Ono što je u Novostima satira, u Hrvatskom tjedniku je govor mržnje

screenshot Novosti, Hrvatski tjednik

Mnogo bre smešno

Rasprava u javnosti o tome što je satira, a što govor mržnje se nastavlja. Pa tako iz Večernjaka upitaše profesoricu novinarske etike na Fakultetu političkih znanosti, Gordanu Vilović i čelnika HND-a, Hrvoja Zovka, što oni misle, jesu li naslovnice Hrvatskog tjednika, koji prikazuje Pupovca s odrubljenom glavom dr. Šretera, i srpskih Novosti, koje prikazuju Tuđmana s odrubljenom glavom partizana u ruci, satira ili govor mržnje? Oni su složni: Kad Novosti montiraju rasističke gadarije na račun Hrvata kao nacije (a Tuđman nije samo Tuđman, on prezentira narod kojeg je vodio u neovisnost!), to je satira, a kad netko neukusno sprda Pupovca, to je definitivno govor mržnje.

„Kada govorimo o satiri, ne možemo govoriti je li to građanski pristojno ili ne. To je jednostavno satira. Na naslovnicama Novosti redovito je riječ o satiri, što je uobičajen način gledanja na našu svakidašnjicu. To može biti i krajnja satira ili sarkazam, što netko može tumačiti kao nešto neprihvatljivo u pristojnom građanskom društvu, no to je satira”, kaže Vilović. „Ove dvije naslovnice ne bih uspoređivala. Novosti redovito imaju satirične naslovnice i one su nerijetko bile predmet rasprava, ali ne bih se sad upuštala u to je, li to prihvatljivo ili ne. Satira mora postojati u društvu. Ona često može biti dvojbena, ali za to sam da je se ne dira. Jer, kada počnete zabranjivati ili problematizirati satiru, onda se treba zapitati, kakvo je društvo u kojem živimo”.

A naslovnicu Hrvatskog tjednika ne bi komentirala, ali kategorična je da u tom slučaju nije riječ o satiri.  Ovdje valja primijetiti da Gordana Vilović iznosi u javni prostor kategoričnu tvrdnju koju ne potkrijepljuje niti argumentira baš ničim, osim što je to njeno mišljenje, što je razina koja se očekuje od trola na društvenoj mreži, a ne od profesora na fakultetu, koji bi trebao biti u stanju argumentirati zašto nešto tvrdi. No, to ne čudi, jer kad suočite ljevičara sa činjenicama koje mu ne idu u prilog, najčešći je odgovor je – „to je drugo”, odnosno „nije fašizam kad mi to radimo”. Nego satira.  A čelnik HND-a, Hrvoje Zovko, o svemu kaže: “Ne možemo izjednačavati Novosti i Hrvatski tjednik jer Hrvatski tjednik nije novinarstvo, nego huškanje. Kada je riječ o Novostima, onda valja reći da medijska provokacija ili satira – nije zabranjena. Generalno, HND svoje članove ili medije uvijek poziva da se u svojem radu drže Kodeksa časti hrvatskih novinara. Budući da živimo u državi u kojoj je satira već osuđena, nadam se da se to više neće ponoviti”.  On također ničim ne pojašnjava, niti argumentira zašto je „provokacija” kad Srbin vrijeđa Hrvata, a „huškanje” kad Hrvat vrijeđa Srbina. Sve u skladu s onom o „Srbima i poštenim Hrvatima” na kojima se temeljila Juga. Samo, nama više ne treba ni Jugoslavija da bismo imali klasični velikosrpski šovinizam usred Hrvatske, ne trebaju nam čak ni Srbi.  Imamo „svoje” Hrvate koji smatraju da je biti antifašist isto što i biti uvijek na strani Srba i protiv Hrvata. Čak i kad Srbi četnikuju. Principi su ionako stvar 20. stoljeća, ovo je 21. i više nitko nema nikakvih principa. Pa kad netko s desna napiše da partizane treba šmajserom, to je puzajuća fašizacija o kojoj se piše tjednima, a udruge predaju programe za borbu protiv fašizma o trošku fašističke države. Kad Stazić kaže da partizani nisu dovoljno u jame pobacali 45., to je samo umjetničko izražavanje. Satira. No, ako su Novosti satirička novina, zašto ih onda plaćamo iz proračuna?

Nitko nije ilegalan, ali neki ipak jesu

Europska komisija upozorila je države članice koje izdaju „zlatne putovnice” i „zlatne vize” građanima zemalja izvan EU-a, ukoliko su dovoljno bogati i pristanu uložiti veću svotu novca u državu koja ih prihvaća, da takvom praksom „povećavaju sigurnosni rizik za cijelu Europsku uniju”.  Istina, Hrvatska nije tu posebno na tapeti, većina zemalja članica EU-a ima takvu praksu, koja u biti omogućava određenim ljudima, ako su dovoljno bogati, da izbjegnu porez u domovini ili da operu novac od ilegalnih aktivnosti. Svi sretni, svi zadovoljni: Potrošite ukradeno kod nas! Švicarska je posebno poznata po tome, a to su koristili ljudi poput vlasnika Ikee, koji je tamo, kao drugi najbogatiji čovjek svijeta, doživotno mogao živjeti uz plaćanje poreznog paušala od petnaestak tisuća eura godišnje i bez ikakvih drugih poreza.

No, valja primijetiti licemjerje EK-a. Njime trenutno predsjedava lažljivi alkoholičar koji tvrdi da nije alkoholičar, nego da ga muči išijas. Taj je alkoholičar, dok je bio premijer Luxembourga, isti pretvorio u servis EU-a za pranje novca. Da ne govorimo da unutar same EU, unutar njenog teritorija, postoji veći broj državica koje služe uglavnom pranju novca: San Marino, Monaco, Lichtenstein. Da ne govorimo da je London pun bogatih Arapa koji koriste usluge britanskog bankarskog sustava i zbog kojih, uostalom, London i jest financijski centar svijeta.



No, zašto EK smatra da su bogataši „sigurnosni rizik”, dok istodobno dovlači milijune onih koji stvarno jesu sigurnosni rizik, a onda još sudi za govor mržnje onima koji se usude reći da su Afganistanci i Somalijci koji dolaze Mutti Merkel ekspresom, sigurnosni rizik? Jer, među ovima prvima ima mafijaša? Pa, ima i među potonjima terorista, pa probajte se samo usuditi to reći! Ne samo da ste ksenofob, nego ćete morati odslušati predavanje na temu „Nisu svi imigranti teroristi.” Naravno da nisu, zaboga, da jesu u EU više nitko ne bi od starosjedilaca bio živ. Nisu ni svi oni koji dolaze ovdje tražiti dozvolu boravka, ili u Bugarsku ili na Maltu po državljanstvo, mafijaši.  No, to samo dokazuje jedno, a to je da je, kao prvo, dovlačenje migranata planski projekt iza kojeg stoji među ostalima i EK, projekt koji bi zauvijek trebao izmijeniti lice Europe i onemogućiti bilo kakvu pobunu ili revoluciju, a i bilo kakvu prirodnu evoluciju društva, projekt koji forsira unutarnje sukobe između sirotinje ove i one, od čega profitiraju samo vladajuće političke i poslovne elite kojima uvijek treba više potrošača. Jer, ovdje više ne vrijedi da „nitko nije ilegalan”.

I kao drugo, jasno je, obzirom da ti ulagači uglavnom dolaze iz Rusije, da EU ne želi Ruse unutar svojih granica. Istodobno dok vodi ratove protiv ksenofobije i rasizma, EU, zapravo, jasno poručuje koga želi, a koga ne, unutar svojih granica.

Cenzura po slovu zakona

Tek što je Sauron liberala, Soros, u Davosu izjavio kako su Facebook i Google „pošast za društvo”, upotrijebivši izraz „menace to society” kojeg su totalitarni režimi često koristili opisujući unutarnje neprijatelje (nacisti Židove, komunisti liberale, ali one prave, ne ove današnje koji se samo tako zovu), evo nama progresa i u Hrvatskoj. Donosi ga nitko drugi do li ministrica kulture, koja je ispalila kako je – „sloboda govora za osobe s imenom, a ne za anonimce”.

Ona se kune da cenzure neće biti, samo država želi znati kako se zovete i koja vam je adresa stana prije nego što nešto kažete. Nešto što bi mogao biti govor mržnje. Odgovarajući na pitanje hoće li zbog najavljenog zakona o nedopuštenom ponašanju na internetu stradati sloboda mišljenja, i naravno „satira” rezervirana samo za one, mnogo bre duhovite, rekla je kako to nije namjera.  No, kaže, pozabavit će se fenomenima poput komentara u medijima – posebno na portalima. „Zakon o kojem govorite odnosit će se na platforme i društvene mreže koje se ne smatraju medijima, a na njih se ne odnose medijski zakoni, a na kojima se često stavljaju i dijele sadržaji koje se mogu podvesti pod govor mržnje, ali i koji mogu poticati na nasilje, terorizam…”, ispalila je Obuljen Koržinek. Pa dodala: „Svjesni smo da se nedopušteni sadržaji često dijele anonimno, a sloboda mišljenja i govora je sloboda osobe s imenom i prezimenom. To je važno imati na umu”.

Dakle, nema cenzure, samo će se kontrolirati da ne govorite (i ne mislite, i ne vidite) mržnju ili zlo. Mene samo zanima koliko ćemo još dugo imati tajno glasanje na izborima, mislim da bi stvarno u interesu razvoja liberalne demokracije Sorosevog tipa bilo da ukinemo tu instituciju koja pogoduje „populistima” i uvedemo ponovo ćorave kutije i metalnu kuglicu. Tak da vas mogu odmah pokupiti kad čuju da ste ubacili kuglicu u krivu kutiju, onu politički nekorektnu.

U dobrom, muškom društvu

Neke stvari se u Hrvatskoj nikad ne mijenjaju. Jedna je sklonost komunista i socijalista skupim i luksuznim restoranima. Jednom davno, skupiše se ljevičari, ljudi iz naroda i za narod, u jednom od tada najskupljih restorana u državi, „Kukuriku”, te stadoše kovati planove za budućnost zemlje. Nakon nekoliko desetaka susreta u tom i takvom restoranu, skovaše oni „Plan 21″, a koaliciju prozvaše „Kukuriku”.

A kako je HDZ tada bio na optuženičkoj klupi, dobiše oni i izbore. Neki se ljudi tada zapitaše, što možemo očekivati od ljudi koji su do tada dokazali jedino da znaju jesti i piti na skupim mjestima o tuđem trošku? Pa, to se promijenilo samo utoliko što su iduće četiri godine uglavnom jeli i pili o državnom, ne stranačkom trošku. Milanović je vladao državom, onako, ležernim stilom, došao bi u devet na posao jer mu nije bilo zgodno ranije doručkovati, a doručak je jako važan, čitao bi novine, otišao na ručkić u „Tač” u trajanju dva-tri sata, pa malo sastančio uz vinčeko ako bi mu se dalo… znate već.  Je li od ljudi koji su redovito jeli i pili tamo gdje smrtnici baš ne mogu primirisati, jer bi ih večera za dvoje mogla koštati pola plaće, bilo za očekivati da se ponašaju skromno kad budu na vlasti, da ne kradu, da ne budu korumpirani? Ne, jasno. Zato se nitko nije čudio, osim par njihovih birača, da su u četiri godine uspjeli natući stotinjak milijardi kuna novog javnog duga – a da to nije imalo nikakav pozitivan učinak na privredu koja je i dalje propadala. I nitko se nije čudio što su plakati s parolama izvučenim iz Plana 21 još godinama zabavljali naciju kružeći internetom, kao školski i upravo komični primjer lažnih obećanja, suprotnih ostvarenom.  A sad se ta ekipa, doduše ne više u svojstvu vrhuške SDP-a plus Čačić, kako je glasila formula, već u svojstvu prognanika i disidenata iz SDP-a, našla u Poreču. I objavila na facebooku snimke s druženja u restoranu celebrity chefa Vladimira Pantovića-Pante, poznatog i s TV. Hoće li nova koalicija biti nazvana „Panta koalicija”, hoće li se vratiti zabludjeli Vrdoljakov HNS?

Ono što je poznato da uz fotografije koje je na Facebook stavio Jovanović, stoji: „U Dobrom Društvu, ponedjeljak popodne kod Pante! Nezaboravno!” Uz Jovanovića i Milanovića, na večeri su bili Siniša Hajdaš Dončić, Peđa Grbin, Mihael Zmajlović i Vedran Babić, suspendirani članovi Predsjedništva SDP-a.

A na tim fotografijama ponovo nitko ne vidi slona u sobi, kao što nije vidio na onima gdje su se socijalisti, koji su nas trebali osloboditi korumpiranog i koristoljubivog HDZ-a, družili u restoranu gdje je večera tisuću kuna po osobi. Naime, na fotografiji stranke koja se zalaže za sve feminističko i najmanje 40% žena na listama i u Saboru, nema niti jedne žene. Kako se tu, ipak, nadajmo se, ne radi o seksualnim preferencijama SDP-ovaca, za pretpostaviti je da ni oni još nisu nadvladali onaj mentalitet po kojem žene ostaju za štednjakom i s djecom, dok muži sklapaju važne dogovore na važnim mjestima i usput dobro jedu i piju. Uostalom, time samo nastavljaju tradiciju drugova iz komiteta koji su politike donosili uz janjetinu, koja bi, doduše, u onoj krizi i neredu osamdesetih, ponekad i zalajala. Samo što danas više ne jedu prstima i imaju profinjeniji ukus…

Drača

Drače je ime jednog četničkog uporišta, sela kod kojeg se vodila bitka u Domovinskom ratu prilikom akcije Maslenica, a Filip Drača je ime i prezime antifašista koji je oštetio Tuđmanov spomenik. Filip je tipičan hrvatski antifašist: Ima bradicu i dugu kosu, brije na komunizam i Che Guevaru kojeg ponosno nosi na majici, ne studira, ne radi, niti je ikad igdje radio, ima 24 godine i koliko je poznato – živi kod mame i tate.  Ne radi jer smatra da u kapitalizmu imaju oni koji ne rade, a nemaju oni koji rade, bar tako piše na njegovom Facebooku. Višak slobodnog vremena provodi na prosvjedima protiv Crkve i za LGBTQ zajednicu, te besplatno sve i svima, tako da ne mora raditi ni ubuduće. Član je Radničke fronte, udruge komunista koju uglavnom čine ljudi koji nikad nigdje nisu radili, te Živog zida, što objašnjava zašto mu ne treba škola: Oni sve znaju čim se rode – od toga kako se liječi AIDS do toga kako nastaje sekundarna emisija novca. Ono prvo se liječi sodom bikarbonom, ovo drugo nastaje tako da banke novac izmisle iz zraka.  Ovog besprizornog tipa koji misli svojom glavom, u mjeri u kojoj to čine i oni koji misle da je zemlja ravna ploča i koji intelektom gotovo da dosiže profesoricu Karabatić, dao je intervju za list satiričke manjine „Novosti”. Tamo je izjavio, u vrlo kratkom intervjuu sastavljenom od prosto proširenih rečenica, kako je „danas jasnije nego ikad da Republika Tuđmanija nema budućnost”. „Meni nije stalo do toga da ona bude bolja, jer ne vjerujem da je to moguće”, dodao je. I ispalio neke misli o komunizmu kakve nisu ni subnorovci ispaljivali da im se svijet ne smije.  To vam je, inače, tipičan primjerak hrvatskog milenijca. Zadnja istraživanja pokazuju da bi oko 30% mladih glasalo za Živi zid i naginju komunizmu venezuelanskog tipa koji je upravo propao. Stoga je u jednoj stvari Drača u pravu. Uz mlade poput njega, Hrvatska stvarno nema budućnost. Oni koji imaju mozak ili bar dvije ruke, odlaze u Irsku, a ostaju nam Drače.

Bijeli i ostali papiri

Hrvati imaju nezgodan običaj uvijek tražiti krivca, a nikad rješenje. To je tako otkad pamtim, to nema veze s državom niti državnim uređenjem, to je jednostavno tako. Da smo pola energije koju trošimo na pokušaje podmetanja jedni drugima, utrošili na bilo što konstruktivno, možda i dalje ne bismo bili Švicarska, ali svakako bismo puno manje zaostajali za zapadom i bili bismo puno dalje od bliskog nam istoka – Srbije i BiH.  Još je zanimljivije kad se traži krivac za nepostojeću krivnju, za nešto što nije rezultiralo nikakvom stvarnom štetom. A u tome prednjače mediji, što je razumljivo. Mediji žive od čitanosti, a nju ne donosi ni principijelnost. Jesu li mediji odgovorni za to da je izjava Kolinde Grabar Kitarović o avionima, koja je u bitnom svom dijelu glasila: „Moram reći da su u cijelom procesu Amerikanci bili vrlo kooperativni i kad kažu da su otpočetka bili jasni koji su uvjeti potrebni, da, to je točno, međutim nitko nije mogao predvidjeti da će u konačnici nastati ovi problemi koji su nastali između Izraela i SAD-a”, na kraju protumačena kao – „Kolinda: Amerikanci su otpočetka bili jasni oko aviona”?

Da, jer tako je glasio naslov u vrlo čitanom Indexu. To je klasična dezinformacija gdje u naslovu piše jedno, u tekstu nešto drugo, ali naslov je već predodredio kako će ljudi vijest protumačiti. A Predsjednica je jasno novinarima rekla: “Vodite računa da, osim vremena, koje jest dragocjeno, nije izgubljeno ništa, pogotovo nije izgubljen međunarodni ugled Hrvatske.”  Da štete ima, mi bismo je mogli i trebali naplatiti Izraelu, obzirom da je on taj koji se ugovorom obvezao osigurati sve potrebne dozvole od američke strane za transfer aviona Hrvatskoj, onakvih kakvi su dogovoreni. Ovdje se očito radi o tome da Izrael nije ispoštivao nešto na što se ugovorom obvezao, pa je nejasno zašto mi uopće razgovaramo o tome tko je imao kakav papir, tko je što znao i je li papir bio „bijeli” ili „non”.  Jer, ja i dalje ne razumijem – zašto bi Krstičević išao u nabavku aviona od Izraela ako se informacija koju je imao mogla protumačiti tako da od toga ionako neće biti ništa? Da si natovari nevolju na vrat? Da službeno putuje u Izrael?  Vojni avioni nisu rabljeni Golf trojka koji se kupuje na Jakuševcu, pa se provjerava jesu li papiri u redu i je li ukraden. Ako je prodavač aviona preuzeo određenu ugovornu obvezu, konkretno isposlovati od SAD-a dozvolu za izvoz tih aviona, a jest, onda nikakvi papiri koji cirkuliraju okolo ne trebaju s hrvatske strane uopće biti razmatrani, jer se mogu protumačiti na razne načine.

Kohorstov kopernikanski obrat

Stvar je dodatno zakomplicirao veleposlanik Kohorst, koji je prvo dao izjavu koja se mogla protumačiti na jedan način, a onda istog dana demantirao samog sebe. On je prvo rekao: „Mislim da je predsjednica govorila o dokumentu koji sam dao premijeru i koji definira proceduru za dobivanje dozvole za prodaju F-16. Nije to bio white paper ili kritika pregovora, već informacija. Ne znam što su svi znali, ali mi smo ih informirali kako proces funkcionira. Postoji pravilo prodaje trećoj strani koje mora uključivati američko odobrenje. Bili su svjesni kako proces funkcionira, ne znam jesu li znali sve detalje, ali generalnu informaciju su imali”.  To nije sporno, naravno, to je znao svatko tko čita novine, ali je isto tako svatko tko čita novine mogao uočiti da Amerika nikad, do pred kraj prošle godine, nije davala nikakve signale da bi kupnja mogla propasti – a dovoljan je bio jedan poziv iz Bijele kuće Netanyahuu u Tel Aviv: „Čuj, Bibi, prekini pregovore s Hrvatima jer smo mi protiv tog posla”. Naime, nema razloga zašto bi Amerikanci o izraelskoj prodaji američkih aviona Hrvatskoj razgovarali s Hrvatskom. Logično je da o tome pregovaraju isključivo s Izraelom.  Kasnije je Kohorst skočio sam sebi u usta rekavši, kako želi naglasiti izvrsnu suradnju s Hrvatskom i Plenkovićem. „Jutros smo održali produktivan sastanak o nekoliko bilateralnih pitanja. Također, Sjedinjene Države snažno su podržavale i nastavit će podupirati hrvatsku nabavka borbenih zrakoplova. Preciznije, podržavali smo izraelsku prodaju i učinili sve što smo mogli da se ona i ostvari”, rekao je.

E sad, tu dosta toga ne štima. Veleposlanstvo SAD-a je podržavalo prodaju aviona, ali do nje nije došlo jer ju je blokirao SAD? Ujutro daje izjavu koja se može protumačiti kao da je SAD imao rezervi spram hrvatske kupovine izraelskih aviona, a popodne kaže: „Sjedinjene Države nisu ni u kojem trenutku savjetovale hrvatsku vladu da ne kupuje izraelski F-16″. Priče o tome da bi SAD odobrio kupovinu, ali da se sa zrakoplova uklone sve izraelske prerade, su neozbiljne, jer bi to značilo praktički cijeli avion raditi ispočetka i koštalo bi više nego što avioni vrijede.

Ukratko, što god mislili o Plenkoviću i Krstičeviću, netko tu svoje propuste i gluposti prebacuje Hrvatima, a oni se, nesolidarni kakvi već jesu, grizu između sebe jer nikom ne pada na pamet da bi, možda, ona druga i treća strana mogle biti krive za propast posla (SAD i Izrael). Ne Hrvatska.

A tu dolazimo na staru hrvatsku priču o jalu, neslozi i o tome da nema Boga da bi Hrvati ikad zajednički istupili u ovakvim slučajevima i suočili Izrael s ugovornim obvezama i Amerikance s dvoličnom i nekonzistentnom politikom, zbog koje je posao propao. Mi više volimo žrtvovati nekog od svojih kad se tako što desi, iskoristiti gužvu da nekog bacimo pod autobus.

Na taj način, bojim se, Hrvatska nikad neće imati svoje avione…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI