Može li u Hrvatskoj netko odgovoriti Vučiću kao komentator Milojko Pantić?

screenshot youtube

Ono što se kod nas samo šapuće, Milojko Pantić kliče: 'Srbija ima samo jednu nadu, jedan spas, jedan potez, Srbija mora imati svog Willyja Brandta koji će iskreno kleknuti, zamoliti za oprost, ispričati se u ime Srbije i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Samo nas to može spasiti i očistiti!'

On je hrabar, on zna što hoće i svoje zrele dane podredio je – boljoj Srbiji. Zašto smo ga mi uzeli za temu naše priče? Samo zato što je on kadar, neustrašiv i srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću može kazati ono što ga ide, a što bi se moralo čuti iz Hrvatske, a ne čuje se. Kod njega nema zakulisnih riječi, on je brutalno iskren, a izgleda da mi nismo…

Riječ je o Milojku Pantiću, čuvenom sportskom komentatoru iz Beograda koji se malo-pomalo pretvara u lidera oporbe, otpora Vučićevom režimu u Beogradu, koji se još uvijek sprda i sa Hrvatskom i sa žrtvama rata, ne tako davnog, na ovim prostorima, zapravo na prostorima Kosova, Bosne i Hercegovine, ali ne i Srbije, jer se u Srbiji nije ratovalo.

Sam Milojko Pantić ima svoj moto djelovanja. On želi modernu, građansku Srbiju, prezire sada „ovu klerofašističku“ i smatra da je kucnuo trenutak da se Srbija zauvijek promijeni, ispriča i krene dalje čistog obraza.

Ono što se kod nas samo šapuće, Milojko Pantić kliče: „Srbija ima samo jednu nadu, jedan spas, jedan potez, Srbija mora imati svog Willyja Brandta koji će iskreno kleknuti, zamoliti za oprost, ispričati se u ime Srbije i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Samo nas to može spasiti i očistiti…“

Njegova direktnost i iskrenost izbezumljuju srpske ncionaliste. Njegova je retorika bez uvijanja, ono što on priča voljeli bismo čuti i mi s naše strane. Pa, poslušajte ovo: „Srbija ima četiri jahača apokalipse koji jašu našom zemljom i uništavaju je – Nikolić, Vučić, Šešelj, Dačić…”



Pantić zajedno s demonstrantima…

Iako protjeran iz državnih medija, na jednoj privatnoj televiziji ima svoju emisiju – „Sportska galaksija”. Kaže da ni u njoj ne bježi od politike, jer politika odavno vlada i srpskim sportom. „Sve vam je to isto, samo interes…“ U svojoj emisiji, Pantić optužuje Vučića da razara društvo, uništava državu i njene institucije, odbacuje Ustav, ukida demokraciju, hapsi, tuži i presuđuje, vara Hrvatsku…

„Bio si dno i činio si zlo, a sad hoćeš da zaboravimo na to”, nevjerojatno je direktan Pantić prema predsjedniku Srbije.

Ovih dana Pantić hoda u demonstracijama protiv Vučićevog režima i po gradovima u unutrašnjosti Srbije. I ne ustručava se reći: „Veliki problem srpske političke scene je u tome što Vučića tretiraju kao normalnog političara, a ne kao običnog simulanta, uzurpatora i manipulatora, koji je državne službe sigurnosti pretvorio u svoju pretorijansku gardu. Uz njihovu pomoć, on je stavio pod kontrolu 99 posto medija u Srbiji, do te mjere, da se prekidaju redoviti programi na televizijama s nacionalnom frekvencijom da bi se objavilo, maltene, što je Vučić sanjao…“

Pantić nije blagonaklono gledao ni na, ne tako davni, posjet Aleksandra Vučića, Hrvatskoj. Sam veli da se gnuša takve glume, prijetvornosti: „To vam nije trebalo. Bila je to tek njegova manipulcija, što je pokazao i njegov posjet Vrginmostu. I vi ste mogli vidjeti kakvog besramnika Srbija ima na čelu države. Vučić je u Hrvatskoj pokazao političku neinteligenciju, da ne upotrijebim grublju riječ. Čovjek jednostavno ne shvaća da je prošlost jedina ljudska dimenzija koju ne možeš promijeniti. Možeš pravdati svoje stavove iz mladosti nedovoljno artikuliranom sviješću, ali ne možeš negirati ono što si tada govorio, jer time pokazuješ da si lažov. Eto, Šešelj se nije odrekao ničega što je zastupao u vrijeme rata, a očito nije ni Vučić, jer je demonstrativno odbio povući ono što je rekao u Glini i njegov zločin je manji od Šešeljeva jedino ako je protjerivanje Hrvata s Banovine manji zločin nego što je to protjerivanje Hrvata iz Hrtkovaca. A tko laže, taj i krade i tako redom. A vi dobro znate što je pričao 1991. po Hrvatskoj…“

Pantić se smije i sam sebe pita: „Da nisu Hrvati, možda, očekivali ispriku od Vučića?” Taj film neće gledati nikad, dodaje, tvrdeći kako bi ta Vučićeva gesta bila pretjerana, jer je on bio baš dio tog organiziranog kriminala koji je krenuo na Hrvatsku i da mu je šef u tom ratu bio sam – Željko Ražnjatović-Arkan.

Okrenimo priču naopačke – što Vučić misli o Pantiću? Pa, ne može ga smisliti. Ne podnosi ga. Vučić se toliko izgubio u svojim riječima kad spominje Pantića, da na javnim medijima ističe „kako utišava televizor kad Pantić prenosi utakmice hrvatske reprezentacije”. Vučić je zapanjen i lupa: „Pa ne mogu smisliti njegovo navijanje za Hrvate…“

Vučić je trebao odgovarati kao i Šešelj…

Budimo iskreno i pogledajmo sami sebe. Da se netko u Hrvatskoj udostoji na ovakav način kritizirati, zasluženo, srbijanskog predsjednika Vučića, postao bi neprijatelj ove Vlade koja u želji da se dodvori Europi, a onda i svakome drugom, blagonaklono gleda na vlastito ponižavanje i iskorištavanje. Vučić, kad dođe u Hrvatsku, kao da javni život stane, a on je pošteđen i kritika i upozorenja.

Valja reći da takva pošto-poto zbližavanja uvijek urode imperativnim razilaženjem. pritom europska diplomacija zlorabi „hrvatsku žrtvu“ – ljudi to vide, ali je politika otišla u drugom pravcu. A Vučić je morao odgovarati za svoje postupke i ponašanje, baš kao i Šešelj. I za sve ono za što je Šešelj optužen, Vučiću jedino u prilog ide podatak da je tada bio njegov mlađi partner u pohodu na Hrvatsku…

„U svakom drugom pogledu, on je u svemu za što je Šešelj optužen, bio ažurniji, dinamičniji, glasniji i oštriji od Šešelja. Koliko god je bilo razloga optužiti Šešelja kao ratnog zločinca, toliko je razloga bilo optužiti i Vučića, izručiti ga Haagu i suditi mu za poticanje genocida i etničkog čišćenja i protjerivanja Hrvata, ne samo iz Hrtkovaca, nego s jedne trećine današnjega hrvatskog teritorija. Vučić može biti manji zločinac od Šešelja jedno ako se zločin mjeri opsegom trbuha i ničim više“, veli Pantić.

Nakon ovih riječi vidimo kolika je hrabrost jednog sportskog komentatora koji svoju zemlju želi vidjeti boljom, nego što je to ona sada. Zbog toga ga ganjaju, optužuju i sude srpski sudovi, mirovinu ne dobija zbog plaćanja odšteta, živi skromno, djeluje brutalno. I piše. Napisao je i knjigu – ”I nebo se otvorilo”. Ne, nije riječ samo o sportskoj tematici, tu su njegova promišljanja o sportu, životu, politici, vječnosti, prolaznosti„.

„Knjiga evocira uspomene na brojne sportaše s kojima sam se susretao, pišem između ostalog i o brojnim hrvatskim sportskim velikanima, ali ne bježim od politike, već se njome aktivno bavim, jer želim bolji život za svoju djecu i unučad. Neću da mi se sele iz moje zemlje, što će mi djeca i unuci tisućama kilometara daleko…!?“

Pantićeva ‘građanska Srbija’

Stalno priča o „građanskoj Srbiji, a stvaranje takve domovine, veli, postala mu je – misija…

„Čak ni moji najbolji prijatelji nisu htjeli čuti objašnjenje – što je to građanska Srbija”, rekao je Pantić i naglasio kako je to „ona Srbija koja je shvatila da je u svijetu odavno teorija krvi i tla zamijenjena teorijom ljudskih prava i sloboda. Zato i jesam na ovim prosvjedima, sa mnom su građani Srbije koji se bore za ljudska prava i slobode, a ne za teritorije. Išli smo osvajati teritorije, a gubili smo ih, zar to ne shvaćamo?“

Ljut je kao ris, ali priča: „Pa, u Srbiji napadaju sportskog i ljudskog velikana što se veseli pobjedama svojih prijatelja, Modrića i ekipe. Tenisača Novaka Đokovića. Sramotno. Naša politika dovela nas je do stanja da pričamo o tome, tko navija za Hrvatsku, Rusiju, Englesku ili Francusku, a da ne pričamo o tome – što ste vi, gospodo, radili na Svjetskom prvenstvu u ime Srbije…“

Naravno, iščitavajući stavove Milojka Pantića neminovno se moramo zapitati – kako to da nitko u hrvatskoj politici na službenoj razini ne može odgovoriti ni s omjerom od desetak posto na ono što bi trebalo ići na račun srbijanskom predsjedniku, Aleksandru Vučiću, i u prošlosti i glede njegovog današnjeg ponašanja prema Hrvatskoj. Ispada da je Hrvatska opterećena Vučićem na krivi način – nametnut joj je prisilno kao prijatelj zbog europskih integracija i Vladinih namjera da se u Bruxellesu ne naljute. S druge, pak, strane, Srbija kalkulira između Europske unije i Rusije i ismijava tu istu Europsku uniju kojoj mi ispunjavamo sve želje nauštrb vlastitog ponosa i vlastite koristi.

I zato sve ono što smo mi već morali otvoreno reći u lice Vučiću, koji je s oružjem u ruci haračio Hrvatskom ranih devedesetih, govori danas njegov sugrađanin, sportski komentator, Milojko Pantić. Nama je to lijepo čitati, čuti i osjetiti, ali je činjenica da sve ono što je govorio i što govori Pantić, morali smo i mi već odavno reći. A nismo, pa sad plaćamo cijenu svoje sramežljivosti i poslušnosti. Zaborav je pritom – gadna pojava, jer uvijek nudi jedan te isti rasplet – ponavljanje!

Opomenu koju dobijamo iz Srbije, nakon riječi poznatog sportskoga komentatora, moramo ozbiljno shvatiti. Jer, Pantić nije naš saveznik, on je saveznik Srbije, ali one jedne bolje koja bi trebala nastati kako bi nam svima bilo bolje… Pritom bi mo trebali gledati svoja posla, što znači da nam je prvi posao – opomenuti Vučića da ga ne smatramo ni ozbiljnim, ni meritorinim za hrvatsko-srpske odnose koje je on ionako zakuhavao i dovodio do usijanja…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI