‘I nebitan političar je popularniji od bilo kojeg znanstvenika, sportaša, umjetnika, nažalost…’

7dnevno

Zoran Zoričić, predsjednik Hrvatskog alkohološkog društva i vodeći stručnjak za bolesti današnjice, u koje spadaju ovisnosti. Idejni je začetnik liječenja kockara onako kako se liječe i ostali ovisnici - narkomani i alkoholičari - grupno-iskustvenim psihoterapijama. Strpljiv i smiren, psihijatar Zoričić doslovce je mnogim pacijentima bio - spas u zadnji trenutak

Doktor Zoran Zoričić osebujna je pojava u hrvatskoj medicini. Rođen je u Šibeniku 1966. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1991. godine. Specijalizaciju iz psihijatrije završio je 2000. godine, magistrirao 2002. s temom „Utjecaj alkohola na agresivnost pacijenata s PTSP-om“, te doktorirao 2004. godine s temom, ”Korelacija depresije i agresije u pacijenata ovisnika o alkoholu“.

Dr. Zoričić je vodeći stručnjak na području ovisnosti u zemlji, subspecijalist za bolesti ovisnosti, predstojnik Zavoda za alkoholizam i druge ovisnosti na Klinici za psihijatriju KBC-a Sestre milosrdnice, voditelj Referentnog centra MZ za ovisnosti, izvanredni profesor Stomatološkog fakulteta i Više medicinske škole, voditelj Kolegija za bolesti ovisnosti Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, predavač na doktorskom studiju Kineziološkog fakulteta. Predsjednik je Hrvatskog društva za alkoholizam i druge ovisnosti pri Hrvatskom liječničkom zboru i Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara, kojeg je kroz zadnjih deset godina revitalizirao.

Utemeljitelj je i voditelj unazad deset godina ”Ljetne alkohološke škole“, vodećeg znanstveno-stručnog simpozija s međunarodnim sudjelovanjem u Hrvatskoj, a dao je i značajan doprinos u organiziranju nekoliko međunarodnih Alpe-Adria kongresa o bolestima ovisnosti. Kodirektor je međunarodne specijalističke škole o ovisnostima u Kotoru, u Crnoj Gori, koja djeluje pod pokroviteljstvom Europskog centra za mir i razvoj organizacije Ujedinjenih naroda. Predsjednik je Hrvatskog alkohološkog društva i vodeći stručnjak za bolesti današnjice, u koje spadaju – ovisnosti. Idejni je začetnik liječenja kockara onako kako se liječe i ostali ovisnici – narkomani i alkoholičari – grupno-iskustvenim psihoterapijama.

Strpljiv i smiren psihijatar Zoričić doslovce je mnogim pacijentima bio – spas u zadnji trenutak. Ovih dana, ne krije, shrvan je smrću svog kolege, Vlade Jukića, ravnatelja bolnice Vrapče, velikog psihijatra koji je bio često i neposredni suradnik našeg sugovornika: „Otišao je čovjek koji je bio jedan od mojih učitelja i inspiracija u struci. U našoj psihijatriji je, vjerojatno, bilo ljudi koji su pisali više, radili više, ali je Vlado nekako sve nas ujedinio, okupio, povezao. Uostalom, vodio je uspješno godinama najveću psihijatrijsku bolnicu u Hrvatskoj, onu u Vrapču.

Napravio je jako puno za zaštitu i prava psihijatrijskih pacijenata, ljudima kojima je najteže u društvu, da im se omogući dostojan život, iznašao je mnoga sredstva za tu pomoć. Bio je otvoren i dobronamjeran prema mlađim kolegama, ponašao se očinski, a ne kao konkurencija. Šteta za njega, napose. Vlado je odradio svoju struku, bio je pred odlaskom u mirovinu. Mogao je dati još puno savjeta. Ali, ovo je tragedija za njega i njegovu obitelj. Mogao je malo uživati u penziji, biti s unučadi. Nažalost, sve mu je to pobjeglo, zato sam i ja tužan…”, kaže dr. Zoričić.

U zadnje vrijeme mediji često zvone i trube kako je situacija u zemlji, psihijatrijski gledano, alarmantna – ubojstva, samoubojstva, obiteljska nasilja. Je li to baš tako ili stičemo krivi dojam zbog nametljivih medija?

Pojavnost većine vodećih dijagnoza u struci je stabilna. Ne možemo reći da se mijenja prostorno i vremenski. Pojavnost šizofrenije ide na 1 posto stanovništva, depresija je na 2 posto, slično je to sve skupa kao i u Europi i Americi i na istoku. Tako je i sa stopom suicida, makar postoje neka odstupanja kod sjevernjaka, kojima nedostaje sunca. Hrvatska u tome, u svim psihičkim poremećajima i bolestima ne odstupa od razvijenog svijeta, ni slučajno. Makar vidimo, čitamo i gledamo što se sve događa. Problem je taj proces globalnog sela; mediji nam svako jutro za doručak serviraju crnu kroniku, kao najzastupljeniju i najčitaniju i najpraćeniju rubriku. I nesvjesno dobijate dojam – drame. To i jest drama, no ne u tolikoj količini da bi odlazili u paniku. Sad su tu i portali i taj narativ da se u svijetu događa sve loše i mi smo kontaminirani. Jer, ono što se događa u Pagu, sutra ujutro se dogodi negdje diljem svijeta i servirano je opet cijelom svijetu. I daje nam privid da su stvari gore nekad ikada. Danas se glorificira i slavi svijet lažnih vrijednosti i svijet negativnih dečkiju. Nekad su westerni bili omiljeni žanr, jer su pobjeđivali dobri. U današnjim filmovima to je irelevantno, nema tu ni dobrih, ni loših i pitanje je tko će pobijediti… To talasa sustav vrijednosti mladih ljudi.

Jedna smo od rijetkih zemalja u kojoj je i provincijski i marginalni političar popularniji od sportske ili političke zvijezde. Zašto?

Sociokulturni kompleks zemalja bivše istočne Europe prednjači u toj pojavi. Mi smo, priznajmo, najsličniji onima od kojih želimo pobjeći. Estradizacija politike ruši sve kriterije humanizma i političke korektnosti. Što ružnije, to bolje. K tome, kultura postmoderne ruši autoritete i potiče kulturu lažnih vijesti. Nije to poteklo s naših prostora, mi smo to uvezli sa zapada koji je to prošao dekadu prije nego mi. No, Zapad je to probao i uspio donekle regulirati. Mi smo izloženi goloj kapitalističkoj doktrini. Naši ljudi padaju pod utjecaj marketinga, političkih krugova i nazora. Gleda se što će tko obući i doživjeti i u konačnici pokazivati drugima na društvenim mrežama. To sada rade i ti marginalni političari i ostali dio naroda. I tako i nebitan političar postaje popularniji od bilo kojeg znanstvenika, sportaša, umjetnika, nažalost… Ne potiče se kultura odgovornosti i žrtvovanja. Traži se individualizam, bez individue. Čovjek postaje samo dio tla za tržište.

Znamo biti zgroženi podacima koliko Hrvati u zadnje vrijeme troše na lijekove baš u vašoj psihijatrijskoj struci. Uvećanje je višestruko. Kako, zašto?

Uvjeren sam da se većina lijekova koji se daju za psihijatrijske bolesti Hrvata, troše više nego što bi trebali. To je uzajamno djelovanje, potaknuto od stava da će suvremena medicina donijeti farmakološke odgovore na te bolesti… Ti lijekovi nisu našli potpuni odgovor na bolest. Oni pomažu, ali ne liječe, jer riječ je o kroničnim, a ne akutnim bolestima. K tome i adiktivni potencijal tih lijekova, pogotovo kod sedativa, odgovoran je za taj problem. Prvo vam za spavanje treba jedna tableta, pa dvije, pa tri i tako unedogled. Riječ je o tome da je djelovanje lijeka trenutno i djeluje samo nekoliko sati, pa ga pacijenti žele uzimati više i češće. U konačnici, liječenje unazad 20-ak godina, ipak, je bilo na drugi način – tablete su se proizvodile da pomognu, a danas ih se proizvodi da bi se – zaradilo. Nekad se liječilo bolesne, danas se liječi bolesne, debele, sramežljive, kompleksirane ljude koji bi s tabletom sreće htjeli naći rješenje. Generacije koje dolaze sklone su instant rješenjima, bez principa odgođenog zadovoljstva. Dok se ti ljudi ne prihvate principa da danas odrade, a sutra naplate, neće biti poboljšanja u smanjenju tih opasnih lijekova.

Kako Hrvatska stoji s pojavnošću ovisnosti? Što je u porastu, što u padu?

Trendovi su sljedeći – imamo blagi trend redukcije alkoholne potrošnje. Nekad smo pili 12 litara čistog alkohola po stanovniku, sada pijemo pola litre manje. Na razini heroina, situacija je pod kontrolom. Pojavnost mladih ljudi do prije 10 godina bila je preko tisuću novih ovisnika godišnje, a zadnjih godina dođe nam ih 120 do 130. I svi su na supstitucijskoj terapiji, s malom pojavnošću hepatitisa i HIV-a. Kokain i stimulansi imaju blagi porast, no kokain je još uvijek za našu populaciju preskup, ali idu naprijed sintetske tvari – to su tabletice koje mladi uzimaju nekritički. Teško je pratiti što nam sve događa na tržištu. Sve više je tu halucinogenih komponenti. Kockanje je i dalje u porastu, što je posljedica liberalizacije tržišta i disregulacije u području priređivača igara na sreću i to je direktna odgovornost Ministarstva financija. Istraživanja na razini odraslih nema, ali računamo da je u Hrvatskoj oko 40 do 50 tisuća ljudi u problemu s patološkim kockanjem, a klađenje je tu najraširenije. Prema podacima zemalja zapadne Europe, to je jedan posto od ukupne populacije. Ajmo ovako, lutrijske igre nemaju taj adiktivni potencijal i zapravo su one na neki način i dobrodošle, pa ih i mi podržavamo. Naime, vi dođete, uplatite 10 kuna, čekate tjedan dana, živite u nadi da ćete nešto dobiti i praktički ste za 10 kuna kupili – maštanje o sreći. I to je dobro. Problem su u Hrvatskoj – kladionice i automat klubovi. Ljudi pritom smatraju da su automat klubovi veći problem od kladionica, ali je obrnuto. U Hrvatskoj je najveći broj ljudi s problemom ovisnosti o kladionicama… Uz to, klađenja su dominantno muška djelatnost, dok u automat klubove odlazi nešto veći broj žena, i to uglavnom sredovječnih, negdje u ranim četrdesetim godinama. Kod muškaraca je to dominantno između osamnaeste i 45. godine života. Međutim, prohibicija nije rješenje. Ja želim, da mi koji se bavimo saniranjem posljedica, s jedne strane, te sami priređivači igara i država koja stoji iza svega kao regulator tržišta, s druge strane – zajedno pomognemo u funkcioniranju – odgovornog sustava priređivanja igara na sreću…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI