Nastavak koalicije – težak poraz Hrvatske! Ovo je pet potrebnih ključnih odluka političkog vrha

Vrijednosni sustav hrvatskog društva lagano se i sigurno rastače na amorfnu masu nespremnu na protest i spremnu na usmjeravanje. Takva je Hrvatska opća potreba koalicijske udruge na vlasti i daleko je to od idealizma s kojim je Hrvatska pobjednički izašla iz rata. Samostalnost je onolika koliko to odgovara opstanku koalicije, odnosno koliko to odgovara stalnim protivnicima hrvatske samostalnosti i političke autonomnosti

Ništa danas u Hrvatskoj ovako složenu interesnu i planski programiranu koaliciju bez ikakve političke, svjetonazorske, nacionalno strateške ili slične osnove, ne može niti uznemiriti, a kamo li promijeniti, suspendirati ili, ne daj Bože – razvrgnuti. Čvrsti savez pojedinaca mimo svih osnovnih zakonitosti političkog djelovanja, želje vlastitih glasača i većinskih birača, očekivanja slobodnih volja prosječne populacije po puno osnova, nacionalnih strateških interesa, očuvanja hrvatskog dostojanstva, uvažavanja prevladavajućih osjećaja pripadnosti i sličnih, kako bi vodeći koalicijski partneri u neformalnim razgovorima naglasili, trivijalnosti vezanih za narod (naravno hrvatski), nedodirljiv opstaje i postaje sa svakim novim prijeporom sve čvršći.

Pojedinačno vođenje i usmjeravanje političkih sustava (stranaka) iza sebe, nezavisno od brojnosti, ponajmanji je problem u hrvatskom partijskom službovanju i služenju, naviklom slijediti obrazac primarno nametnut osobnom voljom formalnog stranačkog vrha. Nema o tome nikad rasprave, nema drukčijeg mišljenja, nema niti jednog oblika stranačke demokracije niti se njegovi stavovi ikad razmatraju i dovode u pitanje. Pojedinačna volja koja danas upravlja Hrvatskom, ne postavljajući uopće pitanje cijene tog upravljanja, nije očekivani slijed političkog stranačkog suglasja, stručnih stavova stranačkih odbora ili programski ispisanih načela prije izbora, već je isključivo nametanje osobnog viđenja i vođenja Hrvatske u potpuno nedefiniranim općim hrvatskim interesima.

Vide fašizam po cijeloj Hrvatskoj…

Promatrajući kroz političku noviju hrvatsku povijest, nije teško uočiti kako se upravo ovakav politički nekonzistentni, ali interesni i primarno izvana programirani savez čini dosad najčvršćim ili kako oni vole reći – najstabilnijim i prijeko potrebnim za provođenje, ni više ni manje, nego reformi u interesu Hrvatske. I onda se ukaže POS upitan po puno toga osim po uskom političkom zbrinjavanju koalicijskog ogranka i poveznici s građevinskim interesima, porezna reforma s promjenom nekoliko parametara prikazivana kao strateška, plan povlačenja europskih (naših) sredstava u slijedećih 20 godina, obrazovna testna reforma na rod, sklapanje agencija u viši organizacijski oblik bez ukidanja i slični ekvilibriji potreba i postupanja. Reforma do reforme s kojima se dodatno potvrđuje siguran put Hrvatske prema političkoj nedefiniranosti, općoj stagnaciji, neuvjerljivosti u postupanju, pomanjkanju ili potpunom izostanku odgovornosti prema članovima, biračima, političkim sljedbenicima i simpatizerima i u konačnici sve manjem prepoznavanju teškom mukom u ratnim vojno-agresijskim vremenima izborene hrvatske samostalnosti. Koja se, u sveopćoj europskoj uljudbenosti i širini djelovanja stranačkog nedodirljivog vrha bez ikakvih obaveza prema članstvu i biračima i naravno s prevladavajućim obavezama spram interesa najrazvijenijih unijinih država, čini usputnim pitanjem kojeg jednostavno i lako putem novinarskih uslužnih djelatnosti i djelatnika proglašavaju hrvatskim retrogradnim putem, pa sve do najtežih kvalifikacija usporedivih s Hitlerovim nacističkim i fašističkim djelovanjem. Pritom su im veliki saveznici tzv. oporbeni političari koji u svojoj viziji bijelih miševa s europske parlamentarne udaljenosti fašizam vide po cijeloj Hrvatskoj, istodobno tim načinom zamagljujući osobne frustracije i upletenosti u puno šire interesne sfere koje su, naravno, pitanje antifašizma i uopće naprednog djelovanja.

Nametanje totalne političke inverzije u izraženoj nedosljednosti i pomanjkanju revolucionarnog zanosa prema svojim ostarjelim neokomunističkim likovima sklonih kapitalističkom zgrtanju sela i drugih materijalnih vrijednosti, ima dvojaku ulogu. Lako i jednostavno poništavanje hrvatske samostalnosti i pozicioniranje Hrvatske u nazadne i totalitarne zemlje kao prvo i drugo, kao puno važnije, priklanjanje tzv. antifašizmu, najlakši je oblik obrane vlastitih političkih i inih posrnuća. Pritom je opća slika Hrvatske nevažna, ali nevažna je i politička pripadnost unutar hrvatskog političkog sustava raznorodno složenog bez vidljivih političkih i svjetonazorskih poveznica. Prema takvom modelu vladanja, svatko može biti ono što poželi stranački vrh ili bolje reći jedan čovjek i nebitna su pri izboru – standardna ili tradicionalna politička mjerila.



Mladi trebaju jasne i nedvosmislene odgovore

Posljedice svega najvidljivije su u vrijednosnom sustavu hrvatskog društva i njegovom laganom i sigurnom rastakanju na amorfnu masu nespremnu na protest i spremnu na usmjeravanje. Takva je Hrvatska opća potreba koalicijske udruge na vlasti i daleko je to od idealizma s kojim je Hrvatska pobjednički izašla iz rata. Samostalnost je onolika koliko to odgovara opstanku koalicije, odnosno bolje reći, koliko to odgovara stalnim protivnicima hrvatske samostalnosti i potpune političke autonomnosti.

Nezavisno od političke i stranačke pripadnosti, operativna i javna koalicija djeluje poprilično usklađeno i svoje temelje apsolutno ima u prikrivenom djelovanju protiv cjelokupne hrvatske simbolike izražavane kroz reakciju Hrvatske na svoje prave i jedine majstore svjetske razine. Nije to bilo jednostavno za gledati i podnositi, pa je izravni odgovor morao uslijediti brzo, bez zadrške i na najbrutalniji mogući način, dovođenjem u pitanje osnova stvaranja Hrvatske, znajući kako u ovako složenoj interesnoj koaliciji, ozbiljnijih reakcija neće biti, niti će se dogoditi bilo kakva organizacijska promjena. Koalicijski oportunisti, kretanjem linijama najmanjeg otpora, ponajmanje razmišljaju o posljedicama svog djelovanja, posebno na mladu hrvatsku populaciju koja nije uopće imala prilike upoznati se kroz obrazovni sustav sa svim ratnim i poratnim okolnostima puta prema hrvatskoj samostalnosti. Naravno, ovako postavljenom obrazovnom sustavu to nije niti cilj, jer politička istina može biti samo jedna, ona koja dolazi iz dijela koalicijskog kuhinjskog pristupa.

Tko je koga napao, tko je koga očistio, čije su vojne, milicijske i paravojne jedinice bile na teritoriju Hrvatske, kakav je to rat bio, koje je stanovništvo prisilno pomaknuto iz svojih domova, a koje je planski povučeno u druge prostore zbog drugih interesa, tko su bili dragovoljci, koliko je Hrvatske agresijom razoreno, itd. itd.? Koliko pitanja na koja mladi danas u Hrvatskoj trebaju jasan i nedvosmislen odgovor hrvatskih vlasti u trenucima kad im njihovu zemlju uspoređuju s nacističkim, fašističkim, ustaškim i tko zna kakvim sve ne još djelovanjem… Kad im to već nije jasno nakon prolaska kroz hrvatski obrazovni sustav, u kojem su sva ta pitanja totalno i planski marginalizirana i svedena na političku osjetljivost uvijek istih aktera u vječnoj ugroženosti, nezavisno od vlastitih postupaka, podržavanja i pozicioniranja.

Takvom je obrazovnom sustavu važnije testirati rodne imenice, nego provesti sadržajnu reformu s ciljem razvoja primarno intelektualnih sposobnosti, ali i osobnosti, odgovornosti i pripadnosti svakog pojedinca. Svođenje koalicijskog djelovanja na zadovoljavanje partikularnih interesa pripadnika marginalnih stranaka ili dohvat javne scene koalicijske prosječnosti, izravna je suprotnost interesima Republike Hrvatske, a upitnost samostalnosti po puno je osnova izrazito vidljiva.

Teški napadi bez odgovora…

Kad hrvatska vlast nije u stanju ili ne može izravnim odgovorom izreći eksplicitno tvrdnju, već odgovara infinitivima na teške uvrede cijele zemlje, svog njezinog stanovništva i naše ratne pobjede, samo potvrđuje uvjetovanost vlastitog izričaja i očitu nesamostalnost u definiranju ključnih sudova, inače neprijepornih po presudama, objektivnim činjenicama i znanstvenim istraživanjima s obje strane. Provlačenje ovako složene koalicije koja u ključnim atribucijama za Hrvatsku nema snage rezolutnosti prema uvođenju na javnu scenu imaginarne fašizacije Hrvatske, izravna je suprotnost osnovnoj hrvatskoj političkoj ideji o samostalnosti Hrvatske. Činjenica jest, danas službena Hrvatska niti jednim svojim postupkom ne može pokazati dostojanstvo ratnog pobjednika u najtežim agresijskim uvjetima i javno postaviti ratnu pobjedu kao temelj građenja hrvatskog identiteta, ukupnih hrvatskih društvenih, obrazovnih i akademskih vrijednosti i odnosa prema susjedima. Nije to čak moguće niti prema koalicijskom partneru s prešutnim odobravanjem teških napada na Hrvatsku i njezinu samostalnost. Osim, naravno, pojedinačno, ovisno o prikupljenoj hrabrosti.

Svaki bi nastavak ovakvog koalicijskog djelovanja ostavio velike tragove u hrvatskom društvu, a posebno u njegovom najosjetljivijem segmentu – demografskom. Doživljaj gubitka samostalnog donošenja odluka važnih za javnu percepciju suvremene Hrvatske u svijetu, nakon povijesnog potvrđivanja hrvatske ukupne simbolike na istoj toj svjetskoj razini vezano za nogometna zbivanja, ozbiljnim bi političkim krugovima bio jasan znak i pokazatelj preusmjeravanja vlastitog političkog djelovanja, ako već ne priznanja o prethodnim pogrešnim procjenama.

Pet potrebnih ključnih odluka političkog vrha

Ne želi li se nastaviti pokazivati slabost u odlučivanju i ovisnost o nebitnim likovima, trenutni bi politički vrh, onaj isti o čijim se prijedlozima na stranačkim tijelima i njihovim „marginama” ne raspravlja, trebao donijeti neke ključne odluke:

Odmah izaći s priopćenjem o svim ključnim strateškim nacionalnim stavovima vezanim za hrvatsku prošlost, razvojnu budućnost i reformsku odlučnost, kako bi se potvrdila uloga Vlade i njezina politička i svaka druga nezavisnost od interesa svih drugih izvan Hrvatske i svih u Hrvatskoj koji su na bilo kakvim relacijama s tim drugima.

Potvrditi koncept hrvatske nacionalne države sa svim različitostima i u njemu postaviti taksonomskim redom ili slijedom važnost problematike koja danas opterećuje Hrvatsku. Bez kalkulacija, politizacije, koalicijskih sebičnosti, pojedinačnih osobnih taština i na temelju znanstvenih zakonitosti, projekcija i modela.

Formirati manjinsku Vladu u kojoj ne smije više biti mjesta lovcima na pozicije, osrednjim političkim zbrinjavanjima i javno izraženim protivnicima hrvatske samostalnosti. Model apsolutno bolji i prihvatljiviji, nego raznorodni vladin miks bez kriterija i vanjska slika ovisnosti o pojedinačnoj volji ili mogućnosti saborskog dohvaćanja ruku.

Prihvatiti činjenicu kako je usporedbom Hrvatske s fašističkim i nacističkim postupanjem i nijemim prihvaćanjem izgovorenog, prijeđen rubikon, nakon kojeg nema više nazad. Čak su i naknadna pojašnjenja zvučala uvredljivo za Hrvatsku i, zapravo, potvrdila kako koalicijski partner pognute glave pri brutalnim optužbama Hrvatske nije jednostavno u mogućnosti izgovoriti ništa smisleno u općem hrvatskom interesu…

Raspisati izbore i njima vratiti Hrvatskoj samostalnost u odlučivanju o vlastitom putu prema društvenim i gospodarskim okvirima sukladnim ukupnom hrvatskom ljudskom i prostornom potencijalu.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI