u novije vrijeme i urbanim, niti su obrazovni reformisti s javnim osmijehom ikad progovorili o smislu reformiranja, prodavanja tehnologije i usmjeravanja učenika u život koji nestaju(e) pred nama, intenzitetom koji svakog dobronamjernog može samo zabrinuti. Suvremena tehnologija to, naravno, ne priznaje, a identitetski im je odmak od hrvatske budućnosti – nasljedna pravovjernost.
Političko stišavanje nestanka
Veliki je uloženi trud u formiranju javne slike o uspješnosti, nezamjenjivosti, stabilnosti, europskoj usmjerenosti, najboljem izboru pojedinaca, tehnološkoj reformskoj važnosti, političkoj sukladnosti s rezultatima izbora i slično. Posebno se forsira predodžba o stišavanju demografskih negativnosti do razine proglašavanja, praktički, svakog političkog poteza planiranom demografskom mjerom, koja daje nezapamćene reultate i nakon svega, jedina je preostala politička mantra. Vrijeme im se nije pokazalo saveznikom, postavljena organizacijska forma s nominalnim Ministarstvom još manje, a za kadrovska se rješenja već u startu znalo, kako u postavljenim strogo hijerarhijskim političkim, a ne stručnim relacijama, nemaju nikakvu snagu.
Preostalo im je samo čekati ispuhivanje (njihov omiljeni izraz) demografske problematike na javnoj sceni ili javnu scenu prilagođavati postojećim tehničkim postupcima uvjetovanim interesom ili inercijom i njih pretvarati u velike demografske uspjehe. Retorike nije manjkalo, osmijeha također, a uvjeravanja još manje, dok se danas o stvarnosti u funkciji očuvanja političkih izdašnih nasljednih i trgovinskih pozicija u ovakvoj, kako kažu modernoj i reformiranoj Hrvatskoj – ponajmanje vodi briga.
Najjednostavnije je u nečinjenju ključnih i strateških poteza – otvaranje tunela, ukidanje naplata za prolaze, izgradnja stanova, „osvježavanje Vlade”, porezna proigravanja i slične standardne postupke drugih resora, prilijepiti demografskim mjerama. Time se, ipak, nedvosmisleno potvrđuje kako su upravo demografska problematika i sve njezine uvjetovanosti najvažnije političko i razvojno pitanje suvremene Hrvatske. Politički privid na djelu, u osnovi nikom ne donosi korist, dodatno raslojava ionako vrijednosno uzdrmano hrvatsko društvo, produžuje nedjelotvornost, uskraćuje vrijeme potrebnog djelovanja i dodatno uvjerava hrvatsku mladost u neizvjesnu budućnost u zemlji u kojoj se malo toga razvojnog i sustavnog poduzima.
I koliko god su nastojanja u građenju afirmativne slike hrvatske svakodnevnice stalna i intenzivna, a ponavljanja o potrebi širenja optimizma s vrha učestala, službeni su statistički podaci puno puno teži od izričaja dobronamjernih stručnih upozorenja. Ništa nam neće značiti sve moguće obrazovne i ostale reforme, ako konačno ne prihvatimo ukupnu složenost demografske problematike i njezinu ključnu ulogu u svim segmentima političkog, gospodarskog i inog djelovanja.
Preskakanje logike
Bez ulaženja u dublju znanstvenu utemeljenost, teorijski pristup i metodološkuosnovu same logike, valja se poslužiti njezinom enciklopedijskom definicijom kao svojevrsnom sintezom različitih autorskih stavova, kako bi poimanje logike bilo jednostavnije, razumljivije i prihvatljivije današnjem dogovornom i planski uspostavljenom političkom okruženju u Hrvatskoj, mimo stručnih, znanstvenih i uopće vrijednosnih kriterija, izbornih rezultata i odgovornosti prema hrvatskoj budućnosti.
Logika je temeljna filozofska disciplina koja se bavi ispravnim oblicima mišljenja, poimanja, suđenja i zaključivanja, te je stoga polazište i nužni temelj svake valjane spoznaje.
Temelj svake spoznaje i ispravnosti, kako kažu enciklopedisti, uvijek je bez ikakvih dilema obrazovanje sa svim svojim afirmativnim vrijednostima i uvažavanje logike, osobnosti pojedinaca i njihove širine razumijevanja, zaključivanja, uvažavanja i projiciranja budućnosti. Identitetska komplementarnost s hrvatskim civilizacijskim vrijednostima uz to, nedvojbena su osnova uređivanja hrvatskog društva i prostora u cjelini.
Nedostatak, zanemarivanje ili svjesno micanje ovakve pozitivne složenosti, preskakanje je logike koje nam razvija i ostavlja sliku današnje neprepoznatljive Hrvatske u odnosu na idealizam, snagu, hrabrost i zamišljaj budućnosti nakon ratne pobjede i oslobađanja.
Sposobnost računanja
Ulazak u javne rasprave sa svakim drukčijim mišljenjem izvan dogovorne, nasljedne i uspostavljene stranačke/partijske dogme, postaje dio obrambenog sustava, pri čemu se iste ili slične vlastite slabosti, zbog kojih se prozivaju drugi, apsolutno zanemaruju, pa su refleksije na uređenost društva i iseljavanje zbog te neuređenosti – izravne. Posebno su intenzivne rasprave vezane za obrazovnu reformu, a odgovori prema svakom tko se usudi išta primijetiti iz resorne, trgovinom uspostavljene utvrde, nalikuju partijskim priopćenjima. Poput stranog tijela u izvršnoj vlasti koje ima obranašku potrebu dokazivanja pozicijskog postojanja i sustavne potrebe, reagira se na svakog, umjesto toliko potrebne poniznosti spram hrvatskih nastavnika i njihovih polaznika.
Neosporna je sposobnost računanja resornog obrazovnog vladinog vrha s kojom se suprotstavlja gradonačelniku Hrvatske i njegovoj brizi o nastavnicima, učenicima i njihovoj budućnosti. Međutim, kad ju već imaju, bilo bi poželjno za toliko potrebnu uređenost hrvatskog društva, barem jedanput izračunati i iskreno se i otvoreno osvrnuti na izborni postotak partije uz čiju je trgovinsku sposobnost vrh i ustoličen. Sve se zna izračunati, osim mizerne političke podrške hrvatske glasačke populacije na kojoj se gradi reforma i pritom ne osjećati nimalo nelagode niti odgovornosti prema toliko samo hvaljenom računanju.
Još im je teže izračunati smanjivanje broja učenika osnovnih i srednjih škola na godišnjoj razini (samo u zadnjoj školskoj godini 8948 učenika) uvjetovano iseljavanjem i prirodnim padom, i osjetiti odgovornost i barem odglumiti zabrinutost. Teško im je izračunati i studijske potrebe hrvatskog gospodarstva i društva kako se ne bi obrazovanje programiralo iseljavanjem. Gotovo im je nemoguće izračunati nastavak demografskih negativnosti, a problem njihova spominjanja u javnosti čini im se poput hereze.
Tek podsjetnik gospodi kojia voli vlastite slike u javnosti i naročito uvjeravanja u svoje računske sposobnosti na najnovije podatke Državnog zavoda za statistiku od 14. 8. 2019. godine. Prirodni je pad u zemlji u kojoj provode školu za život već u prvih 6 mjeseci čak 10.260 osoba! Lipanjski je prirodni pad stanovništva najveći mjesečni dosad! Šesta godina kako je oko 16.000 više umrlih, nego rođenih! Nestanak je života u istom razdoblju gotovo nevjerojatnih 100.000 ljudi!
Provodite školu za život koji nestaje, znate računati samo za svoje potrebe, ne sviđaju Vam se povezivanja s iseljeništvom, rezultati Vas s prošlih izbora ne brinu, odgovorni ste samo izvršnom vrhu, osjetljivi ste na sva drukčija razmišljanja i konačno, dovoljni ste sami sebi. Kakvo je u tome zadovoljstvo?