Hrvatski MVEP nedavno je oštro osudio objavu tršcanskog gradskog vijecnika, Lorenza Giorgija, koji je na svojem facebook profilu prikazao zemljovid Italije s pripojenim hrvatskim dijelom Istre, Primorjem, te našom dalmatinskom obalom. Slicno je ministrica Pejcinovic Buric reagirala i na skandaloznu izjavu šefa EPa, Antonija Tajanija, koji je u svojem govoru, Istru i Dalmaciju prisvojio Italiji...
Kako li je samo premijer, Andrej Plenković, iz Cibone grmio o zaštiti nacionalnih interesa i s ustima punim europskog jedinstva, dok je pored njega cupkala njemačka kancelarka, Angela Merkel, ali i hrvatska šefica diplomacije, Marija Pejčinović Burić. Ma, kako li je samo Pejčinović grlato štitila nacionalne interese kada se počerupala s predsjednicom, Kolindom Grabar-Kitarović, oko Marakeškog sporazuma, da bi se nedugo potom javnim prostorom prolomila priča o njenoj kandidaturi za glavnu tajnicu Vijeća Europe!
O hrvatskim interesima i njihovoj zaštiti grmila je bezbroj puta dosad i Granićeva učenica, te aktualna hrvatska predsjednica. Ali, kada doista treba lupiti šakom o stol i pokazati kako se voli i štiti Hrvatska, tada se naši političari pretvore u miševe koji bježe pod pritiscima velikih mačaka, ne štiteći voljenu domovinu, već vlastite interese i stražnjice…
Od sto glasa, glasa čuti nije – tako se oduvijek krojila hrvatska vanjska politika, a sve ono što su hrvatski domoljubi nekada zamjerali, Vesni Pusić, nastavilo se s politikom koju vodi nespretna, Marija Pejčinović, pod zaštitom big bossa – Plenkovića.
Nitko od predstavnika hrvatske vlasti ovih dana nije ni zucnuo na mađarske provokacije i svojatanje hrvatskog teritorija, pa je izostanak reakcije predstavnika hrvatskih vlasti u najmanju ruku – nejasan. Naime, nejasno je zašto ono što nije dopušteno Talijanima, hrvatski vlastodršci toleriraju Mađarima, koji vrlo jasno iskazuju pretenzije prema hrvatskom teritoriju? Na talijanske provokacije stigle su hitre i nedvosmislene reakcije, ali kada je o mađarskim zahvatima u domaći teritorij riječ, službena hrvatska politika odlučila se na strategiju koja bi se mogla nazvati – guranjem glave u pijesak…
Ministarstvo vanjskih poslova nedavno je oštro i vrlo precizno osudilo objavu tršćanskog gradskog vijećnika, Lorenza Giorgija, koji je na svojem facebook profilu prikazao zemljovid Italije s pripojenim hrvatskim dijelom Istre, Primorjem, te dalmatinskom obalom Republike Hrvatske.
Orban se poziva na Trianonski sporazum…
“Ovakvi iredentistički ispadi jednog lokalnog političara, člana stranke Forza Italia, ne pridonose daljnjem jačanju dobrosusjedskih odnosa dviju država. Svaki pokušaj povijesnog revizionizma i izražavanje teritorijalnih pretenzija, bez obzira s koje razine dolazili, najoštrije osuđujemo, te isto očekujemo od svih političkih opcija jedne države članice Europske unije”, stoji u promptnoj reakciji hrvatske ministrice vanjskih poslova. Slično je Pejčinović Burić reagirala i na skandaloznu izjavu šefa Europskog parlamenta, Antonija Tajanija, koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi u Brezovici, u svojem govoru prisvojio Italiji – Istru i Dalmaciju… “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjeli esuli, živjele vrijednosti naše domovine”, rekao je Tajani, dižući na sve četiri hrvatskog premijera, Plenkovića, koji je najoštrije osudio i odbacio njegovu izjavu koja ima teritorijalne pretenzije i revizionizam.
No, izgleda kako je Plenkoviću i šefici hrvatske diplomacije, promakla poruka koja je 5. lipnja poslana iz Mađarske. u kojoj se obilježavao Dan nacionalne kohezije, kada je na službenim stranicama premijera, Viktora Orbana, „About Hungary“, plasiran tvit s fotografijom Velike Mađarske uz naslov – „Oduzeli ste nam dvije trećine teritorija“. Slika prikazuje šaku koja grabi Mađarsku, a na donjem dijelu joj otima Hrvatsku, te ispod stoji napis 63.497 km2 i 593.000 Mađara. Drugim riječima, od Baranje i Međimurja, pa sve do Rijeke i Dalmacije, teritorij je koji je pripadao Mađarskoj, ali je otet prije 99 godina.
U Orbanovom se uredu, zapravo, pozivaju na Trianonski sporazum potpisan 4. lipnja 1920. godine, prema kojem je nekadašnjem Ugarskom Kraljevstvu, po završetku Prvog svjetskoga rata – oduzeta većina teritorija. U Trianu je Mađarskoj oduzeto više od 70 posto nekadašnjeg teritorija, a više od tri milijuna Mađara našlo se izvan granica domovine, odnosno u stranim državama. Tako je, primjerice, u korist Rumunjske, Mađarskoj oduzeta Transilvanija, nekadašnje sjeverne ugarske županije pripale su Čehoslovačkoj, odnosno današnjoj Slovačkoj, nekadašnji Burgenland, odnosno Gradišće, pripalo je Austriji. Prekmurje, Međimurje, Baranja, Banat i Bačka pripali su Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, što očito nacionalistički obojana vlada kojom ravna samouvjereni Orban – ne može prežaliti.
Reagirao i slovenski premijer!
A da u našem susjedstvu, u maloj Sloveniji, postoje političari koji se ne libe odgovoriti na provokacije i zaštititi svoje nacionalne interese, svjedoči službena poruka njihova Ministarstva vanjskih poslova, kuvertirana na Orbanovu adresu: ”Osuđujemo izbor povijesne slike koja ne doprinosti jačanju vrijednosti na kojima se temelji EU. EU je nastala na prevladavanju neprijateljstava među narodima”, poručeno je iz slovenskog Ministarstva vanjskih poslova, a mađarskim vlastima dužan nije ostao niti slovenski premijer, Marjan Šarec, koji je upozorio kako ponašanje koje dopire s mađarske strane – nije mirotvorno, ali ni europsko. ”To je nož u srce Slovenije”, napisao je Šarec na Twitteru.
Za to vrijeme, naši „stručnjaci“ šute. Zašto u hrvatskoj diplomaciji, te u politici generalno, vlada muk, upitali smo jedinu hrvatsku političarku koja zna udariti šakom o stol i pokazati zube u borbi za nacionalne interese. Riječ je o europarlamentarki, Ruži Tomašić. Hrvatsku suverenisticu nije iznenadilo (ne)postupanje hrvatskih vlasti…
„To je uobičajeno, iako su oni izabrani da štite nacionalne interese Republike Hrvatske. To je jedan od interesa Republike Hrvatske, jer taj teritorij, pogotovo hrvatski, nikada nije bio mađarsko vlasništvo. Mađari su neke dijelove milom, a neke silom dobili na upravljanje. Oni kažu kako je puno Mađara ostalo vani, a neće reći kako je najpoznatije i najčešće prezime u Mađarskoj – Horvat. Neka oni nama kažu – odakle to? Ovo je 2019. godina i pretendiranje na tuđi teritorij više nije normalno, to je njihov populizam i to nikada više neće biti onako kako je bilo“, tvrdi Tomašić. Nju, „Oni misle da će to njima ljudi odobravati, da će im neko vratiti to dodvorništvo, ali neće. To se nigdje ne cijeni, a ljudi uzimaju ono što im treba. Mi nismo birali ni te Mađare, nismo birali ni Talijane, birali smo Hrvate da zastupaju hrvatske interese koji nisu ni blizu isti kao mađarski i to bi hrvatske vlasti jasno i glasno trebale reći Mađarima. Ovo je 2019. i tu nema načina da oni uzmu te djelove, koji nikad nisu bili njihovo vlasništvo“, oštra je naša sugovornica. pritom priznaje da Mađari u Hrvatskoj imaju uistinu vrlo opipljive interese…
„Nitko ne može gaziti po vama, ako se ne prostrete. U našoj se Vladi svi prostiru, ali nikakve koristi od toga. Nećeš, možda, imati koristi ni ako pokažeš svoje ja, ali će te ipak barem paziti i poštivati, te će imati obzira prema onome što govore“, zaključuje naša britka sugovornica.
Resor Pejčinović Burić – šuti…
Očitovanje ministrice, Pejčinović Burić, do okončanja ovoga teksta nismo uspjeli dobiti, jer je njen resor – na naš upit o izostanku reakcije na „poruke“ iz Mađarske – očigledno odlučio slijediti istu politiku ignoriranja i šutnje. No, zbog takve nojevske politike hrvatskog premijera i njegovih pulena – nameće se niz pitanja. Čije interese hrvatski premijer štiti i zašto šuti? Prodaje li Plenković vlastiti, ali i hrvatski obraz da bi se domogao briselske fotelje? Je li cijela Hrvatska talac Plenkovićevih nezasitnih ambicija i do koje ćemo razine to tolerirati?
Jer kada se krajnje objektivno sve zbroji i oduzme, Mađari itekako imaju interesa da stave šape na Hrvatsku, što su uostalom, kada se priča sagleda s političko-gospodarskog spektra – i učinili. Naime, u siječnju ove godine javnim se prostorom, poput bombe, proširila priča o tome da INA formalno prelazi u mađarske ruke, temeljem Zakona o privatizaciji hrvatske naftne kompanije, koji je bio jamac da nitko ne može biti većinski suvlasnik INE bez suglasnosti Vlade.
Međutim, promjena Zakona, koji je gotovo dva desetljeća odolijevao nasrtajima strateškog partnera, zakona zbog kojega su padale vlade, odvila se izrazito diskretno i bez previše pompe, za razliku od pompozne najave Plenkovićeve vlade, da će Hrvatska nacionalizirati INU otkupom dionica MOL-a, što se do danas nije dogodilo. Da je riječ o ozbiljnoj materiji, uspio je zaključiti čak i nevješti šef oporbe, Davor Bernardić, koji je u jednom od rijetkih neloših govora detektirao pozadinu te sage.
”Izmjenama Zakona o INI, država prepušta INU u potpunosti u ruke mađarskom MOL-u; ova Vlada je popustila pod pritiskom Europske komisije koja je podnijela sudsku tužbu protiv Hrvatske u srpnju 2017. godine i sasvim je neopravdano da Vlada to drži glavnim argumentom zbog kojeg mijenja ovaj zakon”, tvrdio je u veljači ove godine Bernardić. Podsjetio je da je zahtjev EK-a star nekoliko godina i da je vlada SDP-a odgađala izmjene zakona, argumentirajući to time, što se u našoj zemlji vodi sudski proces vezan za događaje iz 2009. godine, kada je upravljanje INOM i predano Mađarima.
Mađari bi i dio našeg LNG terminala
”Nismo slijepo i sluganski slijedili upute iz Europske komisije, kao što to čini ova Vlada”, tvrdio je Bernardić tada, a što vrijeme više odmiče, čini se, nažalost, kako i nije bio daleko od istine… Baš negdje u to doba održan je i sastanak hrvatskog premijera s Orbanom, koji je Bernardića motivirao na postavljanje intrigantnih pitanja: ”Je li Plenković dogovorio s Obranom da Mađari u potpunosti preuzmu INU? Pod kojim uvjetima i pod kojom cijenom? Je li dogovoreno zatvaranje Sisačke rafinerije? Je li dogovoreno da INA ode iz Hrvatske?”, pitanja su koja su se tada nametnula.
Iako Plenković, službeno, na postavljena pitanja nije ponudio konkretne odgovore, ponudio ih je rasplet situacije sam po sebi, pa je tako prije nekoliko dana iz mađarske Vlade stigla ponuda za kupnju 25 posto udjela u LNG terminalu, koji će se graditi u našoj zemlji. Da su Mađari zainteresirani za terminal, potvrdio je hrvatskim novinarima i njihov ministar vanjskih poslova, Peter Szijjarto, naglašavajući kako je mađarski interes da im se plin ponudi po konkurentnoj cijeni, ali i da nemaju namjeru kupovati plin po cijeni većoj od sadašnje. Tim povodom sastao se i s ministrom Ćorićem, napominjući kako je mađarski strateški interes da se terminal izgradi, te da im se samim time i ponudi plin po konkurentnoj cijeni…
Mađarski strateški interes svakako je i bankarski biznis, što je prije nekoliko dana potvrdilo i pisanje njihova portala Origo, prema kojem mađarska OTP banka, planira postati drugi najveći igrač u hrvatskom bankarskom sektoru… Da bi ta nastojanja realizirali, namjeravaju kupiti još jednu banku u Hrvatskoj, dok je u protekle četiri godine OTP Grupa stekla najviše akvizicija među svim bankama u srednjoeuropskoj regiji. Među njima našla se i Splitska banka, koju su preuzeli 2017. godine.
Od siromašnih susjeda do velikih ulagača
Svojedobno je mađarska Vlada potpisala ugovor vrijedan 200.000 eura s Price Waterhouseom, kako bi obavili analizu tvrtke Adriatiq Island Group iz Zagreba. Riječ je o tvrtki u vlasništvu, Tamasa Vitezya i Laszloa Kerekeša, koji posjeduju paletu hrvatskih tvrtki, uglavnom po Jadranu: Marina Tribun, Primošten d.d., Hoteli Jadran d.d. iz Ploča, Jelsu d.d. Protiv njih je zbog milijunskih dugovanja, pokrenuta predstečajna nagodba, ali je još u Linićevoj eri stopirana zbog – porezne zlouporabe. Orban je tada bacio oko na jadranske hotele, kampove i marinu koje su donedavno bile u vlasništvu njegova prjatelja Vitezyja, a u te je nekretnine investirao novac mađarske Vlade, odnosno već navedenih 200.000 eura.
Osim na Jadran, mađarski kapital ubrizgan je i u NK Osijek, koji je posljednjih godina „prodisao“, jer je u njega investirano više od 15 milijuna eura. Orban je, naime, veliki ljubitelj nogometa, a mađarske Vlada, ne samo da je investirala u domaće nogometne klubove, već se mađarski kapital proširio Europom i kroz NK Osijek, čiji je većinski vlasnik, Lőrinc Mészáros, jedan od najbližih suradnika samog Orbana.
Naši nekoć siromašni susjedi, posljednjih desetak godina postaju jedni od najvećih ulagača u našu zemlju, pri čemu, jasno, postaju i vlasnici niza hrvatskih tvrtki. Primjerice, tvrtka Dunapack RT u Zaboku, proizvodi karton i ambalažu, a riječ je o investiciji teškoj 23 milijuna eura. U marinu u Tribunju mađarski ulagač Aquamarine ulupao je 7,3 milijuna eura, a u rekonstrukciju hotela u Primoštenu, više od 50 milijuna eura. Mađarska tvrtka Dunav-Drava cement, broji stotinjak zaposlenika, a proizvodne pogone ima u Zagrebu i Slavoniji. Mađari su investirali i u apartmane u okolici Senja, koji se prostiru na 65 hektara i to velikh 20 milijuna eura.
Za tvrtku Fornetti, teško da niste čuli – riječ je o korporaciji koja se bavi izradom strojeva za specijalne vrste peciva. Tako je instalirala svoje peći na dvjestotinjak lokacija u našoj zemlji, dok tvrtka Food International u Sv. Ivanu Zelini, opskrbljuje trgovačke lance u Hrvatskoj s više od sto vrsta mađarskih proizvoda…