Hrvatska ima pravnu osnovu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola i neokomunističkih skupova!

Lani je, 25. svibnja, najčitaniji hrvatski politički tjednik '7Dnevno' objavio prilog u povodu skandaloznog okupljanja komunističkih mračnjaka u Kumrovcu, u kojem su nabrojani i citirani međunarodni dokumenti - Opća deklaracija o pravima čovjeka, Rezolucij 1096 Skupštine Vijeća Europe, Rezolucija 1481 Skupštine Vijeća Europe i Rezolucija Europskog parlamenta - koji Hrvatskoj daju podlogu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola i skupova iste provenijencije. Sada navodimo i tuzemne dokumente koji osuđuju protuhrvatski komunistički režim i partizanske masovne zločine: dvije Deklaracije Hrvatskog sabora, te službenu Izjavu Povjerenstva HBK-a

Prije godinu dana, točnije 25. svibnja 2018., najčitaniji hrvatski politički tjednik ‘7Dnevno’ objavio je podroban prilog moje malenkosti, u povodu skandaloznog okupljanja komunističkih mračnjaka u Kumrovcu, u kom sam nabrojao, ali i citirao ključne međunarodne dokumente: Opću deklaraciju o pravima čovjeka, Rezoluciju 1096 Skupštine Vijeća Europe, Rezoluciju 1481 Skupštine Vijeća Europe i Rezoluciju Europskog parlamenta – koji Republici Hrvatskoj daju pravnu podlogu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola i skupova iste provenijencije.

Budući da se u proteklih godinu dana, u rečenom pogledu, ništa nije dogodilo u prilog moje posve demokratske i domoljubne inicijative, već je, štoviše, slikovito budi rečeno, „duboka država postala još dublja, a crveni repovi još dulji“, ponovno imam moralnu i rodoljubnu dužnost osvrnuti se na istu temu, s razlikom da ovom prigodom navodim naprijed tuzemne dokumente što nedvojbeno osuđuju negdašnji protuhrvatski komunistički režim i počinjene partizanske masovne zločine: dvije Deklaracije Hrvatskog sabora, te službenu Izjavu Povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije.

Osuda komunističkoga suđenja Stepincu

Državni Sabor Republike Hrvatske, na zasjedanju 14. veljače 1992., donio je Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, sljedećega sadržaja:
„Nakon devet stoljeća uporne borbe za opstanak i ponovno stjecanje državnosti hrvatski narod ostvaruje svoju vjekovnu težnju za slobodom i neovisnošću.
Upravo Hrvatskom saboru ovog saziva pripala je čast proglasiti samostalnost, suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske, raskid svih državno-pravnih sveza s jednom neprirodnom i za hrvatski narod pogibeljnom tvorevinom.

Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi koji su svojim životom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda, Hrvatski sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvrjeda hrvatskom narodu.
U montiranom političkom procesu nevino je osuđen i stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i Vatikana, s dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda.

Osuđen je i stoga što je ustao protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima Drugoga svjetskoga rata u zaštiti progonjenih, neovisno o njihovu narodnosnom podrijetlu ili vjerskom svjetonazoru.
Iako hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor, kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske, jasnim stavom prema ovoj nepravednoj osudi kardinala Stepinca, ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvrjedu hrvatskom narodu.

Osudom montiranog procesa i osude nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor istodobno osuđuje političke procese s brojnim nevino osuđenim svećenicima, redovnicima i vjernicima, osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim.“

Premda bezrezervno, kao i svi hrvatski domoljubi, podržavam sadržaj ove Deklaracije, osjećam se dužnim popraviti tri faktografske pogrješke iz njezina sadržaja. Ponajprije, Stepinac nije suđen i osuđen kao kardinal, nego kao zagrebački nadbiskup, potom nije točno da su od njega crkveni raskol tražili komunistički vlastodršci, nego glavom i bradom jugoslavenski diktator, Josip Broz Tito, a primjerenije bi bilo da su u Deklaraciji stajale umjesto „od Rima i Vatikana“, prikladnije riječi – „od Svete Stolice“…

Osuda zločina komunizma u Hrvatskoj

Zahvaljujući ponajviše izvornoj inicijativi Hrvatske stranke prava, Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj, sljedećega sadržaja:
„Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povrjedama ljudskih prava.

Povrjede ljudskih prava su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, i uključivale su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povrjede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma.
Zločini komunizma su opravdani u ime ‘teorije’ o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva. Interpretacija oba načela ozakonila je ‘eliminaciju’ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvi, neprijateljima totalitarnoga komunističkoga režima. Veliki broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje.

Pad totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacizam.

Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
Hrvatski sabor je uvjeren da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne i nacionalnih zajednica prema prošlosti može i mora biti smjernica za naše buduće akcije.

Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima, koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor snažno osuđuje sve te povrjede ljudskih prava.

Obveze Hrvatskog sabora u osudi zločina

Rasprave i osude – koje su se dosad izvršile na nacionalnoj razini nekih država članica Vijeća Europe, kao i osude zločina totalitarnog komunizma koje sadrži Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima – obvezuju i Hrvatski sabor na osudu svakog i svih zločina koji su u ime totalitarnog komunizma počinjeni nad građanima Hrvatske i Hrvatima u zemlji i svijetu.
Hrvatski sabor podržava odluke Vijeća Europe da upravo ta institucija bude forum za raspravu i osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Skoro sve bivše europske komunističke zemlje su sada njegove članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzima Vijeće Europe. Istodobno, Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskoga i hrvatskoga totalitarnog komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina trebaju baviti znanstvene i pravosudne institucije.

Zbog toga, Hrvatski sabor se pridružuje Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu.

Hrvatski sabor pridružuje se pozivu kojeg je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili postkomunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Hrvatski sabor dijeli uvjerenje Parlamentarne skupštine Vijeća Europe da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će biti moguće ohrabriti povjesničare diljem svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.“

Izjava Povjerenstva HBK-a, aktualna i danas

U privatnoj dokumentaciji pronašao sam Izjavu Povjerenstva „Iustitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije, koju je u Zagrebu, 9. studenoga 2009., potpisao tadašnji predsjednik rečenoga Povjerenstva – mons. Vlado Košić. Službena izjava prezentirana je onodobnoj hrvatskoj javnosti u prigodi 20. obljetnice pada Berlinskog zida (premda bi pravilnije bilo podvući: rušenja Berlinskog zida, jer zid nije sam od sebe pao, nego ga je ogorčeni narod srušio – op. I. K.).

U Izjavi se govori o nužnoj potrebi istraživanja zločina svih totalitarizama, a budući je Izjava aktualna i danas, kao da je jučer napisana, a ne prije jednog desetljeća; u sljedećim rečenicama, navodim najupečatljivije dijelove ove Izjave, uz pripomenu, da sam podnaslove, radi boljeg shvaćanja rečenoga i preglednosti, sam umetnuo i da se oni ne nalazu u originalu Izjave. Najupečatljiviji dijelovi Izjave glase:

„Imajući u vidu naše poslanje promicanja pravde i mira, a u svjetlu 20. obljetnice pada Berlinskog zida, i mi smo smatrali potrebnim osvijetliti stanje istine o teškim zločinima počinjenim u proteklom stoljeću u Hrvatskoj. Tim više što brojni zločini nisu još dovoljno rasvijetljeni, odnosno o njima istina još nije izašla na vidjelo pa se tako još nismo potpuno oslobodili okova totalitarizma i opasnosti od njegova ponovnog uspostavljanja ako se istina potisne, prezre ili podredi nekim drugim interesima…

Nije ni dobro, ni pravedno da se (…) još uvijek taji, skriva i niječe ratne i poratne zločine komunističkog totalitarizma, kao i teror toga režima, različitoga intenziteta, tijekom 45 godina njegove strahovlade. Još je manje dobro i pravedno da se o 20. obljetnici pada Zida pokušava braniti i rehabilitirati komunizam…

Nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma

Podsjećamo ovdje da se prema procjenama autora francuske ‘Crne knjige komunizma’, broj žrtava komunizma u svijetu penje na više od sto milijuna ljudi, kao i na to da je Europski parlament, 18. ožujka 2009., naglasio da su komunistički režimi u Europi tijekom prvih deset godina nakon rata pobili milijune ljudi, ali da nema dovoljno znanja i svijesti o tim masovnim zločinima, navlastito kod mlađeg naraštaja. Tom neznanju nije jedini uzrok ravnodušnost medija, nego i odobravajući stav pojedinih političara…

Nijekanje i nekažnjavanje zločina komunizma stječe tako s vremenom ‘pravo građanstva’, na što upozorava srpanjska izjava 56 članica Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi koja stavlja znak jednakosti između nacističkih i komunističkih zločina…

Manjkavosti Deklaracije Sabora o zločinima komunizma

Hrvatski sabor se bio oglasio, nažalost, tek 17 godina nakon prvih višestranačkih izbora Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990., ali stvarnost pokazuje da je ta izjava bila samo verbalna potpora Rezolucijama Vijeća Europe. U njoj nema ni odluke o istraživanju zločina, pa čak ni o popisu žrtava komunističkog totalitarizma – koji nije nikada učinjen, a posebice ne kažnjavanja nezastarivih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Nema ni naznake potrebe za kolektivnom terapijom društva, kao što se to činilo u Njemačkoj u odnosu na nacizam.

Zbog toga je naša novija povijest upravo niz prešućenih i zatajenih povijesnih događaja što prekidaju kolektivno pamćenje i odmažu izgradnji pozitivnog identiteta i duha pomirbe. U njoj nema spomena na otpor komunizmu, ni na progon Crkve, a ni na njezinu ulogu u očuvanju nade i duha slobode. Nema ni usporednih analiza nacističkog i komunističkog totalitarizma glede nasilja nad različitim sferama života i gaženja prava čovjeka i naroda.
Nema ni riječi o tome da su se i nacizam i komunizam vodili mržnjom prema Bogu i čovjeku. I, kao što je osoba koja je izgubila pamćenje ne zna više tko je, tako se je bojati da i narod bez povijesti ne izgradi svoj identitet i – nema budućnosti. Jer, ako je prošlost u etičkom smislu prazna, bez poruka i pouka, onda postoji prijetnja ponavljanja istih pogrješaka…

Partizani su bili protiv slobode svoga naroda

Nedavni obrambeni rat hrvatskog naroda pokazao je da su se zanijekani zločini nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i poraću ponovili i u Domovinskom ratu. Zbog toga i jest moguće da se kod nas javno niječe masovne ratne zločine i zločine protiv čovječnosti – a u slučajevima kada su likvidirana čitava sela, narodne i vjerske skupine, još i zločine genocida – kao i njihov organizirani, planski karakter.

Sve nas moraju zabrinjavati te pojave negacionizma, nijekanja počinjenih komunističkih zločina, koje potpadaju pod udar zakona i strogo se kažnjavaju u civiliziranom svijetu. Zapanjujuće je danas u Hrvatskoj čuti da su se partizani borili isključivo za slobodu. Za jedan dio njih to se s pravom može reći, navlastito u Dalmaciji i Istri, ali njih je KPJ, kao sekcija komunističke internacionale, podvrgnula svojoj ideologiji i stezi i oni su se, nažalost, nakon toga borili za pobjedu totalitarne ideologije, za diktaturu, a protiv slobode svoga naroda.

Komunizam – perfidniji od nacizma

Nacizam nije krio svoje zločinačke namjere, a komunizam jest. Ali ta verbalna razlika ne umanjuje zločine komunizma, nego samo pokazuje njegovu prijetvornost. Jer upravo su komunisti progonili i likvidirali, u ratu i poslije rata, uvjerene antifašiste, antinaciste i antikomuniste – od kršćanskih personalista, preko građanskih demokratskih političara i intelektualaca, do radničkih i seljačkih vođa, svećenika, redovnica i redovnika.

Stariji dio naših sugrađana pamti dobro kakav je stvarno bio komunistički režim i zapanjen je kada čuje da komunistički pokret i njegov vođa nisu bili zločinački. Tako se falsificira povijest i to nije revizionizam – jer revizija povijesti je pravo i dužnost povjesničara kada se ustanove dotad nepoznate povijesne činjenice kao što je to slučaj s otkrivanjem zločina komunizma – nego negacionizam, to jest nijekanje utvrđenih masovnih zločina.

Ogavno je opravdavati komunističke zločine

Čak i kada bismo mogli zanemariti sve strahote i ljudske tragedije nasilne kolektivizacije, dekristijanizacije i totalitarne kontrole države i društva, ne bismo smjeli zaboraviti zločine s kraja Drugoga svjetskog rata i poraća i svjedočenja o masovnim likvidacijama, poput onog Sime Dubajića o pokolju 38.000 ljudi u Kočevskom Rogu, ili o pokoljima u Teznom, Jazovki, Macelju, Hudoj jami…

Ta svjedočenja izričito kazuju da se radilo o provođenju odluka političkog vrha KPJ, političkih komesara i partizanskih zapovjednika, te da je Titova ‘depeša’ o korektnom postupanju s ratnim zarobljenicima, bila samo prikrivanje planiranog zločina režima i njegovih sovjetskih savjetnika – pa podsjeća na prikrivanje pogubljenja 20.000 poljskih časnika u Katynu…

Još je gore, međutim, kada se ne samo niječe zločine, nego ih se još javno brani i opravdava. Stoga, kada netko izjavi da je siguran da bi mnogi, bez suda pogubljeni, zasluženo bili na smrt osuđeni, onda to predstavlja apologiju zločina. Među žrtvama, o kojima je riječ, bilo je mnoštvo mobilizirane mladeži, civila, žena, pa čak i djece. To su bile žrtve političke mržnje i slijepe osvete…“

Facebook Comments

Loading...
DIJELI