HDZ pod Plenkovićem sve više postaje SKJ-SKH. Za ono ‘J’ je zadužen Pupovac, dok Plenković loše glumi ono ‘H’…

Wikimedia Commons

Mala i velika sova

Izgleda da se Vlado Šeks odlučio svima nasmijati u lice: Tvrtka koja glasi na njegovog posinka, Karla Resslera, zove se – „Siva sova”. Ona je dospjela u medije jer, prema podacima Fine, u 2016. godini, kada je i osnovana, nije prema Zakonu o računovodstvu predala statističke i druge podatke Fini za što je kazna 10.000 kuna za tvrtku i 5000 kuna za direktora.

Karlo Ressler je, kako je poznato, posinak sive eminencije HDZ-a, Vladimira Šeksa, i nositelj liste HDZ-a za euroizbore. A „Siva sova” registrirana je – na adresi Vladimira Šeksa, Bauerova 27 u Zagrebu. Je li to pokazivanje srednjeg prsta kmetovima, ili što? Zašto baš „sova” u nazivu, kad je poznato da je to bilo kodno ime Vlade Šeksa dok je, navodno, radio za službu? Agent Sova, doduše, tvrdi da on nije agent Sova. Odnosno, da on jest Sova, ali ne ta Sova, nego druga Sova. Šeks je, naime, u jednom intervjuu pred četiri godine, kad je izašao iz relativne anonimnosti kako bi potaknuo rušenje lustracije, pardon, Karamarka, ustvrdio: „Kodno ime SOVA nije mi dala Udba, nego SZUP dok me uhodio. Nova hrvatska Udba, Služba za zaštitu ustavnog poretka, po osobnom nalogu predsjednika Franje Tuđmana, stavila me 1990. pod nadzor”, rekao je tada.

A dokaz da nije, je, kaže, i to što je to potvrdio i Josip Perković. Ako ste zaboravili, to je onaj udbaš koji trenutno služi doživotnu u Njemačkoj za ubojstvo bivšeg direktora INE kojeg je prije toga naveo da pobjegne iz zemlje tako što mu je slagao da će ga ovdje ubiti. Jer je službi bilo jednostavnije ubiti ga tamo.

Basna za laku noć bi, dakle, glasila otprilike ovako: tata Sova je pozvao sina Sovu i rekao mu: “Mala Sovo, ja sam već star, ali ti ćeš nastaviti ono što sam ja započeo. Ja sam blago anemičnog premijera doveo u njegovu fotelju, a on će tebi zauzvrat osigurati fotelju u Bruxellesu, gdje ćeš paziti da netko slučajno ne donese zakon kojim bi se otvorili arhivi iz vremena komunizma u cijeloj EU.”

Plenkovićeva lista

Za Tuđmana su govorili da je bio autokrat, iako se on zapravo uvijek o svemu dogovarao sa suradnicima i osluškivao bilo naroda. Za Karamarka su govorili da će biti katastrofa za demokraciju preuzme li on vlast, ali on se pokazao, i kao ministar policije i kao potpredsjednik Vlade, prilično fleksibilnim i spremnim na kompromis i dogovor.



Plenkovića, pak, mediji uglavnom vole, a u najgorem slučaju ga, oni ekstremno lijevi, toleriraju. Nitko ne piše da je autokrat, a čovjek zapravo upravlja HDZ-om potpuno mimo volje izabranih stranačkih tijela – dvojicu koja su na unutarstranačkim izborima dobili najviše glasova, Hasanbegovića i Milinovića, je izbacio iz stranke, mimo volje stranačkog članstva i mimo volje HDZ-ovog biračkog tijela. Koje, pak, slijedeći što svoj interes – u pasivnim krajevima Hrvatske se bez stranačke iskaznice vladajuće stranke, koja god to tamo i taj tren bila, teško dobiva posao – glasa za HDZ. Ili bar ne glasa protiv njega.

Plenković računa s tim, pa je tako sastavio i listu za Bruxelles, odnosno za izbore za Europarlament. Na njoj, osim par dosadašnjih europarlamentaraca poput Dubravke Šuice, koja poput Jandrokovića uspijeva preživjeti svaku smjenu unutarstranačke vlasti, nema imena koja bi u politici nešto značila. Nema ljudi koji su sami stvorili svoje karijere, koji su pobjeđivali na nekim lokalnim izborima, nema onih koji su sami sebi stvorili ime u politici. Tamo su samo oni kojima je Plenković dao sinekuru i kojima on stvara ime u politici. Kadar u potpunosti ovisan o njemu osobno.

To je karakteristika slabih političara, onih koji se boje za svoju poziciju, koji se održavaju na vlasti, ne svojom karizmom koju nemaju, već instaliranjem poltrona i klimoglavaca na sve ključne pozicije. Na taj način Plenković cementira svoju vlast unutar HDZ-a, kojeg je posve kastrirao i u kom nema više nikakve spomena vrijedne unutarstranačke oporbe i koji se komotno može preimenovati u „Stranka Andreja Plenkovića”, po uzoru na neke druge stranke koje postoje samo zato da bi vođa imao stranku, poput stranke „Milan Bandić”, a inače su razmjerno beskorisne. S tim da Bandić kao takav, na gradskoj razini, ipak, uspijeva provesti neke projekte, dok se na državnoj razini uglavnom ne radi ništa, ili bar ništa konstruktivno. Ono što se radi je uglavnom premalo i prekasno, i samo kad se baš mora.

Plenković je, zapravo, više diktator nego autokrat, o čemu svjedoči i briselska lista. Predsjedništvu se ne sviđa, članovima se ne sviđa, ali birači će ionako zaokružiti HDZ u velikoj mjeri, što zato jer mediji od Plenkovića rade demokrata, a ne autokrata suverenista a ne okupacijskog namjesnika, kakti demokršćanina dok je u stvari njegova politika negdje između socijalističke i lijevo – „liberalne”.

Pritom to ne znači da su njegovi kandidati tipični krkani iz onog starog HDZ-a devedesetih, naprotiv. Svi su oni, kao i lider im Ressler ili Plenkovićeva miljenica, Tena Mišetić, fini i vrlo obrazovani, pravi štreberi, kulturni. I svi s pedigreom, potomci HDZ-ove aristokracije. Uglavnom djeca poznatih i lojalnih očeva, od kojih se također očekuje lojalnost, prije svega. Zlatna mladež, i to čak ne ona s cajki. Kako ih je Igor Peternel nazvao, mladi SKOJ-evci u lovu na privilegije. HDZ pod Plenkovićem sve više postaje SKJ-SKH i to doslovno. Za ono „J” je zadužen Pupovac, dok Plenković loše glumi ono „H”.

HDZ je tako od narodne stranke, pučke, koja se suprotstavila tadašnjim ljevičarskim, bogataškim vladajućim elitama sam postao stranka elitista, bogatih gradskih ljevičara koji ili ne znaju kako narod diše, čemu teži i što ga muči, ili ih nije briga. Jer, brige naroda nisu njihove brige, njihove su brige neke druge, više onako, europske.

Slučaj Marijane Petir

U europarlamentu su se radom za hrvatske interese istakle, do sada, tri zastupnice. Prva i bez premca je Ruža Tomašić, a iza nje slijede Marijana Petir, koja se uglavnom kao zastupnica HSS-a – dok nije postao stranka urbano-uličarskih ljevičara pa je izbacio, seljakinju jednu – bavila pitanjima poljoprivrede; i SDP-ova Biljana Borzan, koja se uglavnom bavila pravima i ravnopravnošću potrošača.  Za prve dvije ovaj put nema mjesta na listi HDZ-a. Prije pet godina je HSS bio u koaliciji s HDZ-om, a sad niti je ona u HSS-u, niti je HSS u koaliciji s HDZ-om: Amsterdamska, u kojoj su IDS-ovi gusari i bivši HNS-ovi graditelji Gunje je Kreši Beljaku, iz očitih razloga, puno bliža.  Ona je računala da će je HDZ, iako nije članica te stranke, ali jest članica krovnog EPP-a, staviti na svoju listu, kao prepoznatljivo ime koje ima iza sebe i neke rezultate u Bruxellesu, i uostalom kao nekog tko može proći temeljem preferencijalnih glasova. Plenković je to, potvrdila je, uvjetovao time da se učlani u HDZ, što je, realno, opravdan zahtjev – ili bi bar bio da joj je javio na vrijeme da je ne namjerava uvrstiti na svoju listu. Iskreno, ne bi se ni uklopila u ono što neki zovu „Plenkovićev dječji vrtić”. Ona je to odbila, što je također posve opravdan postupak, jer ne želi socijalistima iz HDZ-a biti smokvin list, kao što je na parlamentarnim izborima bio Hasanbegović, koji nije naslutio da za takve poput njega nakon izbora u HDZ-u neće biti mjesta.

Epilog je da je Petir u dva dana morala, i uspjela, skupiti 5000 potpisa da bi mogla izaći na izbore s vlastitom listom. Potpise je predala sat prije ponoći – ali s više nego dvostruko od potrebnog broja potpisa. Sad samo preostaje da Kuščević prebroji potpise i pronađe da je od njih 11.000 jedno 6000 nečitkih, i da Petir ima samo 4990 potpisa, nedovoljno za kandidaturu. Prije toga, naravno, treba u medije pustiti da je jedan potpisnik, zapravo, građanin BiH, a ne Hrvatske i da je netko potpisao bebu od tri mjeseca. Što znači da su svi koji su dali potpis za Petir kriminalci i treba ih u zatvor.

Slučaj Ruže Tomašić

Problema te vrste nije imala Ruža Tomašić, koja će predvoditi listu Suverenista, gdje su pored njene stranke HSP-AS, još i aktivisti iz „Istine o Istanbulskoj” i neki drugi igrači s konzervativnog dijela političkog spektra. No, njen je problem druge vrste. Ili, bolje rečeno, problem hrvatske desnice u cjelini.

Naime, iako na desnom dijelu političkog spektra postoji ogroman prazan prostor nastao otklizavanjem HDZ-a ulijevo, on će ostati neiskorišten. Prvo, jer desne stranke u Hrvatskoj, naročito tradicionalno rascjepkani pravaši, ne pokazuju nikakvu volju da se ujedine, za razliku od ekstremne ljevice koja je uspjela čak šest stranaka organizirati u zajedničku listu za Europarlament. Ta lista, „Amsterdamska koalicija”, ima dobre šanse osvojiti jedan mandat – dok s druge strane desnica, rascjepkana između konzervativaca Ruže Tomašić, nacionalista Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, demokršćana koje u ovom trenutku najautentičnije možda zastupa Marijana Petir, ima vrlo, vrlo velike izglede ostati bez i jednog mandata.

A tragično je da jedna opcija koja u konačnici zastupa bar 20% biračkog tijela Hrvatske, podijeljena na dvadesetak stranaka i četiri ili pet lista, ne osvoji niti jedan mandat, dok ankete predviđaju da bi Živi zid, koji uglavnom predstavlja napušenu studentariju koja nema pojma ni o politici, ni o ekonomiji, ni o stvarnom svijetu izvan putanje mamina kuhinja – faks – partijana, i to onaj dio te studentarije koji nije u Kapovićevoj (ne)Radničkoj fronti, mogao osvojiti jedan siguran, a možda čak dva mandata.  Ovaj put su ujedinjenje, kako se saznaje, odbili Nezavisni, vjerojatno jer računaju da je Ruža, sa svojim vjerodajnicama iz Europarlamenta, ipak, nedostižna kad se radi o preferencijalnim glasovima na Euroizborima. Kako god, samo se potvrđuje da hrvatska desnica nema koga kriviti za svoju kroničnu neuspješnost do li sebe samu – politički im je marketing gori od SDP-ovog, a bezbrojne stranke uglavnom služe tome da bi ego osnivača i lidera stranke imao gdje cvjetati. Ujedinjenjem svega desno od Mosta (uključujući, u krajnjoj liniji, i Most koji bez Orepića djeluje koherentnije, iako je pitanje koliko im je za vjerovati, naročito Petrovu koji se izjašnjavao protiv lustracije), a lijevo od redikula Keleminca i onih poput Pere Ćorića – koji je i ovaj put pokušao dodatno sabotirati ionako razjedinjenu desnicu proglašavajući sve udbašima – koji mogu samo odbiti dio birača bliže centru, a ne mogu donijeti nikog, dobila bi se druga politička snaga u zemlji, a to bi onda moralo i sam HDZ potaknuti da pokuša oteti birače toj strani pa bi došlo do tektonskog pomaka cijele političke scene u desno. Ovako, najdesnija opcija u Europarlamentu će, po svoj prilici, biti ona – Mostova. Lijeve, pak, opcije imaju dobre izglede uzeti četiri ili pet mjesta, a ako i HDZ računamo kao ljevicu, onda čak deset!  Uglavnom, dok god lideri desnih stranaka i strančica ne uspiju ovladati svojim egom i ne nauče da u politici postoje jasna pravila o tome kako se uspijeva, a kako ne, u danoj situaciji, pomake ne možemo očekivati, osim daljeg klizanja Hrvatske u lijevo, pa prema dolje.

Tudi tukaj su špijuni

Kako ova kolumna ima u naslovu hrvatsku političku glupost, rijetko se spominju pametne reakcije političara. A nije da ne postoje. Jedna od njih je kratka i jasna poruka koju je Predsjednica poslala Slovencima u vezi „afere” sa špijuniranjem Jerneja Sekoleca, bivšeg slovenskog suca u ad hoc Arbitražnom sudu koji je trebao presuditi o granici između dviju država i Simone Drenik, slovenske agentice pri Sudu. Podsjetimo, Slovenci su se raspisali kako nije istina da su nam zapadne vlade dale vrpce sa snimkama dogovora to dvoje, već da je SOA špijunirala Simonu i Jerneja, te tako doznala da Slovenci varaju u arbitražnom postupku.  Slovenci, naravno, tvrde da je SOA špijunirala arbitražnu sutkinju kako bi diskreditirala arbitražni proces. Usto tvrde i kako je pater Tolj, član uprave Styrije koja je vlasnik dobrog dijela medija u Hrvatskoj, u ime Vlade RH pokušao utjecati da mediji u Sloveniji ne pišu o tome.  „Predsjednica Republike nije, te nikada ne bi ni tražila da se neka tema povuče iz slovenskih medija, ni izravno, ni preko posrednika. O tezama slovenskih medija doznala je upravo iz samih medija. Činjenica jest kako je Slovenija prekršila arbitražni sporazum i time međunarodno pravo, a što je rezultiralo propašću arbitraže. Riječ je o pravosudnom skandalu, a ne o obavještajnoj problematici, te odbacujemo ovaj pokušaj zamjene teza”, poručila je Kolinda Grabar Kitarović sosedima.

Slična je reakcija i iz Vlade: Problem je što su Slovenci muljali, ne što smo ih mi prisluškivali. Uostalom, sve zemlje svijeta imaju obavještajne službe koje špijuniraju one za koje sumnjaju da bi mogli potajno raditi nešto na njihovu štetu. Slovenska je vlada ta koja je prekršila pravila međunarodne arbitraže, oni koji su ih špijunirali te to saznali i objavili nisu prekršili baš ništa.

No, ostaje pitanje – zašto se Slovenci nisu bunili dok su bili uvjereni da su ih prisluškivali Amerikanci, a ne mi? Dobro, odgovor je prilično jasan, njih respektiraju, nas baš i ne. No, to je ono što Hrvatska treba promijeniti, treba raditi na percepciji sebe kao zemlje na koju se neće moći, kao dosad, istresati i upirati prstom svatko kom to taj tren odgovara. Ukratko, izgraditi status zemlje koja neće biti više samo predmet maltretiranja susjeda i ostalih.

Život damo, kafić ne damo

Hrvatski kulturnjaci gaje čudnu strast prema nekretninama u centru grada. Pa su sad digli frku oko kina „Europa”, koje zahtijeva sanaciju. Proširili su priču da grad namjerava tamo smjestiti cajka klub, a njih istjerati. I odlučili da ne daju kino…

Problem je što ne mogu ne dati nešto što nije njihovo, a zakon ne poznaje instituciju vječnog zakupa prostora. A drugi je problem u tome, što u sklopu kina djeluje vrlo dobro posjećen kafić – radi se o praktički najatraktivnijoj lokaciji u gradu, uz sam Cvjetni trg.

Naime, Zagreb Film Festival je dobio prostor – kojeg je grad otkupio od privatnog vlasnika 2006. – u zakup na javnom natječaju. Grad im sad ne želi produžiti zakup dok god ne završe radove na sanaciji prostora. ZFF, pak, ne želi iseliti iz kina – za koje su isposlovali da ga se proglasi zaštićenim spomenikom kulture, valjda, jer smo tamo, dok se još zvalo „Kino Balkan”, gledali filmove s Bruceom Leejem – dok traju radovi. To sa spomenikom kulture je inače zgodan način da se spriječe bilo kakve promjene ili da se, nedajbože, sagradi nešto novo.

Ono što je sasvim sigurno, a što je potvrđeno i iz grada, da će tamo i dalje biti – kino. Čemu kina služe u 21. stoljeću osim kao anakronizam, teško je reći. Osobno, nemam ništa protiv toga da tamo bude kino i da njime i dalje upravlja ZFF, ako uredno plaćaju najam i poštuju ugovor. I, naravno, ako im se on produži na javnom natječaju, jer su ga tako i dobili. Ali i te kako imam protiv balkanskih običaja da se to radi pritiscima, ucjenama i mobiliziranjem javnosti, dizanjem panike o nekakvom cajka klubu u centru grada. Ionako ih ima desetak u blizini, pa neka nešto poduzmu radije na njihovom istjerivanju iz centra Zagreba.

Stabilnost premijera Plenkovića

Podsjetimo se kako su išle stvari u Lici. Premijer Plenković je odlučio postaviti svoje, sebi odane ljude na čelo NP Plitvice, a dugogodišnji župan Milinović je, pak, imao svoje (javni natječaji su u Hrvatskoj farsa). Izbio je sukob na relaciji Lika – Zagreb, unutar HDZ-a. Milinović je vjerovao da je imenovanje vodstva Parka proveo resorni ministar na svoju ruku i da će ga Plenković podržati, obzirom da ga je među prvima podržao kad je rušen Karamarko i da je u Predsjedništvo HDZ-a ušao s najviše glasova članova iza Hasanbegovića. Premijer je, međutim, jednostavno raspustio županijsku skupštinu.

Bila je to poruka – u HDZ-u ima mjesta samo za ljude apsolutno odane vođi. Središnjica je odlučila ukloniti Milinovića, kojeg ipak nije stvorio Plenković, koji ima utjecaj u HDZ-u. Stari makijavelistički princip na djelu: Ukloni prvo one koji su te na vlast i doveli, jer ako su doveli na vlast tebe umjesto onog prije, mogli bi to ponoviti, a tada si ti onaj prije.

Unutarstranački su izbori tako odgađani dok se ne prikupi dovoljno glasova za kandidata središnjice Kustića, na što je Milinović reagirao dolaskom u Zagreb sa četiri autobusa pristaša izvršiti pritisak, što je rezultiralo njegovim izbacivanjem iz stranke – po kratkom postupku. On je potom izašao sa svojom listom na birališta, ali je podbacio. Podbacio je i HDZ koji ipak nije dobio apsolutnu većinu – zajedno s koalicijskim partnerima Srbima, fali im jedan glas. I izgleda da su ga našli, među pravašima Karla Starčevića, iako to zasad još nije posve sigurno.

Zato jer se Pravaši, Milinović i lista Bura novaljskog gradonačelnika Dabe, još jednog bivšeg HDZ-ovca, najviše zaslugom pravaša nisu uspjeli dogovoriti o zajedničkom formiranju vlasti, izgleda da će HDZ i dalje vladati Likom, ili će se ići na nove izbore. Možemo li za to kriviti HDZ? Ili bi oni koji ga misle ukloniti, a nalaze se desno od HDZ-a ili bar u liniji s njim, morali konačno malo sjesti, sabrati se i razmisliti. Kad je Račan 2000. rušio HDZ, okupio je i kuse i repate, jer je cilj bio jasan. Koji je cilj Milinovića i Starčevića? Sami ne mogu vladati Likom, to je očito. A koalirati ne žele. I onda se žale da je HDZ kakav je. HDZ gleda svoj interes i spreman je koalirati s bilo kime u danoj situaciji, najradije doduše s Miloradom Pupovcem i sličnima. Oni nisu spremni koalirati ni s ljudima na istoj političkoj liniji, čisto zato jer nisu u stanju staviti svoj ego izvan jednadžbe. Kao i u slučaju euroizbora: Tako se to ne radi.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI