Nafta nam je poznata iz davnina. U 12. stoljeću spominje se katran, koji se prodavao u Dubrovniku, iz 14. stoljeća je zapis o preporukama za pripravu lijekova iz nafte, u 15. stoljeću prodavao se 'olio petrolio'. U 16. stoljeću nafta se 'kopala' blizu Hvara, nedaleko od Neretve i u Panoniji. Pisani trag o vađenju nafte u Peklenici, Međimurju, iz bunara dubokog nekoliko metara, nosi datum 1836. U vrijeme kada je otkrivena, bušotina Orešec II., općina Suhopolje, bila je najdublja u Europi. Rafinerija sagrađena u Rijeci 1883. bila je prva u Europi. Podaci obećavajući, a onda je krenulo nizbrdo...
Zapravo je u Igri skrivača jedino važno – otkrivanje(!), jer besmisleno je blago, ako nije nekome namijenjeno. Znači li to da će sve sakriveno – biti otkriveno? Točan odgovor glasi – djelomično. Zakon prirode određuje mjeru, nasuprot čovjeka koji ima površne, sebične, opasne zakone, a i njih često s predumišljajem i zadovoljstvom krši.
U vrtnji razbarušene mašte, jurnjavi na krilima slobode, os koja sve drži na okupu je ravnoteža. Prava istovjetna obvezama. Za sve i svakoga postoje granice, koje se, ne ne smiju, nego ne mogu prijeći… Prijestupnike, neposlušne neznalice, lopove – redari prije ili kasnije, ovako ili onako, dovedu u red. Dok kroz čovjeka pluta neodlučnost i neznanje i nikako ne nalazi načela i načina obuzdati razornu navadu, opasan poriv da se stalno može ići mimo i usprkos.
Nafta je gotovo savršeno sakrivena u velikim dubinama, bez traga ikakvog znaka na površini. Stvarno je uspjeh pronaći ležišta i način kako naftu izvući na površinu, u upotrebu. Ali je priroda, u slučaju da se to dogodi, sagradila ograničenja i prepreke, odredila da je moguće izvući tek oko 30 posto. Priča o nafti, čudesna i poučna avantura, počela je igrom skrivača…
Nevidljiva, nečujna, ali silno privlačna sila, iz tišine mirovanja u dubokom mraku podzemlja, dotakla je čovjeka u povoljnoj prilici, na najprikladnijem mjestu. Šetnja prirodom budi osjetljivost čula, a dodir je izabrao trenutak dok se tijelo sagiba prema dolje, traži gljive oko šumskih panjeva, školjke u pijesku morskog dna. I misao krene u pravcu prema dolje, i ne znajući da je to prvi korak prema skrivenim naftnim ležištima. Što se ne zna – saznat će se. Čovjeka je dotakla rijeka gustog crnoga blata nastalog od sunca – zatitrao je zanos traganja, uzgibala žudnja spoznaje.
… odozdo ne prestaje neodoljiv zov, odozgo ne sustaje znatiželjna groznica…
Jednom davno, iza sedam brda i sedam dolina, u prapočetcima svijeta, živjele su goleme zajednice biljnih i životinjskih mikroorganizama, širile se pod povoljnim uvjetima većine geoloških doba.
Plankton, fotosinteza, bračić i – nafta…
Plankton je zajedničko ime za desetke tisuća vrsta, nepobrojive mase jedinki. Sićušna, majušna stvorenjca (na dlan ruke stane ih 200 milijardi, a oni veći obujmom se uspoređuju s presjekom ljudske kose). Prva su i zauvijek jedina tvornica opstanka života. Najmanji su najvažniji (u toj odluci krije se poruka čovjeku da je skromnost i poniznost mjera božanske veličine ljudskoga genija, posebno kada je u pitanju odnos prema prirodi).
Plankton je u okolišu imao samo zemlju, vodu i u njima mineralne začetke. Nježna, prozirna, jednostavna, lelujava tjelešca imaju, međutim, ugrađeno čudo: točkice pigmenta koje sunčevu svjetlost s neba spuštaju u tjelesnost prirode. Fotosinteza, iz zemlje i vode, uvlači minerale u organsku smjesu koja upravlja osnovnim biološkim procesima: kruženju tvari, protjecanju energije, proizvodnji kisika za disanje i prvog zalogaja prehrambenog lanca svih živih bića.
Hrvatska, posebno obdarena prirodnim bogatstvima, ima jednu algu koja živi samo u Jadranskom moru – kopčica što spaja najdublje dubine i najviše visine, točno na polovici, na graničnom rubu kopna i mora, usidrio se jadranski bračić. Njemu pripada i samo on može živjeti – između… Za oseke je na zraku, za plime je pod vodom. Dijeli s kamenom za koji se drži, žudnju za svježinom mora, uživa s morem dok se zajedno odmaraju na toplini stijenja. Jadranski bračić i bračica u dnevnik svijeta zapisuju koliko je sunca usisao Plankton, a koliko je smjese spušteno u podzemna spremišta nafte.
Kada ura odzvoni smjenu generacija, uginuli plankton i organske tvari u njemu stvorene – padaju prema dolje, talože se, prodiru u slojeve zemlje ili šupljikavog stijenja. To je početak stvaranja nafte, vrlo složene smjese plinovitih, tekućih i čvrstih ugljikovodika. U početku je nezrela, nestabilna i neuravnotežena s okolišem. Zbog manje gustoće u odnosu na vodu, nafta spretno koristi tektonske promjene u Zemljinoj kori za premještanje na nove lokacije velikih udaljenosti i dubokih slojeva. Tamo će više temperature i veći tlakovi potaknuti različite biokemijske procese koji naftu čine stabilnijom i kvalitetnijom, dotjeranijom i privlačnijom kada joj jednom čovjek uzvrati onaj dodir s dlijetom svoje bušilice.
Zanimljivo je da naftu na tom putu prate tzv. zamke (pokrovne naslage), što znači da se podzemlje itekako pripremilo sakriti blago. U međuvremenu, dok se ne smjesti i ne smiri, priređuje joj uzbudljiv susret s naftom koja nikada nije vidjela Sunca. Nastala je anorganskim putem od ugljika iz dubljih slojeva litosfere, zaostalih iz vremena formiranja planeta Zemlje. Slične su u mnogočemu, dakako, ali i bitno različite. Dubinsku naftu privlači vatra lave u središtu Zemlje i do nje čovjek nikada neće doći. Nataloženo Sunce u organskoj nafti vuče ju nebeskom izvoru. Nema ruke ni ljestve, nema klinove i konope, o liftu ili raketi niti ne sanja, pa joj ostaje čekati kada će se čovjek odazvati i spustiti.
Na površini sagrađeni su visoki, čvrsti, željezni tornjevi, držači bušačkih cijevi sa svrdlima koja buše stijene. U početku se koriste sile prirodne erupcije, a kasnije se nafta istiskuje plinom ili vodom, te dubinskim sisaljkama. Ali, preko granice od 30 posto neće ići! I to je dovoljno za veliku korist. Crno zlato, krvotok civilizacije, glavna strateška sirovina, odrednice geopolitičkih gibanja i gospodarsko-financijskih zibanja. Ako će išta smanjiti potrošnju nafte u energetici, to je otkriće nevjerojatne palete proizvoda kojima su Planktoni napravili sirovinu.
Podaci obećavajući, a onda je sve krenulo nizbrdo…
Imati ili nemati naftu je – sudbina!
U Hrvatskoj, kao u svemu ostalome, s naftom je krenulo savršeno – a završilo u potpunom mraku… Našli smo dovoljno nafte i plina – pa izgubili.
Sagradili smo sva potrebna postrojenja – pa izgubili.
U upotrebi, nafta nam je poznata iz davnina. U 12. stoljeću spominje se katran, koji se prodavao u Dubrovniku, iz 14. stoljeća je zapis o preporukama za pripravu lijekova iz nafte, u 15. stoljeću prodavao se „olio petrolio“. U 16. stoljeću nafta se „kopala“ blizu Hvara, nedaleko od Neretve… i u Panoniji. Pisani trag o vađenju nafte u Peklenici, Međimurju, iz bunara dubokog nekoliko metara, nosi datum 1836. U vrijeme kada je otkrivena bušotina Orešec II., općina Suhopolje, bila je najdublja u Europi. Rafinerija sagrađena u Rijeci 1883. bila je prva u Europi. Podaci baš lijepi i obećavajući… a onda je krenulo nizbrdo.
Predatorima, beskrupuloznim lopovima, posebno razigranim kad im Kruna na glavi pritisne mozak, čini se da je sve dopušteno. Prvi su se nad hrvatsko naftno blago nadvili Austrijanci. U Beču su donijeli Zakon koji popisuje naša nalazišta, određuje crpljenje, organizira odvoz sirove nafte, kasnije rafinerijskih prerađevina. Tako se, na njihovu radost, a našu žalost, dugom popisu otetih hrvatskih prirodnih i kulturnih bogatstava, pridodala i – nafta.
Lukav je to narod – uspio je uvjeriti svijet da je Hitler Nijemac, a Beethoven Austrijanac, zatomio je silne zasluge za Austriju i Europu, Zrinskog i Frankopana i do dana današnjeg drže natpis: „Izdajnici“. A ta se izdaja sastojala u opravdanom, na minimum svedenom zahtjevu, na biranim riječima podnesenom prijedlogu da bi mogli ostaviti Hrvatskoj, barem djelomično, možda samo u tragovima, njeno vlasništvo… Prošlo je puno vremena i događaja, ali žal za neobnovljivom mogućnosti pljačke i podmukli nemir nečiste savjesti, naveli su austrijsku kulturnu i medijsku elitu na podmuklu svinjariju prvog reda.
Čuveni Bečki novogodišnji koncert na svjetskom TV programu. Između valcera i polki provlače se slikovne priče iz bajkovite zemlje. Tema: države uz lijepi plavi Dunav. Kreće valcer, kreće kamera. Poslije ostalih na redu je Madžarska – preskoče Hrvatsku – pa u Srbiju. Tamo se Austrijanci sigurno imaju razloga zaustaviti, podsjetiti na tužnu, jadnu i ponižavajuću epizodu srpske povijesti, kada su siromašan svijet doveli u našu domovinu, nanizali u Vojnu Krajinu. Za mrvu kruha, kost ovce i koji novčić, bili su topovsko meso pred Turcima, kako bi se u miru vrtili – Bečki valceri. Kao što su Austrijanci kamerom preskočili Hrvatsku i prešli u Srbiju, tako i ovaj tekst o pljački hrvatske nafte, iz Austrije prelazi u Srbiju. Srboslaviju.
Podjela hrvatske nafte u ‘bratstvu i jedinstvu…’
U toj bratskoj zajednici naroda i narodnosti, sve hrvatsko bilo je zajedničko, posebno brčkanje u našem lepom moru (tome u spomen, Hrvatskom se šepuri grupa „Brioni – 7 kuna“). Hrvatska se nafta dijelila na šest republika, dvije pokrajine, savezne robne rezervne i vojne rezerve JNA u Han Pijesku. Vrhunski hrvatski naftni stručnjaci različitih specijalizacija otkrivali su u panonskom bazenu 36 naftnih bušotina i 22 plinska polja. Naftu smo dobivali i iz naših koncesija u Angoli i Egiptu, a izvrstan posao i zaradu donosilo je bušenje nafte na kopnu i podmorju Libije. E, da je naše bilo naše…
Jedan od problema naftnog poslovanja jest da su nalazišta sirove nafte gotovo u pravilu udaljena od rafinerija i potrošača. Cijeli je planet ispresijecan rutama cisterni na cestama i prugama, tankerskom plovidbom i cjevovodima. U korak sa svijetom, Hrvati su sami projektirali, izgradili i financirali naš naftovod koji se zvao – Jugoslavenski. Da farsa bude potpuna, sve su republike i pokrajine uplatile po jedan dinar, što se tumačilo baš zgodnom idejom.
U idili bratstva-jedinstva, samo bi zlonamjernoj cjepidlaci palo na pamet uspoređivati jedan dinar sa stotinama milijuna dinara. I trasa Naftovoda bio je hrvatski teritorij. Tankeri preko cijelog Jadrana do luke Rijeka, potom cjevovod do Gorskog kotara i cijele Slavonije do srpske granice, i još malo preko do Rafinerije Pančevo. Iz skladišta u Han Pijesku, koje je punila hrvatska nafta, iz rafinerije u Pančevu, koju je punio Hrvatski naftovod, opskrbila se gvožđarija JNA protiv hrvatskog opstanka. RAT!
Trebalo je zatvoriti naftovod, moglo ga se minirati ili zatrpati… Pitala sam na pravoj, nadležnoj adresi – zašto smo agresoru slali naftu(?) i dobila blesavo izmotavanje kako bi nam to mogli zamjeriti Slovenci i Mađari, koji su krakovima priključeni na glavnu cijev. Nakon što su komunisti razoružali hrvatsku Teritorijalnu obranu, poslije Lončarevog embarga na oružje, šverca nafte četnicima i nezatvaranje naftovoda, izdaja je plaćena strašnim usmrćenjima i ranjavanjima ljudi, razorenom zemljom…
Jedna mutna ratna epizoda vezana uz Domovinski rat i naftu, dogodila se 1992. godine u Splitskoj luci. Naime, kako je nafta zbog rata bila proglašena strateškom sirovinom, uvedeno je rigorozno ograničenje za osobnu potrošnju. Na putu za okupirani Dubrovnik, brodovi iz Konvoja „Libertas“, koji nisu imali zalihe nafte u kućnim cisternama, kojima je nestalo pa nisu mogli, kao drugi, izvaditi lož ulje iz kuća, ovisili su o obećanju i odluci Uprave INE, da će nam odobriti potrebne količine. Jasno da jesu! Jasno da sam potpisala kako ćemo sve platiti poslije rata! Jasno da nitko nije ništa pitao! Bilo bi prekrasno da se to dogodilo u srdačnom tajnom domoljubnom sporazumu.
Međutim, nije bilo duga, jer u Splitu nije bilo obećane nafte, jer je naftu koja je za Konvoj „Libertas“ poslana na pumpu ispred hotela „Marjan“, netko u zoru prekrcao i – odnio. Nakon trećeg poziva iz Zagreba i protesta oko 50 brodova iz susjednih otoka i makarskog primorja – zbunjeni, nesretni, posramljeni, uplašeni djelatnik na pumpi je rekao, da je nafta odnešena po nalogu ministra pomorstva, Davorina Rudolfa. U jednom intervjuu poslije rata to sam spomenula s bijesnom formulacijom da je ukrao naftu, zbog čega me je „uvaženi stručnjak“ (kako neki predstavljaju neuspješnog pregovarača sa Slovencima), tužio, jer ga je zasmetala riječ: ukrao…
Umjesto plina za TE Plomin – uvozni ugljen…!?
Tražio je ispriku i ja sam je javno dala, da ga više ne gledam i ne slušam. Valjda sam trebala reći da je njegovo ministarsko gospodstvo izvoljevalo odlučiti da će spremište pumpe olakšati za izvjestan teret… Srećom, dva velika tegljača u Konvoju donijeli su u smrznuti Dubrovnik velike količine plinskih boca. Nitko ih putem nije pokrao. Barem ne tada. Plin je posebna epizoda uzleta i pada hrvatske tragične energetske priče.
Kacige s natpisom INA Naftaplin, dugo su se viđale na našem moru, 30-ak kilometara od Pule. Sve je ukazivalo – i znanje i strojevi, instinkti i želje, da plina ima. I potvrdilo se, dogodilo se senzacionalno otkriće – ogromne količine plina u ležištu i snaga napona toliki su da je nemoguće bušenje i vađenje bez opasnosti neukrotivih erupcija, osim ako se osigura stalna, odgovarajuće velika potrošnja.
Računanje je dokazalo da plinofikacija Dalmacije i preko Gorskog kotara na sjever, nije jamstvo, jer u ljetnim mjesecima potrošnja opada. Bog nam uvijek daje izlaz, a mi završimo na stranputici. Naime, u to isto vrijeme, dugi i očajni štrajk rudara u raškom Ugljenokopu pokazao je da ugljena – više nema. I golema TE Plomin u susjedstvu ostaje bez sirovine. Nema ugljena – ima plina! Troškovi plinovoda i nužno preuređenje TE, koja bi posebno ljeti radila punim plinom, proizvodila mnogo jeftine struje, potpuno su zanemarivi. Činilo se idealnim i tko bi pomislio na tajni plan, koji plinu namijenjuje drugu rutu.
Zato se, potpuno nelogično u igru vratio ugljen, i to, uz već tada uobičajenu frazetinu da je za interes hrvatske energetske neovisnosti najbolji uvozni ugljen(!) – (brodovima iz Australije, pretovar u luci Lukovo Šugarje podno Velebita jer ima duboki gaz, pretovar u kamione do Plomina). Medijska kampanja bila je stalna, trajala je godinama i kako se usprotiviti kad se stalno isticalo kako je to u interesu Hrvatske? Tako je do nedavno lobi protiv Pelješkog mosta govorio da je za Hrvatsku bolji tunel… Istodobno, po tiho, pa sve glasnije, kreće najprije sumnja, pa onda tvrdnja, da mi uopće ne možemo sagraditi postrojenja za crpljenje plina, jer – treba nam strateški partner. Jesu li već čekali iza ugla ili su trčali vrlo brzo, tek talijanski ENI, valjda, i danas uzvikuje: „Mama mia, kakva sreća!“
Nama je bilo daleko od plinskih nalazišta 30 kilometara do kopna, a Talijanima nije daleko 420 kilometara do Veneta. Govorilo se da ćemo plin dijeliti pola-pola. O tome se, nekako, nikad nije govorilo niti propitkivalo. Moglo bi biti da je tako, ali u tom slučaju radi se o izuzetku koje ne potvrđuje pravilo. Mnogo je promišljenih koraka prema finalu, definitivnom porazu hrvatske energetske samostalnosti i bogatstva. Naša nafta i plin donose korist nekim drugim vlasnicima.
U Jugoslaviji je naftni biznis značilo pretakanje hrvatske nafte u beogradske centre moći, najprije Udbe i KOS-a, potom financijskog diva Genexa – središte političke moći, velikosrpskih planova i ratničkih priprema. Ono u čemu su bili fer, baš onako drugarski, bilo je plaćanje „suradnika“ u Hrvatskoj, bez ikakve diskriminacije po nacionalnoj osnovi. Koliko Stevanu, toliko Hrvoju. Ima se. Zaslužili su, pa se trošilo kao da su arapski šeici, uz obilne tajne račune u inozemstvu i bogatu ostavštinu djeci… Da je Tomislav Karamarko uspio opstati i provesti lustraciju – tko bi ostao? Točan odgovor je: narod, ali u međuvremenu je on sve nevažnija, sve malobrojnija kategorija.
Ubili su svjedoka – Đurekovića, pale su i dvije doživotne presude za taj zločin, i to u Njemačkoj. Ali, poput one „zamke“ – stijene formirane nad naftom u podzemlju, tako je i cjelina jugomafije netaknuta, nenačeta, nedodirljiva. Zašto je to tako, odgovor je, kao kod svake bolesti, u alternativi: ili je virus prejak ili imuno sustav preslab. U dijagnozi hrvatske tragedije odgovor je – oboje.
Mađarima strateško bogatstvo iz hrvatskog podzemlja…
U samostalnoj hrvatskoj državi nije moguće uhodanim putevima prema Beogradu, odnosno Lausanni, Milanu, Londonu, nastaviti pljačku nafte. Jasno da vampirima nikada nije dosta krvi, ali potkožili su se dobro i realnost je kakva jest. Međutim, još ima snage i ideja za zadovoljstvo daljnjeg uništavanja Hrvatske. Ako se ne može njome vladati, onda INU treba – prodati. Formulu već napamet znaju i vrapci na grani: u interesu Hrvatske, treba nam strateški partner.
Ivica Račan, uz pomoć proljećara, instaliran je na vlast sa popisom zadataka. Prvi: prodaja INE. Tako je mala mađarska tvrtka MOL postala velika (kao što je mala provincijska banka u Klagenfurtu postala u Hrvatskoj – Hypo banka, gigant). Prodaja je po planu išla u etapama: najprije 25 posto, onda je veliki broj dionica ponuđen običnom puku, ali, gle čuda, svi su ubrzo, kao po dogovoru, odlučili preprodati – MOL-u. Kolonijalni i manjkavi Ugovor, na hrvatsku štetu, dakako (poput famozne Mirne reintegracije koja se krojila po zahtjevima Stanimirovića i uz blagoslov Jacquesa Kleina, jer kuća u Aljmašu ima oči i uši), za upravljačka prava nije trebala većina od 51 posto, nego je bila dovoljna većina dionica u odnosu na ostale dioničare.
To znači da nema glavnog motiva za onu trakavicu oko Sanadera, ali njegovu sudbinu treba shvatiti kao božju kaznu što je u Hrvatsku politiku uveo „pupavčevizam“ i nije proglasio Gospodarski pojas (kako se Prodi u Italiji hvalio, u dogovoru s njim)… Kako uvijek oni koji planiraju uništavanje Hrvatske, i u tome uspiju, ne zaboravljaju nagrade za suradnike, onda se na raznim unosnim pozicijama u tvrtki koja se još zove „INA-MOL“, uhljebio veliki broj takvih. Naš dio tone poput izumrlog planktona u mrak, a Mađarima, kada se riješe svih, za njih nepotrebnih obveza, ostaje mreža pumpnih stanica u Hrvatskoj za prodaju derivata iz svojih rafinerija izvan Hrvatske, ali i dugoročno strateško bogatstvo spremljeno u hrvatskom podzemlju: podaci 50-godišnjeg istraživanja INE o zalihama nafte, plina i vode!
Dokumenti su to koji će na točne (za Hrvate tajne) lokacije dovoditi poželjne strane investitore, za bilo što, a završit će bušotinama. Naravno, napravljene su kopije. Milanovićev energetski sveznalac Vrdoljak, predao ih je fantomskim istraživačima Jadrana, ali kako je ponude Amerikom raznosio u to vrijeme predsjednik hrvatske države, Ivo Josipović, možda je stvar puno opasnija. Kopije su sigurno bile dostupne onom Oreškoviću, koji se uhljebio u gadnom farmaceutskom lobiju generičkih lijekova (pristupnica je bila uništavanje Plive), pa dok je u kratkom mandatu hrvatskog premijera učio hrvatski jezik, stigao je Slavonijom tražiti parcele za genetičkog diva „Monsanto“. Usput, „slikao se“ na Hrvatskoj televiziji, uz neku bušotinu, kako svom poznaniku iz Kanade daje pravo za istraživanje nafte u panonskom području.
Sve nabrojeno, zapravo, navodi na zaključak da je posao – uništavanje Hrvatske energetskom trasom, možda, završen. A onda je, ipak, bljesnula još jedna briljantna ideja, koju bagra obično slavi na tajnim bakanalijama u skupim restoranima (kaže se da onaj koji je iskusio jad i bijedu nikad ne može biti sit, pa su zato, stari Dubrovčani, ali i cijela Europa, stoljećima napredovali dovodeći na vlast ljude koji nisu gladni hrane, nego gladni prilike da nešto naprave za opće dobro). Uz novu rundu sjetili su se kako Hrvatska uspješno gubi velike procese i po istom obrascu krenuli u – arbitraže.
Ako indicija ima, onda Karamarka nema…!
Prvu s Mađarima smo potaknuli lošim zakonom, a drugu s Mađarima smo izmislili sami. Nema šanse da ne izgubimo i iz Hrvatske odnesemo još dio novca, ako uzmemo tim, koji je za formulu odvjetnički nevinog generala Gotovinu osigurao 24 godine zatvora (jedan od najzornijih dokaza prostitucije hrvatskog novinarstva je ignoriranje bomba teme – kako je general oslobođen?).
Dakle, kako ugovor INA-MOL obvezuje hrvatsku stranu na ulaganje u plinski sektor – gdje ulaganja nije bilo, a Mađare u naftni sektor, gdje je nekakva mizerija, ipak, uložena, bio je to povod da 2013. godine MOL pokrene postupak pred Arbitražnim sudom u Washingtonu, u Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova. Proces je završen. Hrvatska je izgubila. Čeka se visina štete, koja će biti novi udarac na našu krhku financijsku bilancu.
Valja skrenuti pažnju na zluradost medija (kojima je u posljednje vrijeme lozinka prepoznavanja, pljuckanje po Trumpu), koji rečenicu počinju, kako se „čeka odluka Suda o visini odštete“, a nastavljaju – „spominje se oko milijardu dolara“. Možda oni znaju više, ili je po onoj – „što se babi htilo, to se babi snilo…“ Druga arbitraža je u startu čisti gubitak, a po slavu kreće dvojac Milanović-Vrdoljak. Kao da je arbitraža boksački ring, jedan na jedan, kažu ovako: „Oni tuže nas, a mi ćemo njih. Ako je primanje mita kazneno djelo, pa sudimo Sanaderu, onda je i davanje mita kazneno djelo, pa ćemo optužiti Hernadija.“ Adresa tužbe također je zvučna – Švicarska, komisija UN-a, za Međunarodno trgovačko pravo.
U obrazloženju tužbe koju smo podnijeli, piše kako se u Hrvatskoj vodi proces protiv Sanadera, ali mu već godinama nismo ništa dokazali, što ne znači da Hernadi također nije kriv. Izgubili smo spor! Potom smo izgubili i u žalbenom postupku. U prosincu 2016., Mađarima se prelilo još 14,5 milijuna eura (oko 107 milijuna kuna). Nitko iz medija niti pomisliti, a kamoli pitati, tko čini tu fantomsku gubitničku ekipu odvjetnika? Pitanja su pod kontrolom onih koji znaju odgovore…
Na političkoj sceni pojavio se Tomislav Karamarko, a oni koji znaju odgovore, odlučili su onemogućiti njegov program – bez lustracije, nema Kroacije! Unatoč svim napadima dobio je pet izbora za redom za svoju stranku, došao je do posljednjeg koraka da postane premijer i šanse da predizborno obećanje pretvori u djelo… U foajeu ispred dvorane za sjednice Vlade, nekolicini kolega je rekao uznemirujuće informacije da ćemo izgubiti arbitraže s MOL-om i da bi, možda, bilo dobro potražiti savjet i ishoditi neku nagodbu da se iz toga izvučemo. Na sastanku Vlade tada i niti jednom poslije o tome nije bilo govora. Ali nije važna istina, nego lažna insinuacija…
Ukratko, Karamarko je optužen za sukob interesa, jer je: prijedlogom da se odustane od arbitraža, koje će Hrvatska sigurno dobiti, pogodovao Rusima koji žele kupiti INU MOL (što je ruski veleposlanik nekoliko puta demantirao), a dokaz da je ruski igrač je – da ima prijatelja koji je s jednom svojom tvrtkom nešto surađivao sa Rusima, a u tome mu se jednom svojom agencijom za praćenje medija kratko priključila, pa odustala, osoba koja će tek kasnije postati Karamarkova supruga…
„Suđenje“ preuzima grupa anonimaca, amatera, iz nekog, odnekudbanulog Povjerenstva za sukob interesa. Danima mediji prate kako se pripremaju za proces i prikupljaju podatke. Onda je proces počeo, ali se danima izvještava da traje, još nije gotov i treba biti strpljiv… I onda dan prije odluke o Karamarkovoj političkoj sudbini, u izravnom prijenosu Hrvatskog radija i Hrvatske televizije, Povjerenstvo izjavljuje: „Karamarku nije dokazan sukob interesa, ali ima indicija da ga je moglo biti.“ Ako indicija ima, onda Karamarka nema…! Za glavnu zvijezdu toga zastrašujućeg ponižavanja narodne inteligencije, izabrana je Dalija Orešković i to je bio njezin start u – Start.
Samo jadranski bračić zna…
Ako istina nije važna, a što, pobogu, jest?! Pojedinačne odgovore, pojedinačne teme, velike nepravde u malim sredinama … progutat će Globalna kriza u kojoj je nafta, kao perjanica mafije i predvodnica ekološke katastrofe planeta, u glavnoj ulozi. Godine 1859., bušotina u Pensylvaniji pronašla je naftu u dubini od 21,2 metra, što je dogovorom postao datum početka naftne ere. Snimke podzemlja suvremenom tehnologijom pronašle su datum njenog kraja – 2050. godina. Onih, prirodnim zakonima određenih 30 posto iscrpljivih količina nafte, bit će potrošene. Kako u međuvremenu vjetrovi crnih krila ubijaju prirodu, na prvom mjestu Plankton, onda nestaju proizvođači novih količina nafte. Netko u ruci drži ključ za bravu fotosinteze koja proizvodi uvjete opstanka života.
Čovjek se, nažalost ili na sreću, ne može pretvoriti u leptira i odletjeti u Raj. Ali se može pretvoriti u olujni val, tresnuti o stijenu i raspasti na proste faktore, te jednim komadićem pridružiti Planktonu (dok još postoji), kao nova vrsta. Ima šansu da mu za dobrodošlicu poklone točkicu pigmenta, pokažu kako njime uhvatiti Sunčevu zraku i zatim od vode i minerala stvoriti organsku smjesu. Kao novi član mora poštovati pravila, pa se spustiti, kada dođe vrijeme – u naftu na dnu.
Tada, u mraku gdje ga nitko ne vidi, postaje ponovno čovjek. Odlazi u onaj dio nafte koji je priroda stavila izvan dohvata naftaške bušilice. Mora doći ponizno i skromno da prepoznaju njegovu božansku genijalnost i povjere mu, da tajna kako spasiti svijet nije dolje, nego gore od kuda je došao. Dobro je čuti primjedbu mudrosti svijeta, sakrivenu na sigurnom od gluposti svijeta, kako se od ostalih sve može očekivati, ali Hrvat, kojemu u genima stoji kamen, a žilama teče Jadransko more – morao bi znati da ima u svojoj domovini savjetnika, znalca, proroka.
Iz grupe Planktona je, dakako, što pokazuje kako je bilo pametno preobući se u minijaturu i biti u Plankton primljen bez predrasuda. Radi se o endemu, nigdje ne živi nego u Hrvatskoj i jedini od svih ima originalno stanište po onoj: „Hvali more, drž’ se kraja“. Živi u moru, drži se kamena. Ime mu je – jadranski bračić. Dok globalni dimovi zatiru Sunce, globalni izljevi zastiru oceane, pa zajedno ubijaju Plankton, Jadransko more još je plavo.
Majušna alga, cijelim svojim sitnim bićem osjeća kako srebrni zagrljaj Mjeseca podiže i spušta površinu mora: svim svojim osjetilima uživa dok mu Sunce površinu zlati i mazi.
Važni su ti trenuci mira i predaha, jer treba imati čvrste živce i stabilnu ravnotežu između vječne jurnjave struja i mora. Čvrsto zagrljeni i zajedno pričvršćeni uz kamen, bračić i bračica prate jata riba i jata ptica. Kao što nitko i ništa ne može tim stalnim neumornim maratoncima pripriječiti put ili skrenuti smjer, smanjiti snagu ili povećati umor, tako nitko i ništa ne može pokolebati jadranske bračiće da se maknu sa svog mjesta na kamenu, da prestanu ploviti horizontom.
Iskusni biolozi mora, kad ugledaju kako se jadranski bračić ljeska okupan slanim kapima, ne trebaju uzimati uzorak za laboratorijsko ispitivanje o čistoći našeg modrog narodnoga blaga. Jastučići na vrhovima njegovog tjelešca ugađaju najprecizniju vagu, čije kazalo čuva savršenu ravnotežu: točan broj kapi koje će rijeke uliti na ušću, točan broj kapi koje će ispariti u oblak, a iz njega izliti i kišom.
Samo bračić zna koliko će tih kapi završiti u crkvenoj krstionici i samo Hrvat zna kako je tamo spas! Dobro je što nas je mudrost, skrivena od gluposti, na to podsjetila…