Lovro, santo subito!
Hrvatska je politika do sada vidjela svakakvih čuda i čudesa. No, čak ni Isus nije pretvarao kokošinjce u vile s bazenom, kao što je uspjelo Kuščeviću. Po zagovoru partijske knjižice. Lovro, santo subito!
Čudo se dogodilo tako što je Sveti Lovro odlučio graditi vilu na svom zemljištu koje nije bilo unutar građevne zone, pa se lukavo dosjetio: Sagradit će gospodarski objekt, štalu, iako ni ona, zapravo, nije smjela biti tamo sagrađena jer nije bila dovoljno daleko od naselja. No, naravno, nije bilo ni čuda, ni vile, Lovro se samo malo poigrao propisima, pa je tako općinsko vijeće općine u kojoj je bio načelnik – Nerežišće – donijelo propis po kom je peradarnik moguće prenamijeniti u vilu s bazenom. A Sveti Lovro nije o tome, kaže, znao ništa, niti je na to mogao utjecati, jer da što bi on kao općinski načelnik imao s odlukama vijeća, no kad je već, eto, mogućnost bila tu…
Lovro, naravno, laže – to s prenamjenom je tipična balkanska primitivna i lopovska muljaža da se zaobiđe GUP, i naravno da je propis donesen zbog njegove kuće. Uostalom, on je „kokošinjac“ navodno (po papirima) sagradio još 2011. jer se, eto, uza sve prihode od turizma baš htio baviti uzgojem kokošiju, i to autohtonih, ali je tek pet godina kasnije – i mjesec dana nakon što je donesena famozna uredba po kojoj štale i kokošinjci postaju vile – 15. siječnja 2016. podnio izvješće kako bi štalu mogao “početi koristiti, odnosno staviti u pogon, te se može izdati rješenje za obavljanje djelatnosti…”
U međuvremenu, iscurilo je još zanimljivosti o Svetom Lovri. Primjerice, da je njegova firma jednom bračnom paru iz Splita naplatila preko 20.000 kuna za kuhinju koju nikad nije isporučila, i to tri godine prije stečaja. Odbili su vratiti novac, a kad je tvrtka konačno otišla u stečaj, nitko od vjerovnika se nije imao odakle naplatiti. Zašto? Pa jer je Kuščevićeva (kasnije od njegovog brata) tvrtka, nekretnine u svom vlasništvu prodala daleko ispod cijene – Lovri Kuščeviću kao fizičkoj osobi. A onda je Lovro za 310.000 eura to prodao dalje, novac strpao u svoj džep, a vjerovnicima (uključujući državu u kojoj je danas ministar) ostao dužan – odnosno, njegova firma, da budemo precizni – 1,300.000 kuna. Gdje je nestao novac kojim je Lovro kupio nekretnine vlastite tvrtke, a od kog bi se vjerovnici, eventualno, dijelom namirili kad već nisu mogli od prodaje nekretnina kako je u stečaju običaj, jer ih je Lovro preduhitrio, zasad nije posve jasno.
Ono što je posve jasno je da bi ga u svakoj normalnoj državi tako nešto odvelo ravno u zatvor, a kamoli da bi postao ministrom nakon toga, no u Hrvatskoj je sve moguće. Pa i to da Lovro i dalje muti s nekim vilama za koje se na Braču priča da ih gradi on, odnosno da mu ih gradi firma koja se obogatila na gradnji Gunje kad su poslove po prenapuhanim cijenama dobivale tvrtke bez ikakve građevne operative, pa ih prepuštale podizvođačima podizvođača podizvođačevog podizvođača koji su to onda radili za realnu cijenu, koja je iznosila dijelić one koju je ministarstvo Anke Mrak Taritaš plaćalo odabranima.
To možda i nije loše, jer svaka od te tri vile znači bar 50.000 glasova manje za ovaj i ovakav HDZ. Lovro Kuščević je oporbi neprocjenjiv, a po ljigavosti i bahatosti je ostavio čak i Jandrokovića u prašini, daleko iza sebe.
Tko to smješta Kuščeviću?
Lovro ne vidi ništa spornog u svemu tome. Maše s dokumentima, tvrdi da je sve po zakonu. Možda i jest, no nije pošteno. To što na pašnjacima stoje vile i bazeni i to što njegove kokoši hrvatice, očito, žive u kokošinjcu od bračkog kamena s pet zvjezdica, ne vidi kao problem. Tvrdi da je sve to za što ga se tereti „niz neosnovanih napada, fotomontaža i krivotvorenih dokumenata“ i nastavio u bahato-balkanskom tonu: „Znam točno tko me napada. Ovo je isti rukopis koji sam imao 2009. dok sam bio načelnik Nerežišća. Već tada sam morao opravdavati odakle je moja imovina, sve sam to opravdao institucijama tada i sad se evo sve ponavlja“.
Inače nije ništa čudno u tome da čovjek kojem je firma propala, ostavila milijunske dugove, kojem je žena bila nezaposlena, u desetak godina ni od čega dođe do toga da po imovinskoj kartici bude najbogatiji ministar u hrvatskoj Vladi, u kojoj inače ne sjedi sirotinja. I to, gle vraga, obogatio se nakon što je ušao u politiku, 2005. godine. U Hrvatskoj, očito, ni općinski čelnik nije loš položaj, ako ga znate dobro iskoristiti da biste svinjce i kokošinjce pozlatili. Svoje, naravno. A tek ministar!
Dapače, dozvolio si je luksuz mladim Hrvatima dijeliti lekcije kako se obogatiti: „Imate 44 godine. Kako bi neki mladi Hrvat do svoje 44. godine mogao imati i pet milijuna kuna? Pa vrlo jednostavno. Tako da završi fakultet, tako da kao đak srednjoškolac radi najteže poslove na otoku Braču, poput branja lavande, otkupa višanja, tako da kao student ima svoj biznis da prodaje na štandovima, tako da čim završi studij i odsluži Hrvatsku vojsku otvori tvrtku, radi, zaradi, tako da zahvaljujući dobrim izbornim rezultatima, zahvaljujući svom obrazovanju ima pristojnu plaću općinskog načelnika, pristojnu plaću ministra, tako da zaposli svoju suprugu, da i supruga ostvaruje prihod, i onda vrlo jednostavno u tih 20-ak godina čovjek zaradi za život…,“ kaže ministar.
E, pa, ja znam jako puno Hrvata koji su završili fakultet, radili teške poslove tijekom studija, prodavali ovo ili ono na štandovima, odslužili vojsku, otvorili tvrtku (i to takvu koja nije propala nakon par godina!), supruga im radi, pa svejedno nemaju ništa i jedva spajaju kraj s krajem. I kad im privatna firma propadne i unesreći stotine vjerovnika, ne postanu bogatiji za 300.000 eura, nego izgube uloženo.
Mislim da je tajna Kuščevićevih milijuna, ipak, u nečem drugom, a ne u branju lavande. Kako se obogatiti do 44. godine, ali stvarno? Učlanite se u partiju, to prije svega, ništa bez partijske knjižice, po mogućnosti HDZ-ove ili HNS-ove. Onda smuljajte da vam livada postane građevno zemljište, prevarite kupce i vjerovnike svoje tvrtke tako što ćete izvući imovinu iz nje pred stečaj i strpati je sebi u džep, i onda budite dovoljno lojalni premijeru da vas uzme u svoju zaštitu i da vam pravosuđe ne može ništa. Milanovićeva je vlada bila kriminalno nesposobna, no Plenkovićeva je jednostavno politička močvara bez premca
Zapišavanje spomenika i Markovog trga
„Uhićen kreten koji je danas urinirao po spomeniku partizanima u Sinju“, glasi naslov vijesti na portalu Indeks. Komentari su uglavnom tipa „da ga se objesi“. Radi se o tome da je u Sinju, na Dan antifašističke borbe, 39-godišnji Branimir Sablić urinirao po spomeniku partizanima u parku Đardin. Postoji i video incidenta u kom Brane psuje mater jugoslavensku i srpsku četnicima, te govori kako se uskoro u tom parku nekim tobože Hrvatima treba postaviti cvijeće.
“Kao što možete vidjeti, park je toliko čist, čak ni za blagdan Velike Gospe ovaj park nije toliko čist. Stoga ja, Branimir Sablić, stara ustaša, ja ću im se na ovaj današnji partizanski dan s ovim svojim ustaškim k…, pišam im se na ovaj jugoslavenski spomenik, pa nek me privedu na policiju”, rekao je između ostalog, nakon toga ušao u auto, pustio Thompsona i otišao.
Kasnije se javio Dalmatinskom portalu kako bi im objasnio da je to napravio jer je čelnik sinjskih antifašista, Marinko Poljak, prošle godine na obilježavanju Bitke na Sutjesci nosio jugoslavensku zastavu. “Bio sam revoltiran veličanjem zastave pod kojom su ubijani ranjenici u vukovarskoj bolnici i ostali hrvatski branitelji, te silovane Hrvatice. Bio je to moj spontani i nesmotreni čin jer sam čuo da tu uskoro dolazi delegacija položiti cvijeće”, rekao im je, no najzanimljiviji dio slijedi:
„Ponosim se svojim pokojnim djedom koji je 1945. godine ranjen kao partizanski vojnik prilikom oslobađanja Knina od nacističkih okupatora. Ponosim se svim hrvatskim dalmatinskim partizanima koji su stali u obranu najljepše nam Dalmacije. Isto tako, sramim se jednoga dijela partizana koji su naše ljude Hrvate bacali po jamama, počevši od Kamešnice, Dinare, Svilaje, cijele Zagore, dijelova Hrvatske i Slovenije“, rekao je za Dalmatinski portal. Usput se ispričao svima.
Ostaje činjenica da je to čin primitivizma: Mrtvi su mrtvi i treba ih pošitvati koji god i čiji god bili. No, meni je zanimljivo da isti ti mediji koji su najstrože osudili taj čin, ne samo da nikad nisu osudili isti takav čin Siniše Labrovića, „konceptualnog umjetnika“ koji se – ispišao po Markovom trgu laprdajući nešto o mokrenju po „hrvatskim svetinjama“ koje su njemu predmetom poruge. Bilo je to 2010. godine.
„Sve su to pokušaji ljudi, umjetnika, da realiziraju svoju potrebu reakcije na društvene pojave, anomalije, osjećaje, te odnose koji ih tište kroz performans koji je, u svojoj najužoj definiciji, stvaran događaj koji se odvija ovdje i sada. Iako je performans kao medij svoj legitimitet u umjetničkom smislu stekao još sedamdesetih godina, kod nas je ta praksa i dalje marginalizirana i neshvaćena, kako u javnosti, tako i u umjetničkom miljeu“, pisao je Indeks o Labroviću. A ideje da se dotičnog privede na policiju radi zapišavanja hrvatskih svetinja i grobova su proglašeni fašizmom, cenzurom, suzbijanjem umjetnosti, nerazumijevanjem iste, i seljaklukom i krkanlukom prve klase.
Dakle, zašto piše da je „održan performans“, kad zapišava Siniša, a „uhićen kreten“, kad zapišava Branimir? Ili postoji neki monopol komunista-antifašista i ostalih četnika na „performans?“ Zašto zapišavanje partizanskih spomenika isto ne bi bilo „performans“ i „umjetnost“? A, da, jer su „njihovi“: Ljevica je uvijek za toleranciju, ali samo kad njima nešto treba tolerirati. Inače je za pendrek i hapšenje.
I, onako, usput, Siniša nije kažnjen „jer ga policajci nisu vidjeli“ (a tko čuva Sabor?). Nisu ni Branimira, ali on će svejedno biti kažnjen.
Paradoks hrvatskog antifašizma
Malo je što paradoksalnije od toga da samo tri dana nakon što obilježavamo Dan antifašističke borbe, koji je državni praznik, obilježavamo i Dan državnosti, koji je također državni praznik. Odnosno, u utorak smo proslavili oslobođenje od onih koji su nas oslobodili u subotu.
Tom prigodom Premijer je poručio da su ciljevi antifašista bili mir, sloboda demokracija i ljudska prava. Odnosno, da su i partizani, koji su se borili za komunizam, a protiv demokracije zaslužni za to. Ceaussescuu, Enveru Hoxi i Titu su sigurno u prvom planu bili demokracija i ljudska prava. Staljin je, pak, smatram, više stavljao težište na mir u svijetu.
Svake godine povodom tog praznika, iz nekog razloga, slušamo kako je antifašizam „zapisan i u hrvatskom Ustavu“. To, naravno, nije istina. Naprotiv, Ustav jasno navodi “odbacivanje komunističkog sustava” koji je nerazdvojiv od hrvatskog antifašizma, koji je bio isključivo komunističke provenijencije. No, zašto spominjanje odluka ZAVNOH-a ne znači da postoji antifašizam u Ustavu? Pa, sam Tuđman je to najbolje pojasnio u govoru na prvom Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990.:
“Valja nam razjasniti naše pozivanje na avnojska i zavnohovska načela … U svojim programskim osnovama mi smo se pozvali na avnojska i zavnohovska načela, ne zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih i međunarodnopravnih razloga. Ali isto tako ne zbog nekog ustavobraniteljskog stajališta prema avnojskom poretku, već radi njegove nadogradnje pa i nadilaženja, pače i izlaza iz njegova vrijednosnog uporišta“.
Dakle, priče da je “antifašizam u Ustavu SFRJ” su posve suprotne Tuđmanovim namjerama kad je uvrstio odluke ZAVNOH-a u Ustav; i Tuđman je to jasno objasnio time što je Ustav SFRJ jamčio SRH mogućnost otcjepljenja, pa je SRH tako ušla u kontinuitet hrvatske državnosti. A sve ostalo su posve proizvoljna tumačenja Ustava.
Vraća se 30. svibnja
Navodno, ako je vjerovati najavama kako s Pantovčaka tako i iz Banskih dvora, ove godine smo zadnji put proslavili 25. lipnja kao „Dan državnosti“. Promjena je nastupila nakon Tuđmanove smrti, na prijedlog HSLS-ovog Ive Škrabala, a teško je vidjeti zašto je datum državnosti mijenjan osim zbog želje tadašnje Račanove vlade da izbrišu i izmijene sve što je Tuđman ostavio Hrvatima u nasljeđe.
To priznaje čak i sama ljevica i njeni mediji: Jer, i u jednom davnom tekstu Darka Hudelista u Jutarnjem listu koji se bavi tom tematikom, stoji:
„Danas je sasvim jasno – i barem se u tome (gotovo) svi slažu – da je glavni krivac za cijelu ovu zavrzlamu bio HSLS-a (čiji je predsjednik tada bio Dražen Budiša), da je SDP (ali i Tomčićev HSS) taj HSLS-ov prijedlog jednodušno podržao, da je to bio jedan od sastavnih elemenata tzv. detuđmanizacije (koja je bila pokrenuta odmah nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana), a da je u pozadini svega toga stajala, nažalost, nečija puka mržnja prema Tuđmanu, a uz mržnju i stanovita crta osvetoljubivosti.“
U Hrvatskoj se 30. svibnja stvarno i slavio kao blagdan, bio je zamjena za 29.11. kojeg su slavili – i još slave – Jugoslaveni. I kod Hrvata koji se ne osjećaju Jugoslavenima, ni Srbima-katolicima, je taj dan ostao zauvijek zapamćen kao pravi i jedini Dan državnosti, dan kad je konstituiran na slobodnim izborima izabran Hrvatski sabor. Pa iako 25. lipnja, kao dan kad je taj isti Sabor proglasio neovisnost od Jugoslavije, pa sam po sebi datum ima i više smisla kao blagdan hrvatske neovisnosti, ostaje činjenica da on nikad nije prihvaćen, da su Hrvati oduvijek upravo 30. svibnja doživljavali kao dan kad je pao komunizam, a time – s odgodom, ali ipak – i Jugoslavija, koja je za njega bila vezana pupčanom vrpcom i čiji je ustroj kao države jednostavno bio takav da nije mogla preživjeti dolazak demokracije.
Brojni su vidjeli promjenu datuma kao sabotažu, kao način da se Hrvatima obilježavanje državnosti obezvrijedi i marginalizira, a ako je sudeći po učinku promjene datuma moglo bi se reći da su imali pravo. No, ostaje pitanje – je li taj ustupak vlasti onima koji drže do Hrvatske i njene neovisnosti tek smokvin list da se prikriju posljedice loših politika HDZ-a i afera? Jer, kako je HDZ krenuo, dojam je da im ni promjena datuma neće pomoći na izborima: Žalosno je da tako nešto rade sad, nakon toliko godina na vlasti, pred izbore. Dakle da bi im pomoglo na izborima, a ne jer osjećaju stvarnu potrebu vratiti narodu praznik do kog mu je i te kako bilo stalo i koji se i te kako slavio – a onda se, s pomicanjem datuma, prestao slaviti. Nakon ovih su tražili crnog labuda, a nakon parlamentarnih, nagodinu će vjerojatno tražiti cijelo jato labudova.
Ipak, u vezi 25. lipnja, ostaje jedna zagonetka. Zašto je upravo Račanova vlada izglasala taj datum za Dan državnosti, kad je Račan sa svojom partijom tog dana napustio Sabornicu i nije glasao za neovisnost Hrvatske, jer nije usvojen njegov zahtjev da se odmah po razdruživanju pokrene novo udruživanje s ostatkom Jugoslavije?
Škorina kandidatura
Dr. Miroslav Škoro je u nedjelju objavio na svojoj facebook stranici odluku o svojoj kandidaturi za predsjednika Republike. I, valja priznati, bio je iznad očekivanja, kako onih koji su jedva čekali da se kandidira, tako onih koji ga preziru i onih koji strahuju od njega.
Nepravedno okarakteriziran kao folk-pjevač, Škoro je najobrazovaniji predsjednički kandiat u ovom trenutku: Milanović doktorat nema, Grabar Kitarović ga tek treba steći. On je, pak, doktorirao ekonomiju. Njegov nastup je bio više nego koncizan i suvisao.
Unatoč tome, neki samo što ga nisu optužili za globalno zatopljenje i izumiranje pandi u Kini. Čak ga uspoređuju s Kolakušićem, što je smisleno koliko i uspoređivati Pernara i Tuđmana. Nema ovdje potrebe to elaborirati, nadam se.
On je rekao da će njegov prvi potez biti upućivanje prijedloga za promjenu Ustava, a njegov program je savez s narodom. Želi vratiti povjerenje u instituciju predsjednika RH.
Navodi da je Predsjednik Republike jedini predstavnik u političkom sustavu koji predstavlja cijeli narod i jedini kojeg narod još uvijek neposredno bira.
I dok su ga jedni ustavni stručnjaci, poput profesora Smerdela, napali da „ne razumije Ustav i kako se on mijenja“ – što je posve netočno, jer Škoro to očito jako dobro razumije – dotle je Smiljko Sokol pohvalio njegove prijedloge, naročito onaj da se Predsjedniku da pravo veta na zakone dok Ustavni sud ne donese pravorijek jesu li u skladu sa zakonom, ukoliko se takva provjera zatraži.
Ovdje valja reći, Škoro je u pravu. Oni koji tvrde da bi uveo diktaturu širenjem ustavnih ovlasti predsjednika nisu, jer ni Francuska ni SAD nisu diktature, nego demokratske države u kojima predsjednik, ne samo da ima neusporedivo veće ovlasni nego u Hrvatskoj, nego bi i kad bi se Škorini prijedlozi prihvatili i dalje imao neusporedivo veće ovlasti od hrvatskog predsjednika.
Jer, prvo, zaboravlja se da je gotovo navlas identične prijedloge o proširenju predsjedničkih ovlasti dao Ivo Josipović, a njega Smerdel nikad nije napadao da ne razumije pravo. A drugo, ne smije se smetnuti s uma da izravno biranje Predsjednika Republike nema apsolutno nikakvog smisla ako on nema ovlasti. Nakaradno je da jedini dužnosnik iznad gradonačelnika kojeg se bira neposredno (saborski zastupnici ulaze s lista, redom kojim su na njih stavljeni, glasa se za listu, a ne za pojedinca ako se izuzme preferencijalni glas, a premijera bira parlament) ima ovlasti fikusa. Usto, licemjerno je natjecati se za visoku funkciju, a ne željeti imati pritom nikakve ovlasti, već samo ubirati plaću.
Dakle, ili predsjedniku treba proširiti ovlasti – a Škorin je prijedlog tu vrlo umjeren i razuman, ne ide čak ni do polupredsjedničkog sustava kakvog smo imali za Tuđmana i koji je, valja reći, učinkovitiji od čistog parlamentarnog – ili ga birati u parlamentu, kao u Italiji, pa neka bude fikus.
Spašavanje vojnika partije Kuščevića
Dočekali smo i dugo očekivani pravorijek Premijera na afere Lovre Kuščevića. A Premijer se izjavom, da se “sve svodi na to da je dvije nekretnine propustio upisati u katastar”, narugao inteligenciji Hrvata i otvoreno podržao korupciju.
Ne samo to, nego je demokratični premijer napao novine, oporbu i sve druge zle ljude koji podmeću njegovim ministirima koji su svoje milijune zaradili nadasve pošteno. Da ne bude zabune, ne podržavam medijske hajke poput one koja se svojevremeno digla protiv Marića, jedinog stvarno sposobnog ministra u ovoj Vladi, kojem se pokušavalo prišiti da je spašavao Todorića, jer je svojevremeno radio za njega. To je bila glupa medijska konstrukcija bez uporišta u stvarnosti. Pa i progon Gabrijele Žalac je bio na prilično upitnim temeljima, kad se gledaju samo činjenice.
Kuščevićeve su afere, pak, nešto sasvim drugo – tu se radi o gotovo opipljivom kriminalu. Tu se ne radi o tome da je on nešto propustio “upisati u katastar”, nego o puno ozbiljnijim stvarima koje su mu donijele veliku imovinsku korist, na štetu vjerovnika njegove tvrtke, kupaca, u konačnici poreznih obveznika.
Ovime je Plenković samo dokazao da umjerenost ne znači poštenje i da njegova politika stabilnosti znači, među ostalim, i zaštitu lopova kako se ne bi narušavala stabilnost Vlade. Zato Hrvatska već odavno stabilnim tempom propada. A Sanader ima razloga za uputiti poneki cinični smiješak iz Remetinca.