Kad Frljići mrze, mrze iz ljubavi i humanističkih uvjerenja

Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Zašto zakon o zabrani ‘govora mržnje’?

Nije mržnja kad mi mrzimo vas! To je satira! Tako bi se mogao sažeti stav ljevice i kvazidesnice, a ujedno i stav ministrice kulture o slobodi govora, koji je još od proteklog tjedna jedna od glavnih tema rasprava. Uz dodatak: ako mržnju ljevičari izraze “kroz (pseudo)umjetnost”, poput Frljića, to je onda nešto što treba zakonom zaštititi kao slobodu govora.

Hrvatska je i do sada dosljedno kopirala sa zapada sve što na tom zapadu ne valja, a rijetko je kopirala pozitivne stvari odande. Tako je Plenković, očekivano, najavio donošenje zakona o zabrani “govora mržnje” odmah nakon što su to uradili Nijemci. Jasno je zašto se to radi: Prvo, ne smije se dopustiti novi Trump, naročito ne u Europi. Ne smije se dopustiti da na vlast u Njemačkoj dođe AfD, u Francuskoj Le Pen, a u Hrvatskoj netko poput Esih ili Hasanbegovića, ili barem, Kararmarka. To je jedini stvarni razlog donošenja tih zakona: Trump je preko društvenih mreža zaobišao filter medija u komunikaciji s biračima i tu rupu treba hitno začepiti. Pritom se ne smije koristiti riječ “cenzura”, jer ružno zvuči, nego “sprječavanje govora mržnje”, što je ista stvar samo što intelektualno insuficijentnima zvuči puno bolje.

Ne govoriti mržnju je vrlo neodređen pojam, kao i ne širiti lažne vijesti. Tko će odrediti što je mržnja, koga se smije mrziti, a koga ne, koje su vijesti lažne, a koje istinite? Prečesto se zaboravlja: ljubav ne postoji bez mržnje, inače ne bismo znali što je ta emocija. Agresija, koja se danas često poistovjećuje s mržnjom, nije nešto što treba zabraniti – to je prirodna i normalna reakcija na uvredu, na povredu svog prostora, svojih svetinja. Ona je odgovor uma na osjećaj poniženosti, straha, nemoći. Sustav generira osjećaj nemoći kod ljudi, a onda – suzbija mržnju koju sam generira! Frljić grubo provocira, a kad mune nekog nogom ispod stola i izazove reakciju, žali se da ga gadovi mrze.

A lažne vijesti? Gotovo svaka vijest u režimskim, srednjestrujaškim medijima u Hrvatskoj i svijetu je na ovaj ili onaj način – lažna! Sve što smo zadnjih godina mogli pročitati o hereticima, otpadnicima od imbecilnih pseudoreligija 21. stoljeća, od Orbana do Putina i od Trumpa do Hasanbegovića je, zapravo, bila notorna kampanja difamacija. Za ilustraciju: Trump je kreten i idiot, bolesnik, nesposoban vladati? Pogledajte snimke Hillary Clinton na kojima nekontrolirano koluta očima, ili se nesuvislo ponaša, ili pada na izlasku iz aviona ili ulasku u kombi; ne trebate biti doktor da vidite da tu postoji neurološki problem. Ipak: mediji unisono kažu da je Trump lud i izvlače neke psihijatre koji postavljaju dijagnoze online, što jasno nisu govor mržnje, niti lažne vijesti.



Ali, nemojte misliti da će medijske kampanje blaćenja ljudi, taj najogavniji vid novinarstva, koji bi i trebao biti zakonski zabranjen jer se tu radi o klasičnom “bullyingu”, kolektivnom nasilju nad pojedincem, nasilju jednakom onom kad se čopor klinaca mediokriteta predvođenih razrednim siledžijom okomi na klinca koji odudara od sredine i ne želi se prilagoditi, doći pod udar novih zakona. Ne, mržnja je tu u redu, kažu. U redu je mrziti ad hominem, nije u redu kritizirati politike ad rem! Jer, ako kritiziramo masovnu imigraciju iz islamskog svijeta i brinemo za posljedice po našu djecu, onda znači da mrzimo imigrante. Pa moramo šutjeti. Ako kritiziramo gay propagandu u vrtićima, onda mrzimo homoseksualce. Ako nam je cool i simpatična majica iz H&M-a onda mrzimo crnce i rasisti smo! Ma hajde! To je tek hrpa laži!

A to pojam sprječavanja širenja lažnih vijesti čini upravo svojom suprotnošću, no u vrlom novom svijetu za kojeg je Huxley još davno rekao da se ostvaruje puno brže nego je on to predvidio, mi smo na to i navikli. Borba za pojmove je majka svih bitaka, uostalom, Orwell je na to jasno ukazivao. Sprječavanje širenja lažnih vijesti će biti sprječavanje ukazivanja na bilo kakve činjenice koje nisu sankcionirane od raznih ajatolaha političke korektnosti i gurua rasne i rodne jednakosti. Sve što nije ordinarna propaganda je – lažna vijest, što će krajolik zapada učiniti gorim od nekadašnjeg SSSR-a, gdje su novinari, barem između redova, mogli progurati poneku istinitu informaciju.

Vladajuće elite u EU ne žele ni čuti za demokraciju, oni je zovu “populizam”, a svoju demagogiju zovu svim mogućim orvelovskim eufemizmima. Zato se, kao i naša Nina Obuljen, skrivaju iza floskula o “zaštiti građana od govora mržnje” na internetu. Ne štite oni građane, građane od govora mržnje štiti obična dobra stara pristojnost, kultura, koju smo odbacili još u prošlom stoljeću, zajedno s cijelim civilizacijskim nasljeđem katoličke Mitteleurope i Mediterana. Oni štite sebe od građana koji su u internetu i društvenim mrežama dobili, po prvi put u povijesti, mogućnost da se njihov glas čuje jednako daleko kao i glas privilegiranih.

Zato će govor mržnje biti zabranjen, a to je svaki koji se poziva na zdrav razum i provjerljive činjenice i podatke. Činjenice su često hejterske i rasističke, homofobne i islamofobne, stoga ih treba zabraniti kao lažne vijesti. Oni koji su “na liniji”, “progresivni” i “ugledni” su drugo, oni i kad mrze, mrze s ljubavlju, i kad lažu, lažu s plemenitim namjerama.

Kinezi na Pelješcu

Saga o gradnji Pelješkog mosta traje dulje nego što su svojedobno trajale Santa Barbara i Dinastija zajedno. Prvo je odlučeno da će se graditi most kako se iz Hrvatske u Hrvatsku ne bi moralo preko BiH.

Onda je netko minirao taj most idejom da ne treba graditi most, nego tunel. Jako dobra ideja! Podmorski tunel na tlu gdje more eonima donosi mulj iz Neretve! Da, tuneli mogu biti jeftiniji od mostova – ako su od one vrste koja se samo položi na morsko dno, koje mora biti čvrsto, i ako imate prilaz preko nizine a ne da morate bušiti tunel kilometrima kroz liticu na kopnu da biste se spustili ispod mora! Ili to, ili baciti auto s 50 metara visoke stijene u more vertikalno. I čekati da potone u cijev tunela pod morem. Onda se počelo pričati da netko mulja sa zemljištem u blizini mosta i da je sve to korupcija, pa bolje da se ne gradi ništa nego da netko zaradi pare na muljanju. A i Bosanci su se nešto bunili, da neće u akvatorij Neuma, koji je malo veći od hotelskog bazena i u kojem nema mjesta za manevar ni osrednjeg broda, moći pristajati supertankeri i kruzeri viši od sto metara.

Onda je postavljen kamen temeljac, jedno dvaput. Onda je došla velika kriza i gradnja je stala. Onda je propala domaća građevna operativa, IGH, Konstruktor, Vijadukt, Ingra. Onda je na vlast došao Milanović, koji je četiri godine prodavao zjake. U međuvremenu, nekako smo ipak uspjeli nažicati od EU-a dio sredstava za gradnju mosta i sad je stvar konačno dana na natječaj. Čitava stvar traje već kao nabava aviona za ratno zrakoplovstvo, po kojoj bi MiG-ovi iz vremena Korejskog rata mogli dočekati i 22. stoljeće, ne samo 21.

A sad, kad konačno nakon dugo vremena nitko u Hrvatskoj ne minira gradnju mosta, minira je Strabag, građevna firma iz Austrije koja je za gradnju mosta dala ponudu od 2, 62 milijarde kuna, a kineski konzorcij nudi da će ga sagraditi za 2,08 milijardi. Strabag se prvo švercao uz IGH i ostale kad je bio bum gradnje infrastrukture u Hrvatskoj, tako je i narastao, a kad su oni propali, nastavio je javljati se na natječaje u Hrvatskoj – ali i redovno se žaliti kad natječaj izgubi. A sigurno je i da će se žaliti do krajnje instance, one u EU.

No, odluče li u Bruxellesu da, unatoč njihovoj predanosti slobodnoj trgovini i protivljenju protekcionizmu – ali samo deklarativnom, očito – moramo prihvatiti ponudu firme iz EU-a, jer Kinezi navodno nude radove po dampinškim cijenama, morat ćemo iskeširati oko pola milijarde više za cijelu stvar. Dakle, kad je u pitanju deranje Hrvatske za okruglo pola milijarde kuna, onda EU brije o dampinškim cijenama, a kad je u pitanju sustavno uništavanje domaćih maloprodajnih lanaca tipa Konzuma preko dampinških cijena i izigravanja plaćanja poreza preko pozajmica od matične kompanije u inozemstvu, po kojima u Hrvatskoj prodaju uvozne proizvode i namirnice, onda je takva politika cijena dio tržišnog natjecanja.

Problem je tim veći što EU dijelom financira gradnju mosta, pa me ne bi čudilo da odluče u korist svoje firme, tako da bismo onih pola milijarde koje ćemo dobiti od EU-a za gradnju mosta, opet završi u EU kao preplaćeni dio. Ukratko, da smo opet ispali Dudek, a onaj u Bruxellesu – tetec Cinober.

Slučaj bivšeg ministra Crnoje

Vijest koja je dobila razmjerno malo medijskog prostora: Općinski sud u Novom Zagrebu presudio je u korist Mije Crnoje, bivšeg ministra branitelja, u sporu s gradom Samoborom u vezi omanje građevne parcele, koju je dobio od grada besplatno pod uvjetom da tamo sagradi kuću u roku od tri godine, odnosno da u tom roku započne gradnju.

No kako Crnoja očito nije Petrov, nije imao bogatog rođaka da mu posudi novac za gradnju, tek stan od pedesetak kvadrata u Zagrebu kojeg je trebao prodati i nastaniti se trajno u Samoboru, a nije, zemljište je ostalo neizgrađeno. To su otkrili novinari i stvorena je velika afera koja ga je, uz neke druge Crnojine nepromišljene izjave, koštala dužnosti. Bio je ministar samo šest dana.

Zašto je ovo sve bitno? Jer je rušenjem Crnoje preko afere “zemljište u Samoboru” započelo rušenje Oreškovićeve vlade, na čemu su združeno radile jake snage medija i Američko veleposlanstvo, uz ono što se vani zove “deep state”, a kod nas kolokvijalno – udba. A Oreškovićeva vlada nije rušena zbog Oreškovića, nego zbog Karamarka. A Karamarko, izgleda, ponajviše zbog Rusa, kao i Trump, ali i zbog najava lustracije (opet, slično kao i Trump) i drugih sličnih stvari koje su nekom mirisale na Poljsku ili Mađarsku. A to je, znamo, nedopustivo s antifašističkog aspekta.

No, sad ispada da je stvar ipak bila medijski prenapuhana: U presudi u korist Crnoje stoji da rok od tri godine za početak gradnje nije bitna stavka ugovora. Odvjetnici grada Samobora su trebali znati, da bi se jednostrano raskinuo takav ugovor, mora se u pravilu ostaviti neki dodatni, naknadni rok za ispunjenje, tek onda se ugovor raskida kao najstroža sankcija ako se obveza ne ispuni niti u tom roku. Uglavnom, čestitke uredu kolege Hodaka čija je pripravnica(!) uspjela dobiti taj slučaj.

Dakle, započelo je rušenjem Crnoje preko napuhane i pomalo iskonstruirane afere, završilo je rušenjem Karamarka i uspostavom politički korektne i briselofilne, rusofobne vlasti preko isto tako isforsirane i u osnovi nepostojeće afere “konzultantica”. Valja primijetiti sličnost sa situacijom u SAD. Samo što se tamo Trump još drži, iako su mu odstrijelili velik dio ljudi.

Mesićevi ljudi pred sudom

Darko Grdić je osuđen na 3 godine zatvora, Ognjen Preost također na 3 godine. Ako niste u toku, radi se o bivšem ravnatelju Vojno sigurnosno obavještajne agencije (VSOA) i njegovom zamjeniku. Njih se teretilo da su od 2009. do 2012. godine ukrali najmanje pet milijuna kuna namijenjenih za isplate doušnicima.

Sad, zašto se toliko novca inače isplaćuje doušnicima vojne obavještajne službe i za što točno, nije baš jasno. Da se radi o civilnoj obavještajnoj još bi se i razumjelo. Očito su i ravnatelj i zamjenik došli do sličnog zaključka i odlučili novac isplatiti sebi, a ne doušnicima.

No, to da se u Hrvatskoj krade i da ima korupcije posvuda nije ništa novog, niti je uopće vrijedno to spominjati. Ono zbog čega je ovo vijest za ovu rubriku je činjenica da su Grdić i Preost slovili u medijima kao – Mesićevi ljudi. Niti jedan medij to nije spomenuo ovih dana, kad su osuđeni. Da su Grdić i Preost bili na glasu kao Karamarkovi ljudi, to bi svakako bilo na naslovnicima. Tako se stvaraju prave “lažne vijesti”. Ne izmišljanjem činjenica, nego suptilnim prešućivanjem s jedne strane i prenaglašavanjem s druge strane.

Jazavac u Jazavcu

“Frljićevu predstavu ne može se opisati u jednoj rečenici”, rekla je Mani Gotovac nakon premijerne izvedbe predstave “Šest likova traži autora” Olivera Frljića u petak u Satiričkom kazalištu Kerempuh.

Politički korektni, oni koji žele biti ugledni građani i ne žele iskrenošću ugroziti svoj društveni status, kažu da ona “kritizira današnje hrvatsko društvo”. Ostali smatraju da ona jednostavno primitivno i grubo vrijeđa ljude: u njoj se pojavljuju Zdravko Mamić, Marko Perković Thompson, Željka Markić i Zlatko Hasanbegović, sa svinjskim glavama. Tu su i neke plinske boce i biskupi i druga opća mjesta rasprava o politici među neukima i potkapacitiranima.

Frljić se već prije isticao tako dubokim stilskim figurama, recimo, slike kolega iz kulture koji su se drznuli biti kritični spram njega je lijepio na simbolički usrane gaće glumaca ili stavljanja ustaških kapa. Umjetnost? Ne, obična vulgarnost i primitivizam, psovanje majke ustaške i nabacivanje govnima. Nazivanje ljudi svinjama, ustašama, koljačima. Ne na fin način, nego izravno.

U normalnijim zemljama, poput Austrije, kazališna kritika je Frljića redom ispljuvala, ismijala i odbacila kao ekstremno nenadarenog pamfletista koji umjetnost zlorabi za grubo vrijeđanje. Što, naravno, nije govor mržnje, nego prosvjećivanje naroda i visoka umjetnost. Kritičarka Barbara Petsch je svojedobno napisala kako je Frljićeva predstava sastavljena od loših klišeja, te provalila Frljićev recept za uspjeh – naime, uočila je da je među gostima na galeriji, od kojih su neki zapljeskali (dok su brojni stalni gosti pak napustili predstavu prije kraja), bilo Frljićevih suradnika, odnosno ljudi kojima je plaćeno da plješću. “Stalna publika je odmahivala glavom”, napisala je ona. I dodala kako se radi o pasiji pomiješanoj s pornografijom, predstavi koja nema ni reda, ni smisla i jedino pokušava provokacijama izazvati kakvu-takvu reakciju.

A Norbert Mayer je u tekstu naslovljenom “Glupa prenemaganja o terorizmu Olivera Frljića” naveo, kako Frljiću ne nedostaje samo talenta, nego i uvjerljive angažiranosti – “jedino što smo vidjeli je neprimjeren opći napad na sve i svakoga. Tekst je antizapadno intoniran i potpuno antiliberalan”, naveo je i predstavu opisao kao “huškanje” i kao nešto što ne može biti primitivnije i prostije nego što jest. Još oštriji je bio Ronald Pohl iz Der Standarda, koji je predstavu “Naše i vaše nasilje” nazvao doslovce idiotskom, te naveo kako “traje puno predugačkih 75 minuta, uz neugodan zadah školskog kabarea”, a kritiku završio ironičnom primjedbom kako“vrijeđanje nacionalnih simbola daje (Frljiću) hrabrost u borbi protiv fašizma”.

Zašto onda domaći kazalištarci mahom hvale Frljića? Jer su tako bedasti da ne vide da je to što on radi obično smeće? Da to nema veze s kazališnom tradicijom, ali ima s bosanskom tradicijom psovanja majke po nacionalnoj osnovi? Ne, nego jer su kukavice, jednostavno. Jer se boje da će biti odbačeni od svog stada ako kažu da je Frljić gol i da to što on radi nije kultura, već nekultura. Ne antikultura, nego baš obična nekultura.

Opara, iznimka u hrvatskoj politici

Hrvati su u pravilu nesolidarni i nesložni, to je to jedan od osnovnih razloga razmjernog našeg neuspjeha kao nacije kroz povijest i vječnog vazalnog odnosa spram nekog. Uvijek smo spremni onom iz drugog tabora zaželjeti sve najgore, pa i smrt. Neki put smo stvarno grozni.

Zato je prilično osvježenje što, kad je objavljeno da HDZ-ov gradonačelnik Splita, Andro Krstulović Opara, boluje od zloćudnog tumora koji se proširio na mozak, koji mu je ovih dana iznenadno dijagnosticiran, nisam uspio pronaći na internetu niti jedan komentar koji bi bio u stilu – “Ah, neka crkne, ustaško g*vno”, kakvih inače bude u takvim slučajevima (i onima drugima, samo onda je oboljeli političar komunjarsko smeće ili tako nešto).

Opara je tu iznimka. Većini njegovih kolega iz politike se to ne bi dogodilo, da nema niti jednog hejterskog i glupog komentara u takvoj situaciji. Ali opet, većini njegovih kolega iz politike se nikad ne bi moglo desiti da imaju tumor na mozgu. Jer, za to bi prvo trebali imati – mozak. Znate, to je ona stvar koja u Hrvatskoj košta dvije marke po kili. A nađe se na popustu i za manje…

Satiričar Bero

Šef SDP-a se više puta našao ovdje zbog glupih izjava i poteza. A novi potez mu, možda, nije najpametniji s aspekta odsnosa s javnošću, ali je zato svakako hrabar. Čak i pohvalan.
Bernardić se zbog prošlotjednih zalaganja za slobodu govora i spas satiričkih stranica na internetu – a takve su pale kao prva žrtva spornog njemačkog, uskoro i hrvatskog, zakona o cenzuri – našao na udaru kritika. Mediji ga prozivaju, zašto se, pobogu, kao šef oporbe uopće bavi ovakvim stvarima, zašto uopće ustaje u obranu slobode govora, umjesto da kao smjeran i dobar ateist podrži nove zakone o ćudoređu na međumrežju, osudi govor mržnje i sve što se pod njega može podvesti i napadne rasizam, seksizam, i sve ostale -izme koje treba zabraniti kako bi čovječanstvo prosperiralo, a napredak napredovao.

No, ja podržavam Bernardića. Sto posto. Odlična je stvar da se netko s ljevice zauzme za slobodu govora, jer zadnjih godina se za slobodu govora zalažu samo ustašoidi i seronje, i njima slični. Zato je ugodno čuti njegove riječi kako je “ova kampanja za slobodu govora, ono što gura društvo naprijed”. Bernardić je čak i sastavio i manifest za slobodu govora.
Pa sad, netko može smatrati da je ovo loš politički potez, da ga nitko neće razumjeti, da je on protiv takvog zakona samo zato jer je HDZ – za. Ja, naprotiv, smatram da je sloboda govora – i ne samo u području satire, nego i inače – najvažniji princip slobodnog i demokratskog društva i da, kad jednom otvorimo Pandorinu kutiju cenzure, kraja tome neće biti.
Rekao je i da je u Hrvatskoj na djelu ukidanje slobodne misli, slobodne riječi, i to pod krinkom borbe protiv govora mržnje. “Mladići i djevojke su hapšeni, Ministarstvo ljubavi je skoro zabranjeno, a mi govorimo o tome da u Hrvatskoj nema cenzure. Vrlo je jasna situacija”, kaže Bernardić. Dobro, ovo s Ministarstvom ljubavi baš nije točno, nitko tu nije tražio zabranu već neprikazivanje na javnoj TV. No, paradoksalno – iako kritizira Vladu za gušenje slobode govora, SDP podržava, barem načelno, takav zakon. Rajko Ostojić je rekao da je donošenje takvog zakona – neophodno. “Komunikaciju na internetu treba urediti i takvu inicijativu podržavamo”, rekao je.

Radi li se tu o tome da su u SDP-u, po običaju, posvađani sami sa sobom ili da je Bernardić sebe doveo u malo shizofrenu situaciju, da načelno podržava zakon, ali se u principu s njim ne slaže, nije posve jasno. Bojim se da se, znajući kako ljevica u svijetu diše, ipak radi o ovom drugom – da za zakon, ne za to da se on odnosi na SDP i ljevicu općenito.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI