Sudeći prema najnovijem zakonu koji uređuje pitanje izbora članova Državnog sudbenoga vijeća, čini nam se kako je aktualna vlast, osim što je odustala od obećavane lustracije, osmislila i model po kojem će sudačka čast i dalje biti u rukama 'pravosudnih veterana'...
I uz najbolju volju da čitatelje ove tiskovine barem na kratko poštedimo od čudnovatih uradaka sudbene vlasti, nedavni slučaj „Bećarac“ nametnuo se autoru ovoga članka kao inspiracija u analizi društvenih i političkih okolnosti u kakvima se takve presude donose. Prema definiciji, bećarci su humoristične, satirične i često vrlo lascivne narodne pjesme, koje su od davnina u istočnim dijelovima Lijepe naše prepoznate kao domišljat i bezazlen oblik zabave. Kao takve, 2011. uvrštene su na UNESCO-ov popis nematerijalne baštine…
Tako je to bilo sve do nedavno objavljene presude u kojoj je sudbena vlast sveprisutno pravo na ravnopravnost spolova, ma što to značilo, stavila ispred nečeg što se do jučer prenosilo i zadržalo narodnom predajom. Zanimljivo je kako je „seksistički“ folkloraš u prvom suđenju oslobođen krivnje, međutim, Visoki prekršajni sud našao je da je prvostupanjski sud „pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje“. Pod autoritetom više instance, sada je pravorijek jasan, bećarcem je ovaj veseljak ponizio službenu osobu i povrijedio sveto načelo ravnopravnosti spolova…
Nama se, pak, čini, da je ovakav sudski epilog posljedica sve većeg utjecaja raznoraznih feminističkih udruga koje u ovakvim prigodama beru jagode i kao kakve tužibabe zazivaju pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, jer većina javnosti ovdje nije prepoznala sudbenu vlast kao zaštitnika pravnog poretka koji je konačno pokazao snagu bez koje nema reformatorskog zaokreta.
Pravosudni ‘mišići’ na krivom mjestu
Štoviše, uslijedili su satirični komentari koji se uglavnom slažu u ocjeni da je pravosuđe pokazalo mišiće tamo gdje to – najmanje treba. Umjesto da kao društvo, svi zajedno odamo priznanje bećarima koji u opustošenoj i iseljenoj Slavoniji pokušavaju zadržati ono što je ostalo od slavonske duše, polako, ali sigurno, stvara se atmosfera u kojoj će ubuduće kantautori privolu za Vinkovačke jeseni ili Đakovačke vezove tražiti od – Sanje Sarnavke ili pravobraniteljice za ravnopravnost spolova!?
Usput rečeno, boje ženskog roda za masne honorare godinama u Uredu za ravnopravnost spolova brani supruga bezvremenskog, Furija Radina, Helena Štimac-Radin. U cijeloj priči zanimljivo je kako je u spornom napjevu ugrozu prepoznao onaj dio ženske populacije koji pod parolom zaštitnika raznoraznih prava, godinama parazitiraju u tzv. civilnom sektoru, dok je većina ženskog puka koje za pošteno odrađene poslove primaju minimalce, stala u zaštitu ozloglašenog folkloraša… Iste te feministkinje besramno će nedjeljom i blagdanom ušetati u trgovačke lance i u tome neće vidjeti ništa sporno…
Za razliku od ovog slučaja u kojem je sudbena vlast za utvrđivanje činjeničnog stanja visoko podigla ljestvicu standarda, istodobno gotovo svi mediji skočili su na noge zbog presude, prema kojoj je Jutarnji list, sucu Nevenu Cambiju iz Splita dužan isplatiti 50 tisuća kuna za duševne boli za novinski članak u kojem sudac – nije ni spomenut. Povod Cambijeve tužbe bio je intervju sa saborskim zastupnikom, Nikolom Grmojom, u kojem je ovaj iznio svoju općenitu ocjenu o Državnom sudbenom vijeću kao – „izvoru korupcije“.
Premda se u samom intervjuu poimenice ne spominje ni jedno ime, duševne je boli od toga očito imao jedino Cambi, koji je ustvrdio kako su tvrdnje u intervjuu iznesene isključivo u namjeri da se njega prikaže kao osobu s najnižim karakteristikama i dijelom tzv. korumpirane skupine sudaca…
Iako su samo njemu poznati razlozi zbog čega se našao prozvanim u tom intervjuu, nama ostaje za primijetiti kako je, za razliku od slučaja s početka ove priče, pravosuđe umjesto „točno utvrđenog činjeničnog stanja“ prihvatilo i najmanju mogućnost da je spomenuti zastupnik svojim komentarom nanio duševne boli nježnom i nezaštićenom sucu…
Ovdje koristimo priliku prisjetiti se nekih ranijih članaka na stranicama ove tiskovine u kojima smo pokušali polemizirati kolektivnu krivnju koja se, prema rezultatima neizbježnih anketa, neraskidivo vezuje za nositelje sudbene vlasti, pa je danas iz percepcije javnosti koruptivni predznak prva asocijacija na tu vlast. Iako je, s obzirom na gotovo svakodnevne pravosudne apsurde, jasno da takav pokušaj neodoljivo podsjeća na Sizifov posao, mi smo, eto, ustrajni u naumu da od osude javnosti zaštitimo većinu sudaca za koje iskreno vjerujemo, da kao i ostatak nacije – pošteno zarađuje svoj kruh.
Suci rođeni u različitim vremenima…
U uređenim pravnim sustavima, osobito germanskog tipa, koji se opravdano prikazuju kao ideal kojem trebamo težiti, sudačko zvanje u najmanju ruku podrazumijeva – društveni status i poštovanje. U takvim pravnim sustavima duge državničke i pravne tradicije, suci se ne umaraju, ili bar ne u tolikoj mjeri, pravima radnika u stečajnim postupcima, bezuspješnim ovrhama, korumpiranim zdravstvom i javnim sektorom, oduzetom imovinom za vrijeme komunističke vladavine i svim drugim pitanjima koje smo baštinili zahvaljujući totalitarnom režimu i tranzicijskom procesu.
Sve to treba sagledati i u kontekstu činjenice kako smo, valjda, jedina država na svijetu u kojoj se i danas polemizira obrambeni karakter Domovinskog rata, a uoči godišnjice njegove smrti i – državnička uloga prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana. Za razliku od Njemačke i Austrije koje su se pokajnički ispričale za svoju neslavnu prošlost i obračunale sa svima koji su na bilo koji način sudjelovali u monstruoznom nacističkom naumu, u Hrvatskoj javni prostor i dalje, gotovo 30 godina nakon osamostaljenja, zaokupljaju diskusije oko pozdrava „Za dom spremni“ i korištenja petokrake.
Ovdje ćemo primijetiti, kako, kao i slučaju „Bećarac“, prema prvostupanjskoj presudi ovaj pozdrav na početku Thompsonove „Bojne Čavoglave“, nije ušao u zabranjenu zonu. Pitanje je kakav će o tome stav zauzeti viši sudovi, odlučujući o žalbi nezadovoljnih organa progona, kojima istodobno ne smetaju četničke kokarde na vukovarskom groblju. S obzirom na sve glasnije napore spomenutih Udruga i Ureda, vrlo je izvjesno kako će više instance u istome prepoznati ustaški pozdrav…
Ukoliko to tako bude, opravdano je posumnjati u sposobnost prvostupanjskih sudaca da prepoznaju, kada pjesma ili neki njezin dio prestaju biti glazba, a postaju – protupravna radnja. Nama se, pak, čini da nije riječ o njihovom neznanju, već činjenici što su ti suci rođeni u vremenima kada je bećarac bio narodna baština, dok je njihova generacija pod spomenutim pozdravom pozdravljala barjak i uz Thompsonovu koračnicu rastjerala jednu od najmoćnijih armija tadašnje Europe…
Nedavno je doživotno osuđeni četnik iz redova Arkanovih „Belih orlova“ u svojim zatvorskim memoarima napisao kako nije bilo teoretske šanse da Hrvati dobiju rat. Kaže – imali su JNA… Zato je sucima koji su to zvanje stekli u krvlju stvorenoj državi, u ratnom pokliču u kontekstu Domovinskog rata teško prepoznati fašističku narav i pokušaj, kako kažu, amnestiranja ustaške povijesti.
Za razliku od njih, kolege s viših instanci svoj su profesionalni uzlet započeli u vremenu obilježenim spomenutom petokrakom pod kojom su četnici ulazili u Vukovar i Škabrnju. I dok su neki suci i sami bili na prvoj crti bojišnice, dobar dio njihovih kolega rat je promatrao iz sigurne udaljenosti, bilo iz koliko toliko sigurnih sudnica ili kao Cambi – iz atomskog skloništa…
Hrvatski sabor kao Zoološki vrt…
Slično kao što smo uoči nedavnog vukovarskog prosvjeda imali priliku čuti jalove isprike kako je protekom vremena teško prikupiti dokaze i procesuirati ratne zločine, tako zahvaljujući paučini vremena, sada možemo biti gotovo sigurni kako smo na društveno političkoj sceni za sva vremena propustili javni prostor zaštititi od nametnika zbog kojih nam Sabor danas više sliči Zoološkom vrtu, nego parlamentarnom domu…
Stoga bi svakoj ozbiljnoj vladi prioritet trebalo biti rješavanje složenog i zahtjevnog zadatka obrane časti sudbene vlasti, od čije snage, zapravo, ovisi autoritet i suverenost države, pa ako hoćete i ozračje u društvu. Sudeći prema najnovijem zakonu koji uređuje pitanje izbora članova Državnog sudbenog vijeća, čini nam se, kako je aktualna vlast, osim što je odustala od obećavane lustracije, osmislila i model po kojem će sudačka čast i dalje biti u rukama – „pravosudnih veterana“.
Prema sadašnjem modelu, teoretska šansa da prvostupanjski sudac, koji je po prirodi stvari mlađe životne dobi, iz, primjerice, Osijeka ili Slavonskog Broda uđe u to tijelo, manja je od one koju spominje zatvoreni četnik…
Za neupućene, Državno sudbeno vijeće je tijelo koje provodi izbor sudaca i predsjednika sudova u čijem sustavu sjede suci kojima je dano povjerenje da za svoje buduće kolege izaberu osobe koje, pored znanja, imaju i dovoljno časti, koja se podrazumijeva za pravosudnog dužnosnika. Prema sadašnjem modelu, ovo tijelo čine dva suca Vrhovnog suda, dok će umjesto dosadašnja dva predstavnika općinskih sudova i dva predstavnika županijskih sudova, sada u sastavu DSV-a sjediti samo jedan predstavnik općinskih sudova, dok bi drugo mjesto bilo „ustupljeno“ sucu županijskog suda, koji bi u tom slučaju imao čak tri predstavnika.
Uoči donošenja samog zakona, kao argument predloženih izmjena spominjala se intencija zakonodavca za povećanjem učinkovitosti i transparentnosti u radu Vijeća, te ubrzanje i objektivizacija postupaka imenovanja sudaca, a izmjenom ovog članka na predloženi način trebala bi se osigurati ravnomjerna teritorijalna zastupljenost članova Vijeća.
Iz ovakvih uobičajenih floskula na koje smo se skoro već i priviknuli, stvarno stoji činjenica da će otprilike 1100 općinskih i uskoro pridruženih prekršajnih sudaca na teritoriju Republike Hrvatske, imati pravo na samo jednog predstavnika, dok će otprilike 350 županijskih sudaca predstavljati čak tri predstavnika.
Kako će takva izmjena dovesti do ubrzanja i objektivizacije postupka imenovanja sudaca, te ravnomjerne teritorijalne zastupljenosti članova Vijeća, poznato je, valjda, jedino članovima radne skupine koja je sudjelovala u izradi zakona. Naime, ukoliko je vjerovati javno dostupnim podacima, pokazatelj neriješenih sudskih predmeta konstantno je pozitivnog predznaka i pitanje je koliko će se u skoroj budućnosti uopće pojavljivati potreba imenovanja novih sudaca.
Novi model Državnog sudbenoga vijeća
Stoga je za očekivati kako će pred tim tijelom biti sve manje postupaka u kojima će se imenovati novi suci, pa se valjda navedeno „ubrzanje i objektivizacija“ odnose na napredovanje sudaca na više sudove. Stoga se čini da će u kontekstu ove činjenice, novi model Državnog sudbenoga vijeća, u kojem mjesto čeka suce viših instanci, prije svega omogućiti potpunu kontrolu imenovanja prvostupanjskih sudaca na više sudove.
Prevedeno, novim su izmjenama cementirane pozicije moći razvikanim perjanicama pravosuđa koje će, kako je to uostalom bilo i do sada, najvažnije sudove u zemlji, kapilarno umrežiti pravosudnim kadrom – po svojoj mjeri.
Jedna je stvar sigurna – predložena izmjena, dovodi suce općinskih i prekršajnih sudova u odnosu na suce županijskih sudova i Vrhovnog suda, u neravnopravan položaj. Po prirodi stvari, izglede da u Vijeće budu izabrani, imat će suci s onih sudova koji imaju najveći broj sudaca, dok vjerojatnost da u sastav Vijeća bude izabran sudac izvan tog područja, nije čak ni teoretska. Običnim matematičkim izračunom ne uspijeva se dokučiti logika takvog pristupa, jer u naravi ovaj model može dovesti jedino od centralizacije postupka izbora, odnosno koncentracije članova Vijeća samo s ograničenog područja ili određenih sudova.
Pitanje je u kojoj će mjeri suci drugih općinskih sudova, pored objektivne činjenice da osobno ne poznaju kandidirane suce ili čak za njih nikada nisu čuli, uopće biti motivirani pristupiti glasovanju, a kamoli se kandidirati, čime se ozbiljno preispituje demokratičnost ovakvog sustava. Za razliku od ranijeg modela, suci će svoje predstavnike birati među sucima istog stupnja.
Dakle, izbor predstavnika Vrhovnog suda ovisi isključivo o biračkoj volji toga suda, jer se time, navodno, željela izbjeći i na najmanju moguću mjeru svesti neprimjerena i nedopuštena lobiranja kod izbora za članove Vijeća. Iako se neovisnost i samostalnost sudaca spominje kao ustavom zaštićena kategorija, javna je tajna da je u uvjetima ustrojstva i organizacije pravosuđa, te postojeće i politički umrežene pravosudne garniture, od struke i kvalitete nečijeg rada, daleko važnija podrška i preporuka iskusnijih kolega, koji će kao članovi Državnog sudbenog vijeća odlučivati o sudbini i napredavanju kolega koji na njihov izbor nisu, niti su mogli utjecati. Ovako će popunjavanje sudačkih mjesta izgledati kao kružni tok u kojem će se za regulaciju prometa brinuti javnosti dobro poznate pravosudne mecene…
Tako je nedavno u jednoj dnevnoj novini bombastično odjeknula priča predsjednice sudačkog vijeća Visokog prekršajnog suda, sutkinje Branke Žigante Živković, koja je javnosti predočila prepisku u kojoj prvo lice hrvatskog pravosuđa, Đuro Sessa, predsjednik Vrhovnog suda RH, pokazuje izniman interes za rad tog Vijeća. Ovakav pritisak za sazivanje vijeća i ocjenu kandidata, prema njezinoj priči, leži u činjenici što je za natječaj koji je u tijeku, konkretno Trgovački sud u Zagrebu, aplicirao i njegov sin, trenutačno sudski savjetnik.
Isti prezimenjaci u sudbenoj vlasti
Kako Sessa, inače, kod imenovanja sudaca, izbora tijela Udruge ili sada Državnog sudbenog vijeća, ništa ne prepušta slučaju, ovaj je primjer, osim što je u javnosti prikazan preko SMS-ova koji su ovih dana u modi, pikantniji od ostalih, jer se Sessa zauzeo oko postupka u kojem je kandidat i njegov sin. Ruku na srce, ne bi to bio ni prvi ni posljednji slučaj da se u sudbenoj vlasti nađu dva ili tri ista prezimenjaka… Mi se danas možemo pohvaliti da kao država s relativno kratkom poviješću i pravnom tradicijom, imamo skoro prave male pravosudne oligarhije…
No, vratimo se na DSV. Za razliku od prvostupanjskih sudaca, suce županijskih i Vrhovnog suda predstavljat će, s obzirom na ukupan broj tih sudaca, relativno pristojan uzorak. Stoga i ne čudi što izostaje interes sudaca za sudjelovanje u izbornoj utrci članova Sudbenog vijeća. Istina, ima i iznimaka, pa je sadašnji, a po svemu sudeći i budući član DSV-a, sudac Cambi, ponovno aplicirao za skorašnje izbore.
S obzirom na slab interes sudaca koji zbog nakaradnog modela izbora nemaju nikakve šanse za ulazak u DSV, ne bi nas čudilo da on bude jedini predstavnik pravosudne vlasti s jadranske obale, pa je izgledno da će i narednom sastavu ponovno biti dio uglednog društva. Unatoč traumatičnog iskustva sa saborskim zastupnikom zbog čijeg se intervjua morao ograđivati od tzv. „kriminalne skupine sudaca“ i zatražiti liječničku pomoć.
E, sad, ili u ovom sastavu očekuje časnije i čestitije suce, ili je vremenom ojačao i ne strepi od ovakvih i sličnih, istina – sve češćih komentara. S obzirom na visinu dosuđene naknade možda i u ovom članku prepozna priliku za tužbu…