Mlijeko iz fiktivne mljekare u Sinju, Kinezima će prodavati bivši Miloševićev ministar, Beko!

7dnevno

Ministar poljoprivrede, Tomislav Tolušić, najavio je da se za hrvatsko mlijeko i mliječne proizvode otvaraju vrata kineskoga tržišta. To je dogovoreno s kineskom Glavnom carinskom upravom i usuglašeno sa zajedničkim Protokolom o veterinarskim i javno zdravstvenim zahtjevima za hrvatske mliječne proizvode. Dogovor o izvozu u Kinu, potpisan je s kineskom delegacijom za nedavnog posjeta hrvatskoj Vladi

Ako ste kojim slučajem, ovih dana, spakirali kofere i krenuli u bijeli svijet, nastojeći tamo okušati sreću – možete se raspakirati i ostati u voljenoj domovini. Svijet, naime, stiže k nama, barem ako je vjerovati najavama koje javnosti serviraju Andrej Plenković i članovi njegove Vlade, nošeni kineskim vjetrom. Naime, spasonosnu injekciju hrvatskom narodu, kineski investitori bi trebali ubrizgati na svim poljima, a posebno su zainteresirani za mljekarsku industriju, ako se o njoj u hrvatskim okvirima uopće više i može govoriti, s obzirom na rasulo koje vlada hrvatskom poljoprivredom.

No, brige nema, jer kako je nedavno priopćeno iz Ministarstva poljoprivrede, kojim ravna prvi HDZ-ov špic-papak, Tomislav Tolušić, za hrvatsko mlijeko i mliječne proizvode otvaraju se vrata velikog kineskog tržišta. To je epilog pregovora s Glavnom carinskom upravom Narodne Republike Kine, koji su okončani i usuglašeni sa zajedničkim Protokolom o veterinarskim i javno zdravstvenim zahtjevima za hrvatske mliječne proizvode, namijenjene izvozu u Kinu. Dogovor je nedavno, prilikom posjeta kineske delegacije, potpisan u hrvatskoj Vladi.

To bi sve u teoriji zvučalo kao prilika iz snova za hrvatske mljekare. Međutim, kako to obično u hrvatskim okvirima biva – vrag je u detalju… Jer, pitanje koje muči saborskog zastupnika i Mostova bombardera, Miru Bulja, glasi: „A gdje su krave?” Naime, svjestan je da je hrvatska poljoprivreda, pa time i mljekarska industrija, odavno na – niskim granama.

Ozbiljni elementi za sumnju…

„Hvale se kako će mlijeko izvoziti, potpisali su puste protokole, ali di su krave? Ja ih u Sinju ne vidim. Vidim samo da su osnovali ‘srpsku mlekaru’ kako bi mogli biti na europskom tržištu i vjerojatno kako bi i u Kinu mogli izvoziti mlijeko iz – Srbije. A gdje je tu hrvatski čovjek?! Ta je ‘mlekara’ samo fiktivno registrirana, ali mljekare nigdje’, naglašava naš sugovornik Bulj.

On je sa svojim sumnjama upoznao i premijera Plenkovića, kojemu je nedavno i poklonio mlijeko u Saboru, ali na njegova upozorenja nitko nije reagirao, čak i kad je dodao kako mi u mljekarskoj industriji imamo – rapidan pad.



„Plenković je rekao da ćemo mi izvoziti mlijeko, ali čije mlijeko? Srpsko, od kriminalca koji je bio ministar privatizacije za vrijeme Miloševića, iz mljekare koja je fiktivno registrirana kod nas…”, ljuti se Miro Bulj.

Da u njegovoj priči ima i više od ozbiljnih elemenata za sumnju, potvrđuje činjenica kako Hrvatska danas uspijeva proizvesti tek oko polovicu mlijeka i mliječnih proizvoda za svoje potrebe, pa je stoga doista nejasno – kako ćemo i gdje pronaći mlijeko kojim ćemo opskrbljivati kinesko tržište? Odgovor bi se doista mogao pronaći u sinjskom kraju koji bilježi neobičan fenomen, s kojim bi valjalo upoznati kakvog američkog redatelja, pa izvući poštenu lovu.

Naime, ondje još od 2011. godine posluje „Mljekara Sinj”, no pravo je pitanje – gdje je mljekara – jer osim livade i trave, na tom se mjestu ne nalazi nikakav drugi objekt. Iako na papiru mljekara postoji, u stvarnom životu, proizvodi „Mljekare Sinj” nisu dostupni na policama trgovačkih lanaca, a ono što priči daje još jednu dozu intrige, svakako je podatak kako je proizvode „Mljekare Sinj” lakše pronaći na stranom, nego na domaćem tržištu.

Sve je počelo još 2010. godine

Stoga ne treba čuditi Buljeva skepsa i propitkivanje oko toga – hoće li se doista u priču oko izvoza mlijeka u Kinu ugurati baš ta mljekara, koja bi tržište s više od milijardu duša, trebala opskrbljivati s proizvodima za koje se, zapravo, ne zna odakle potječu… Svakako ne s Kukuzovca, gdje je „Mljekara Sinj” registrirana…

Da u svakoj priči za sve ne bude kriv samo i isključivo HDZ, valja se s „Mljekarom Sinj” vratiti na same početke, točnije u studeni 2010. godine, kada je održan Prvi hrvatsko-srpski gospodarski forum u Zagrebu, kojem su nazočili bivši predsjednici Hrvatske i Srbije – Ivo Josipović i Boris Tadić. U društvu dvojice državnika tada je bio i Slobodan Perović, direktor beogradske Mljekare „Imlek”.

Neki bi se sada mogli sjetiti i tadašnjeg obećanja koje se ticalo sinjske Gospodarske zone Kukuzovac. Tamo je, prema najavama, trebala niknuti sedam milijuna eura vrijedna mljekara, koja je ujedno ocijenjena i kao prva greenfield investicija Srbije u Hrvatskoj. Perović je u međuvremenu nastavio širiti tu priču, pa se u javnosti moglo pročitati kako će se građanima srpske nacionalnosti, koji su u „Oluji” napustili svoje domove, a koji su se bavili stočarstvom, kroz mljekaru na Kukuzovcu osigurati povratak, jer bi se baš u toj fantomskoj mljekari moglo otkupljivati njihovi proizvodi.

Da je bila riječ o uistinu velikom projektu, potvrdio je i posjet Stanimira Vukičevića, srbijanskog veleposlanika u Hrvatskoj, Sinju, nakon čega je u Splitu osnovana tvrtka „Mils Mljekara Sinja”. Ivica Glavan, nekadašnji gradonačelnik toga grada, s predstavnicima tvrtke potpisao je ugovor o prodaji građevinskog zemljišta na prostoru Kukuzovca. Riječ je o parceli od 11.982 četvornih metara, koja je prema tadašnjim najavama, trebala poslužiti za izgradnju proizvodnog pogona, odnosno mljekare za preradu i proizvodnju mliječnih proizvoda.

‘Sinjske’ prerađevine iz Kozarske Dubice

Činilo se kako stvari idu prema planu i kako će taj kraj kroz mljekarsku proizvodnju uistinu procvasti, a na račun grada je za komunalno opremanje parcele kapnulo i oko 179.000 eura. No, vrijeme je učinilo svoje, pa danas od mljekare nema ni slovo – M. Imlekova mljekara u Sinju ne postoji, ali pitanja i intrige oko nje i dalje se gomilaju.

Jedan od najzanimljivijih dijelova cijele ove priče, svakako je taj što je vlasnik beogradske mljekare investicijski fond Salford Danube, koji je preuzeo gotovo svu mljekarsku industriju u Srbiji, a šapu je stavio i na makedonsko, ali i bosansko mljekarstvo. S tim se fondom povezuje Milan Beko, srbijanski milijunaš koji je 1997. godine bio ministar Slobodana Miloševića za vlasničku transformaciju. On je bio autor Zakona o privatizaciji koji je u Srbiji bio na snazi sve do 2001. godine, kada je provedena privatizacija srbijanske mljekarske industrije.

Prema pisanju medija iz susjedne zemlje, proces se odvijao tako što je formalno mijenjan titular, ali je u stvarnosti mljekarska industrija ostala u srbijanskom vlasništvu. Naravno, prema modelu koji je bio dobro uhodan na ovim prostorima – odabrani su tijekom privatizacije pokupili novac koji je čudnim putevima stigao i do Londona. Tim je novcem onda kupljen investicijski fond koji je potom pokupovao srbijanske mljekare. Po svemu sudeći, nastavio se širiti i po regiji, pa se skrasio i u našem kršnom, sinjskom kraju. A tamo se danas sumnja da su proizvodi koji se iz fantomske mljekare plasiraju na tržište, zapravo, prerađevine koje stižu iz Kozarske Dubice iz susjedne BiH.

Je li se u ovom slučaju oprao i neki novac, još je jedna od nepoznanica, a odgovor može svatko sam naslutiti tko poznaje navike naših tajkuna. Danas je „Mljekara Sinj” nakon silnih transakcija i zavrzlama dio „Mid Europe”, odnosno investicijskog fonda za središnju i istočnu Europu. Sjedište fonda je u Londonu, ispostave su mu u Budimpešti, Varšavi i Istanbulu, a riječ je o kapital(c)u od 5,2 milijarde eura, s proizvodnjom od Subotice i Beograda, sve do Kozarske Dubice…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI