Još dok su Hrvati bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, nisu ju držali svojom državom, opravdano prosvjedujući i pozivljući se na vlastito hrvatsko državno pravo, iz davnih i slavnih vremena hrvatske srednjovjekovne države kojom su vladali kraljevi hrvatske krvi, od Tomislava do Petra Svačića. Hrvati su još manje bili zadovoljni Kraljevinom SHS, jer je u novoj državi naš narod izgubio stoljetni simbol hrvatske državnosti - Hrvatski sabor. S hudim 1. prosincem 1918., Hrvatska je izgubila sve čimbenike vlastite državnosti, te je bila suočena s brojnim velikosrpskim zločinima
Jamačno, bar u posljednjih stopedeset godina, na vjetrometinama jugoistočne Europe, bure svakojakih nereda, konflikata, ratova, otimačina i nesmiljenih zločina, nisu bile slučajna pojava. Na tom, trajno politički nestabilnom ozemlju, kojega se do danas naziva „bačvom baruta“, mir su stalno remetili srpski čimbenici i pri tomu su počinili brojne zločine nad nesrpskim stanovništvom. Primjerice, premda s Bugarima ispovijedaju istu pravoslavnu vjeroispovijed, ni s njima nisu Srbi bili u dobrim odnosima. Štoviše, prema izvorima iz srbijanske historiografije, proizlazi, da su Srbi s Bugarima imali više od 60 ratnih sukoba…
Brojni Srbi bili su vjerni turski vazali, kojima nije bilo ključno protiv koga se bore, već im je uvijek bilo važno izvući za sebe korist. Zbog krvoločnosti srpskih postrojba pri turskoj vojsci i njihovoj sklonosti bezobzirnoj pljački, Turci su ih držali pod stalnim nadzorom. Pjesmama opjevani srpski „narodni junak“, Marko Kraljević, upravo je poginuo kao turski vazal na Rovinama, ratujući protiv vlaškoga vojvode Mirčete. U ratovima za oslobođenje Srbije, te potom protiv Bugara, Srbi su počinili grozomorne zločine, koje srpska historiografija nikada ne spominje.
Protuhrvatski teror Beograda u monarhističkoj Jugoslaviji
Od svog početka, tzv. Kraljevina SHS, je apsolutno bila nepravedno organizirana. Sve srbijanske ustanove imale su apsolutnu vlast i povlastice. Srpski monopol u velikosrpskoj monarhiji, koja se kasnije nazvala Kraljevinom Jugoslavijom, provodio se majorizacijskim djelovanjem – Srpske radikalne stranke, Organizacije jugoslavenskih nacionalista, jugoslavenske kraljevske vojske, četnika, žandara, srpskih sokolaša, tajne policije, kraljevskog dvora Karađorđevića, te Srpske pravoslavne crkve.
Još dok su Hrvati bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, nisu ju držali svojom državom, opravdano prosvjedujući i pozivljući se na vlastito hrvatsko državno pravo, iz davnih i slavnih vremena hrvatske srednjovjekovne države kojom su vladali kraljevi hrvatske krvi, od Tomislava do Petra Svačića.
Hrvati su još manje bili zadovoljni Kraljevinom SHS, jer je u novoj državi naš narod izgubio stoljetni simbol hrvatske državnosti – Hrvatski sabor. S hudim 1. prosincem 1918. Hrvatska je izgubila sve čimbenike vlastite državnosti, te je bila suočena s velikosrpskim zločinima. Zbog ograničena prostora, donosim tek djelimičan pregled srpskih zločina.
Tijekom crkvenog ophoda u Omišu, 12. srpnja 1931., ubijene su dvije osobe hrvatske nacionalnosti, a tijekom crkvenog ophoda u Krušljevu kod Donje Stubice, 29. lipnja 1932., ubijeni su Hrvat i Hrvatica, a brojni Hrvati su ranjeni i utamničeni. Poslije političkih ubojstava Stjepana Radića i hrvatskog književnika Ivana Kozarčanina, uslijedio je smrtonosni atentat na dr. Milana Šufflaya, u noći na 19. veljače 1931., u Zagrebu. Dr. Mile Budak je 7. lipnja 1932. jedva preživio velikosrpski atentat.
Srpski politički atentati nisu smrtno pogodili samo Josipa Predavca, dopredsjednika HSS-a, 13. srpnja 1933. u Dugom Selu i dr. Ivu Pilara svršetkom 1933. u Zagrebu, nego k tomu više od 400 uglednih hrvatskih domoljuba tijekom opstojnosti monarhističke Jugoslavije, u kojoj je ubijeno više desetaka tisuća Hrvata i Hrvatica, a više od dvjesto tisuća katolika je popravoslavljeno i potom posrbljeno…
U Sibinju i selima oko Slavonskog Broda s 19. na 20. veljače 1935. ubijeno je 15 hrvatskih seljaka; kod Gospića, 5. svibnja 1935. ubijena su dva hrvatska seljaka i desetine ih ranjeno; 19. svibnja 1935., kod Velike Gorice ubijeni su Hrvat i Hrvatica; u selu Krstaticama kod Imotskog, 28. lipnja 1935. žandari su ubili dvije Hrvatice; u Senju, 9. svibnja 1937. srpski oružnici su ubili 6 mladića i jednu djevojku, te 27. studenog 1938. u Primoštenu – petero civila.
Četnički genocid u Drugom svjetskom ratu
Četnički vođa Draža Mihailović i njegovi najbliži suradnici pomno su izradili pakleni plan genocida nad hrvatskim narodom. Zločinački četnički naum istrjebljenja hrvatskog stanovništva izvršavali su pojedini četnički zapovjednici na području NDH, netom poslije uspostave NDH, bez uputa „odozgor“. Četnički vođa, pukovnik Mihailović, poslao je četnicima 20. prosinca 1941. razrađeni nacrt za „čišćenje državne teritorije od svih nenarodnih manjina i nenacionalnih elemenata (…), čišćenje Sandžaka od muslimanskog i Bosne i Hercegovine od muslimanskog i hrvatskog življa“.
Prvi ubijeni katolički svećenik u NDH bio je Waldemar Maksimilijan Nestor. Kao svećenik banjolučke biskupije, obnašao je dužnost župnika upravo u Drvaru. Kao drvarski župnik, dobio je poziv slaviti misu i propovijedati u subotu, 26. srpnja 1941., na blagdan sv. Ane, u Kosovu, kod Knina. Stoga je skupa sa svojim župljanima otišao onamo na hodočašće. Poslije svršenih obreda, vlč. Nestora kninski fratri su savjetovali ne vraćati se u Drvar radi tamošnje četničke pobune. No, župnik vjernike u Drvaru nije htio ostaviti bez nedjeljne mise i ranim je vlakom krenuo natrag u Drvar.
Na povratku su četnici zaustavili vlak, svezali drvarskog župnika i 350 hodočasnika te ih 27. srpnja 1941., kod jame Golubnjače, poklali i potom bacili u istu jamu. Istog nadnevka, od četnika je smrtno nastradao još jedan katolički svećenik, vlč. Juraj Gospodnetić, svećenik banjolučke biskupije, župnik u Bosanskom Grahovu. Njega su četnici svezana vukli po Grahovu, grozomorno ga mučili i naposljetku ga ispekli na ražnju. Na širem drvarskom području tih dana četnici su ubili sve Hrvate koji prije toga nisu pobjegli od četničkog noža, a tzv. antifašisti su 27. srpnja 1941. proglasili – „danom antifašističkog ustanka“…
Osvrnut ću se i na još neke druge zločine bradatih „antifašističkih ustanika“. Polučak njihova grozomornog masakra nad hrvatskim civilima Grahova bio je 568 ubijenih osoba, kada su teško nastradala sela: Oblaj, Korita, Luke, Ugarci i Crni Lug. Grozne učinke „ustaničkog“ divljanja nije gorko osjetila samo katolička župa Krnjeuša, smještena između Bihaća i Bosanskog Petrovca, odakle su protjerane 1244 osobe, već su pod „oslobodilačkim“ udarom s lica zemlje izbrisane sljedeće hrvatske katoličke župe:
Zrinj (753 župljana), Gumjera (1240 župljana), Kunova (1520 župljana), Novi Martinac (3750 župljana), Rakovac (1964 župljana), Stara Dubrava (629 župljana), Šibovska (1670 župljana), Miljevac (630 župljana), Palanka (15 župljana), Gračac (1200 župljana), Boričevac (2000 župljana), Rudopolje (550 župljana), Kaluđerovac (900 župljana), Udbina (1600 župljana) i župa Bunić (350 župljana).
Razulareni pobunjenici protiv NDH samo su u okolici Krnjeuše bestijalno smaknuli 240 hrvatskih civila. U tim crnim danima, „ustanici“ su ubili više od 500 Hrvata istočne Like, među kojima sve žitelje sela Brotnjo.
U pokoljima Hrvata, poglavito kninske četnike, logistički su i u oružju, pomagali -Talijani. Sam Draža Mihailović je na suđenju u Beogradu, 1946., izjavio da mu je „glavni cilj bio uništiti NDH“, te je istom prigodom priznao da su njegovi četnici poklali „oko dvadeset devet tisuća Hrvata“. Međutim, procjene ozbiljnih analitičara ukazuju na broj od čak pedeset tisuća žrtava četničkih pokolja!
U grozomornom poraću Titovi partizani nastavljaju četnički genocid
Sažeti činjenični ovrt glede poratnih srbokomunističkih zločina, počet ću jednom prispodobom iz 1942., čiji je poučak povezan s drevnom hrvatskom poslovicom, koja glasi: „Sijede kose mudrost nose!“ Naime, burne ratne 1942., negdje u pokrajini Bosni, u brdima, nalazila se stara kuća, u kojoj su živjeli baka i djed. Kako je kuća bila smještena u prigorskom području, u nju su često svraćale različite onodobne vojske. Jednoga jutra, djed je otjerao ovce na pašu, a baka je ostala u kući ložiti vatru u peći. Tog jutra, vojnici su ušli u bakinu kuhinju i pozdravili staricu hrvatskim pozdravom: „Za dom spremni!“ Kako je baka bila nagluha i slabovidna, upitala je pridošlice: „Koja ste vojska?“ Nazočni časnik baki je odgovorio: „Ustaše, stara majko!“ Na to je baka kazala: „Hvala Bogu, samo nek’ niste partizani, jer kad god dođu, ne samo da nikad ne pozdrave, već uvijek sve odnesu!“
U istoj kući, poslijepodne, sjedio je djed, a baka je otišla u šumu prikupljati drva. Kad su na vrata kuće ušli partizani, djed je partizanskog komesara upitao: „Koja ste vojska?“ Komesar je bahato djedu odbrusio: „Mi smo narodna vojska, partizani!“ Djed je na to komesaru kazao: „U ime naroda, kroz povijest, rijeke krvi su prolivene, a bit će prolivene i ubuduće!“ Ove proročke djedove riječi obistinile su se tri godine potom, zlosretne 1945., tijekom najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda, što se odigrala na Bleiburgu i krvavim Hrvatskim križnim putevima, kada su povampireni partizanski ubojice izvršili grozomorne masovne zločine…
Osim na Bleiburgu, u zlosretno proljeće 1945., s masovnim ubijanjima, partizani su započeli diljem Slovenije, u: Dravogradu, Mariboru, Celju, Laškom, Mariji Reki, Hrastniku, Slovenskoj Bistrici, Slovenj Gradecu, Špitaliču, Trbovlju, Zagorju ob Savi, Zidanom Mostu, Kočevskom Rogu, Kranju, te na još brojnim mjestima, tijekom marševa smrti, sve do Makedonije i Kosova. A osobe koje nisu smrtno nastradale tijekom Križnog puta, mahom su bile zatočene u partizanskim logorima i zatvorima.
Masovna onodobna stratišta Hrvata bila su: Maceljska šuma, Zaprešić, Samobor, Žumberačko gorje, Karlovac, Sisak, Petrinja, Požega, Topusko, šire područje Zagreba i Jasenovac, Bjelovar, Daruvar, Stara Gradiška, brojna mjesta diljem Podravine, istočne Hrvatske, Vojvodine, Srbije, Bosne, Hercegovine… Pretežiti dio komunističke Jugoslavije, u ljeto 1945., bio je grozomorno gubilište i nesmiljena pozornica strašne ljudske patnje. I obitelji pobijenih, zloglasna OZN-a je nastavila progoniti i zlostavljati…
Krvavi partizanski poslijeratni pir na Bleiburgu i tijekom Križnog puta 1945. bio je uistinu stravičan! Crne slike izopačene „antifašističke“ baštine nisu bile vidljive samo u otkrivenom grobištu Barbara kod Laškoga, ni samo u otkrivenoj desetokilometarskoj rovovskoj masovnoj grobnici Tezno kod Maribora s oko deset tisuća žrtava, nego su tragovi bešćutnog partizanskog zlosilja nazočni k tomu još u najmanje 600 neistraženih grobišta u Sloveniji, te na više od 1200 stratišta u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Kod Kočevskog Roga, partizanski barbari, u svibnju i lipnju 1945., umorili su nemilice više od 30.000 zarobljenika. U gori Tezno više je od 15.000 partizanskih žrtava. U Slovenskoj Bistrici mučki je ubijeno 4000 osoba, a u Maceljskoj šumi više od 15.000 zarobljenika. U Splitu, samo u logoru Gripe, partizani su likvidirali 350 ljudi.
U trima masovnim grobnicama na Lovrincu nalazi se više od 10.000 žrtava koje su ubili partizanski natražnjaci. I Daksa je stratište nevino pogubljenih Hrvata, dok Jazovka svjedoči o partizanskom bacanju žrtava u jame.
Velikosrpsko divljanje u Domovinskom ratu
Prema službenim podatcima iz 1999., tijekom Domovinskog rata, na hrvatskoj je strani poginula 12.131 osoba, 2251 je nestala, a ranjene su 33.043 osobe, od kojih 9816 civila. U srpnju 1991. u Hrvatskoj je bilo više od 30.000 hrvatskih prognanika, a vrhunac prognaničkog vala dogodio se u studenom 1991., kada je iz Vukovara, poslije okupacije i četničkih zločina, protjerano više od 15.000 osoba.
U ožujku 1992., Hrvatska je imala 356.627 registriranih izbjeglica. Prve osloboditeljske hrvatske akcije, sredinom 1994., smanjile su broj hrvatskih prognanika na 195.000 izbjeglica. Nakon srpske agresije u BiH, u travnju 1992., u RH je izbjeglo oko 187.000 prognanika. Do svršetka 1992., taj broj je dosegao 402.000, a procjenjuje se da je kroz RH prošlo oko 700.000 izbjeglica iz BiH. Poslije dolaska Unprofora u Hrvatsku, od proljeća 1992. do oslobođenja, s okupiranog područja RH protjerano je još 25.000 osoba, te je ubijeno više od 600 civila.
U Domovinskom ratu srpski su odmetnici uništili 30% hrvatskih gospodarskih potencijala, uništili su ili oštetili 590 naselja i gradova, od kojih 35 potpuno. U nametnutom ratu Hrvatskoj, uništeno je 210.000 stambenih jedinica, oko 12% stambenog fonda RH. Statistički podatci, iznijeti prije nekoliko godina, još su podrobniji, jer govore o broju žrtava na obje strane: hrvatskoj i agresorskoj. Prema tim podatcima, u ratu je bilo 22.000 žrtava, 55.000 ranjenika, te 3000 nestalih osoba.
Odmetnuti Srbi su smaknuli 7500 civila, a u 120 masovnih grobnica u RH nađeno je 2989 trupala. U agresorskom kulturocidu uništen je ili vidno oštećen 1821 hrvatski kulturni spomenik, te 450 katoličkih crkava i kapelica. Oko 2500 osoba je silovano, a u Domovinskom ratu je počinjena tvarna šteta u iznosu od 27 milijardi dolara.. Nepoznat je precizan broj oskvrnutih katoličkih groblja i grobova, kao uostalom ni točan broj posijanih mina na okupiranom području, koje će RH morati čistiti još desetljećima.
Anacionalna politika u Republici Hrvatskoj
Prosrpska i neokomunistička, svakom normalnom hrvatskom čovjeku teško izdrživa društvena klima u Hrvatskoj, prije više od pet godina, točnije 1. rujna 2013., doslovno je duhovno dotukla i slomila najvećeg suvremenog borca za hrvatske ideale – Zvonka Bušića, koji je iz očaja, kao uostalom i više od tri tisuće hrvatskih branitelja do danas, počinio – samoubojstvo.
Stanoviti politički krugovi u Hrvatskoj provode velikosrpski plan Memoranduma SANU II. To se svojedobno pokazalo i pri pokušaju nametanja ćirilice hrvatskom Alamu, gradu heroja Vukovaru, što je apsurdno, kao da je, primjerice, poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, ploča na ulazu u Staljingrad bila napisana – njemačkim jezikom. Isti scenarij naše nacionalne tragedije razvidan je i odigrava se dandanas, kroz sramotnu hrvatsku političku šutnju na susljednu bezobraštinu koja sustavno dolazi iz Srbije – od političkoga Beograda.
Za ovakvu hrvatsku, posve amoralnu, podrepašku, slugansku i anacionalno-globalističku politiku, za hrvatskom narodu nametnutu duhovno-moralnu bijedu, što nas je snašla, dobrim dijelom sami smo krivi, ne samo zbog izbora anacionalne vlasti kakvu poodavno imamo, nego i zbog još drugih važnih činjenica. Čak ni navodni hrvatski domoljubi političke profesije, ni mali prst nisu spremni žrtvovati za Hrvatsku, ako od toga nemaju osobne koristi… A ako nisu u vrhu političke stranke tzv. domoljubne orijentacije, skloni su utemeljiti novu stranku ili pak kukavno podviti rep, po vlastitom pravilu: „Ne priznam ja stranku u kojoj nisam predsjednik!“
Uz nedostatno poznavanje vlastite nacionalne povijesti, politički smo polupismen i iskompleksiran narod, jer više od polovice hrvatskih birača ne izlazi na izbore. Neokomunistički mrak i djelovanje prosrpske pete kolone u tuzemstvu, poglavito u posljednja dva desetljeća, zatamnio je hrvatsko obzorje do te mjere, da su u Hrvatskoj vlastiti ugled uglavnom sačuvali gotovo jedino – Katolička crkva, hrvatski športaši i Hrvatska vojska – dok većina medija (čast izuzecima) i veći dio glavnih kulturnih ustanova, tonu u močvaru hrvatske malodušnosti i apsolutne nebrige za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa.
Političko sljepilo službenog Sarajeva
Naposljetku podvlačim, da se velikosrpsko zločinačko djelovanje, u burnom 20. stoljeću, osim prema katoličkim Hrvatima, očitovalo i prema tuzemnim muslimanima. Srpski žandari su u mirno doba 1924. etnički očistili muslimansko naselje Šahoviće. Mihailovićevi četnici, tijekom zime 1941./1942., u istočnoj Bosni, zaklali su više od deset tisuća muslimanskih civila. Muslimanske bi žrtve tada bile višestruko veće da Jure Francetić sa Crnom legijom, u proljeće 1942., nije oslobodio to područje od četničkih koljača i partizanskih odmetnika.
Tijekom Bleiburške tragedije 1945., ubijeno je više od pedeset tisuća vojnika NDH muslimanske vjeroispovijedi, koji su se tada deklarirali Hrvatima.
Mračno finale velikosrpskog genocida nad muslimanskim življem dogodilo se u ljeto 1995. u Srebrenici., kada su bosanski Srbi, uz blagoslov političkog Beograda, nesmiljeno smaknuli više od osam tisuća tamošnjih civila…
Danas, nažalost, političko Sarajevo ne uzima u obzir sve ove činjenice, a u „znak zahvalnosti“Republici Hrvatskoj što je tijekom Domovinskog rata zbrinula mnoštvo muslimanskih izbjeglica iz BiH – središnja vlast u Federaciji BiH nesmiljeno i sustavno tlači manjinski hrvatski narod. S takvom politikom, muslimani koji su se prozvali Bošnjacima, sami sebi pile granu na kojoj sjede… Da je tomu tako, vrijeme će kad-tad pokazati…