‘Nema veće zaprjeke miru od komunizma koji je negacija svake istine i pravde’

Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

I u najtežim progonima ostao je vjeran časnoj ideji hrvatske države, koju Stepinac nikada nije zanijekao, ni napustio. Stepinac je unatoč nevoljama ostao vjeran Božjoj riječi i zdravom glasu vlastite savjesti i do danas, kao takav, ostao naš hrvatski prvi pastir, moralni i domoljubni svjetionik, uzor i snaga hrvatskom narodu.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, hrvatski metropolit, zagrebački nadbiskup, dr. Alojzije Stepinac, s pravom je oštro osuđivao partizanski pokret, s moralne točke gledišta. Prema Stepinčevim tvrdnjama, partizani su počinjali strahotne zločine, od početka rata, nad hrvatskim narodom. Razarali su narodnu imovinu i ubijali iz zasjeda mirne, nevine ljude i svećenike.

Inače, Stepinac je odlučno dizao vlastiti glas jednako i protiv svih drugih onodobnih protukatoličkih ideologija: nacifašizma, masonstva, liberalizma i četništva. Primjerice, u jeku strahota Drugoga svjetskog rata, u glasovitoj propovijedi u Zagrebu, 31. listopada 1943., Stepinac je nedvosmisleno osudio, kao i u nekoliko drugih javnih prigoda, nacistički rasizam: „Svaki narod i svaka rasa ima pravo na život dostojan čovjeka. Nitko nema pravo da na svoju ruku ili na drugi način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.“

Podjednako oštra i nedvosmislena kritička stajališta Stepinac je zauzimao prema komunizmu i boljševizmu, tijekom opstojnosti NDH. Tako je već 13. travnja 1941., Stepinac u propovijedi u zagrebačkoj katedrali, rekao: „Nema veće zaprjeke miru nego je komunizam koji je negacija svake istine i pravde.“ Sredinom svibnja 1941., u svom Dnevniku, Stepinac je zapisao: „Prije nego li boljševizam bude srušen u Rusiji, neće biti mira u svijetu ni u Europi.“

Katolička crkva je uvijek cijenila ulogu žene

Na Euharistijskom kongresu u Žakanju kod Ozlja 30. studenoga 1941., Stepinac „bezbožne komunističke vođe“ ubraja među one koji „pljuju po Isusu Kristu“. U Okružnici od 14. siječnja 1942., Stepinac piše: „Živimo u vremenu, kad se manje-više čitav svijet kulturni, nalazi u borbi protiv strašne opasnosti komunizma.“



Katolička crkva je uvijek cijenila ulogu žene, kako u ljudskoj povijesti, tako napose u biblijskoj povijesti, visoko uzdižući čast i dostojanstvo žene, prvotno kao majke. Po mišljenju nadbiskupa Stepinca, partizanstvo je pak ponizilo ženu, namećući joj nenaravnu ulogu. O tomu je Stepinac akademičarkama, 25. studenoga 1942., u Zagrebu izjavio: „Gurnuti ženi pušku u ruke, bilo pod naslovom drugarice ili kojim drugim, znači od žene stvoriti nakazu, a nažalost, nerijetko i divlju zvijer, čiji je svršetak redovito tragičan i bolan.“ O spomenutomu pitanju, istovjetna stajališta Stepinac je javno iznio u Govoru djevojkama Domaćinske škole, 11. siječnja 1942. u Zagrebu, te u Govoru istim učenicama u Zagrebu, točno godinu dana potom, na Dan Svete Obitelji.

Stepinac je nadalje s pravom upozorio članove Akademskoga križarskog bratstva, 25. siječnja 1942.: „Crvena neman radi svim snagama da nas uništi.“ Barbarske postupke partizana Stepinac je kritizirao i u propovijedi u Mariji Bistrici, početkom srpnja 1942., a budući da partizanski zločini i grabež nisu prestajali, Stepinac je i Svetu Stolicu izvješćivao o zločinima u Hrvatskoj, optužujući „četnike i komuniste kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj“.

Partizanski razbojnici su s osobitom nasladom ubijali katoličke svećenike, kao i četnici, o čemu je Stepinac progovorio u propovijedi 21. svibnja 1944., prigodom dijeljenja krizme u topničkoj vojarni u Zagrebu. Komunistički sustav lažnih vrijednosti Stepinac je osudio i u Govoru u Zagrebu ispred katedrale, 31. listopada 1943., kada je kazao: „Ne možemo priznati sistema koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida.“

Kritike na račun komunističkog sustava, Stepinac je ponovio u propovijedi u Mariji Bistrici, 9. srpnja 1944., kada je izjavio da „hrvatski narod treba ustrajati u plebiscitarnom odbijanju komunističkog sustava“, koji ne pozna „ni posebničkoga vlasništva, ni svetišta obitelji, ni slobode vjeroispovijedi“.

Stepinčeva neprolazna domoljubna i katolička veličina

U travnju 1941., kada je proglašena NDH i kada se trula Jugoslavija raspala za samo desetak dana, Stepinac, svjestan činjenice da je hrvatski čovjek bio rob u bivšoj Jugoslaviji, s razumljivim ushitom pozdravio je izlazak hrvatskog naroda iz mračne jugoslavenske tamnice. U Poslanici od 28. travnja 1941., pozdravio je proglašenje hrvatske države, te zazvao na državu i njezina poglavara Božji blagoslov. Od onodobnih hrvatskih vlasti do sloma NDH stalno je tražio poštivanje Božjih zakona i zapovijedi, te se zalagao za dostojanstvo svakog čovjeka.

Povijesno je dokazana, premda hrvatskom općinstvu nedostatno poznato, da su prvoj hrvatskoj odmazdi nad Srbima, što se dogodila 28. travnja 1941. u Gudovcu kod Bjelovara, prethodili srpski zločini nad Hrvatima u travnju 1941. kada je ubijeno više od 300, uglavnom hrvatskih civila. Sve do sloma NDH, srpski čimbenici na hrvatskom ozemlju ustrajno su rušili hrvatsku državu, što je izazvalo oštre hrvatske reakcije i pojačalo mržnju između Srba i Hrvata, koja je začeta srpskom krivicom još sredinom 19. stoljeća, kada se onodobna srpska država odlučila za ekspanzionistički politički program Velike Srbije. Unatoč rečenim okolnostima, Stepinac se duboko kršćanski odnosio prema pravoslavcima u Hrvatskoj, zauzimajući se za njih kod hrvatskih državnih vlasti.

Stepinac je 14. svibnja 1941. pisao Paveliću, povodom strijeljanja 260 Srba u Glini: „Poglavniče! Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali držim ipak svojom biskupskom dužnosti podignuti svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dopušteno, pa Vas molim poduzeti najžurnije mjere na cijelom području NDH, da se ne ubije ni jedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivica radi koje je zaslužio smrt. Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.“

Premda se Pavelić javno očitovao pripisujući hrvatske odmazde neregularnim divljim ustašama, premda je zbog grabeža i likvidacija Srba i Židova zamjetan broj ustaša najstrože kažnjen strijeljanjem, zbog ratnih okolnosti s vremenom je stanje na terenu izmaklo kontroli Pavelića i hrvatskog državnog vrha, koji je za vratom imao teški uteg nametnutog rasnog zakonodavstva, kojeg su Nijemci u NDH provodili preko zagrebačkog Gestapa sa sjedištem na Jelačića trgu br. 2., odakle se iz Zagreba po spiskovima deportiralo Židove u njemačke logore.

‘Katolička crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i koje robuju’

Stoga, prosvjedna Stepinčeva predstavka glede židovskog pitanja upućena ministru unutarnjih poslova dr. Andriji Artukoviću 22. svibnja 1941. nije mogla biti učinkovita. Međutim, Stepinac nije prestao prosvjedovati protiv nacista i provedbe njihove bolesne i protuljudske rasne teorije. U propovijedi 26. listopada 1941., Stepinac je naglasio: „U ovih zadnjih nekoliko godina uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala pokretalom sviju ljudskih čina… Ne može se spojiti ljubav prema Bogu s mržnjom prema čovjeku, jer se bez ljubavi prema čovjeku društvo pretvara u čopor divljih zvijeri.“

U propovijedi na blagdan Krista Kralja 1942. Stepinac je kazao: „Svaki narod i svaka rasa (…) imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni, bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci, imadu pravo govoriti: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima…’ Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa.“ U već citiranoj propovijedi 31. listopada 1943., Stepinac je još rekao: „Katolička crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači, upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi ima neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja.“

Iz zatočeništva u Krašiću, Stepinac je biskupu Smiljanu Čekadi, 23. srpnja 1954., napisao sljedeće upečatljive riječi: „Budite odlučni! Ako je potrebno pod mač, ići ćemo. Ako na križ, idemo i tamo uz milost Božju, ali popuštanja sotoni nema!“ U rečenom pismu Stepinac je potvrdio vlastita dosljedna protukomunistička gledišta, a uz komuniste i nacionalsocijaliste, najvećim neprijateljem Katoličke crkve je držao masone ili slobodne zidare, koje je još u ljeto 1940. usporedio „s nemani“.

Stepinčevo hrvatsko domoljublje bilo je izvrsno. I u najtežim progonima ostao je vjeran časnoj ideji hrvatske države, koju Stepinac nikada nije zanijekao, ni napustio. Stepinac je unatoč nevoljama ostao vjeran Božjoj riječi i zdravom glasu vlastite savjesti i do danas, kao takav, ostao naš hrvatski prvi pastir, moralni i domoljubni svjetionik, uzor i snaga hrvatskom narodu.

Blaženim ga je proglasio Sveti Otac Ivan Pavao II., 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, a u hrvatskim srcima trajno odzvanja glasovita izjava hrvatskog svetca Stepinca: „Ljubio sam pravdu i mrzio nepravdu, a u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti!“

Msgr. Nikola Soldo Stepinca je zorno oslikao: „On je kao svećenik bio uzor. To je dobar razlog da ga proglašavaju svecem, ali ne smije se zaboraviti da je on cijelim svojim autoritetom stao iza hrvatske države. To je ono što će ući u povijest.“

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI