Nepotrebni bivši predsjednik
Stipe Mesić je ustvrdio kako je rat bio — nepotreban. I kako smo se mogli lijepo dogovoriti o konfederaciji, pa ako ne ide, razići se. I sve je to lijepo slagao novinarima DW-a, koji, Nijemci kakvi već jesu — kao i njihova publika — nemaju pojma o tome da je Tuđman uporno i višekratno inzistirao na konfederaciji, pa Sloba nije htio ni čuti. To je odbilo i predsjedništvo SFRJ. Kojeg je inače Mesić svojevremeno bio član. Mesić, kao čovjek iz vrha vlasti – prije, za vrijeme, i nakon rata — to jako dobro zna. Ali namjerno laže. Inače nije teško reći kad Mesić laže: Usta mu se miču. No, Mesićeve izmišljotine su ovu zemlju koštale već jako puno, zahvaljujući tome što ima ljudi koji mu ili vjeruju, ili se prave da mu vjeruju. Bit će da je ipak ovo drugo, bar se nadam, jer je teško vjerovati da baš postoje debili koji vjeruju u priče o čeku od 50.000 dolara kojeg je žena oprala s hlačama, amneziji oko pjevanja ustaških, i sličnog. Mesić je naime razvio zanimljiv sustav laganja, on uvijek prizna, kao pravi Srbin, samo onoliko koliko mu je dokazano i koliko je ulovljen u laži, i ni milimetra više. Recimo, kad ga ulove u laži da nije pjevao ustaške, pa mu pokažu snimku, kaže da je samo otvarao usta. Kad mu dokažu da nije, onda kaže da su onda svi pjevali ustaške, pa nije problem da svejedno bude vođa hrvatskih antifašista. Ili slaže da nije uzeo nikakav ček, pa kad mu stave video pod nos gdje ga uzima, kaže da jest uzeo ček, ali da to nije krađa jer nema dokaza da ga je ikad unovčio. Ono, uđeš u trezor banke, mazneš kilu zlata, ali je ne prodaš, pa to nije krađa. A kad pitaju gdje je zlato, kažeš da ga je oprala žena u veš mašini pa je otišlo niz rijeku.
A što se tiče rata, istina je da rat nije bio potreban Tuđmanu i Hrvatskoj, no bio je neizbježan. Potreban je bio srpskim antifašistima. Najveći Tuđmanov uspjeh je upravo to što je uspio izbjeći izravno vojno sučeljavanje sa Srbijom. Iako iz onog kako je to Mesić formulirao, ispada da je baš Tuđman taj koji, eto, nije htio konfederaciju pa je izazvao rat. Kao i Dežulović, i Mesić je velemajstor generalnog mlaćenja prazne slame bez imenovanja bilo kogo i navođenja strana, neki ljudi tamo ratovali, eto. Nema on pojma koji i zašto. U toj paradigmi, jasno, uvijek su Hrvati krivi.
Kao i u onoj antifašističkoj, koju je upravo on raširio znajući da su u toj paradigmi Hrvati, koji su po njemu dva puta u ratu pobijedili, 41. i 45., uvijek — gubitnici. Jer Srbi su uvijek antifašističkiji antifašisti od bilo kog Hrvata, uključujući četnike. A Hrvati su vječni ustaški sumnjivci i smutljivci, uključujući partizane. Samo „pošteni Hrvat” može biti antifašist. A to je onaj koji cinka druge Hrvate Srbima i denuncira ih pred svijetom. Nešto poput Stipe.
Nije terorizam dok MVPEI ne kaže da je
Hrvatske novine u Njemačkoj su javile da je na Uskrs u hrvatskoj crkvi u Münchenu došlo do panike kad je osoba afričkog porijekla ušla u crkvu i počela gađati vjernike kamenjem, te ih napadati vičući – Allahu Akbar. Dvadesetak je ljudi navodno lakše ozlijeđeno dok su pokušavali pobjeći iz crkve, ne znajući ima li allahuakbarovac eksploziv.
Odmah se oglasilo Ministarstvo vanjskih poslova, koje je dalo priopćenje kako se radi o psihički bolesnoj osobi koja nije povezana s terorizmom. To su saznali brže nego francuski istražitelji da požar u crkvi Notre-Dame nije povezan s terorizmom, a oni su to znali dok je crkva još gorjela i nitko nije mogao ući. Uglavnom, kako Hrvati ipak nisu zapadnjaci, našlo se par hrabrih momaka koji su se bacili na napadača i držali ga na zemlji dok nije došla policija. Koja je zapravo pravi autor priopćenja da se ne radi o terorizmu, nego „psihički poremećenom pojedincu”. No, policija je kasnije promijenila priopćenje, iz kojeg je nestala psihička bolest, a je li Somalijac vikao Allahu Akbar ili nešto drugo, policija još razmatra. Smisleno koliko i razmatrati je li se na stadionu vikalo „Ubi Srbina” ili „Ljubi Srbina”. Mene, pak, zanima otkad psihički bolesnici viču “Allahu Akbar”? To je nešto novo. Prije su obično vikali da su Napoleon, ili bi se popeli na drvo i vikali „Io voglio una donna”, kao recimo u „Amarcordu”. Kako se zove ta njegova bolest, tko mu ju je dijagnosticirao? Kako to da bolest, nazovimo je alahuakbaritis, obično pogađa Somalijce i Afganistance u Švedskoj, Engleskoj i Njemačkoj? Koliko je meni poznato, Allahu Akbar viču teroristi prije napada, a luđaci obično viču nešto nepovezano. No, kakva su vremena, dobro da još policija u izvješću nije navela da je militantna skupina Hrvata – ustaša i vjerskih fanatika zaskočila Somalijca koji je slučajno prolazio crkvom, te ga napala iz rasističkih pobuda.
A što se priopćenja ministarstva tiče, izgleda da nas drže za idiote. Stotine ljudi u crkvi su čuli da je vikao Allahu Akbar, ali, eto, u ministarstvu nisu sigurni. Doduše, nije do njih. Do njemačke policije je. A ona tradicionalno okrene glavu na drugu stranu kad čuje Allahu Akbar, jer ih je strah da ne ostanu bez posla pod optužbom za rasizam ako nedajbože interveniraju. Lakše je tražit po gradu pijane Poljake.
Europska Hrvatska s korupcija-koalicijom
Krešo Beljak, samoproglašeni lider Amsterdamske koalicije, izjavio je na jednoj predizbornoj tribini, onoj u Slavonskom Brodu, da je „HSS za Hrvatsku u Europi sa standardima Njemačke i Nizozemske.” Ovu Nizozemsku je, valjda, ubacio jer voli pušit travu. A to je standardna stvar u Nizozemskoj. Ili radi Amsterdama, tko će ga znati.
Mali problem je što se Amsterdamska uglavnom sastoji od likova koji bi u Njemačkoj i Nizozemskoj, po tamošnjim standardima kažnjavanja korupcije, robijali. Tamo sigurno ne prolazi gradnja montažne kuće u nedođiji po trostrukoj cijeni normalne gradnje u Zagrebu. Ni nabava WC četki od 40 eura komad za te iste objekte. U Njemačkoj i Nizozemskoj, isto tako, ako lažete o svojoj kriminalnoj prošlosti, ili je pokušate prikriti, letite iz politike. U Njemačkoj i Nizozemskoj, stranka koja bi instalirala svoje uhljebe i management u de facto državno brodogradilište (pustite priču o radnicima kao vlasnicima, oni su samo imali kredit za dionice i nikakva vlasnička prava dok sve ne otplate, za 20 godina), te čiji bi kadrovi bili odgovorni za propast škvera koji bi ostavio državi milijardu eura dugova, uz one dvije-tri koje su već otišle ranije na njegovo spašavanje, bi bili u zatvoru. A stranka vjerojatno zabranjena.
Shvatili ste poantu, Amsterdamska koalicija ima veze s Amsterdamom koliko i Joca Amsterdam i ostala balkanska mafija na privremenom radu u Amsterdamu. Ili čak i manje, jer Beljak je u Amsterdam mogao ići samo na seks ture i pušit travu po cofee shopovima. Čime to i kako oni misle približiti Hrvatsku Europi nije jasno, jer su od Europe preuzeli samo ono najgore. Ono što u EU valja nisu ni primijetili. A nije dovoljno zaklinjat se u Europu, mahat zastavom duginih boja i dovlačit ugrožene stanovnike Afrike, danas azilante, a sutra glasačku mašineriju raznih Amsterdamaca, i naravno pokretač kriminala koji će opravdati uvođenje represivnih mjera i nadzora te jače uloge države i politike, da bi se bilo Europljanin. Nije ni potrebno, ima u Europi i dobrih stvari, recimo niske korupcije, kapitalizma, učinkovitosti. A Amsterdamska je kod nas koalicija korumpiranih stranaka i osoba, izgleda. I ponekog bivšeg provalnika.
Ode još jedna milijarda
Milijarda kuna koja je upravo odletjela iz proračuna, izgleda, nije naročito zanimljiva vijest ni medijima, ni publici. Radi se o tome da je posljednji od donedavnih 17 naručitelja brodova u Uljaniku, velika brodarska kompanija Jan de Nul, odlučio odustati od natezanja sa škverom i Vladom – te zatražio da mu se umjesto broda – jaružala, čija isporuka kasni oko godinu dana, koji nije završen i koji nema izgleda biti završen u Uljaniku, isplati milijardu kuna, koliko je platio za brod koji nije dobio.
U Vladi su pokušali postići sporazum s kompanijom Jan de Nul: Oni su već isplatili brod u cijelosti, avansno, i Vlada jamči za taj novac. Dogovor je bio da će Vlada isplatiti Jan de Nulu dvadesetak milijuna dolara da brod odšlepa i završi negdje drugdje, jer se oni više ne kane natezati s Uljanikom i čekati da se netko smiluje prekinuti štrajk i dovršiti brod. Oni bi onda odustali od naplate jamstava i preuzeli bi brod.
Problem je što su radnici u štrajku svojevremeno odlučili da neće dozvoliti nikome da otegli taj skoro završeni (oko 80 posto) brod negdje drugdje, prijetili su da će spriječiti takve pokušaje čak i ako budu s morske strane. Međutim, brod je trebalo pripremiti za tegljenje, a to u Uljaniku više nema niti tko, niti čime uraditi. U stvari, nema niti tko, niti čime niti završiti brod, ali oni ga nisu htjeli dati.
U Uljaniku, naime, više nema ljudi, pola zaposlenih je dalo otkaz u proteklih nekoliko mjeseci i sad rade negdje drugdje, gdje će svojim radom zaraditi plaću, a ne napraviti dvadeset tisuća kuna gubitka mjesečno radeći nešto za što nema preduvjeta da bi se moglo profitabilno raditi u Uljaniku i Hrvatskoj. Ostala je ona polovica koja ionako nije ništa radila: Prema riječima jednog radnika u Uljaniku, od 4000 zaposlenih, brodove je radilo oko 1000, ostali su uglavnom bili balast i višak. Nema ni novca kojim bi se bilo što moglo nabaviti od kooperanata, nema ni informatičara, zaštitara, pravnika, jer su kolektivno dali otkaz.
A unatoč tome, ni sudovi ni Vlada nemaju minimum pristojnosti prekinuti tu agoniju i poslati škver u stečaj, te tako omogućiti preostalim radnicima da bar dobiju naknade za nezaposlene, jer plaću nisu vidjeli osam mjeseci. Oni očito i dalje razmišljaju o mogućnosti „spašavanja radnih mjesta i brodogradnje u Puli”.
Kojih radnih mjesta, kad nitko više nije ostao? Koje brodogradnje, kad Uljanik nema niti jednu narudžbu, niti će je nakon sramote s uzimanjem novca za brodove koje nikad nije sagradio ikad više dobiti? Kad oni ni dok je novca bilo nisu bili u stanju graditi brodove s više od 10 do 15% učinkovitosti Korejaca i Kineza, koji bi s istim brojem radnika godišnje porinuli i desetak puta više brodovlja? Što mi spašavamo, na što mi dajemo milijarde kuna?
No, to je prokletstvo Hrvatske, što nismo kao recimo Česi pogasili neprofitabilne socijalističke industrije bez milosti, ili ih prodali onima koji znaju što bi s njima. Da smo imali Škodu, nikad je ne bismo, kao Česi, prodali VW-u jer, nećemo valjda to dati strancima? Česi su upravo to uradili, od socijalističke je Škode ostalo samo ime i ništa drugo, i danas su prosperitetni. Mi smo odlučili da sve mora ostati „naše”, da nam ne treba ni novac, ni znanje onih koji imaju i jedno i drugo.
Rezultat je da vjerojatno niti jedna država u tranziciji nije prošla gore. Istovremeno, teško je naći zemlju s manje stranih ulaganja, koju stranci tako izbjegavaju kao Hrvatsku i s tolikim udjelom države u vlasništvu. Kod nas je još uvijek socijalizam. A svi za probleme krive liberalni kapitalizam. A mladi nam ljudi onda bježe u taj kapitalizam. Suludo.
Miletić protiv Bozanića
Primjer tog „našističkog” mentaliteta je Boris Miletić, IDS-ov gradonačelnik Pule, koji još sanja da će netko spasiti škver koji više ne postoji, osim na papiru. Škver koji nema radnika, stručnjaka, ni narudžbi, a najmanje ima novca i imovine. No, radnicima, onima još preostalima, je jedino bitno da se agonija škvera konačno prekine, pa su pisali Papi i kardinalu Bozaniću, zamolivši ih da podsjete vlasti da osam mjeseci nemaju plaće, a nemaju ni naknade za nezaposlene jer, kao, rade. Od socijalizma nije bilo situacije da radnici preko pola godine ne prime plaću, i to u de facto državnoj firmi, a kao zaposleni su! Bozanić je poslušao molbe radnika, i na Uskrs, kad se veći dio Vlade na čelu s Plenkovićem postrojio ispred njega na uskršnjoj misi — nije da su neki vjernici, ali eto takav je narodni običaj, i ako se ne pojave u crkvi to će loše izgledati na TV — i ispeglao ih: „Vapaji govore o tome da radnici ondje mjesecima dolaze na posao, a ne dobivaju nikakvu plaću i to u dijelovima domovine za koje sa kaže da su najrazvijeniji… Kako je to moguće? Sigurno da o tome znaju ljudi iz politike, kako iz lokalne, tako i one najviše. Moguće je da se trebaju rješavati problemi koji su se dugo skrivali pod tepih zbog interesa moćnika, no u takvim igrama i računicama na kraju strada mali čovjek”, rekao je Bozanić, te pozvao odgovorne da ne izgube iz vida malog čovjeka koji nije zaštićen. A jedan od najodgovornijih, lider IDS-a Miletić se time našao prozvan, pa napao Bozanića riječima: „Umjesto političkog agitiranja, kardinal Bozanić mogao je današnje obraćanje iskoristiti da upozori na nehumanu, bešćutnu i nekršćansku politiku zavlačenja koju ustrajno provodi država prema radnicima Uljanika i 3. maja”. Hej, a što je on drugo rekao? Izgleda da se svi prave blesavi kad ih Bozanić prozove s oltara – i Plenković, koji je rekao kako Bozanićeve riječi nije doživio kao kritiku (laž), i Miletić, koji se, nakon što je Bozanić upozorio na bešćutnu i nekršćansku politiku zavlačenja, pravi i gluplji nego što jest, pa pita – zašto Bozanić nije upozorio na bešćutnu i nekršćansku politiku zavlačenja. Za koju su on i IDS, usput, puno odgovorniji od Plenkovića koji je problem naslijedio, dok su ga oni — stvorili. A na kraju će jednima i drugima za propast Uljanika biti kriva Crkva, čini se.
Briga za gladnu djecu
I u Hrvatskoj su neki ljudi odlučili donirati za obnovu crkve Notre-Dame, koja je uostalom kulturno blago cijelog čovječanstva. E, ali je i crkva, a to smeta. Pa neki genijalci poput Vedrane Rudan krenuše trolati kako su ljudi koji daju za obnovu „građevine” licemjeri, jer umjesto za obnovu crkve, mogu dati za gladnu djecu u Africi.
Bilo bi zanimljivo znati koliko puta je Vedrana Rudan odlučila ne popiti još jednu rundu i dati taj novac za gladnu djecu u Africi. Inače, taj postupak miniranja inicijativa koje nam se ne dopadaju pozivanjem na licemjerje onog tko novac donira, time što mi smatramo da ima nešto važnije za što bi on trebao dati svoj novac, pri čemu mi ne dajemo svoj, zove se „whataboutism”, i to je bila strategija propagandne mašinerije Sovjetskog saveza, agitpropa.
Naime, kad god bi Amerikanci spomenuli da baš nije lijepo masovno slati ljude u gulag zbog političkih neslaganja s vlastima, vladati zemljom preko tajne policije i kršiti sva međunaronodnim konvencijama zajamčena građanska i ljudska prava, Rusi bi pitali: „A što vi radite Indijancima?” Ili, „Vi linčujete crnce”.
No, zanimljivo je da se dušebrižnici gladne djece u Africi, koji nikad nisu za tu djecu dali ni kune, uvijek javljaju kad treba nabaviti nekakve borbene avione ili obnoviti crkvu. Kad se govori o milijardama „nevladinom sektoru”, raznim LGBTQ-itd organizacijama, i njihovom kleru koji je aktivan u po desetak feminističkih, eko-lezbo i sličnih organizacija i iz svake vuče proračunski novac pljuckajući usput po „popovima”, onda im gladna djeca u Africi i bolesne Mile u Hrvatskoj nisu ni na kraj pameti.
Europo, dajte nam pare
Populizam je jedna riječ koja se danas koristi posvuda, samo ne tamo gdje joj je mjesto. Populizam je izvorno podilaženje zabludama neupućenih masa i manipuliranje njima temeljen njihovog nedostatnog poznavanja načina funkcioniranja politilke i ekonomije, i izvorno se vezuje uz lijevu političku opciju: „Uzet ćemo bogatima i podijeliti siromašnima”; „Organizirat ćemo proizvodnju pa će ljudi imati posla”; „Svi će sve imati i nitko neće morati raditi ako ne želi”. Tipična populistička ideja je, recimo, „univerzalni osobni dohodak”, koji se u eksperimentalnoj praksi pokazao katastrofalnom idejom i svijetlećom reklamom za život na tuđoj grbači.
A ako u hrvatskoj politici postoji netko kog se opravdano može nazvati populistom, to je sudac Mislav Kolakušić. To je lijepo da je on sudac, ali to ne znači da se razumije niti u politiku, niti u ekonomiju. Pa je tako najavio, u gostovanju na N1, da je „njegov zadatak očistiti Hrvatsku od zla”, pri čemu je bila riječ o korupciji.
Prilično ambiciozan zadatak za jednog čovjeka, u zemlji gdje je većina ljudi podložna bar nekom vidu korupcije: Budimo iskreni, lako smo kvarljiva roba. Tako nešto nije ni Isus obećavao, da će zemlju očistiti od zla. Još ambicioznije je da najavljuje tri mandata za svoju listu, iako nije niti blizu praga, po anketama, kamoli jednog mandata. Je li takva neumjerena samoreklama dostojna jednog suca? To je više nalik Pernaru!
Što misliti o čovjeku koji kaže – „Najvažnije je da ja osvojim na parlamentarnim izborima 76 zastupnika i da kompletna vlast bude u rukama jednog čovjeka, koji onda može o svemu odlučivati”!? Istina, puno ljudi priželjkuje vlast koja neće morati raditi koalicijske kompromise, no iskreno i ti kompromisi meni zvuče bolje od ovog o čem Kolakušić govori. Ovako malo vuče na wanabe-diktatora. Uostalom, govoriti o parlamentarnim izborima kad se izlazi na europske je malo shizofreno. A ako vas to ipak ne zabrinjava, ovo bi trebalo: On kaže da njega treba izabrati u Europarlament jer smo dosad bili klimavci i vrijeme je da svima u EU objasnimo kako plaćamo članarinu i imamo pravo povlačiti novce, a ne da nas novci koji nam pripadaju zaobilaze, jer „kao ne znamo popuniti nekakakve tablice”. U EU, kakva god bila, postoji neki red i, naravno, tko hoće novac mora „popuniti neke tablice”, dapače napisati podulji elaborat, a to kako se troši dodijeljeni novac se i te kako kontrolira i ako nije strogo u skladu s elaboratom – vraća ga se. Kolakušić bi to, onako, kaubojski riješio.
Vrijeme živopisnih tipova „iz naroda” koji pričaju gluposti je trebalo proći s devedesetima, s počecima demokracije i tranzicije, s Rođom Spajićem i Stjepanom Sulimancem. Dosad je Hrvatska već trebala izrasti u ozbiljnu, pa i dosadnu parlamentarnu demokraciju. Ali ova naša je, uz „Ja nisam Kolinda” Daliju, Kolakušića, Živozidaše i slične sve živopisnija. Uzroke nije teško prepoznati: Svima je dosta HDZ-a, SDP-a, postojećih politika, puno ljudi želi nešto novo, drukčije i nemoguće ih je kriviti zbog toga. No, isto tako, dosad smo valjda trebali postati dovoljno demokratski pismeni da možemo prepoznati šarlatane u politici. Ali kako smo mi narod koji nerijetko više voli ići Braci sa Srebrnjaka nego doktoru, koji liječi pogledom ili čime već – onda smo skloni i vjerovati da će Kolakušić dobiti 76 mandata i iskorijeniti korupciju vatrom iz guzice.