Nakon svega... Koja je sad tu šteta po Hrvatsku? Da se posao i ne zgotovi? Niti je potrošen dolar, niti cent, državni proračun je neoštećen, Hrvatska i njena vojska su bez štete. Ako neće biti ovih aviona, bit će drugih. Kao u svakoj trgovini. Ništa se nije platilo što nije došlo. Ne zanima to spomenute, njima ne bi valjalo ni da su avioni dobiveni besplatno...
Na hrvatskoj političkoj sceni dogodi se i duhovitost kojoj nema premca! Upravo u tom smislu i smijehu valja gledati na svježi istup prvog čovjeka nekad renomirane i oporbene i stranke na vlasti, Davora Bernardića, iz Socijaldemokratske partije. Koji je, dočim mu se stranka raspada na proste dijelove, našao shodno napasti ministra obrane, Damira Krstičevića, zbog zastoja u prodaji izraelskih aviona našoj vojsci…
Bernardićev vapaj, krik ili zapomaganje i plakanje toliko su neprimjereni i smiješni u dotičnom trenutku da se i njegovi kolege u stranci – zgražaju. Jest, svaka zemlja, društvo treba imati jaku oporbu, to je, uostalom, i preduvjet zdrave demokracije. Međutim, hrvatsko društvo, nažalost, u ovome trenutku nema dobru, zdravu i kvalitetnu oporbu, što bi Bernardić sa SDP-om morao predstavljati. Uostalom, SDP su po rejtingu prestigli i populisti iz Živog zida… Koliko je to i smiješno, toliko je i – nevjerojatno.
I sad predsjednik oporbene stranke koju su „prešišali“ tamo neki „živozidaši“, udara na ministra obrane, misleći da će tako uzdrmati stabilnu Vladu, jer je to „ – kao zadatak oporbe“. Osim što je Bernardić opet ispao smiješan, a stranka mu je smiješnija još od prije, sve skupa je dobrodošlo i Plenkovićevoj vladi i samom ministru Krstičeviću da pojasne o čemu je riječ i da se s lakoćom vidi da tu nema ni grešaka, ni propusta ministra, a kamoli neke urote ili prijevare, izdaje…!
Smiješni istupi Bernardića i Srdoč
Kaže tako prvi čovjek posrnulog SDP-a, Davor Bernardić: „Ako taj posao propadne, bit će to jedna velika međunarodna blamaža za Hrvatsku”. Ozbiljnih li riječi! Od silno neozbiljnog čovjeka i promašenog političara. Koji se poslužio i vojničkom terminologijom, zahtijevajući od Krstičevića „častan i vojnički potez“ da podnese ostavku u slučaju ako ne dođe do kupnje 12 borbenih aviona F-16 Barak od Izraela. On će ministru Krstičeviću, ratnom generalu, slati poruke s vojničkom terminologijom!? Ah, svašta…
Jasno je da svaka oporba želi uzdrmati Vladu, ali ovaj Bernardićev potez više će uzdrmati njega samoga i neupućenog, te stranku koju vodi, nego što će barem malo okrznuti vladajuće strukture. Pošto-poto komprimitrati Krstičevića može se jedino argumentima, ali kad nema argumenta, valjda bi trebalo biti dovoljno urlanje na stranačkim skupovima, a u svojim pokličima spominjati korupciju, prijevaru, što, je li, uvijek prolazi…
Naravno da ministar Krstičević neće dati ostavku, niti je treba dati, niti je dužan objašnjavati zašto je to tako, jer time bi samo dao na važnosti onima koji lažu, izmišljaju i tempiraju priče o njegovoj nesposobnosti, makar ministar, sa zastojem u ovom opsežnom poslu, nema nikakve veze, niti će snositi posljedice.
Nataša Srdoč, ekonomistica po struci, koja sama sebe naziva, zamislite(!), lobisticom, jedva je čekala ovaj trenutak, makar je njen trenutak baš svake sekunde kada po stranim medijima treba blatiti Hrvatsku. Ona je sve „provalila“ i zaključila kako je slučaj težak milijardu nestalih dolara… Ona piše za svoju privatnu udrugu, Adriatic institut za javnu politiku u Rijeci, kako su Hrvatskoj borbeni avioni nepotrebni, a o izmišljotinama o ugovorima, cijenama i svemu ostalom, da i ne govorimo…
Pa, jasno je da takvima smeta i jedna puška i jedan metak u hrvatskoj vojarni, a kamoli ne 12 dobrih, suvremenih aviona. Ovaj se narod davno naslušao takvih gadarija. Da je ministra Krstičevića napao neki znani međunarodni vojni analitičar, izraelska ili američka strana koje su u sporu, jer Hrvatska i njena vojska i potreba i namjere nisu sporne, mogli bismo ozbiljno razgovarati. Ovako se možemo samo grohotom smijati. Ili Davoru Bernardiću ili Nataši Srdoč. Bolje se smijati i prvom i drugoj…
Ministar Damir Krstičević u cijeloj priči nije napravio niti jedan krivi potez. Kad se posao počeo dogovarati, kada se naše ministarstvo odlučilo za Izrael, postojalo je pismeno dopuštenje SAD-a kojim je odobrena Izraelu prodaja modificiranih zrakoplova F-16 Barak. Nakon što je tu ponudu odabrala Hrvatska, između Izraela i SAD-a nastali su nesporazumi vezani upravo za te preinake. I to je sve. Hrvatska je tu obična kolateralna žrtva.
Tko sada stvara nepotrebnu paniku?
Ako baš hoćemo točno predočiti, recimo i to da je voditelj stručnog tima Ministarstva obrane Republike Hrvatske za nabavu ratnih zrakoplova, Davor Tretinjak, rekao kako je Hrvatska imala samo jedan uvjet, a to su neposredni pregovori izraelske i hrvatske Vlade, bez ikakvih utjecaja i lobija sa strane, te je tako i učinjeno. K tome, modernizacija tih zrakoplova i tehničke preinake što ih je Izrael napravio na F-16 Barak, bile su sastavni dio ponude.
Ponavljamo još jednom – Hrvatska ima pismeno odobrenje kojim je SAD dopustio prodaju odabrane (dakle, modificirane) inačice F-16 Barak. Još nešto u ovoj priči valja znati. Amerikanci su naveli ogoljenu cijenu običnih, a ne moderniziranih F-16 (135 milijuna dolara), dok će ugovor za Barake vrijediti oko 500 milijuna dolara. Osim modernizacije, u tu cijenu su uračunati i simulator letenja, obuka pilota, tehničara i inženjera, rezervni dijelovi i naoružanje, zemaljska oprema, izgradnja i prilagođavanje infrastrukture, te trogodišnja logistička potpora dvaju izraelskih pilota-instruktora i petnaestak drugih stručnjaka koji će boraviti u Hrvatskoj.
Inače, F-16 Barak ima pojačan motor, avioniku i elektroniku, dva dvosjeda su i borbeni avioni, sa sustavima za protuelektroničko djelovanje. Barak nosi 4760 kilograma goriva i naoružanja, više od američkog originala. Može koristiti i američko i izraelsko naoružanje, uključivo i dalekometne raketne i protuavionske sustave dometa od oko tristotinjak kilometara.
Valja naglasiti, kako činjenica da su izbili nesporazumi na liniji Izrael – SAD ne dotiče ministra Krstičevića ili hrvatsku Vladu niti – pogledom. Dotiče, izgleda maštom, Davora Bernrdića i Natašu Srdoč. Ajmo ovako – koja je sad tu šteta po Hrvatsku? Pa da se posao i ne zgotovi? Niti je potrošen dolar, niti cent, državni proračun je neoštećen, Hrvatska i njena vojska su bez štete. Ako neće biti ovih aviona, bit će drugih. Kao u svakoj trgovini. Ništa se nije platilo što nije došlo. No, to ne zanima spomenute, njima ne bi valjalo ni da su avioni dobiveni besplatno. Jer, kako veli Nataša Srdoč: „Što će Hrvatskoj borbeni avioni?”
Ako posao ne uspije, ide se u novu nabavu. Štete po državni proračun, ni bilo kakvih financijskih obveza Hrvatske nema. Sadašnji MiG-ovi s kojima raspolažemo imaju rok trajanja do sredine 2024. godine (kažu stručnjaci) i doista nema potrebe stvarati paniku i izvanredno stanje. Paniku sada stvaraju samo oni koji avione nisu ni htjeli, dio medija kojima je bitno da padne pokoja glava nekog od ministara, oporba koja to ni nije…
Uostalom, ministar Krstičević je sve pojasnio da jednostavnije i nije mogao: „Malo strpljenja. Izrael i SAD imaju komunikaciju. Rok je do kraja ožujka. Dogovoreno je da će nas, nakon što se dogovore ili pokušaju dogovoriti sa State Departmentom, o dogovorenom izvijestiti Izraelci.“
Plenković i saborski Odbor dali – zeleno svjetlo…
Taj proces, međutim, što se hrvatske strane tiče, ne može dugo potrajati. Krajem ožujka istječe godina dana kako je na natječaju pobijedio F-16 Barak i do tada će Hrvatska morati odlučiti – ili će dobiti naručeno ili slijedi poništenje natječaja…
Mi želimo samo nadograđene avione. Hrvatska, dakle, i dalje inzistira na Baracima, ali ju ne zanima originalni, goli američki F-16 C/D blok 30. Podsjetimo da smo još u siječnju 2018. godine pisali o zastoju u nabavi aviona od države Izrael.
Iako je ministar obrane, Damir Krstičević, bio uvjeren kako će posljednji dani 2017. godine ujedno značiti i podvlačenje crte kada je u pitanju nabava nove eskadrile borbenih aviona, što u jednu ruku predstavlja i revolucionarni iskorak kada je u pitanju poboljšanje obrambenih kapaciteta Oružanih snaga RH, ali i jedno od pozitivnijih ostvarenja Ministarstva obrane predvođeno generalom Krstičevićem, čini se kako je nabava borbenih aviona jedna od onih priča koja potvrđuje utjecaj stranih obavještajnih službi i diplomatskih krugova na hrvatsku politiku, ali i jedna od onih priča koja je još jednom tada dokazala zaoštrene odnose Banskih dvora i Pantovčaka…
Baš kada se mislilo da je sve gotovo, jer je nabavu nove eskadrile jednoglasno potvrdio i saborski Odbor za obranu, predsjednik vlade, Andrej Plenković, cijelu priču zaustavio je izjavom: „Želimo još temeljito s ministarstvom provjeriti sve ponude…” Podsjetimo, prije nego li je sve upućeno saborskom Odboru, četiri pristigle ponude detaljno je pregledalo i valoriziralo povjerenstvo Ministarstva obrane.
Dakle, još i tada su sve pomno pregledali i premijer i saborski Odbor… Kakva je onda odgovornost ministra Krstičevića, kada su i odbor i premijer pomno pregledali u čemu su problemi u zastoju oko aviona i na kraju su donijeli odluku o njihovoj kupnji.
A ministar Krstičević, za razliku od ostalih smiješnih ministara obrane – ta sjetimo se samo Đurđe Adlešić – i ostalih ministara obrane koji po pitanju Oružanih snaga nisu napravili ništa, Hrvatskoj vojsci daje značenje kao nikad ranije – vojska sudjeluje u pomoći stanovništvu u elementarnim nepogodama, modernizira se, vraćaju se postrojbe u svoje matične gradove, Knin, Vukovar, Sinj, Ploče, Varaždin, simbioza s narodom je nikad veća. A pritom se mora opravdavati za dogovoren posao u kojem je ispao kolateralna greška američke i izraelske strane. I zlonamjerni mu predbacuju što pišu izraelski mediji…
„Ne mogu komentirati stavove izraelskih novinara, mogu samo ponoviti da je Hrvatska odradila svoj dio posla, ostalo je stvar dviju država”, rekao je ministar obrane, Damir Krstičević. I tu je priča, valjda, zaključena.
Uloga Kolinde Grabar Kitarović…
Kad se sjetimo samo onog urnebesa sa servisom aviona MiG iz Ukrajine, gdje je onda bio Bernardić, jel’ je tada nešto pisala Nataša Srdoč? Još malo pa će u neozbiljnoj oporbi cviljeti – čemu će nam uopće vojska, vojarne… Zapravo, već smo to i čuli! Samo je jedna stvar ovdje čudesna. Kako li se usude u medijskom prostoru, Davor Bernardić ili Nataša Srdoč, biti tako neobaviješteni i neupućeni? I tko ih plaća za njihove pričice?
Podsjetimo i kako je upravo Grabar-Kitarović tijekom službenog posjeta SAD-u u prosincu 2017., upozorila Amerikance na planove hrvatske Vlade o nabavi izraelskih polovnih aviona, te izlobirala uplitanje Američkog veleposlanstva u cijeli proces nabave novih borbenih aviona, kako bi stopirala Krstičevićev plan za suradnju Hrvatske s Državom Izrael… Ono što joj nije uspjelo tada, ostvaruje se sada.
Za kraj – sve priče su morale prestati samo s navođenjem dokumenta iz rujna prošle godine kojim je SAD dao dozvolu za prodaju. I gdje je tu onda odgovornost ministra Krstičevića? No, onima koji lupetaju, argumenti su suvišni…